Željko Sabol – istaknuti razlogovski pjesnik

I.

U pjesništvu Željka Sabola (1941. – 1991.) kao da je većina stereotipa i sadržajno-izraznih manira poezije razlogaškoga naraštaja šezdesetih godina prošlog stoljeća dobila svoje puno samoočitovanje, kao da si je jedan tip poezije priskrbio svoj konkretni poetički oblik po kojemu ga možemo jasno raspoznavati i razlikovati od onih koji su mu prethodili (krugovaši) ili koji su došli nakon njega (pitanjaši). Sabola je tako – sasvim opravdano – Cvjetko Milanja u drugoj knjizi svojega višesveščanog djela Hrvatsko pjesništvo od 1950. do 2000. uvrstio u odjeljak pod nazivom Glavni predstavnici razlogaške grupacije1. Ondje ističe da Sabolova poezija »prema jednoglasnoj ocjeni ono malo stručne kritike koja se zanimala njegovim stvralaštvom, pripada gotovo isključivo šezdesetim godinama« te da je Sabolov model pjesničke prakse »kao i Faloutov i Ganzin u punom smislu razlogaški«.

Ante Stamać, Sabolov razlogaški suvrsnik, ustvrdio je pak u predgovoru pjesnikovoj posthumnoj knjizi pod naslovom Bez nas (1997.) da »sve rečeno u Razlogu tiče se Željka Sabola« te da je on bio »razlogovac po odličju, par excellence«.2 A Zvonimir Mrkonjić već je davno, u svojoj knjizi Suvremeno hrvatsko pjesništvo (1972.),3 konkretizirao sržno iskustvo razlogaške poezije u Sabolovom pjesništvu, a to je rezonerski, refleksivni lirski subjekt koji proizvodi konstativni, neutralni, »pojmovni« pjesnički izraz i koji u većoj mjeri izražava općenitu i tipsku »ljudsku situaciju«, nego li neki čisto osobni pjesnikov govor. Pišući o neutralnom jeziku egzistencijalnoga pjesništva, Mrkonjić ustvrđuje da »s najviše dosljednosti, ali i najviše posljedica, Željko Sabol razvija ad absurdum to neutralno iskustvo u svojevrsno sjecište mogućih egzistencijalnih i povijesnih upotreba pjesničkog čina. Pjesnički govor predstavlja za ovoga pjesnika neko opustošeno lirsko središte povijesti i žarište stvarnog svijeta u kojemu čovjek poprima lik svih vremena i svih prostora«.4

Sabol je, dakle, paradigmatski razlogaš već i po karakteru svoje iskazne instance ‒ onoga što nazivamo subjekt u iskazu (ako se izričito spominje u tekstu) ili subjekt iskaza (pjesmovna svijest koja proizvodi tekst). Ta je instanca, odnosno subjekt, uvelike, dakle racionalan, konstativan. On proizvodi poetski jezik koji ima neutralni, izjavni karakter s naglašenom pojmovnošću, diskurzivnošću, refleksivnošću, sentencioznošću. To rezultira izrazom ne odveć razvedene figurativnosti, tipizirane metaforičnosti i simboličnosti te motivikom tamnoga, katkad čak i morbidnog kolorita. No, sve je to svojevrsni »produžetak« Sabolova, i općenito razlogaškog, poetskog svjetonazora, koji stavlja naglasak na spoznajnu dimenziju pjesme, odnosno sloj svijeta književnog djela, pa pjesnički jezik uglavnom tretira kao prijenosnike gzistencijalne i ontološke analize unutar pjesničkog izraza.

Taj Sabolov poetski svjetonazor, ujevićevski rečeno »lirozofija«, tražio je, kako potvrđuje Stamać, »bitni povijesni problem svoga vremena, ne njegovo brisanje s karte svijesti, što smo ga svi, učeći od Heideggera, zvali zaboravom bitka«. Radi se, nastavlja Stamać, o poeziji »rasute slike zbiljskih odnošaja, i raspada vrijednosti«; o dijagnozi »jednog vremena bez unutarnje koherencije, ali vremena izvrgnuta najstrašnijem, komunističkom totalitarizmu«; »zbivanja ‘zgode’ svijeta, a ta je zgoda zadobivala apokaliptične razmjere, bilo kao ‘rat zvijezda’ bilo kao ‘hladni rat’ nepomirljivih sustava«. Sabolov pjesnički svijet, kao i općenito razlogaški, potvrđivao je »svijet bez protega, krajolike bez života, spaljenu zemlju, pojedinčev uzmak, nijema čitatelja, nebo bez Boga, jezik bez ustrojstva i imena, ukratko svijet bez strukture, kojemu je samo slobodno lebdeća arabeska stihova mogla pružiti zrcalo«.

Zateknuvši se, dakle, u takvome kontekstu, a istodobno ga sam stvarajući, Sabol se srčano suočava s apsurdnim stanjem ontološki obesmišljenoga te društveno represivnog i indoktriniranog svijeta. Pišući u brazdi egzistencijalizma koji čovjeka istodobno doživljava slobodnim u horizontalnom obzoru, ali i zarobljenim u imanenciju bez ikakve izvjesnije onkrajnosti, Sabol u svojoj poeziji neprestance reproducira temeljnu poetsku i egzistencijalnu situaciju. Riječ je o »bačenosti« lirskoga subjekta u dosuđeni horizontalni svijet koji se, u odsuću duhovne vertikale što bi ga nadvisivala i sređivala, raspada u ruševine. Vlast nad tim ruševinama pak preuzima represivna ideologija koja je svagda nasilna prema pokušajima ucjelivanja čovjeka u njegovoj duhovnoj i moralnoj dimenziji.

Poziciju Sabolova lirskoga subjekta tako neprestance karakterizira dvovrsna ugroženost: huda sudbina čovjeka koji luta svjetskom pustoši bez transcendentnoga uporišta te totalitarna vlast koja svojom kolektivističkom i materijalističkom ideologijom napada ljudsku individualnost i nezatomivo pitanje o smislu svega postojećeg. Zato je spomenuti subjekt najčešće trpni, ugrožen izvana i iznutra, u razdirućoj drami gologa ustrajavanja u besmislu. To Sabolovoj poeziji daje osebujni patos istodobne borbe protiv ograničenja i odustajanja od borbe, mirenja s nadređenom sudbinom, ali i grčevitoga prosvjeda protiv beznadne situacije. U takovrsnom nutarnjem procijepu njegove su pjesme obilježene pojmovnom, sentencioznom racionalizacijom čovjekova ugroženog položaja u svijetu (sasvim u duhu razlogaške poetike), ali i »podzemnim« nagrizanjem takvoga neutralnoga govora apokaliptičnim slikama osuđenosti na propast.

U poetičkoj provedbi razlika je prvenstveno u tome postavlja li Sabol u nekoj pjesmi lirski subjekt u poziciju filozofičnoga iznositelja istine o svijetu u tekstovima zasićenim apstraktnim vokabularom ili spomenuto tegobno egzistencijalno stanje simbolizira u oduljenim parabolama koje putem ulančanih metonimija na jasan način uspoređuju život s, primjerice, pustinjom, mračnom šumom, brodolomom i napuštenim domom. Baš iz toga traga ulančanih metonimija ponekad su isklijale i Sabolove pjesme u prozi u kojima mu, katkada i prisnije nego u stihovanim pjesmama, uspijeva prepletanje pojmovnog i slikovnog, mišljenja i pjevanja. Iako su razmjerno malobrojne, Sabol se tim vrijednim pjesmama u prozi priključio majstorima toga poetskog žanra koji se je u hrvatskom pjesništvu afirmirao baš u esejiziranim postupcima vodećih pjesnika šezdesetih godina prošloga stoljeća (Danijel Dragojević, Dubravko Horvatić, Zvonimir Mrkonjić, Tonko Maroević).

Svojevrsnu sintezu izražajnih sredstava (slikovitost, konkretno detaljiziranje, raznovrsni značenjski i zvučni paralelizmi, melodičnost, zaokruženost forme), ali i poetički odmak od svojih prethodnih zbirki pjesama Sabol je očitovao u zbirci soneta Sve je skriveno u tvome imenu5 iz 1979. godine. Tu pjesnik, u maniri kasnoga modernizma, zvonkošću forme nadvladava oronulost sadržaja i suverenim vođenjem pjesme opipava međuprostor između hermetizma i popularne poezije s kojom je imao bogato iskustvo pri pisanju odlično prihvaćenih pjesama za uglazbljivanje. S jedne, dakle, strane postoji razmjerno odrediv poetički model Sabolova pjesništva, čija su paradigma ‒ uza sve spomenute ‒ svjetonazorska, sadržajna i motivska obilježja bliska egzistencijalizmu, u prvome redu pjesme slobodnoga, sintagmatskoga stiha govorne intonacije, bez interpunkcije i nejednako velikih strofa u kojima ipak prevladavaju katreni.

S druge strane, u Sabolovu opusu postoje i određena odstupanja od spomenute paradigmatske strukture, i to u sadržajnom (konkretnija i raznolikija motivika koja se kombinira nešto slobodnije i asocijativnije nego što je to slučaj u takozvanim ulančanim metonimijama), kao i u formalnome smislu (pjesma u prozi, soneti). To pak nipošto ne dovodi u pitanje konzistentnost Sabolove poetike, uostalom jedne od najdosljednijih unutar razlogaškog naraštaja, ali ipak omogućuje određenu razlikovnost pojedinih dijelova i razdoblja njegova opusa.

Postoji, naime, napast – djelomično i opravdana – da se cijeli Sabolov opus percipira kao neprestano pisanje jedne te iste pjesme, kao perpetuiranje jedne te iste razlogaške manire u kojoj je, kako kaže Stamać, »slikovnost blijedila pred jasno postavljenim pitanjima«, u kojoj su ujevićevski hlapili »svi oblici i svi sadržaji«. Svojevrsno sadržajno i izrazno bezobličje bila je, dakako, i svjesna, programatska namjera Sabolova pjesništva, no njegovo »rezonerstvo« i elegična lamentacija ipak su tijekom vremena zadobivali ponešto različite oblike pa i poetičke odrednice. To se najbolje može razaznati tematiziranjem svake pojedine njegove zbirke pjesama, u koje je često uvrštavao i dijelove prethodnih zbirki, što Sabolov opus čini još uvezanijim i konzistentnijim.

II.

U njegovoj prvoj zbirci pjesama pod naslovom Dio po dio,6 objavljenoj 1963. godine, tematika ontološkoga manjka, egzistencijalnog poraza, psihološke tjeskobe, povijesnog procesa kao pandemonija u kojemu se zlo neprestance perpetuira te društvenih odnosa u kojima vlast stalno progoni pojedinca, nije još posve eksplicitno i jasno artikulirana. Naglašeniji je intimistički i introspektivni plan (»Slušaš riječi, ali ne odabireš ih./ One te moraju doseći,/ a njihovim se padom imenuje razdaljina/ do suhog srca, ogrezloga u nepostojanje«) u kojemu se subjektova tjeskoba i mutna ontološko-egzistencijalna perspektiva još posve ne situira u pandemonijsku povijest i represivnu društvenost. Metafore i simboli koji se tu pojavljuju još uvijek se mnogo puta ne mogu »prevesti« na razmjerno jasna značenja, kao univerzalizirajuće slike pustoši, represije, krivice, osude i besmisla. Predmetno-tematski plan još uvijek je »rahliji«, rastresitiji nego što će biti kasnije, a motivsko-figurativna razina mjestimično se približava hermetičkoj, ekspresionističkoj pa čak i nadrealističkoj izražajnosti (»U nestvarnom osvjetljenju, s iskrama umjesto kose/ jednostavno je ostajanje izvan predstave,/ jednostavne šutnje bez dokaza// Sjedeći iza stakla zamišljam bijeg jelena,/ zapjenjen je, bliz mi, pa ga ne mogu savladati/ Na suprotnoj strani njegov lik izlazi iz vode/ Čim mi dotakne dlan od vatre crne su rane«).

Ovdje se već jasno javljaju neka stilska obilježja koja će postati Sabolova konstatnta – apstraktni leksik, elementi proverbijalnoga i »rezonerskog« diskursa, tamni motivski kolorit, simbolika svedena na temeljne poetske slike, elegična intonacija, slobodni, besjedovni stih, različite dužine strofa koje su uvjetovane značenjskom zaokruženošću, reducirana interpunkcija kao tadašnji signal pjesničkoga modernizma. Većina tih karakteristika vidljiva je, primjerice, u idućoj Sabolovoj pjesmi iz drugoga ciklusa, naslovljenog Pitanja:

IV.
danas se šuma rastavlja od svoje kore
danas znam koliko ruku ima prostranstvo
dok mu se lice podiže
nad isušenu površinu pećine
ipak sve bliže zemlji koja se ispunjava
svršetkom
neostvarenog sjaja divlje plovidbe

sam si skrivio svoju pobjedu
i sad ćeš je ponijeti zajedno s jatom
bezimenih orlova

a bespuća pod zidom gradit će
od osvojenih podlaktica (pripremnih za udarce)
ljestve osuđenome

Pjesma počinje naglašenijom ritmizacijom uslijed početnih epifora (danas se..., danas se...) te neobičnom slikovitošću usredotočenom na prirodni areal (»danas se šuma rastavlja od svoje kore/ danas znam koliko ruku ima prostranstvo«). Javlja se i Sabolovo tipično kombiniranje apstraktnog i konkretnog pojma: »ruke-prostranstvo«, »prostranstvo-lice«, a cijela pjesma, usprkos toj kombinaciji u kojoj ima i konkretnog, ipak ne biva posve značenjski motivirana, odnosno ostaje apstraktna i nepronična. Tako se »prostranstvu« »lice podiže nad isušenu površinu pećine«, što je uvelike apstraktna slika koju je teško »prevesti« u neko određenije značenje. Zanimljivo je da se već ovdje javlja sintagma koja signira manjak, opustošenost, prazninu (»isušena površina pećine«), što će kasnije dominirati u Sabolovoj slikovitosti.

U idućim stihovima slijede »grozdovi« apstraktnih riječi, koji pokazuju Sabolov »pojmovni« stil, ovdje s još ne odveć funkcionalnom i preciznom sintagmatikom u kojoj prevladavaju takozvane genitivne metafore (»ipak sve bliže zemlji koja se ispunjava/ svršetkom/ neostvarenog sjaja divlje plovidbe«). Ipak, temeljno značenje i tu se može locirati, i to u smislu dekadencije, silaznog puta, manjka i uminuća. Zatim slijedi strofa u kojoj se subjekt iskaza obraća objektu, čime se ističe apelativna funkcija jezika. Time se podiže intonacija pjesme i poklanja veća pozornost značenjskom sloju, što se dodatno ojačava i paradoksom s motivima snažne simbolike (»sam si skrivio svoju pobjedu«). To se nastavlja i metaforikom iz značenjskog polja pobjede, slobode, ali i neizvjesnosti (»i sad ćeš je ponijeti zajedno s jatom/ bezimenih orlova«).

U zadnjoj pak strofi Sabol najavljuje svoju srednjovjekovno-militarnu motiviku (koja je kod razlogaša bila uvelike popularna, a najpoznatiji po njoj je svakako Dubravko Horvatić), kao i pojmove iz značenjskog polja pustoši, opustošenosti ((»a bespuća pod zidom gradit će/ od osvojenih podlaktica (pripremnih za udarce)/ ljestve osuđenome«)). Na kraju je, dakle, i krugovaški motiv osuđenog čovjeka, koji uvelike oslikava opći položaj čovjeka kako ga vidi egzistencijalizam i kako ga se doživljava u hladnoratovskome ozračju. U formalnome smislu ova Sabolova pjesma već ima većinu karakteristika njegove kasnije lirike slobodnoga stiha – izostanak pravilnosti u broju slogova u stihu i broju stihova u strofi te izostavljanje rime, interpunkcije i velikih slova. Takvim ogoljavanjem forme Sabol zapravo želi maksimalno istaknuti sadržajnu stranu, čemu pogoduje i konstativni, »rezonerski« stil.

U drugoj zbirci pjesama pod naslovom Opreke (1966.)7 Sabol je već posve profiliran pjesnik određenije zacrtanog svijeta djela te preciznije usmjerenih motivskih i stilskih karakteristika. Sada mu, naime, pjesme imaju znatniju značenjsku i oblikovnu koherenciju, gotovo da više i nema hermetizma koji se ne bi uspijevao dešifrirati unutar karakteristične Sabolove misaonosti i imaginacije, a sve se više profiliraju njegove opsesivne teme i njihova poetska elaboracija. Uvelike počinje dominirati slika ljudskoga života kao posve zatvorenog u imanenciju, besciljnoga i mučnog, pod prijetnjom ontološke, egzistencijalne i socijalne osude, s paradoksom i apsurdom postojanja kao temeljnim načinom životnoga ustrajavanja. Sabolove pjesme zadobivaju još naglašenije elegični, čak i tragični ton sa sve mračnijim koloritom u kojemu se navodi mnoštvo motiva negativnog značenja (bescjenje, pustoš, pustinja, mučilišta, kazna, osuda, strah, nevrijeme, klopka) te simbola pa čak i parabola (najčešće iz prirodnoga značenjskog polja) u kojima se zrcali sve naglašeniji životni tragizam.

Sabol sve više koristi i množinski subjekt u iskazu, čime više naglašava univerzalnu, a ne samo osobnu mučnu sudbinu, također sve istaknutiju svijest o socijalnoj dimenziji u tragičnosti pojedinačnoga i kolektivnog usuda. Upravo taj još preciznije određen tragizam, kao i aspurdnost ljudskoga položaja utječu na znatniju koherentnost Sabolove poezije. Ona zadobiva jasniju značenjsku dosljednost i struktururanost, ali i oblikovnu logiku pa pjesme imaju i nešto čvršću formu, odnosno značenjski i oblikovno zaokruženije strofe, ponekad čak i s pravilnostima u broju slogova (»Uzimaš svijete, što ti nisam dao/ za bolje dane odgodit ćeš pjesmu/ otpuštaš svakog tko ti nije nalik/ to gromko nebo i bez nas se troši«) ili broju stihova u kitici (najčešće katreni).

U ovoj knjizi formalna je pak Sabolova novost ‒ pjesma u prozi. To je, rekli bismo, logična posljedica pjesnikova »pojmovnog«, refleksivnog, mikroesejističkog stila, tako čestog u snažnom razlogaškom afirmiranju spomenutog poetskog oblika. Pjesma u prozi pokazala se, naime, osobito pogodnom za sukcesivno iznošenje jedne te iste ontološke i povijesne situacije, za metaforičko, simboličko, paraboličko ili apstraktno nagomilavanje i pojačavanje slike pustošnoga ontološkog, egzistencijalnog i društvenog ambijenta (»Stjenovit je bio kraj u kome nas matere ostaviše nakon rođenja, pust i nepristupačan«; »Dugo smo slijedili ovo sunce nad nama, a sada nas i ono odbija. I ne grije nas već nam bijeli kosti«; »Očevi su ovdje mlađi od nas tako da se lakše prikrivaju pred podlim pitanjem presahlih obzorja, a ti što su blizu nisu prava braća«).

U vezi pak s trećom Sabolovom zbirkom pjesama koja je pod naslovom Kao krug na vodi8 objavljena 1969. godine, valja istaknuti da su njezina prva tri od ukupno pet ciklusa zapravo izbor pjesama iz prve dvije zbirke s manjim korekcijama interpunkcijske ili leksičke naravi u odnosu na prvotnu inačicu. To pokazuje Sabolovu poetičku konzistentnost i kontinuitet, koje – kao svoj već osvojeni poetski glas – pjesnik nastoji potvrditi i dodatno predložiti čitateljskoj i kritičkoj recepciji. Bilo kakvu novu nijansu u toj poetici treba, dakle, potražiti u dvadesetak pjesama u zadnja dva ciklusa zbirke pod naslovima Nemoguć je pjev i Obilježen od rođenja.

I doista, u prvome od ta dva ciklusa Sabol eksplicitnije problematizira mogućnosti koje su preostale poeziji, odnosno uopće jeziku i govoru u uvjetima opće opustošenosti, rasula i bezličja. Može li u posve obesmišljenome svijetu u kojemu prevladavaju mučnina postojanja te međuljudska okrutnost i progoni, i sama poezija uopće biti smislena? Je li njezina moć samo u tome da svjedoči o tome svijetu i zrcali njegovu rasutost ili poezija ipak ima neki duhovni i umjetnički višak kojim može nadvisiti zbilju? Sabol tako, primjerice, eksplicira da »nemoguć je pjev nad ovom surom vodom«, da je čovjek »ponovo nijem«, da kad već nije glasnik, bit će »možda dub između svih dokaza od kojih nijedan nije pravedan«, da »pjesme moje nisu htjeli čuti«, da »cilj svega živog ne dosižu riječi/ vraća se od stvari njihov prazan zvuk«. Ipak, koliko god mu se život činio besmislenim i beznadnim, a poezija samo njegovim zrcalom, Sabol ustraje i u jednome i u drugome. No s vremenom sve teže, mučnije i prignutije, s u poeziji deklariranim porazom, a u životu na kraju i ostvarenim.

Upravo u spomenuta dva ciklusa zbirke Kao krug na vodi osjeća se i dodatno zaoštravanje ontološke, socijalne i egzistencijalne pjesmovne scene. Motivi postaju sve mračniji i tragičniji (»svijet u doba postanka/ nije znao za toliki nered«; »ne pripadamo jedni drugima/ nestao je svaki ljudski glas«; »bujice bjesne sve do plahih usta/ došao je dan kojeg nećemo preživjeti«), osobno stanje subjekta sve tjeskobnije (»obilježen od rođenja sad bitku za bitkom gubim«; »ostadoh bez glasa, klekoh, gubim sjećanje«; »slušam u tjeskobi: svaka će me svjetlost spaliti«; »onda si, svladan, vidio da ne znaš/ ni tko, ni kako, ni čemu si ovdje«); socijalna situacija sve je represivnija i beznadnija (»tek protjeraste gospodare, već ste ih naslijedili«; »radije odustani od svega nego da poželiš nagradu/ od onih koji protjeraše rod tvoj, tvoje bližnje«; »u teškoj noći podvrgnut sam ispitivanju«; »ne čude me zvjerstva kojima nas obasuše/ donio sam kući krvavu košulju«). U formalnome smislu Sabolova se poezija ovdje uglavnom ne mijenja, s nastavkom dominacije slobodnoga, besjedovnog stiha, strofa s raznolikim brojem stihova i modernističke odsutnosti interpunkcije. No, u ovoj knjizi kao da njegova poezija zadobiva svoju definitivnu intonaciju krajnjega tragizma, osobne tjeskobnosti i društvene represije koja se sve jasnije može prepoznati ne samo kao slijepi povijesni pandemonij, već i kao konkretni totalitarni sustav.

Tek takva naglašenija referencijalnost dovest će i do konkretne represije spomenutog (jugoslavenskog, socijalističkog) sustava prema Sabolu, odnosno do pokretanja sudskog procesa zbog njegove antologijske pjesme Kad izgovorim tvoje ime, koja je prvi puta objavljena »proljećarske« 1971. godine, te odnosa prema Sabolu kao politički nepoćudnom u njegovom kasnijem životu i djelovanju. Ta pjesma, koja za pjesnikova života nije objavljena u nekoj knjizi, već samo u periodici,9 inače je sličnog predmetnotematskog, stilskog i intonativnog karaktera kao i ostala tadašnja Sabolova lirika. No, konkretna referencija, pisana velikim slovima (»HRVATSKA«), uistinu je dotadašnju značenjsku općenitost njegovih pjesama usmjerila na konkretne značenjske realizacije u ključu onodobne povijesne i društvene stvarnosti. Takvom konkretizacijom Sabol je prekršio tadašnji tabu otvorenijeg govora o nezadovoljavajućoj, bolje rečeno podjarmljenoj situaciji Hrvatske i njezina naroda, a represija koja je uslijedila prislila ga je na povratak svojevrsnoj ezopovštini općenitoga povijesnog i egzistencijalnog tragizma, kao i na utjecanje nekim drugačijim poetičkim rješenjima (sonetopisanju i pjesmama za glazbu).

A nakon pjesme Kad izgovorim tvoje ime, represije prema Sabolu i njegovom trajnom preseljenju iz rodnoga Bjelovara u Zagreb, prva zbirka koju je objavio bila je Krila, teška krila (1975.).10 U njoj je donio i neke pjesme iz prethodnih zbirki, no većina ih je bilo novih. Cvjetko Milanja je čak ocijenio da je to »zacijelo ponajbolja njegova zbirka pjesama«, da je ona poznata i stara »glavninom tematskih određenja, ali je nova produbljenjem tih tema, obogaćenjem motivskim repertoarom, konkretnijim životnim realijama, odnosno prepoznatljivom egzistencijlnom predmetnošću, formalnom duljinom pjesama te još većom kompozicijskom konzistentnošću«. Vrijednost zbirke je između ostalog u tome da se Sabol okrenuo nešto osobnijem, intimnijem, a time i konkretnijem i proživljenijem poetskom diskursu koji mu je omogućio i određeni izlaz iz zatvorenoga kruga tipskoga subjekta kao protagonista poopćene, »zamrznute« slike pustošne povijesti i represivnoga društva.

Taj subjekt sada biva sve osobniji i subjektivniji, u njemu se osjeća puniji pjesnički govor s autentičnijim emotivnim nijansama i egzistencijalnim situacijama. To je subjekt u čijem se elegičnom poetskom iskazu uvelike objedinjuje proživljena sudbina, refleksija o njoj i simbolička univerzalizacija (»Vraćam se u svoj kraj i počinjem se sjećati:/ ovdje je bilo more što je nestalo pred mnogim stoljećima,/ sada je dno njegovo, žedna zemlja s brazdama i grobovima,/ odroni na vjetru. Sve nas uči da se sjedinimo,/ ali mogao bih ostati iznevjeren«).

Sljedstveno tome, u ovoj pjesničkoj zbirci i Sabolova motivika djeluje manje artificijelno, suživljenija je s osobnim iskustvom, a čak i njegovi poetski toposi koji su dotad već bili uvelike manirizirani (motivi poraza, izdaje, osude, smaknuća, pustoši, lutanja, vojski, utvrda, brodova, mornara, brodoloma), ovdje su motiviraniji egzistencijalnom situacijom i intimnim proživljajima lirskoga subjekta. Stoga i pjesnikov izraz djeluje preciznije i prirodnije, bez afektivnih pretjerivanja, s jasnim konstatacijama koje odmjenjuju suvišnu pa i namještenu patetiku. Sve to u zbirci Krila, teška krila odlikuje i ponovno Sabolovo zanimanje za pjesmu u prozi. U njoj je pjesnik ostvario zgusnutu poetsku fakturu u kojoj se objedinjuju precizna i visokosimbolična slikovnost s aluzijama na biblijske motive, dosljednu i lucidnu refleksivnost, mirnu i elegičnu intonaciju te istančani osjećaj za ritmičnost pjesmoprozne rečenice, kao i cjelovitog diskursa takvoga teksta (»Pognute glave lutam zemljom koja me u svakom času može izdati. Zaboravio sam imena voda, starost raslinja, od snažnog sjaja sad sam daleko. Najbliži su nam okrenuli leđa. Mogu stajati na pragu, umrijeti od gladi, pasti od hladnoće. Otac me više neće poznati. U mome je domu svečanost. Naslućujem svjetlo, vino, glasove. I nastavljam put, gubim se u šumi. Na mene se ovdje više ne računa«).

I u zbirci soneta pod naslovom Sve je skriveno u tvome imenu (1979.) Sabolov »tipski, poopćeni čovjek« iz ranijih knjiga u manjoj je mjeri nositelj opće, mitizirane povijesti, a u sve većoj svoje osobne sudbine i, nadasve, entropičnosti vremena kao takvog. Ako je, dakle, još uvijek riječ o poopćenome čovjeku, a dobra poezija svagda ima i univerzalizacijsku dimenziju, onda se ovdje u većoj mjeri radi o poopćenome iskustvu osobnoga vremena za koje se, međutim, ni sada ne krije da je uronjeno i u jalovost i zlo povijesnog i društvenog obzora. U ovoj knjizi Sabol vremensku entropičnost upravo evidentira na krhkosti i raspadljivosti osobne egzistencije koja zapravo sinegdohički sažima opću entropičnost.

Sabolov lirski subjekt ovdje precizno ocrtava osobnu »silaznu« životnu usmjerenost, ekonomizira izrazna sredstva pa s detaljiziranjem postiže konkretniju i uvjerljiviju sugestiju »bitke prema smrti«. U takvom konkretiziranom poprištu subjekta u iskazu, on iz mitopovijesna, u osnovi cikličkoga, vremena preskače u linearno osobno vrijeme koje ima svoju proživljenu, determinacijsku prošlost (»Ponornicu nađoh sanjiv«), trpnu sadašnjost (»Proziran sam. Leden. Plav«) te, projektivno, otvorenu budućnost (»Stog se nadam«). Tako čak i neki ratnički toposi (sablja, štit) zbog različita konteksta zadobivaju modificirane značenjske nijanse i umjesto stereotipne metonimije vječnoga povijesnog zla postaju ipak nešto konkretniji simboli osobne »nade protiv svake nade« u kojoj je i ustrajavanje u životu već nekovrsna pobjeda nad besmislom.

Sabolovi soneti vrlo često su izrazno osmišljeniji od mnogih njegovih pjesama slobodnoga stiha. Ima tako njegovih zvonjelica koje su dosljedno antitetički konstruirane, kojima je kontrastiranje i sadržajno i izražajno načelo. U njima dijelovi zadobivaju svoju ovjeru u cjelini i obrnuto, čime se zapravo, u uspjelim slučajevima, i postiže »kristalna rešetka soneta«. U toj rešetki onda i nema redundantnog »praznog hoda«, snop poetskih razina i funkcija svagda je jasan u svojoj razlikovnosti i isprepletenosti, skladno se mrse i razmrsuju pjesničke slike, figurativni postupci – sve do oksimoronske končetoznosti, natruha apstraktnije misaonosti, fonetske korespondencije, kompozicijskoga antitetičkog disanja sonetna oblika, čak i diskretne intertekstualne uputnice na neke druge pjesme poznatih hrvatskih autora. Ipak, Sabolov tip soneta izraz je kasnoga modernizma, još neizvrnut u postmodernističko igranje forme sadržaja i forme izraza samih sa sobom.

Sabol je još uvijek na terenu usudne ozbiljnosti i izraznog uprizorenja takve ozbiljnosti pa od soneta traži najintenzivniji izraz osobne egzistencije u svakovrsno »oskudnome vremenu«, ozvukovljen pjev koji je, u svome izričajnom dostojanstvu i sizifovskom iskanju smisla, zadnji čovjekov dignitet u ruševinama svijeta. Takav sonet zato nije ni matoševska oblikovno savršena mrežica za hvatanje leptira simbolističke ljepote, ni manirizirana forma koja na neki način diktira smisao u postmodernističkome sonetu. On je i svojim formalnim ustrojem prilagođen upravo onim zahtjevima izražavanja egzistencije koje je Sabol odredio svome sonetu. Njegova se pravilnost stoga ne može mjeriti isključivo prema ispunjavanju kakve idealne sonetne forme, već i prema tome u kojoj je mjeri, u svakom pojedinačnom slučaju, taj sonet autentičan izraz Sabolove temeljne motivacije pri sonetopisanju.

Kod Sabola je također pitanje u kojoj mjeri uvijek može postići preporučenu antitetičnost između sonetnih katrena i tercina. Njegov je, naime, poetski svijet u temelju ipak strukturiran kao perpetuiranje jednog te istog čovjekovog ontološkog i egzistencijalnog položaja kojeg svaka moguća antiteteza zapravo samo potvrđuje. Tako sve ono što se suprotstavlja lirskome subjektu, a to su gotovo sve zamislive dimenzije – ontološka nezbrinutost, beznadnost opstanka, povijesno zlosilje, društveni totalitarizam, osobna nemoć i defetistički psihološki kolorit, samo potvrđuje temeljnu i stalnu krugovaško-razlogašku, a tako i Sabolovu, situaciju tjeskobnosti i poraza. No baš dovođenjem negativiteta do krajnosti on povremeno nalazi i neki drugi pol zbilje koji bi mu ipak mogao biti osnova za neku svjetopoglednu pa onda i unutarsonetnu antitetičnost.

To je svijest da je smrt u isto vrijeme krajnji negativitet, ali i moguća vrata u neku drugačiju zbilju koja bi bila izlaz iz nužno smrtonosna ovozemnog opstanka. Toj se mogućoj stvarnosti ne daje nikakvo pozitivno određenje, ne pridaje joj se baš nikakva karakteristika, no izriče se stanovito olakšanje nadolaskom smrti i prelaskom u tu prekosmrtnu zbiljnost u koju se katkada ipak vjeruje. Time se osigurava i određena tematsko-izrazna antitetičnost soneta u kojemu nakon defetizma odjednom izranja i svojevrsni nadonosni obrat, koji je znatno rjeđi u Sabolovim pjesmama slobodnoga stiha.

Uglavnom, Sabol je u svojoj zbirci soneta uspio umanjiti neke već dotad jasno uočene boljke svojega načina pisanja, a naglasiti snažnije strane svojega nespornog pjesničkog talenta. Zato je knjiga Sve je skriveno u tvome imenu vrijednosni vrhunac njegove konzistentne poetike. Pretjeranu pojmovnost i počesto neuvjerljivu nadindividualnu patetičnost u toj su zbirci zamijenile konkretnija slikovitost, ekonomičniji izraz bez redundancija te osobniji i autentičniji ton tematiziranja individualizirane egzistencije.

III.

Željko Sabol je do svojeg samovoljnog odlaska u smrt 5. rujna 1991. godine, kao prosvjeda protiv agresije na Hrvatsku, objavio još i pjesničko-grafičku mapu(s po dvanaest Sabolovih pjesama i bakropisa slikara Zlatka Kesera) pod naslovom U gluho doba (1981).11 Te pjesme u slobodnome stihu ne donose neke znatnije novosti u njegovoj poetici. Ali na početku spomenute agresije Sabol je napisao pjesmu U ovom strašnom času i istoimeni ciklus pjesama, prema kojemu je bila naslovljena i poznata antologija hrvatske suvremene hrvatske ratne lirike, naknadno prevedena na mnoge jezike.12 Unutar spomenutoga ciklusa nalazila se i Sabolova zadnja pjesma, jedna od najpoznatijih hrvatskih pjesama u kojima se tematizira rat i njegove posljedice – Imala sam kuću, imala sam dom. Ta je pjesma, svojim baladičnim tonom, naglašenim ritmom i fonetskim i gramatičkim paralelizmima, jednostavnom, sugestivnom i tamnom simbolikom te fakturom popularne poezije, odnosno one pisane za uglazbljivanje, postala snažni izraz i istinski znak iznimno teškog vremena u kojemu je veliko mnoštvo hrvatskih prognanika i izbjeglica napuštalo svoje domove pred okrutnim agresorima. Nakon Sabolove smrti objavljena je zbirka pjesama pod naslovom Bez nas (1997.), koju je on sam koncipirao, ali u kojoj je većina pjesama iz ranijih zbirki pa i ta knjiga ne donosi nešto novo u njegovoj poetici.

Treba svakako istaknuti ‒ uz to što je bio pjesnik ‒ Željko Sabol je bio i autor mnogih i vrlo uspjelih tekstova za kvalitetna glazbena ostvarenja, koja su izvodila najistaknutija imena hrvatske estrade, kao što su Gabi Novak, Tereza Kesovija, Jasna Zlokić, Vice Vukov, Arsen Dedić, Ivica Percl ili Mišo Kovač, a surađivao je i s najpoznatijim hrvatskim skladateljima (Arsenom Dedićem, Nikicom i Stipicom Kalođerom, Đorđom Novkovićem, Hrvojem Hegedušićem i drugima). Sabol je bio i povjesničar umjetnosti, likovni kritičar, esejist i leksikograf. Objavljivao je književne i likovne kritike, eseje i studije u listovima i časopisima, predgovore u katalozima (Nasta Rojc, Ivan Lovrenčić, Šime Perić, Nikola Reiser, Miroslav Šutej, Šime Vulas) te objavio likovnu monografiju Dalibor Jelavić (1988.)13, kojima je sudjelovao u vrednovanju suvremenih hrvatskih umjetnika.

Sabol je, dapače, bio jedan od najistaknutijih onodobnih likovnih kritičara i esejista, a sudjelovao je i u organiziranju i postavljanju brojnih izložbi uglavnom suvremenih hrvatskih slikara. Njegovi tekstovi o likovnosti odlikuju se preciznim vladanjem likovnopovijesnom i likovnokritičkom terminologijom, izrazitom analitičnošću i pronicljivošću u pristupu i interpretaciji likovnoga artefakta, sigurnosti u procjeni njegove umjetničke vrijednosti te vrsnim stilom pisanja (stručni problemi izrečeni na posve jasan način te približeni i čitatelju koji nije kunsthistoričarske struke, skladno strukturirane rečenice mirnoga ritma i intonacije koje izbjegavaju znatniju sintaktičku razvedenost, kombiniranje stručne terminologije i jednostavnijeg leksika velike učestalosti, itd.). Iz tih je tekstova vidljivo Sabolovo izvrsno poznavanje povijesti umjetnosti, podjednaka kritičarska kompetencija u opisu cijeloga spektra često i nasuprotnih likovnih usmjerenja, detaljni i iscrpni uvid u tada aktualnu hrvatsku likovnu scenu i poetike pojedinih slikara te njihovo uvjerljivo smještanje u kontekst općega razvoja i pojedinih usmjerenja u međunarodnoj likovnosti i likovnoj teoriji.

Sabolovu kritičkom uvidu, dakle, u likovnosti, osobito u slikarstvu, ništa nije bilo strano – od, primjerice, krajnje apstrakcije i minimalizma (Fedor Ličina) do neorealističkih pa i hiperrealističkih tendencija (Dario Orioli). Sva je ta usmjerenja, naime, promatrao kao razne i posve legitimne oblike samoga slikarskog čina, njegova znatnijega konstruktivističkoga ili intuitivističkog karaktera, kao načine na koji je sve to upisano u strukturu samoga artefakta, odnosno likovnih i simboličkih signala koji se time pružaju promatraču i interpretatoru. Nadalje, Sabol je – dobro je to vidljivo u njegovim kritikama i esejima o slikarstvu – vrsno poznavao i izvedbenu stranu slikarstva, njezine tehnike, postupke, odnosno sve što je vezano uz likovnu tvarnost, kao i osebujne metiere pojedinih autora.

Potanku i dubinsku upućenost u tadašnje suvremeno hrvatsko slikarstvo te veliku kritičku relevantnost na onovremenoj likovnoj sceni Sabolu je omogućilo i neprestano intenzivno sudjelovanje u likovnome životu. Ono je imalo različite oblike: bio je prvi kustos – voditelj Galerije bjelovarskog Gradskog muzeja i umjetnički voditelj zagrebačke Galerije Forum te organizator i autor raznih izložbi, usko je profesionalno i prijateljski surađivao sa slikarima, pisao je likovne kritike, predgovore katalozima izložbi, čak i monografije, a sve do smrti 1991. godine bio je urednik Likovne enciklopedije u Leksikografskome zavodu »Miroslav Krleža«. Željko Sabol, dakle, za hrvatsku književnost nije važan samo kao istaknuti pjesnik, već i kao plodan i relevantan kritičar, esejist i leksikograf.

____________________
1) Cvjetko Milanja: Hrvatsko pjesništvo od 1950. do 2000. (II. dio). Biblioteka 21. stoljeće. Altagama, Zagreb, 2001., str. 156-161.

2) Vidi predgovor Ante Stamaća: Život i smrt za riječ, u Sabolovoj zbirci Bez nas. Erasmus naklada, Zagreb, 1997., str. 11-16.

3) Zvonimir Mrkonjić: Suvremeno hrvatsko pjesništvo. Razdioba (1940.-1970.). Biblioteka Tridvajedan – pjesništvo. V.B.Z. Zagreb, 2009., str. 76-77.

4) Željko Sabol: Bez nas. Biblioteka Suvremeni hrvatski pjesnici. Erasmus naklada. Zagreb, 1997.

5) Željko Sabol: Sve je skriveno u tvome imenu. Vlastita naklada. Zagreb, 1979.

6) Željko Sabol: Dio po dio. Mladost. Zagreb, 1963.

7) Željko Sabol: Opreke. Mladost. Zagreb, 1963.

8) Željko Sabol: Kao krug na vodi. Studentski centar Sveučilišta u Zagrebu. Biblioteka Razlog. Zagreb, 1969.

9) Sabol je svoju antologijsku domoljubnu pjesmu Kad izgovorim tvoje ime prvotno objavio u »Kajkavskom kalendaru« (Čakovec, 1971.). Ocijenivši pjesmu »šovinističkom«, ondašnji ideološki dušobrižnici taj su kalendar sudski zabranili, zbog čega su njen autor i urednici kalendara (E. Fišer i D. Feletar) kao hrvatski proljećari ‘71. bili podvrgnuti višegodišnjoj političkoj difamaciji i represiji. U skladu s proročanskim ove pjesme, Željko Sabol je u jeku srbočetničke agresije na Hrvatsku, ne mogavši podnijeti njeno razaranje, 5. rujna 1991. u Zagrebu izvršio samoubojstvo. (Op. ur.)

10) Željko Sabol: Krila, teška krila. August Cesarec. Biblioteka Suvremeni pjesnici. Zagreb, 1975.

11) Željko Sabol (stihovi), Zlatko Keser (bakropisi): U gluho doba. Edicija Biškupić. Zagreb, 1981.

12) Vidi: Ivo Sanader, Ante Stamać: U ovom strašnom času. Antologija suvremene hrvatske ratne lirike. Biblioteka Moja knjiga. Školska knjiga, Zagreb 1994. (Knjiga je prevedena i objavljena na 24 svjetska jezika.)

13) Željko Sabol: Dalibor Jelavić. Globus. Zagreb, 1988.