Glasovi sveopćeg junaštva

U Glasovima Miraša Martinovića, književnom djelu vrstno posebnu (hrvatska književna kritika, kao i obrazovni sustav, koriste francusku riječ genre/žanr), pa da svi razumiju dakle: žanrovski neodredivom, autor čuje i prenosi nam glasove književnih i ponekih drugih značajnika iz bliže, ali i iz daleke, pa i one najudaljenije prošlosti, iz čitava nam poznata književno-povijesnog svijeta.

Dvojba je već u osnovnom: Je li to epika ili lirika!? Pomisliš, to je književno povijesno ogledništvo/esejistika, kad ono vidiš – pjesništvo. Pomisliš pjesništvo, kad ono raščlanjivanje osoba i zbivanja. Pomisliš književno-povijesne analize i sinteze, kad ono književno-kritički pristup, a poetski diskurs i moralna ocjena. Pomisliš književno-kritičko djelo, kad ono mudroslovlje na rubu disputa ili dijaloškog oblika i forme, a znanstveničkog učevnog načina. Pomisliš filozofija, kad ono… U svemu: to je od svega toga ponešto, jedna nova viševrsna (višežanrovska!) književna vrsta koja bi mogla biti nazvana prema njezinu autoru: Miraševa sagledavanja. Neka budu samo »sagledavanja« glasova koje je čuo u svojoj mitološkoj i stvarnoj mašti ili iz knjiga pa ih nama kazuje i prenosi. Međutim, takvih artikulacija tekstova baš drugdje nigdje nisam nalazio pa prema tomu zaključujem da su izvorno Mirašev način sagledavanja pa time i njegova vrsta književnosti.

To su, sva ta sagledavanja, prije svega moralna sučeljavanja dviju moći: moći ratovanja i vladanja i moći riječi, snage stiha, pjesme, pjesnika. Pjesnik (umjetnik) strada zbog svojega slobodnog mišljenja i pisanja, međutim, tirani prolaze, a pjesma ostaje! Ostaje i zapis o njima kao o tiranima. Tako je u tomu srazu svaka pjesnikova izgubljena bitka zapravo dobivena, a svaka tiraninova pobjeda nemoćna pred snagom zapisane istinite riječi, pa i onda kada ima svoje apologete.

O komu ili o čemu Miraš Martinović piše svoja sagledavanja, historijska otkrivanja, dodajući im i svoju maštu, vlastiti zapis i komentar u knjizi monografskih razmjera, na 320 stranica, u tvrdom uvezu s omotom koji je, posebno za ovu knjigu, naslikao Dimitrije Popović, čuveni hrvatski slikar i grafičar, ali i pripovjedač i esejist crnogorske narodnosti? Navodim ih onako kako Martinović piše svoja sagledavanja, što ne korespondira uvijek s etimonima, odnosno s izvornim etimološkim pisanjem imena i prezimena kako je to uobičajeno u hrvatskomu jeziku, a većina ih je o svjetski znanim književnicima, ali i o inim velikanima i značajnicima ili historijskim događajima. Redom:

Jov, Kreont, Antigona, Sapfo, Ikar, Vergilije, Li Po, Omar Hajam, Herodot, Tutankamon, Petar (Galilejska braća), Dante, Heraklit, Ur/ Sin Lek Uni, Publije Ovidije Nazon, Borhes, Hadrijan, Hegel, Herderlin, sv. Augustin, Hamlet, Aleksandrija (aleksandrijska knjižnica), Kavafis, Prijam, Knut Hamsun, Hekuba, Ezra Pound, Epifan, Sedajat, Markes, Bulgakov, Rembo, Mak Dizdar, Irod (Irud?), Salome… Rijetko su ta prezimena u naslovu, nalazimo ih u pripovijedanju, u zapažanju, primjerice, Miraševo sagledavanje Vergilija i Eneide je pod naslovom Tajna; Kreonta i Antigone pod naslovom Čempresi, Tutankamona pod naslovom Sunce…

Znači, nisu to njihovi životopisi niti neki eseji o njima: Miraš Martinović najčešće uzima neki karakterističan ili posebno uočen detalj, pismo, susret, događaj… nabasa na neki trag negdje zapisan koji mu se učini važan pa ga slijedi, donosi, piše o njemu poeziju, ili citira već napisanu pjesmu, ili sažima zbivanje u aforistiku, u sentencije…

Čitajući ovu knjigu u više navrata i u duljem vremenskom razdoblju, jer cijelu i odjednom nije preporučljivo čitati, previše je toga (!), zabilježio sam neka mjesta koja su i vrijedna izdvajanja i pamćenja. Nasumice listam: Rat je otac ljudima (str.18); Na Itaku stiže Homer (18); Uništiti neistomišljenike (20, geslo palikuća Aleksandrije, op. a.); Biblioteka je izgorjela. Četiristo hiljada knjiga u ime jedne – svete (24); Tako uvijek biva. Većina prilazi strani koja je pobjednička (25); Na kamenu je izblijedilo njeno ime. Ali ne i njezina besmrtna poezija (Sapfo, 47); …kule careva iščezle s bregova… moć pjesnika koji je i danas svjež kao i u vrijeme dok je putovao drumovima Kine (Li Po, 60); Pjesma i Cvijet vječno žive (66); apostoli stare, ne i nauka koju propovijedaju (85); Umro je Sokrat, ne i istina (90); Uvijek isto. Na borce se zaboravi, ma koliko hrabri bili (176); Želja ratnika je da uđu u pjesmu (…) Krivica je težak kamen. Savjest neumoljiv sudija (177); Stvarnost je san (258); Sjaj njenih očiju nadživio je carstva (str. 288, Taida, antička hetera, žena careva, predočena djelom kipara, umjetnika); Savremenici nijesu pouzdani svjedoci. Nikad bili (211)…

Pri čitanju označenih mjesta mnogo je više, dakako. Ovo izdvojeno kazuje da je Miraš Martinović u svim svojim sagledavanjima na strani pjesme jer vjeruje u pjesmu i pjesnika koji će nadživjeti svoje vrijeme i sačuvati istinu o njemu. Vodi ga uvjerenje u besmrtnost poezije.

Jesu li izdvojeni i drugi slični navodi zapravo »opća mjesta«, pa time i već banalna, u spoznajama i u književnosti? Naravno da jesu: Nihil novi sub sole. Ako pod Suncem nema ničega nova, ima nečega što se stalno ponavlja i ističe kao trajna moralna vrijednost; to su ta u knjiženosti opća mjesta, sagledana s etičkoga književno-prosudbenog motrišta.

Međutim, posebna je Miraševa pripovijest, posebno je ispripovijedana, znači poseban je i osoban je način, kao i jezik, lišen slovničkih suvišnosti (najčešće povratnih zamjenica i pomoćnih glagola, sažet), gledano s lingvo-stilskog prosudbenog stajališta. Posebne su sve sastojnice pripovijedanja, posebno akribične, što svemu u knjizi donosi posebnu, uistinu jedinstvenu estetsku vrijednost. Miraševe ovdašnje stranice označene njegovom osobnosti, dubinskim samoprožimanjem onim pročitanim te poznavanjem i predanim studiranjem onoga o čemu piše, udruženo s neprolazno valjanim etičkim postulatima, čine posebno značajno književno djelo, neupitan ponos brojčano malenoga crnogorskog jezika i naroda.

Nisam usamljen u sličnim laudama i ocjenama pa ću izdvojiti nekoliko u početku knjige navedenih opažanja drugih na ovo djelo Miraša Martinovića, ili navoda iz njegova djela koje je izdvojila ili napisala Natalija Đaletić, urednica ove knjige.

»Čitajući Glasove Miraša Martinovića, čitamo umjetničku tvorevinu nastalu iz piščeve najintimnije, najljubavnije veze s književnom tradicijom, odnosno s onim dijelom tradicije koju je ugradio u jastvo ličnog umjetničkog bića. (…) Poigravajući se beskrajnom paralelom između savremenosti i antike, Martinović imaginarno preoblikuje u stvarno, a stvarno premješta u izmišljeno, staro nam prikazuje kao novo, a novo antikvari i tako nam predstavlja Svevremenost, tradiciju svih tradicija.«

»U homerskoj tradiciji postoji jedna divna riječ fonai (ϕωvai) i znači glasovi što se čuju kad prolaze kroz prostor i vrijeme. Te i takve glasove arhigrafiše i prenosi Miraš Martinović. Tim glasovima dodaje svoj, umjetnički, najličniji, praveći gustu mrežu značenja i ukrštanja u pokušaju razumijevanja sadašnjosti prošlog i prošlosti sadašnjeg.«

Da ilustriram Mirašev način, sagledavanje koje polazi od izabrana detalja, ovdje nekog zapisa, odabirem završetak izmaštane pripovijesti o susretu Odiseja i Homera, pod naslovom »U Troji«. Naime, i jedan i drugi sudionici su Trojanskog rata, Odisej na poznat način ratne podvale i prijevare, a Homer kao liječnik, vidar, koji je u ratu oslijepio, znači razgovaraju dva povratnika iz rata. Njihovo sretanje Miraš temelji na anonimnom zapisu o tomu susretu iz 3. stoljeća, stvarnom ili fiktivnom, ovdje je svejedno. Nakon Odisejevih sumnji u svrhovitost ratovanja (»Što je slava? Što pobjeda?«) i Homerova uvjerenja u nesmisao toliko izginulih u ratu potaknutom ljepotom neke žene (Helene) ili čak mita o toj ljepoti. Evo završetka post scriptuma te pripovijesti:

Drugih svjedočanstava o susretu Homera i Odiseja nakon Trojanskog rata nema. Možda je ovaj fragment iz nepoznatog spisa izmišljotina, kakvih je mnogo u svim poratnim hronikama. Istorija je prevara! Mnogi ratnici, nakon što završi rat, prose za koru hljeba, naplaćujući svjedočenja, uglavnom nepouzdana. Homer nije tako pao, iako je oskudijevao. Možda je bio gladan. Na drumovima kojima je putovao. Sa pričom koja se odmotava sa vretena vremena. Sigurna hrana…

Ovom, Homeru jedinom »sigurnom hranom«, hranom priče i pjesme, ili pjesme o priči, priče o pjesmi i pjesniku, kako god, hrani se i Miraš Martinović. To je zapravo temeljno u svakomu od glasova koje ovaj autor čuje i prenosi do mogućega čitatelja. Pa da ga i nema. Drugačiji život pjesnicima je nezamisliv, iskonskim, pravim pjesnicima. Hrane se pjesmama i pričama koje osluškuju i bilježe ili maštaju, predući i raspredajući ih s »vretena vremena«.

Dva su glasa među Glasovima koja posebno ovdje bude znatiželju jer oba autora su veliki i značajni pisci. Knut Hamsun čak je i nobelovac (dok se Nobelova nagrada nije srozala u beznačaj i besmisao udovoljavanja raznim interesnim skupinama, prije u politici, nego u umjetnosti), a Ezra Pound kao urednik, prema biografskim zapisima, omogućio je stvaranje kasnijim nobelovcima, npr. Hemingwayu. No, Knut Hamsun je opravdavao nacizam i Hitlera, čak se s njim i sastao, a Pound je javno, u radio-emisijama, promicao fašizam. Kako to da Miraš Martinović čuje i prenosi i njihove glasove? To je u ovoj knjizi temeljno etičko pitanje: Što i kako vrednovati?

Martinović ne opravdava ni Norvežaninov nacizam ni Amerikančev fašizam, to jest promicanje tih ideologija koje se opravdano imenuju zločinačkima (a one njima suprotne, kao npr. »antifašizam«, znaju biti još zločinačkije!), ali ne može dopustiti da se progoni i da nestane umjetnička vrijednost, Poundova u pjesništvu, a Hamsunova u pripovijetkama i u romanima. I jedan i drugi su za života kažnjeni zbog svojih uvjerenja i djelovanja: ostarjelom Hamsunu su bijesni sunarodnjaci na kućnu adresu vraćali njegove knjige, osuđen je i oglobljen golemom novčanom kaznom pa i strpan u ludnicu, a Pound je robijao zatvoren u kavezu, očito ne više baš bistra uma.

Ni Glad, da navedem samo jedan Hamsunov svjetski poznat roman, ni The Cantos, Poundovo jednako svjetski cijenjeno pjesništvo, ni danas nisu bez snažnih odjeka i iznimnih umjetničkih dometa: to Miraš naglašava i brani. Kod Hamsuna nije sporno ni njegovo domoljublje, on je navodno pomagao i Židove i norveški pokret otpora Hitlerovoj okupaciji, kao i tu okupaciju, držeći je za svoju zemlju dobrom, (»Radio sam za dobro Norveške«, str. 227), da što manje njegovih zemljaka pogine, no završio je na revanšističkom suđenju. (»Rade sve što im je dozvoljeno, a sve je dozvoljeno«, str. 225). Dakle, Miraš brani i ono ljudsko, ono što ih je nagnalo na grijeh u vlastitu vremenu, ali – što je grijeh i ima li ičega bezgrešnog, makar to bilo i »bezgrešno začeće«; ono je bez grijeha tek vjernicima te vjere, a vjerā je mnogo. Pound vjeruje Konfuciju… »Od sebe traži mnogo, od drugih malo, to je način da se sačuvaš od ogorčenja«, kako Miraš donosi citiranje Konfucija… »Dva puta dnevno razgovara sa suncem, kada se rađa i zalazi, zapisuje stražar koji ga je obezvrjeđivao dok je bio u kavezu u Pizi, u Knjizi dežurstva koja je uredno vođena« (221). Tako Miraš Martinović završava svoje sagledavanje Ezre Pounda, pisano kao pripovijest. Evo i završetka sagledavanja slučaja Knuta Hamsuna:

»Na Ivanjdan 1948. Vrhovni sud je donio oslobađajuću presudu. Hamsuna nije bilo moguće suditi. Najbolja njegova obrana bile su njegove knjige u kojima je mislio dobro svojoj domovini. I suviše je sve očigledno da bi se tumačilo drugačije… Pred ovom činjenicom su ustuknuli zemaljski sudovi i zakon kojim je suđen za veleizdaju.« Dakle, 1945. u Norveškoj je suđen kao suradnik okupatora, ali ne i pogubljen kao Quisling, a 1948. je pomilovan. (Sjetimo se tih dviju godina u Hrvatskoj, posve drugačijih od norveških, op. a.)

Miraš Martinović iz sagledavanja u sagledavanje sàglēdā posebnost umjetničkog čina i značaj umjetnosti. Nadarenost kao »dar neba«.

(Kada sam označio neka mjesta iz pripovijesti o Hamsunu, smetnuo sam s uma naslov te pripovijesti (Krug se otvara), a slično je gotovo sa svakim imenom; morao sam listati, tražiti, gdje je to što mi treba ponovno pogledati… Stoga predlažem izdavaču drugog izdanja ove knjige, a njega će jednoga dana svakako biti, da slično kao u znanstvenim knjigama, na kraju bude Popis imena, na kojim se stranicama koje ime nalazi; to je potrebito svakom čitatelju ovoga tipa neke knjige, op. a.)

Svoje uredničke, vrlo kvalitetne i u tematiku upućene opaske Natalija Đaletić završava ovako:

»Knjigom Glasovi Miraš Martinović se vraća svojim srodnicima. Na tlo zavičajno klasika i književnog nasljeđa«. To otvora dodatnu istinu o Glasovima.

Jedna od prvih knjiga koju sam čitao kao dijete bila je iz skromne kućne knjižnice mojega tate: netko mu je, reče mi, darovao: Primjeri čojstva i junaštva Marka Miljanova (Popovića). Skromni zapisivač moralnih običaja i nepisanih etičkih zakona svoje male gorštačke, pastirske i ratničke, antiokupatorske zajednice u Crnoj Gori, koji se, zapisano je, opismenio tek nakon pedesete, nema nikakve usporedbe s Glasovima Miraša Martinovića, koji su upućeni visoko-obrazovanu čitateljstvu, a ne na »recipijentsku adresu« širokoga kruga čitatelja, iako je i tu moguće prihvatljiva jer je pisana svima razumljivo kao i svaka druga životna pripovijest, koji su rezultat »brda pročitane literature«, veleučenog poznavanja i klasične i medijevalne i kasnije te suvremene književnosti. Nema dakle usporedbe niti je može biti, osim jedne jedine, one s etičkoga književno-prosudbenog motrišta. Martinović u svojim sagledavanjima nikada ne smeće s uma što je čovječno, a što nije, jasno razlučujući valjalo od nevaljala u svakoj prigodi. To je iznjedrilo i ovdašnji naslov.

Kolegica Đaletić je u pravu. Miraš Martinović je velika i znamenita nadgradnja moralnog i književnog nasljeđa svoje sredine. Njegovo čojstvo i junaštvo, čovječnost i srčanost, emanira se tako da se bez ostatka posvetio svetinji pjesme i književnog nadahnuća uopće, a osudi svake moralne izopačenosti bilo gdje u svijetu, i u čitavoj ljudskoj povijesti (i) književnosti.

Glasovi su, prema autorovu svjedočenju, nastajali tijekom dva desetljeća. Ta knjiga je vrhunac i zgusnut sažetak najboljega u njegovu dosadašnjemu proznom opusu, »kruna« njegovih sagledavanja. Jedan od vrhunaca njegovih spisateljskih nastojana. Da je napisana u nekom velikom, u smislu mnogo-govorničkom jeziku, mogla bi biti svjetski hit, natjecateljica ne bez izgleda, dapače, s velikim izgledom za kojekòje nagrade, uključivo i onu spomenutu, Nobelovu!

Ovako, tiskana u skromnoj nakladi (svega 200 primjeraka) naći će moguće toliko kvalitetnih čitatelja. Jer, Crna Gora ima jak intelektualni književni potencijal, ali to je i više nego nedostatno prema onomu što bi ova (i jedna ovakva!) iznimna i iznimno vrijedna knjiga mogla polučiti.*

(Zagreb, prosinac 2020.)

____________________
* Miraš Martinović, crnogorski pjesnik, pripovjedač, romanopisac i esejist (Kralje kod Andrijevice, sjever Crne Gore, 1952.), studij književnosti završio je u Prištini. Sustavno svoje književne uratke objavljuje i u hrvatskim časopisima; red je stoga prikazati ovo njegovo iznimno i značajno djelo, »krunu njegovih svih ostalih djela«, osvrnuti se makar na neku sastavnicu te knjige. (smk)