Zanemareni katolički intelektualac

O šezdesetoj obljetnici smrti hrvatskoga književnog povjesničara i kritičara Ljubomira Marakovića (Topusko, 1887. – Zagreb, 1959.), održan je o njemu 25. i 26. travnja 2019. u Zagrebu i Topuskom znanstveni skup, održan pod pokroviteljstvom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i njezina Razreda za književnost, u organizaciji Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu te sa suorganizatorima: Filozofskim fakultetom Sveučilišta Josip Juraj Strossmayer u Osijeku, Filozofskim fakultetom u Zagrebu, Hrvatskim filološkim društvom Zagreb, Narodnom knjižnicom i čitaonicom Topusko, Ogrankom Matice hrvatske u Varaždinu, Sveučilištem Jurja Dobrile u Puli i Sveučilištem u Zadru.

Na znanstvenom skupu okupilo se tridesetak znanstvenika iz Hrvatske (Zagreb, Zadar, Osijek, Split, Varaždin, Pula) te iz BiH, Italije i Ukrajine i inozemstva koji su svojim istraživanjima rasvijetlili djelovanje tog nezaobilaznoga hrvatskoga književnoga i kazališnoga kritičara između dvaju svjetskih ratova te jednoga od prvih hrvatskih filmskih kritičara.

Ljubomir Maraković bio je promicatelj hrvatske katoličke književnosti, urednik katoličkih listova Luč (1905.-1942.) i Hrvatska prosvjeta (1914.-1940.), pripadnik Hrvatskoga katoličkog pokreta, odgojitelj i profesor blaženoga Ivana Merza. Djelovao je između dvaju ratova kao zagovaratelj književnosti kršćanskoga katoličkog nadahnuća. U teškim vremenima komunističke Jugoslavije godine 1945. suspendiran je sa svih državnih učilišta, a godine 1947. osuđen i s dvogodišnjim gubitkom političkih prava zatvoren. Njegov znanstveni rad nepravedno je zbog te ideološke i političke osude prešućivan, zaobilažen i u javnosti, te marginaliziran u kasnijim leksikografskim izdanjima i povjesnicama. Stoga su okupljeni znanstvenici na temelju objektivnih znanstvenih i stručnih prosudbi pozicionirali nepravedno zapostavljenoga i zanemarenoga znanstvenika, interdisciplinarno obradili cjelokupan njegov znanstveni opus, a kao rezultat skupa objavljen je Zbornik o Ljubomiru Marakoviću u predbožićno iznova vrijeme prošle godine, unatoč svim poznatim neprilikama obilježenim brzim širenjem zarazne bolesti i jakim potresima što su koncem godine pogodili Zagreb i njegov rodni grad Topusko te cijelu Banovinu.

Zbornik o Ljubomiru Marakoviću već je XVII. znanstveni zbornik respektabilnoga knjižnog niza Hrvatski književni povjesničari kojemu je spiritus movens glavni urednik prof. dr. sc. Tihomil Maštrović, a predhode mu redom zbornici o Mihovilu Kombolu, Slavku Ježiću, Franji Fancevu, Tomi Matiću, Albertu Haleru, Branku Vodniku, Ivanu Milčetiću, Dragutinu Prohaski, Milanu Rešetaru, Vatroslavu Jagiću, Šimi Ljubiću, Ivanu Kukuljeviću Sakcinskom, Ivi Frangešu, Antunu Barcu, Đuri Šurminu i Miloradu Mediniju. Istraživački problemi na ovom projektu vezani su ponajprije uz utvrđivanje znanstvenog opusa pojedinog povjesničara, pri čemu valja shvatiti da su djela nekih hrvatskih književnih povjesničara u prošlosti bila cenzurirana, prešućena i na druge načine marginalizirana, unatoč njihovoj nedvojbenoj znanstvenoj i stručnoj vrijednosti. Nadalje, dosadašnja recepcija djela hrvatskih književnih povjesničara počesto je bila nedostatna, budući da djela nisu u cjelini svog sadržaja ocjenjivana, a u pravilu nisu bila interdisciplinarno vrednovana.

Marakovićev Zbornik donosi 27 znanstvenih radova uz korisne bibliografske priloge. Zbornik otvara tekst »Marakovićev prinos hrvatskoj književnoj historiografiji« Tihomila Maštrovića. Držeći Marakovića obrazovanim i obaviještenim hrvatskim književnim, kazališnim i filmskim kritičarem katoličke orijentacije, autor prikazuje njegov književnopovijesni sintetski i stilsko-razvojni pregled »Hrvatska književnost 1860 – 1935« (1936.) kao važan prinos sintetičkog prikaza hrvatske književnosti druge polovice 19. stoljeća i početka 20. stoljeća, pri čemu ističe Markovićevo poznavanje suvremenih europskih književnih kretanja te izdvaja nezaobilazne dvije studije o tadanjoj aktualnoj hrvatskoj književnosti ekspresionizma. Te dvije Marakovićeve studije (»Ekspresionizam u Hrvatskoj (pokušaj pregleda)« (1924.) i »Iza ekspresionizma (pokušaj bilance)« (1927.) posebno su analizirane u članku Roberta Bacalje »Marakovićeve ocjene hrvatskoga književnog ekspresionizma« predstavljajući Marakovića kao prvoga kritičara hrvatske ekspresionističke književnosti u vrijeme avangardnih stilova čime se kao erudit i interpretator pozicionirao u hrvatskoj književnoj historiografiji kraja 19. i početka 20. stoljeća.

Nina Aleksandrov-Pogačnik u članku »Književnokritičke pretpostavke i postavke Ljubomira Marakovića« zaključuje da je njegova najuspješnija izražajna forma bila kritika. Držao je važnim teorijsko i poetičko znanje te je komparatizam, osobito s europskim književnim gibanjima i književnicima, važno obilježje Marakovićeva poimanja književnosti kao i njegov interes prema dramskom stvaralaštvu, osobito prema ekspresionističkoj poetici u djelima Miroslava Krleže. To je ujedno tema članka Zvjezdane Rados »Marakovićeve prosudbe o Krležinu stvaralaštvu« u kojem se razmatraju Marakovićeve kritičke prosudbe Krležina dramskoga opusa (Vučjak, U agoniji, Gospoda Glembajevi, Leda) u kontekstu hrvatskoga i europskoga ekspresionizma te »modernog objektivizma«.

Sanda Ham analizira jezik Marakovićevih čitanki za više razrede srednje škole. Usporedivši »Dvije Marakovićeve Žetve – 1941. i 1943.« razmatra Marakovićeve dopune i promjene (pravopisne, slovopisne, gramatičke i leksičke) u II. izdanju te ukazuje na činjenicu da je jezik hrvatskih književnika iz 19. stoljeća u Marakovića donesen u jezično prilagođenom obliku (u I. izdanju prilagođen je maretićevskoj normi, a u II. usklađen sa slovopisom i pravopisom u NDH). Marakovićeva Žetva u fokusu je još jednog autora; u članku »Spoznajne, psihološke i metodičke sastavnice Žetve, hrvatske čitanke Ljubomira Marakovića« Miljenko Buljac detektira strukturu i sastav čitanke utvrdivši da se Marakovićev književni kanon hrvatskih i svjetskih pisaca temelji na estetskim vrijednostima djela koja doživljava kao živi organizam a učeniku, kao aktivnom subjektu obrazovnog procesa, otvara mogućnost mašte, promišljanja i usvajanja novih spoznajnih činjenica.

O recepciji Marakovićeva književnopovijesnoga i kritičarskoga rada u povijestima hrvatske književnosti, enciklopedijma, leksikonima, potom u edicijama Matice hrvatske (PSHK i SHK), u Lončarevićevoj monografiji te u znanstvenim zbornicima piše Andrea Sapunar Knežević u članku »Recepcija Ljubomira Marakovića«. Autorica uočava da je Marakovićev književnopovijesni i kritičarski rad praćen s prekidima. U doba moderne i između dvaju ratova bilježi se znatna recepcija njegova stvaralaštva, a zanemarenost nastupa nakon Drugoga svjetskoga rata, tj. nakon znanstvenikova uhićenja godine 1945. i njegova utamničenja. O Marakovićevu radu objavljeni su poratnih godina tek rijetki tekstovi Vlatka Pavletića i Ive Bogdana pedesetih godina te Stanka Tenšeka (1969.). Tek je godine 1971. Marakovićev opus ozbiljnije predstavljen u poznatoj Matičinoj ediciji Pet stoljeća hrvatske književnosti, a pogotovo 1997. u ediciji Stoljeća hrvatske književnosti. Dakle, tek su u Republici Hrvatskoj u potpunosti odbačene lažne optužbe iz totalitarnog komunističkog režima, a Marakovićeva pojava i djelovanje precizno pozicionirani u hrvatskoj kulturnoj baštini koja ga, napokon, postavlja na zasluženo mjesto među ostale važnije hrvatske književne povjesničare i kritičare. Da je Marakovićevo književnokritičko djelovanje nezaobilazno, unatoč napravednim prešućivanjima i prekidima u vrijeme njegova političkoga progona, posvjedočuje Antun Pavešković u članku »Ljubomir Maraković u hrvatskim književnim povjesnicama«, u kojem se čitanjem književnih povijesti Ive Frangeša, Dubravka Jelčića i Slobodana Prosperova Novaka pokazuje da je Maraković istaknuti hrvatski književni povjesničar, kritičar i publicist.

Valnea Delbianco u prilogu »Ivan Gundulić u Marakovićevoj književnoj kritici« analizom Marakovićevih obljetničko-prigodničarskih članaka u Gundulićevim djelima, protkanim stilsko-izražajnim baroknim izričajem i pjesništvom katoličkog duha, predstavlja Marakovića kao vrsnog poznavatelja starije hrvatske književnosti. Marakovićeva vjerska uvjerenja i njihovo svjedočenje očituju se i u njegovu izboru ranijih književnih promišljanja, pa je na apologiju kršćanskih vrednota, ali i na kritički stav spram pretkršćanskih reminiscencija u Gundulićevoj Dubravci ukazao Jevgenij Paščenko u članku »Marakovićevo sagledavanje kršćanskih odrednica u djelu Ivana Gundulića«.

U tekstu »Razmatranja Ljubomira Marakovića o hrvatskim pjesnicima XIX. stoljeća« Dubravka Brunčić utvrđuje da su njegova promišljanja o hrvatskim pjesnicima 19. stoljeća protkana spojem kulturnopovijesnih i književnoestetskih kriterija kao sastavnicom hrvatskoga nacionalnog identiteta. Katica Čorkalo Jemrić u prilogu »Petar Preradović Ljubomira Marakovića / rekapitulacija i reinterpertacija predmetne literature« prikazuje Marakovićeve ocjene Preradovića kao pjesnika vlastite vizije svijeta, iznimne stvaralačke imaginacije i neponovljive stilizacije hrvatskoga jezika, o čemu detaljnije zaključuje na temelju njegovih književnih ocjena iznesenih u posmrtno objavljenoj Marakovićevoj monografiji Petar Preradović (1969.).

Božidar Nagy autor je dvaju članaka u Zborniku; u onom naslovljenom »Ljubomir Maraković i Vladimir Nazor: korespodencija i recenzije« prikazuje jedanaest pisama koje je Nazor uputio Marakoviću a u kojima mu govori o svom književnom radu, te donosi prikaz važnijih Marakovićevih recenzija nekih Nazorovih djela. Nagy upućuje na novo čitanje Nazora potaknut religioznom zbirkom Ja vjerujem – Poezija religioznog nadahnuća u kojoj je 170 Nazorovih pjesama religiozne tematike (prikupio i odabrao Nedjeljko Mihanović u izdanju Glasa Koncila, Zagreb, 2014.). Drugi Nagyev članak »Ljubomir Maraković – profesor i odgojitelj blaženoga Ivana Merza« donosi Merzovu korespodenciju s Marakovićem i zapise iz Merzova Dnevnika. Nagy zaključuje da je Marakovićev profesorski rad plodonosno intelektualno i odgojno djelovao na Merza te je Maraković osim svog književnokritičkog rada u baštinu ostavio i veliku vrijednost ‒ svog učenika, a sada i blaženika Katoličke crkve – Ivana Merza.

Ljubomir Maraković bio je istaknuti član Hrvatskoga katoličkog pokreta i urednik časopisa Luč, čelna osoba Seniorata od 1925., a o toj njegovoj životnoj dionici piše Zlatko Matijević u prilogu »Ljubomir Maraković i politika hrvatskoga katoličkog seniorata (1912. – 1929.)«. U svom znanstvenom članku »Suvremenici Ljubomir Maraković i Mile Budak u bliskostima i razlikama« Stjepan Matković analizira njihovu pripadnost dvama različitim pokretima mladeži, uglavnom suprotstavljenim, uoči Prvoga svjetskoga rata: Budak »mladohrvatstvu« i Maraković »domagojstvu«. Između dvaju ratova blisko surađuju u Matici hrvatskoj te autor prikazuje Marakovićeve recenzije Budakova književnoga rada tijekom tog razdoblja, ali i kasnije – tijekom Drugoga svjetskoga rata, u NDH, i poslije kada Maraković ocjenjuje Budakove radove, pa nove vlasti Marakovića osuđuju kao »klerofašističkog« intelektualca naročito zbog toga što je u čitanci Žetva tiskao i jedan Budakov govor.

Slobodan Prosperov Novak u priopćenju »Afera oko katedre poredbene književnosti«, na temelju dokumenata u Hrvatskom državnom arhivu i Arhivu Filozofskog fakulteta, istražio je do sada nepoznate okolnosti oko neostvarene Marakovićeve profesure na komparatistici Filozofskog fakulteta u Zagrebu godine 1936. U prilogu »Ljubomir Maraković i britanska književnost« Helena Peričić naglašava važnu Marakovićevu ulogu u povezivanju hrvatskoga čitateljstva i britanske književnosti, ali i uvođenju te recepciji britanskih autora u hrvatski kulturni prostor, objavljivanjem književnih prikaza te nizom predavanja o Aldousu Huxleyju, Virginiji Woolf i Walteru Scottu. Persida Lazarević di Giacomo u tekstu »Ljubomir Maraković o srpskim piscima u listu Hrvatska prosvjeta« analizira Marakovićeve članke u kojima hrvatskim čitateljima predstavlja važna djela najznačajnijih srpskih književnika (Miloša Crnjanskog, Branimira Ćosića, Milutina Velimirovića i Rastka Petrovića) pri čemu kritičar objektivno ocjenjuje estetsku vrijednost djela, ali i upozorava na one nedostatke koje ne zadovoljavaju kriterije njegova moralno-vrijednosnog sustava.

U članku »Ljubomir Maraković – filmski kritičar« Antonija Bogner-Šaban predstavlja Marakovića kao uglednoga književnoga i kazališnoga kritičara koji se okušao i kao filmski kritičar objavljujući filmske prikaze u hrvatskoj periodici u razdoblju od 1933. do 1944. godine. Maraković je filmove odabirao prema svojim moralnim i intelektualnim uvjerenjima, dok su njegovi teoretski tekstovi (»Kino i kazalište« i »Umjetnost i film«) dokaz da je pratio inozemne časopise i stručne analize, bivajući kao vrstan intelektualac svoga doba zaljubljenikom podjednako filmske kao i kazališne umjetnosti.

Tekst Sanje Nikčević »Marakovićeva Pučka pozornica ili mala knjiga koja ruši zablude o prikazanjima« donosi osobitu sliku Marakovića kao kazališnog kritičara koji, kroz šest kritika amaterskih predstava te esej o »Nestručnoj pozornici«, dokazuje kako su prikazanja kvalitetna dramska ostavarenja i vrhunske kazališne predstave, ukazujući na opasnosti koje vrebaju iz sekularističkoga svjetonazora koji iz umjetnosti izbacuje duhovnu dimenziju. Pri tomu valja reći kako je kritičarevo nastojanje za afirmaciju vrijednosti kršćanskoga svjetonazora kroz kvalitetne kazališne predstave, aktualno i korisno, jednako 1929. kad je djelo objavljeno, kao i danas.

Ivan Pederin u prilogu »Ljubomir Maraković i Ante Cettineo« upravo Marakovića, odgojenoga na Vijencu, naziva najvažnijim književnim kritičarem između dvaju svjetskih ratova. Autor piše o Marakovićevu odnosu prema Cettineu te svojevrsnom sukobu između Marakovića, uvjerenog da je obrazovaniji jer djeluje u Zagrebu i koji podučava Cettinea kako opisati svoj rodni kraj po uzoru na brojne suradnike Vijenca, a pri tom ne imajući u vidu bolje Cettineovo poznavanje europske suvremene književnosti. A Ana Batinić kroz prizmu animalistike u članku »Ljubomir Maraković o dvojici animalnih pripovjedača: Sivcu i Šarku« uspoređuje dva Marakovićeva osvrta objavljena u Hrvatskoj prosvjeti, jedan književnika Ante Dukića (»Iz dnevnika jednog magarca«, 1927.), te drugi Vladimira Nazora (»Šarko«, 1929.) u kojima Maraković promišlja o ljudsko-neljudskim odnosima. U skladu s kršćanskim antropocentrizmom, neljudska bića drži nižima spram ljudi, ali u peru vrsnog pripovjedača literarni su potencijal, zaključuje autorica.

Iscrpne životopisne podatke, potkrijepljene brojnim slikovnim materijalima iz obiteljskog albuma, donosi članak Marakovićeva pranećaka Darka Richtera »Rodoslovno stablo Ljubomira Marakovića«. Richter je autor je još jednog teksta u Zborniku, naslovljenog »Pisma Annie Christitch Ljubomiru Marakoviću – odsjaji katoličkog univerzalizma« u kojem tumači korespodenciju pronađenu u obiteljskom arhivu, između Marakovića i Annie Christitch, katoličke aktivistice i sufražetkinje, redovite čitateljice Hrvatske prosvjete. Pisma pokazuju da je književni kritičar Maraković bio vrstan intelektualac, postojan u svojim svjetonazorskim uvjerenjima.

Nove kockice u mozaiku Marakovićeva osobnoga života i rada donosi članak »Novi prilozi za životopis Ljubomira Marakovića« Vladimira Lončarevića, autora monografije o Marakoviću Luči Ljubomira Marakovića iz 2003. godine. Taj prilog donosi nove, nepoznate pojedinosti vezane uz Marakovićevo obrazovanje, zaposlenje, sudske postupke i zatvorsku kaznu te rukopis najvažnijih devedesetak tekstova, u kojima je obradio sva važnija imena hrvatske književnosti te neke svjetske autore za radijsku emisiju »Književni profili« (1943. – 1945.). Novost je i strojopisom napisano neobjavljeno djelo »Nova hrvatska književnost« napisano 1954. godine, u kojemu Maraković hrvatsku književnost 19. stoljeća dijeli na četiri naraštaja, prema rođenju književnika, imajući u vidu najproduktivnije godine stvaralaštva i izlaska najvažnijih djela.

Ernest Fišer u prilogu »Osobna knjižnica Ljubomira Marakovića« priopćuje nepoznate detalje vezane uz Marakovićevu ostavštinu s oko tri tisuće knjiga te brojne serijske publikacije. Tu vrijednu knjižnu građu su njegovi nasljednici ‒ gđa Jasna Bernard, dr. Darko Richter i dr. Davor Richter ‒ za vrijeme biskupske službe varažinskoga biskupa mons. Josipa Mrzljaka Ugovorom o darivanju knjiga i serijskih publikacija godine 2018. darovali varaždinskoj Biskupijskoj knjižnici, čime je postala dostupna svim zainteresiranim istraživačima lika i djela Ljubomira Marakovića.

Poglavlje Dodatak u Zborniku započinje člankom Martine Ćavar »Nacrt za životopis Ljubomira Marakovića«. Bibliografiju Ljubomira Marakovića i Literaturu o Ljubomiru Marakoviću popisao je i kronološki poredao Vladimir Lončarević, a za ovo izdanje prema obrascu izdanja Hrvatski književni povjesničari uredila je i izradila kazala imenā Martina Ćavar. Naposlijetku je Kronika znanstvenoga skupa koju potpisuje Lidija Bogović. Budućim istraživačima neobično će biti korisno i Kazalo imenā cijeloga Zbornika, pa i ona iz Marakovićeve bibliografije i literature o Ljubomiru Marakoviću..

Ukratko, Zbornik o Ljubomiru Marakoviću vrijedan je prinos hrvatskoj književnoj historiografiji, a zahvaljujući kvalitetnim autorskim prilozima zacijelo će biti zanimljivo i poučno štivo brojnim čitateljima: namijenjeno je humanističkim stručnjacima različitih profila, ali i svima onima koji žele doći do novih spoznaja. Isto tako, ovim se zbornikom, sedamnaestim u nizu Hrvatski književni povjesničari, ispituje način rješavanja pitanja iz povijesti hrvatske književnosti, kako ga je zamislio ugledni hrvatski književni povjesničar i kritičar, što ujedno postupno otvora pristup srodnim metodologijima u području kulturne povijesti, filozofije, povijesti glazbe, povijesti kazališta i filmske umjetnosti, zapravo cjelokupne povijesti umjetnosti i znanosti. Zbornik o Ljubomiru Marakoviću s današnjeg gledišta ukazuje na nedovoljno osvijetljeno i neopravdano zanemareno znanstveno i kulturno djelovanje katoličkoga intelektualca Ljubomira Marakovića u bremenitoj hrvatskoj povjesnici a ujedno se i popunjava dosadašnje nedostatno znanje o njemu u hrvatskoj kulturi.