Autorefleksivno pjevanje Ivana Babića

Ivan Babić rođen je 23. ožujka 1961. u Imotskom. Zavičajno mu je mjesto Studenci (Imotska krajina). Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je kao profesor filozofije i ruskog jezika i književnosti. Diplomirani je knjižničar. Prevodi poeziju, prozu i teorijske tekstove s ruskog jezika za časopise i novine i za 3. program Hrvatskoga radija. Objavio je i knjige prijevoda: A.S. Puškin: Pjesme-Bajke-Drame (2002.), O. Mandeljštam: Razgovor o Danteu (2011.); Iznad svojega korijenja – izbor iz ruskog slobodnog stiha (2019.).

Sudionik je više pjesničkih festivala. Zastupljen je u više suvremenih antologija hrvatskoga pjesništva. Prevođen je na njemački, španjolski, bugarski i makedonski jezik. Do sada je objavio pet knjiga poezije: Kasna molitva prstiju, 1999.; Zvizda, 2007.; Stigme svagdana, 2011., Koncepcija vrta, 2014. i Pogledi, 2016. Godine 2015. dobitnik je Nagrade »Tin Ujević« za knjigu Koncepcija vrta. Član je DHK. Trenutno radi kao voditelj mreže Knjižnice Sesvete. Osnivač je i voditelj tribine Kulturni četvrtak u Sesvetama, Sesvetskog pjesničkog maratona i projekta Stihotron.

Zbirka Umjetno disanje šesta je i najnovija knjiga pjesama Ivana Babića. Njen motto uzeo je od Zvonimira Baloga: »umreš nema te, a pjevaš / tvoj glas te / doziva«. Duhovna je vječnost pjevanje, pa te napisano doziva. Sadržaj je podijeljen u osam ciklusa: Frekvencija pjesme, Umjetno disanje, Riječi, Život, Daljine, Drvo života, Otac/Sin, 12 vodoravno.

Ciklus Frekvencija pjesme je svojevrsno pjevanje o pjevanju. Autorefleksija pjesme. Riječ je o misaonoj i duhovnoj poeziji. Ljepota i sklad misli su bitni, premda nerijetko ostavljaju puls aritmije riječi. Babić prepoznaje vlastitu pjesmu u crti beskraja u daljini. Ponekad koristi obrat smisla kao u sintagmi: »noćna huka vremena«. »Papir uvijek ostaje nevin / beživotnom bjelinom.« Personificira stihove: »Stihovi će sve oprostiti / stihovi za početke stvoreni / oduvijek od svega slobodni / od datih obećanja / straha krvi i olova«.

U pjesmi »Ljepota« piše: »Noć je. Rastvorene latice / pulsirajuće antene / usmjerene su u mračne dubine / što se mogu dohvaćati / samo beskrajnim upitom, / trajnim neuzvratom odgovora.«, što je poetski mistični paradoks. Takav je paradoks i »pjesma usporava vrijeme i vraća ono što se ne vraća«. Uglavnom su to sasvim slobodni stihovi. Obraća se nekom koji je također s njime pisao svoju pjesmu. Već tu nailazimo ponekad na upravni govor nekom drugom nepoznatom, nekakvom alter egu, koji će se tek s vremenom u ciklusu Otac/sin jasno otkriti kao Bog. Piše mu: »I ti si pisao svoju pjesmu / i nije joj bilo ravne / dok je bila nijema / dok je neostvarena i nestvarna / zastajala u grlu«.

U ciklusu Umjetno disanje autor opjeva svoje djelovanje na prirodu zajedno sa svojim alter egom ili Bogom. Priroda i djelovanje na prirodu puni su simbolike. Tu nailazimo na sjećanje na obradu drva i paljenje vatre. Plamičak u šiblju raspiruje usnama što je nalik na pružanje umjetnog disanja, a to je daleka asocijacija ljubavnog poljupca ili primanja poetskog nadahnuća. Za motto ovog ciklusa uzima stihove M. Strand: »Tvoja usta bila su ondje, / Ali ti nisi bio ondje. / Kad je netko govorio, nije bilo odgovora«.

U ciklusima Riječi, Život. Daljine… kao motto uzima citat iz kineske mistike I chinga: »Budući da se neće vjerovati u ono što se govori, onda je zaludno govoriti«. Tako I chingom obznanjuje samo jedan od mnogih utjecaja mistike na svoje pjevanje. Nailazimo na poetsku samokritiku, obraća se Bogu vrlo diskretno i pritajeno, i ispovijeda prazninu u svojim riječima. Zanimljivo je da za rijetke i često nepoznate riječi koristi fusnote. U pjevanju o pjevanju nastaju simbolička značenja i pjesme pune poetske atmosfere. Ponekad opjeva nostalgiju za djetinjstvom u prirodi punoj simbolike, i pri tome spaja suprotnosti. Spaja molitvu, bunilo i strepnju, ljepotu, ali i bogatstvo i jednostavnost misli. Siječe drva, obrađuje bilje i pali vatru sa svojim alter egom ili Bogom.

Alter ego kojem se obraća ispočetka je zagonetna ličnost. U pjesmi »Riječ i život« piše: »u rupe / i pukotine zidova / si ih skrivao / u stare kredence / i prašnjave ladice / odlagao / u vreće / i kartonske kutije / trpao / u cijevi«, »pa bi ih… iz starih okova i pragova / poput čavala / trgao i čupao / meni pod noge / kao užarene račve bacao / a ja bih se odmah / na posao dao / i po svojoj ih volji / oblikovao / jer tada o životu / i riječima / još ništa / ama baš ništa / nisam znao«. Događa se suradnja u supisanju s Bogom. Žao mu je što je nadograđivao svaku Božju priču. Prema prirodi i gradnjama odnosi se s puno osjećajnosti i rečenice su bogate asocijacijama.

U ciklusu Drvo života građevni i radni materijali poetski se uspoređuju. Nailazimo na alkemijska pretvaranja jednih tvari u druge, što završava mistikom: »ja kao ti / tikaoja / alkemija /zamjenicā /i zakovicā«. U pjesmi »Ništa i nešto«: »…nešto kao iz ničega nekako nastane i može postati sve što ti treba za kraj i za početak«. U pjesmi »Ljepilo« piše: »dijete sam / preda mnom papir / u ruci olovka / utiskujem slova / ali izmiču i klize / slažem riječi / ali otpadaju«; »ipak, dijete sam / i vjerujem u čuda / u bilo što«. I tu susrećemo autorefleksiju pisanja, pjevanje o pjevanju. Obraća se Bogu: »Toliko sam puta učinio drugačije / vjerovao da znam bolje / tvojoj ideji prilazio svisoka / izokretao joj perspektivu / nadograđivao svaku tvoju priču. / Uska staza kojom smo hodili / najčešće mi je bila preuska / široka preširoka«.

Ciklus Otac/Sin nadahnut je Biblijom. To se može naslutiti već iz naslova pjesama: »Getsemanij«, »Davanje«, »Otac/Sin«, »Božić je«, »Tišina«, »Molitva«, »Monade«, »Dok sam se tražio«. Propituje Isusovo ponašanje u Getsemaniju. Prelazak jedne suprotnosti u drugu. Opjeva davanje euharistije. Tu se često obraća Bogu, pa je riječ o originalnoj i mističnoj vrsti molitve. Kao i molitva da ga oslobodi svega, čak i slobode. Pjesma o Božiću je Bogotražiteljska. U pjesmi »Tišina« parafrazira Ivana Evanđelista: »u početku bijasmo tišina / i tišina bijaše od Oca / i tišina bijaše Otac / i mi bijasmo tišina«. Prirodne pojave simboliziraju duhovna stanja. Obraća se Ocu, koji je umnik bitisanja i zaumnik nadahnuća pisanja, što se pretvara u molitvu da mu udahne udah. Ponekad vidimo erotičnu poeziju između čovjeka i Boga, puna želje da budu jedan s drugim.

U ciklusu 12 vodoravno pjesma »Pijetao« je zagonetna asocijacija iz evanđelja. Ponekad opaža poetske prizore u svijetu oko sebe, draž i ljepota je u njima samima. Nerijetko originalno povezuje riječi kao što je »začuđujuća budnost odsutnosti«. Ponekad niže personifikacije: »ledeni vjetar urliče iznad krovova, jeca u rašeljkama jauče zaumnim glasovima«. U pjesmi »Imati i(li) biti« asocira na pogrom hrvatskog povijesnog »križnog puta« snažno, jednostavno i originalno. U pjesmi »Palilampaš« spaja riječi u jednu riječ mističnog ugođaja. Ponekad zalutaju nadrealističke misli. Ponekad upadnu riječi na ruskom. U tom posljednjem ciklusu asocira, parafrazira ili spominje rusku pjesnikinju Marinu Cvetajevu. Citira i Borisa Marunu: ta je tvoja pjesma »najviše o ničemu«.

Autorefleksivna poezija Ivana Babića izriče sebe, a ujedno i nerijetko originalnu i samosvojnu poetsku mistiku. Dominira pisanje o pisanju. Ali uvijek različito i izvorno.