Hegel između misaonih dometa i elitnog nogometa

Premda se otvaraju i brojni drugi pristupi, čini se posebice prikladnim da u govor o knjizi Hegel za buduća vremena uđem vodeći se upravo ovim rečenicama koje nahodimo na jednoj od početnih stranica:

»Svjetsku povijest Hegel promatra i vrednuje iz perspektive ostvarenja slobode pri čemu su značajne povijesne ličnosti, kao primjerice Aleksandar Veliki, Cezar i Napoleon, provodeći svoje individualne planove i naume ostvarili ciljeve višeg reda, posredno pridonijevši ozbiljenju duha slobode. Njemački hegelovac Rüdiger Bubner uvrstio je u plejadu ‘heroja svjetskoga duha’, povijesnih ličnosti koje su na poseban način pridonijele ozbiljenju slobode, i Mihaila Gorbačova, jer je politikom otvorenosti i reforme (glasnost i perestrojka) značajno pridonio urušavanju režima realnog socijalizma i pobjedi sustava pravne države.«

Autor knjige – prof. dr. Jure Zovko, hrvatski i međunarodno priznati filozof – u navedenim je rečenicama naznačio, nenametljivo a sugestivno, neke od ključnih pojmova Hegelova filozofskog sustava: svjetska povijest, sloboda, duh, svjetski duh, pravna država, a sintagma »režim realnog socijalizma« suznačna je s jednom od povijesnih pojavnosti totalitarizma. Premda veleumni i dalekosežni mislilac Georg Wilhelm Friedrich Hegel posežući za pojmovima cjelina i totalitet nije smjerao na totalitarizam, brojni su mu kritičari skloni prigovoriti da se utjecaj njegove filozofije na povijest zlosretno ostvario u totalitarnim sustavima bolno urezanima u povijest 20. stoljeća, odnosno u komunizmu, fašizmu i nacionalsocijalizmu. Jure Zovko nasuprot tomu napominje da je američki politolog Francis Fukuyama, dugogodišnji savjetnik u Bijeloj kući, »okarakterizirao u svojoj knjizi The End of History and the Last Man (1992.) slom komunističkih režima u Mirovnoj revoluciji 1989. kao trijumf Hegelova liberalizma nad marksističkim totalitarizmom, kojim je ostvaren konačni cilj svjetske povijesti, ozbiljenje svijesti o slobodi građana«. Premda se možemo složiti s Fukuyaminim stajalištem da je Hegelov liberalizam (privremeno) trijumfirao nad komunizmom, pripomenuo bih da je i sâm Fukuyama u međuvremenu revidirao svoju teoriju o kraju povijesti. Valja imati na umu da je i (neo)liberalni kapitalizam također ideologija s više ili manje izraženim totalitarnim tendencijama, ideologija koju je Fukuyama, ponesen umnogome naivnim optimizmom, tumačio u hegelovsko-utopističkoj perspektivi.

Otklanjajući se najvećim dijelom od Fukuyame, ipak dijelim njegovo mišljenje o Hegelu kao antitotalitaristu (uviđajući da je taj pojam u ovome kontekstu anakronizam). Komunizam i drugi totalitarni režimi ne mogu se izvesti iz Hegelovih filozofskih stajališta, horizonata i perspektiva. No kritičari bi prigovorili kako je to samo djelomice točno jer da Hegel u svojoj filozofiji jasno i dosljedno ističe kako je ònō što imamo držati zbiljski bitnim uvijek cjelina, nikada pojedinac. Čak je glasoviti danski filozof Søren Kierkegaard, nagovjestitelj egzistencijalizma, samouvjereno kritizirao Hegela ističući da se konkretna individualna egzistencija suprotstavlja totalitetu i apstrakciji. Treba međutim napomenuti da se u Hegelovu poimanju ideje, apstrakcije i apsoluta dade razaznati utjecaj Platona, primjerice njegova dijaloga Timej iz kojega Hegel plodonosno preuzima i misaono nadograđuje konstituciju duše svijeta odnosno višeaspektnu primjenu sustava duše na dijalektiku ideja. Navodno je Hegel u tome smislu jednom prigodom rekao: »Ono što je u mojoj filozofiji moje, jest pogrješno«, a Kierkegaard mu je, kako je ostalo zapisano, otpovrnuo tako da je rečenicu obrnuo dodavši negaciju prvospomenutom prezentu glagola biti: »Ono što u mojoj filozofiji nije moje, to je pogrješno«.

Svakako je pogrješno ikomu ili ičemu pristupati simplicistički i redukcionistički, a navlastito Hegelu, koji je istinu poistovjetio s cjelinom. Filozof Vanja Sutlić, koji bijaše zasigurno najdubokoumniji među hrvatskim marksistima (ujedno i pronicav kritičar marksizma), u knjizi Uvod u povijesno mišljenje: Hegel – Marx napisao je da se Hegelova spekulativna metoda može izraziti »i famoznom formulom, često upotrebljavanom i isto tako često nerazumljenom, metodom negacije negacije. Negativnost je u Hegela duh izgradnje cjeline sustava. Kada se dobro promisli, onda je spekulativna metoda ona koja sve što jest promatra u njegovoj cjelovitosti – to je metoda cjeline ili metoda istine, jer je za Hegela istina cjelina (‘Das Wahre ist das Ganze’)«. Navedenomu valja dometnuti da su iz te zahtijevane Hegelove istinotvorne cjeline njegovi samozvani sljedbenici redukcionistički uzimali i sebi prilagođavali, često i falsificirali, dijelove i aspekte koji im odgovaraju – zato su se i uspjeli razdijelili na »lijeve« i »desne« hegelijance.

Štoviše, Hegelovo je poimanje istine kao cjeline ušlo i u popularnu kulturu, umnogome u pojednostavljenu i tendenciozno tumačenu obliku, o čemu osobitom živopisnošću svjedoči nogometni trener José Mourinho, koji se u kolovozu 2018. našao na udaru kritičara zbog loših rezultata kluba Manchester United. Na novinarsko pitanje o zaredalim porazima, Mourinho se pozvao na dotadašnje uspjehe u karijeri te uzvratio protupitanjem: »Jeste li ikada čitali ijednog filozofa ili se uz bavljenje novostima niste stigli dotaknuti Hegela? Da ste čitali Hegela, to biste znali. Hegel kaže: ‘Istina je u cjelini, uvijek u cjelini’«.

Nakon toga kratkog ekskursa vratimo se knjizi Hegel za buduća vremena. Njezin pozorni čitatelj može zamijetiti da Jure Zovko izvrsno u Hegelovoj filozofiji uviđa bît i dosege nadopunjujuće i samopotvrđujuće međuigre cjelovite istine i istinite cjeline, zahvaljujući čemu postaje razvidno da se Hegel, u duhu pitagorejsko-aristotelovskoga pojma mesotes – koji u ovome kontekstu ne shvaćamo striktno u smislu Aristotelovih etičkih vrlina, nego nešto općenitije, kao odvagnute sredine između dviju loših krajnosti – otklanja i od totalitarističkih i od individualističkih tendencija. U tu i takvu zlatnu sredinu Hegel postavlja osobu, čime pokušava odgovoriti na staro i neotklonjivo pitanje – treba li se država podrediti potrebama pojedinca (individualizam, koji može dovesti do anarhizma gdje se rastaču društvo i državna zajednica) ili pak pojedinci trebaju biti utopljeni u državu kao nametnuti viši cilj (kolektivizam, koji se izrođuje u totalitarizam).

Jure Zovko o tome kaže: »Hegelov koncept osobe, koji je predstavljao sekulariziranu aktualizaciju kršćanskog nauka o slobodi po kojem su svi ljudi jednaki kao osobe, bio je od presudne važnosti za proklamaciju ljudskih prava tijekom Njemačke revolucije 1848/9. (Märzrevolution)«. U knjizi je zatim riječ o Hegelovu poimanju prava čovjeka koje je zadobilo »univerzalnu dimenziju usvajanjem Opće deklaracije o pravima čovjeka (Universal Declaration of Human Rights) na Glavnoj skupštini Ujedinjenih naroda 10. prosinca 1948. u Parizu. Važno je pritom naglasiti da je većina zemalja bivšeg socijalističkog bloka na čelu sa Sovjetskim Savezom bila suzdržana glede usvajanja Opće deklaracije o pravima čovjeka. Pridružile su im se bivša Jugoslavija, Saudijska Arabija i Južnoafrička Republika«.

Navedene rečenice iziskuju nekoliko nepolemičkih i dobrohotnih zamjedbi, najvećim dijelom terminoloških. Naime, premda se rečeni dokument u Hrvatskoj gotovo redovito prevodi kao »Opća deklaracija o pravima čovjeka«, posrijedi je univerzalna deklaracija, a ne »opća«. Slobodan sam pripomenuti da atributi opća i univerzalna nisu istoznačni, a u filozofijskoj se terminologiji njihova razlika iskazuje još izraženijom. Drugo bi bilo da je u izvornome nazivu pridjev general; tada bi deklaracija zaista bila opća. Nadaje se zaključak da je najbolje ne prevoditi izvornu englesku riječ (latinskoga podrijetla) universal, nego je samo prilagoditi hrvatskomu jeziku. To većma što je takav slučaj s većinom prijevoda na europske jezike, izuzevši ònē u bivšim socijalističkim zemljama i uz njih njemački (Allgemeine Erklärung der Menschenrechte), pri čemu Nijemci imaju stanovite kulturne odnosno sociolingvističke razloge odbojnosti spram engleske i francuske terminologije, posebice pravne. K tome treba reći da su posrijedi ljudska prava, a ne »prava čovjeka«.

Nije riječ o nepotrebnome sitničarenju, nego je bitna razlika između dotičnih termina: koncept ljudskih prava (engl. human rights) zasnovan je na prirodnome pravu i u čovjeku vidi osobu, dok je koncept prava čovjeka (engl. rights of man) zasnovan na pravnome pozitivizmu i čovjeka gleda kao pojedinca, individuum. Prijepornim biva i koliko je Hegelovo poimanje čovjeka kao osobe našlo mjesta u Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima, ali je nedvojbeno Hegelova misao izvršila velik utjecaj na razvoj njemačkoga i europskoga građanskog prava. To je dostatno samo pripomenuti.

Jure Zovko izvrsno uviđa i elegantno objašnjava da je Hegel – za razliku od misliteljâ francuskoga prosvjetiteljstva koji su tvrdili da se duh modernosti, očitovan u slobodi i jednakosti svih građana, zatječe u nužnome sukobu s kršćanskom tradicijom – isticao kako epoha moderne započinje upravo s kršćanstvom, te da je, vrijedi citirati Zovkove riječi, »liberalizam u svojoj srži ozbiljenje temeljne ideje kršćanskoga svjetonazora i da su, naime, svi ljudi, neovisno o rasnoj, staleškoj i nacionalnoj pripadnosti, nakon navještaja Isusa iz Nazareta, postali jednaki i slobodni, odnosno da su prihvaćeni kao osobe«.

Hegel je duh svojega vremena označio kao epohu liberalizma u kojemu je sloboda postala glavna odrednica građanskoga društva i državnih institucija, objašnjava profesor Zovko i napominje da je Hegel u djelu naslovljenu Predavanja o filozofiji povijesti, govoreći o filozofima suvremenicima, izrekao poznatu tvrdnju da je »veličina njihova vremena prihvaćanje slobode kao obilježja duha«. Budući da Hegel drži kako je duh uvijek povijesni, a povijest biva prožetom događanjima duha, onda je »princip novoga svijeta«, kao što je izrijekom rečeno u Osnovama filozofije prava, »sloboda subjektivnosti u kojoj su sve bitne strane ostvarile svoja prava«. To znači ostvarenje slobode kao jednakosti pred zakonom, dokidanje ropstva, staleških razlika i privilegija stečenih rođenjem, ali k tome »implicira autonomnost odlučivanja i razložno djelovanje u skladu s univerzalnošću uma«.

Jure Zovko ističe da se prema čuvenoj Hegelovoj interpretaciji svjetske povijesti kao »napretka u svijesti o slobodi« upravo sloboda osobe iskazuje onim najvišim što čovjek može ostvariti u svojoj povijesti. Svi ljudi vrijede jednako upravo zato što su osobe, neovisno o nacionalnoj, vjerskoj i staleškoj pripadnosti. Evanđeoskim naukom Isusa Nazarećanina navješteno je Božje spasenje svim narodima i ljudima, čime su sloboda i jednakost univerzalizirane te su kao temeljne odrednice postale institucionalni etos građanskoga društva u europskim državama nakon prosvjetiteljstva. Prednost i nadmoć liberalne civilizacije u odnosu prema islamskoj i azijskoj – a to u današnjemu globaliziranom svijetu vrijedi više nego prije – pronalazi Jure Zovko u Hegelovu shvaćanju »da je iz kršćanstva proizašla ideja po kojoj su svi ljudi jednaki i slobodni te da zajednički mogu izgraditi građansko društvo u državama sa socijalnom odgovornošću i otvorenošću za dijalog s drugim kulturama«.

Kršćanstvo je religija susreta, a ne razdvajanja. Svojevrsna apsolutnost kršćanstva ne znači njegovu isključivost; ne znači zatvorenost, nego otvorenost. Hegel govori o osobitome i osobnome kršćanskom oduhovljenju apsolutnog duha. Riječ je o oduhovljenju i ujedno utjelovljenju. Kršćanstvo je Hegel držao najvišom religijom tvrdeći da istina o utjelovljenju Bogočovjeka Isusa Krista simbolizira manifestaciju beskonačnog Apsoluta u konačnome svijetu.

Kada je riječ o odnosu između poimanja zakona u konačnome svijetu i apsolutnoga zakona, Jure Zovko ističe kako je znakovito da Hegel u bernskim spisima naslovljenima Fragmenti o narodnoj religiji i kršćanstvu spominje Sokrata i Isusa kao velikane duha koji su žrtvovali vlastiti život da bi pridonijeli »poboljšanju ljudi« pa su stoga »ogledalo i uzor« u pogledu etički vođenoga života. Hegel tada još ne bijaše razaznao supstancijalnu razliku u Sokratovu i Isusovu poimanju slobode, koja postaje dio naše povijesti tek s naviještanjem Isusa Nazarećanina. »Privilegij koji je vladao u Sokratovo vrijeme u grčkim polisima, da su, naime, samo neki mogli biti slobodni građani, postao je nakon pojave kršćanstva obilježje i supstancijalna odrednica svakog pojedinca. Proces ozbiljenja slobode u realnosti je proživljavao svoju kalvariju«, objašnjava Jure Zovko. O srazu grčkih pretkršćanskih zakona i apsolutnoga zakona govori Sofoklova Antigona, gdje je na djelu »sukob provincijalnog poimanja zakona koji zagovara vladar Kreont i onog univerzalnog, iz perspektive apsolutnoga duha, koji promiče Antigona, a koji s vremenom postaje naša ‘druga priroda’«.

Na kraju je potrebno podastrijeti uvid u sadržaj razmjerno obimne (322 stranice) i nedvojbeno obuhvatne Zovkove knjige Hegel za buduća vremena. Sastoji se od autorova predgovora i dvanaest poglavlja naznačenih naslovima: 1. Kršćanski korijeni Hegelova liberalizma; 2. Građanin i građansko društvo iz perspektive Hegelova liberalizma; 3. Građanski neposluh u Hegelovu sustavu slobode; 4. Felix culpa – Hegelov sud o istočnom grijehu; 5. Hegelova filozofija obrazovanja; 6. Umjetnost u kontekstu institucionalne moralnosti; 7. Zašto u Hegelovu carstvu ozbiljene slobode nema mjesta za Schlegelovu Lucindu?; 8. Hegelov i Schillerov idealizam, 9. Spinoza i Hegel u kontekstu rasprava o panteizmu; 10. Zaključivanje na najbolje objašnjenje u kontekstu Hegelove spekulativne filozofije; 11. Hermeneutička refleksija ili veritativna prosudba?; 12. Post scriptum: Zašto je Hegel kapetan njemačke filozofske reprezentacije u skeču Montyja Pythona? Tu su i napomene uz tekstove i popis literature.

Ne bi smio ostati uskraćen odgovor na pitanje naznačeno naslovom posljednjega poglavlja, jer na osobit način združuje Hegelovu svjetski značajnu filozofiju i nogomet kao »najvažniju sporednu stvar na svijetu«. U sljedećemu poduljem citatu izvrsno se zrcali Zovkov pristup na stranicama ove knjige, autorovo znalačko i elegantno prožimanje znanstvenog i popularnog, filozofijskog i kolokvijalnog:

»Uzme li se u obzir da je Hegelova filozofija poslije Drugog svjetskog rata ‘pometena’ s engleskih sveučilišta, jedan od najuspješnijih trenera današnjice arogantnim engleskim novinarima održao je pristojnu lekciju kako bi ipak trebali čitati Hegela, ako već nemaju mogućnosti studirati ga na engleskim sveučilištima. Ostaje otvoreno pitanje hoće li jednoga dana Mourinhovo citiranje Hegela biti vrednovano među hegelovcima kao značajan doprinos lukavstva uma (List der Vernunft), odnosno kao ‘strahoviti uradak svjetske povijesti’ (die ungeheure Arbeit der Weltgeschichte). / Odabir Hegela za kapetana ‘Elfa’ može se pravdati tvrdnjom da je prvi filozof koji je pokušao izgraditi njemačko filozofijsko nazivlje, kod njega tek možemo uočiti semantičko bogatstvo i filozofijsku težinu njemačkog jezika. Iako je Kant začetnik klasične njemačke filozofije, u svojim je raspravama rabio uglavnom latinske termine.«

Mea parvitas će se u zaključku ovog osvrta utjecati ponajvećma grčkim terminima. Otklanjam se od, recimo to tako, bibliofilnoga hedonizma zazirući od pomodnoga postmodernog i već izlizanog »užitka u čitanju« (gdje prepoznajemo nekritičko prihvaćanje američkog enjoy everything) te se priklanjam bibliofilnom eudajmonizmu držeći da uz intelektualne i duhovne djelatnosti poput čitanja više pristaju dobrota i čestitost, blaženstvo i sreća, a malo ili nimalo užitak i naslada. Bilo koji čitatelj ozbiljnoga štiva, a navlastito knjigâ o Hegelovoj filozofiji, ne bi smio biti prispodobiv siječanjskomu mačku koji sit i spokojan, pripravljajući se za reproduktivne naslade u nadolazećoj veljači, prede uz topli kamin. I uživa. Dakle, izvrsna knjiga profesora Jure Zovka – objelodanjena u povodu 250. obljetnice Hegelova rođenja (27. kolovoza 1770., Stuttgart) i 190. godišnjice njegove smrti (14. studenoga 1831., Berlin) – čitatelja može uvesti u istinski i osobiti eudajmonizam te je vrijedna zdušne pohvale i nepridržane preporuke.