Čitanje otoka

Knjiga Slani mrak književni je prvijenac Lore Tomaš, diplomirane indologinje i anglistice, koju smo u hrvatskom kontekstu do sada imali priliku upoznati kao književnu kritičarku i prevoditeljicu, dok se u južnoj Aziji, gdje je provela nekoliko godina, predstavila i kao reporterka i publicistica. To južnoazijsko publicističko iskustvo vjerojatno joj je pomoglo da i vlastitu domovinu promotri drugačijim očima, odnosno da lakše uoči neke njezine specifičnosti koje domaći svijet uzima zdravo za gotovo. Jedan od takvih fenomena zasigurno su hrvatski otoci, koji su nam istovremeno i tako poznati i tako nepoznati. Posudivši naslovnu sintagmu od Adriane Škunca, poetske portretistice otočnih ambijenata i ugođaja, Lora Tomaš u svojem se književnom debiju pozabavila upravo fenomenom inzularnosti, promatrajući otok kao metaforu opće izoliranosti i osamljenosti, u čijem se slanom mraku naziru siluete jedinki o kojima, čini se, ipak znamo manje nego što to mislimo.

Radi se o dokumentarno-fikcijskoj prozi u kojoj se kroz skicu neimenovanog malog pučinskog otoka i njegovih rijetkih stanovnika zapravo pokušava prodrijeti u suštinu otočnih mentaliteta. U želji da čim preciznije ocrta navedenu osjetljivu i višedimenzionalnu problematiku, autorica je – kako sama svjedoči, ali i kao što je vidljivo iz predstavljene tekstualne građe – pribjegla opsežnom istraživanju i prikupljanju dokumentarnog materijala, koji ipak nije odoljela književno aranžirati. Rezultat svega toga složena je ne samo dokufikcijska nego i žanrovski hibridna proza, u kojoj se izmjenjuju kazivanja i dijalozi autohtonih likova (dobrim dijelom na čakavštini), zatim ulomci dnevnika i sličnih zapisa (Didina knjiga), pa opisi fotografija, otočna vjerovanja i ostale pučke mudrosti, kojima se povremeno pridružuju i metatekstualne refleksije pripovjedne svijesti, koja svu tu raznovrsnu tekstualnu građu i moderira. Intenzivnom izmjenom različitih glasova, diskursa i izvora dobiva se izrazito fragmentarna prozna cjelina, razvedena poput hrvatske obale, koju također čini niz samostalnih otoka i otočića, koji ipak pripadaju istoj cjelini.

Glavnu poveznicu među spomenutim, poetski naslovljenim proznim mikrocjelinama, čiji opseg varira od jedne rečenice do nekoliko stranica, predstavlja sâm otok, na kojem živi tek šačica ljudi. Osim turista i rođaka rijetkih stanovnika, otok povremeno posjećuju liječnici i svećenici (koje otočani i zovu »don Ponediljak«, »don Srida« itd., ovisno o danu u kojem dolaze), a tu i tamo pojavi se i koji povratnik s kopna ili češće iz inozemstva (npr. Petar i Roka). O otočnoj sadašnjosti, osim opisa karakterističnog krajolika i atmosfere te više-manje jednolične svakodnevice uglavnom već ostarjelih i bolesnih stanovnika, i nema se mnogo što govoriti, zbog čega većinu građe čine sjećanja kako samih likova/kazivača, tako i zapisivačice koja posreduje dio njihovih svjedočanstava. No, zapisivačica je također lik, odnosno funkcionira kao pripovjedna instanca podređena glavnoj pripovjednoj svijesti koja upravlja cjelinom teksta.

Pritom niti kazivači niti zapisivačica ne prikrivaju nepouzdanost vlastitih sjećanja i svega ostaloga što iznose, u čiju istinitost čitatelj ionako ima pravo posumnjati s obzirom na to da neki od njih npr. i sami tvrde da svakodnevno razgovaraju »s barem pedeset mrtvih ljudi«, a jedna kazivačica tvrdi čak i da »[n]ema nikoga ovdje, svi smo umrli«. Neprestano se, dakle, isprepliću prošlost i sadašnjost, sjećanja i dokumenti, pa i živi i mrtvi. Sve to čini cjelinu koju čitatelj, dakle, može mirne duše čitati kao ono što i jest – književni tekst neovisan o zbilji. To što pojedini likovi i događaji, a pogotovo opisana otočna atmosfera, djeluju uvjerljivo, potvrda je prije svega autoričina književnog umijeća. Dijelovi predstavljene građe, poput opisa migracija s otoka, čemu je posvećeno mnogo prostora, vjerojatno su ipak dobrim dijelom identični s dokumentarnom građom.

No, druga velika tema – prijateljski, ljubavni i obiteljski odnosi – vjerojatno su više fikcionalizirani, o čemu, među ostalim, svjedoči i činjenica da su te priče uglavnom nedorečene. Takvi su i portreti samih aktera tih odnosa, pogotovo ljubavnih, koje najčešće zatječemo već kao udovice ili udovce, same ili ostavljene. Među njima ipak pretežu žene, koje se, nakon što su ostale bez partnera, u pustoši otoka hrabro nose ne samo s emotivnim nego i ekonomskim, društvenim i svim ostalim izazovima. Najviše prostora dobivaju sestre Ane i Mare, te Marina prijateljica Luce, koje s vremenom uspostavljaju i svojevrsnu malu zajednicu, u kojoj dvije potonje (čini se) postaju i nešto više od prijateljica.

Međutim, nije presudno jesu li Ane, Mare, Luce, Roka, Dida, Šime, Petar, Niko i ostali likovi koji se pojavljuju u djelu postojali ili još uvijek postoje, jednako kao što nije važno niti postoji li otok na kojem žive ili su živjeli. Potvrđuje to i sama zapisivačica u »izjavi o preuzimanju odgovornosti«, navodeći da je sve ono što je tijekom trogodišnjeg istraživanja dokumentirala poslije »presložila i nadopisala, prepričala ili izmijenila«, nakon čega je nastao »ovaj kolaž-otok«, što bi vjerojatno bila i najtočnija žanrovska označnica ovog izrazito fragmentiranog i žanrovski hibridnog teksta, koji bismo mogli promatrati i kao roman. Takvim organiziranjem tekstualne građe pripovjedna je svijest, čini se, više vodila brigu o preslikavanju otočne izoliranosti i fragmentarnosti sjećanja na strukturu svojeg djela nego o čitatelju, kojem bi nekoliko opipljivijih provodnih niti ipak olakšalo percepciju. No, to ne umanjuje legitimnost izbora takvog pristupa, koji će, dakle, ipak u suočenju s čitateljima imati svoju cijenu.

Osim inovativnom narativnom strukturom, roman plijeni pažnju i obuhvatom opsežne, dobrim dijelom i dokumentarne građe, zbog čega predstavlja originalno svjedočanstvo o otočnim mikrokozmosima, koji nam se poslije njegova čitanja čine nekako razumljivijima i bližima. U svakom slučaju, neovisno o tome koliko pripadaju zbilji a koliko fikciji, otočni svjetovi i otočni mentaliteti prikazani u ovom višestruko inovativnom romanu Lore Tomaš djeluju uvjerljivo, što svjedoči o autoričinoj pripovjedačkoj zrelosti, na kakvu rijetko nailazimo među debitantima.