Takva je bila Melanié

Nedjelja, 26. siječnja 2020.

Tragajući za jednom knjigom, nabasao sam na Diderotovo Pismo o slijepcima (Lettre sur les aveugles) koje je svojedobno preveo Dane Smičiklas. Tom traktatu, slavnom koliko su slavni njegovi romani Redovnica i Rameauov nećak, ne bih se vjerojatno vraćao da posljednjih mjeseci ne mučim muku s očima. Neke knjige ili naslovi uskrsavaju katkad pred nama kao semafori, da bi nas upozorile da stanemo i shvatimo ono što smo u brzini ili urođenoj nestrpljivosti zaboravili i propustili. Nisam matematičar ni metafizičar, ne vjerujem u slučaj, pa mi se ni činjenica da je iz velike biblioteke na površinu isplivala jedna tako mala knjižica kao što je Diderotovo Pismo o slijepcima, ne čini slučajnom. Još mi samo fali Huxleyjev roman Slijepi u Gazi (Eyeless in Gaza), koji sam naslijedio iz očeve biblioteke, ali nisam siguran da bih ga lako našao kad bih se upustio u potragu. Sve je jasno: kad ću ponovo kao slijepac u mraku iz ovih ili onih razloga kopati po svojim regalima, naletjet ću na Huxleyja.

Dakako, Huxleyjev roman je po mnogočemu autobiografski. Taj engleski pisac, ogranak glasovite obitelji iz koje su potekli mnogi znanstvenici i istraživači, obrazovao se u uglednoj privatnoj školi u Etonu, a kanio je postati liječnik. U tome ga je onemogućio keratitis, pa je u roku od nekoliko mjeseci gotovo oslijepio. Naučio se služiti Brailleovim pismom, a kad je navršio 18 godina, napisao je roman koji nikada nije pročitao ni objavio. Pisao ga je naslijepo, na pisaćem stroju, ali kasnije, kad mu se vid poboljšao, rukopis je naprosto nestao, kao da ga nikada nije ni bilo. Zahvaljujući oporavljenom vidu na jednom oku, nastavio je studij na Oxfordu, služeći se obavezno povećalom. Zbog zdravstvenih razloga medicinu je zamijenio studijem engleske književnosti i lingvistike, diplomiravši s najvišim ocjenama.

Ali Diderot! Premda u uopćenim predodžbama slovi kao osporavatelj anakronih tradicija i zagovornik novih materijalističkih doktrina, u raspravi o slijepcima francuski enciklopedist demonstrirao je širinu kakva u krajnjoj liniji nije svojstvena pozitivistima, svedenim samo na datosti egzaktno provjerljivih i opipljivih činjenica. Jednu od potvrda za to nudi Nicholas Saunderson (1682.-1739.), engleski matematičar i fizičar koji je u djetinjim godinama ostao slijep. Ljudska bića, predmete i sve što ga okružuje Saunderson je spoznavao drugim osjetilima, ponajprije opipom, a onda sluhom i njuhom. Unatoč teškom hendikepu, za svog vijeka stekao je znatan ugled, predavao na Oxfordu i prijateljevao s Isaacom Newtonom. Diderot piše u svom stilu da je o fenomenu beskonačnosti imao tako jasne i definirane pojmove spram kojih su se opservacije njegovih zdravih ili prividno zdravih kolega doimale pomalo sljepački. Poznato je da neki slijepci mogu do te mjere razviti opip da taj osjet postaje rafiniraniji i precizniji od vida, a činjenica da je slijepi Saunderson na Oxordu predavao optiku svakako je unikum. Taj slučaj, ne jedini, ali jedan od najslavnijih, upućuje na neslućene mogućnosti ljudskih bića koja ne sustaju ni pred kakvim, pa ni fizičkim manjkavostima, nego ih obrću u svoju suprotnost. Važno je također upozoriti da je Saunderson posjedovao moral i gotovo djetinju iskrenost, vrline u kojima mu njegovi suvremenici, i pokraj zdravih očiju, ipak nisu mogli parirati. Ali Saunderson živi i danas. Godine 2006. njegova sudbina poslužila je kao predložak za mjuzikl No Horizon koji je napisao Andy Platt.

Jednako je instruktivan i dirljiv slučaj jedne veličanstvene žene, zapravo djevojke Melanié de Salignac (1744.-1766.), koja je živjela poslije Saundersona, ali još uvijek prije nego što je kreirano Brailleovo pismo. Mnogi detalji iz života madamoiselle Salignac registrirani su zahvaljujući njenoj majci. Jer Melanié je bila sreća njenog života, djevojka koja je osvajala naklonost i provocirala divljenje od obitelji do svih mogućih poznanika. Budući da je zarana ostala bez vida, svijet oko sebe najviše je otkrivala dodirom, a na sličan način naučila je i čitati, koristeći se pipkanjem kartonskih slova. Za razliku od većine drugih koji dojam o sugovorniku stvaraju na temelju fizionomije, svoj sud gospođica Melanié temeljila je na nijansama glasa. Uživala je u književnosti i u glazbi, objašnjavajući da oni koji imaju zdrav vid ne mogu ni slušati ni čuti sve nijanse koje ona sluša i čuje. Mrak koji se obrće u svjetlost, noć koja zrači kao dan. Kad se dvoje ljube, najčešće zatvaraju oči. Jednako kao i pjevač, dok u zanosu ponavlja svoje refrene. To je onaj povlašteni trenutak u kojem se svijet vidi iznutra, iz dubine, u kojoj je Melanié pobijedila svoju fizičku osujećenost. (Kako tek spasiti koncentraciju u cybersurferskoj eri, kad slušatelji sjede u dvoranama s laptopovima i mobitelima u rukama ili u džepovima?)

Kao medij za posredovanje osjećaja i rafiniranih slika, glazba je možda dalekosežnija od svih drugih umjetničkih disciplina. Zato je Melanié, dok je slušala glazbu, mogla čuti i vidjeti ili, štoviše, proniknuti do daljinâ do kojih recipijent sa zdravim očima, fiksiranim za okolinu, neće ili ne može doprijeti. Ta egzemplarna djevojka, u kojoj se utjelovila sva profinjenost galskog duha, jelu je prilazila kao misteriju, djelujući kao božica koja nije s ovoga svijeta. Takvom ju je učinila njena nevinost, njen hendikep, stvarnost ograničena knjigama i društvom u kojem je svatko znao svoju ulogu i svoju mjeru. Ako bi joj netko točio piće, znala je po zvuku tekućine kad joj je čaša dovoljno puna. Imala je natprosječno razvijen sluh i njuh, a o vremenskim prilikama, ulici ili kući, otvorenom ili zatvorenom ambijentu kojim se kreće, sudila je po pritisku zraka. Bila je vrlo dobra plesačica i violinistica, što se u krugu kojem je pripadala na neki način podrazumijevalo. Njena majka, a s njom i Diderot, tvrdi da nije bilo ručnog rada, koliko god sitnog i kompliciranog, koji ne bi izvela do kraja, ne zaboravljajući nijednu sitnicu. Takva je bila Melanié Salignac, djevojka rijetke pameti, oštroumnosti i skrupuloznosti koja je, poput svetice, umrla u dobi od 22 godine. Što bi bilo s njom, kakva bi joj bila kob i kamo bi je odveli putovi da je imala zdrave oči i da je kojim čudom dočekala zrelu dob?

Da u posljednjih pola godine nisam u dva navrata operirao lijevo oko, sumnjam da bih se poslije toliko vremena obratio Diderotu. A povijest sljepila ujedno je i povijest svjetske književnosti. Od Homera, tvorca Ilijade i Odiseje, čije se ime po pučkoj etimologiji povezuje sa sljepoćom, od Didima iz Aleksandrije ili Didima Slijepog, koji je unatoč svom hendikepu napisao nevjerojatnu količinu knjiga, do Jorgea Luisa Borgesa, velikog pantokratora koji u književnosti, ne samo argentinskoj i latinoameričkoj, ima epohalnu ulogu. Ne može se zaobići ni José Saramago, pisac Ogleda o sljepoći (Ensaío sobre a Cegueira), romana koji počinje kao krimić, kao triler, a onda se račva u različitim smjerovima. Saramago plijeni fabulativnim umijećem, ali i skrivenim značenjima. U jednom času podsjetio me na Camusovu Kugu, ne samo radi ideje bolesti, nego radi alegorijskog podteksta i moralnih implikacija. Divna je to knjiga, ako ni zbog čega drugoga, onda zato da čitatelj shvati da može biti slijep i kraj zdravih očiju. Onima koji ne vole knjige, može poslužiti i kino. Film po Saramagovom romanu snimio je brazilski redatelj Fernando Meireless s Julianne Moore u glavnoj ulozi.

Konzumenti knjigâ i svih mogućih naslovâ, koje s njemačkog jezičnog područja pohrvaćuje Sead Muhamedagić, ni ne slute da je njihov prevoditelj slijep. Muhamedagić je završio posebnu osnovnu školu za slijepe, dok je u Zagrebu diplomirao studij germanistike i jugoslavistike. Osim prijevoda s njemačkog (Schnitzler, Hofmannstahl, Bernhard, Handke, von Horváth, Sebald), piše pjesme (zbirka Slijepčev vir) i publicističke tekstove. Jedan od njegovih najvećih pothvata je prijevod Krausove mamutske drame Posljednji dani čovječanstva.

Georges Bataille pročuo se Pričom o oku koju je, kao i mnoge druge radove, objavio pod pseudonimom Pierre Angélique. Za nekoga možda pornograf ili neznabožac, Bataille je tragač za najskrivenijim unutarnjim pregnućima, a prizori seksualne eksplicitnosti svjesno su podmetnuti opozit svijetu racionalnosti i vladajućeg licemjerja. Njegova opčinjenost smrću imala je odgovarajuću protutežu u isto takvoj opčinjenosti spolom, evidentiranoj u glasovitoj noveli u kojoj dvoje mladih zov čula i vlastite tjelesnosti dovodi s onu stranu svih granica ili građanskih obzira. Da bi izbjegli javnu sablazan, junaci Priče o oku doslovce prelaze granicu, na brzinu odlazeći u Španjolsku. Spoj erosa i tanatosa najjasnije se prepoznaje u koridi, u spretnim i dobro uvježbanim manevrima torera, suprotstavljenim kontinuiranim nasrtajima bika, u čemu je Bataille identificirao igru svojstvenu koitusu.

Jedan od najslavnijih japanskih autora novijega doba, JunichiroTanizaki, koji se uvelike inspirirao zapadnjačkim uzorima, napisao je među inima Pripovijesti slijepca. Radnja te proze zbiva se u 17. stoljeću, u vrijeme kad su japanski feudalci i šoguni međusobno vodili krvave ratove za primat. Narator je tridesetogodišnji sluga koji svira šamisen, tradicionalni japanski instrument s tri žice, i brine se za svoju plemenitu i prelijepu gospodaricu. Brutalni obračuni smjenjuju se jedan za drugim, a ono što u svemu tome osobito opčinjava jest bezuvjetna odanost sluge svojoj gospodarici. Pripovjedač je slijepac, ali o svojoj pretpostavljenoj svjedoči takvim riječima da se stječe dojam da je vidi bolje nego itko drugi. Bez obzira na fizički hendikep, sluga govori o finoći gospodaričine kože, o cvjetnoj svježini njenih ruku, a to što je bio slijep omogućilo mu je privilegij da je svakodnevno masira. Kako sâm tvrdi, u apsolutnoj predanosti gospodarici nalazio je smisao vlastite egzistencije, premda u njegovim opaskama, pogotovo onim koje se tiču njenog fizičkog izgleda, nema ni trunke frivolnosti. Naprotiv, ima krajnje delikatnosti, osjećaja za nijansiranje i profinjenosti koja je imanentna visokoj japanskoj kulturi.

U Tanizakijevoj književnosti ljubav se nerijetko dovodi u vezu sa sljepilom. Naravno, ljubav je slijepa, a pripovjedač potanko svjedoči o mliječno bijeloj puti gospodarice, o koži koja je izgledala kao da je prozirna, čime se među ostalim dokazivao aristokratski status. Slijepa osoba ne mora vidjeti ni ljude ni stvari, može ih osjetiti. Tako ni smjernom slugi, skrivenom iza Tanizakijeve maske, nitko nije trebao reći koliko je gospodarica lijepa i koliko je njena koža božanstvena i bijela. On je to znao!

Jedna od prvih knjiga Tonka Maroevića zove se Slijepo oko; Paul Celan bio je pjesnik vidovitosti i tragičnih, historijski determiniranih vizija, pa nije čudno da se fenomen vida kao fizička i metafizička činjenica opetovano javlja u mnogim pjesmama (Okovremena, Jedno oko, otvoreno, Oslijepi, Čuj, to o vidovitom, Vidljivo, Tvoje oči u ruci, Duševno slijep, Ostaci čujnoga, ostaci vidljivoga, Oči lutalice, Govoriti sa slijepim ulicama, Metalom poprskani kamen vida, Iza krhotina sljepoočnica). I dok bazam davno otkrivenim i manje poznatim stazama, labirintima kojima sam prošao stotinu puta i onima koje sam otkrio jučer, čini mi se da je književnost pitanje intuicije, prekognicije i ekshibicije koje je u sumi svih mogućih i prividno kontradiktornih silnica najbolje rezimirao tobože slijepi Borges.

Srijeda, 29. siječnja 2020.

Rođendan moje majke Drage. Ili drage majke. Sjećam se filma braće Taviani u kojem se u omnibus-varijanti evocira sicilijanska povijest. I kolektivna i pojedinačna. Sjećam se i zadnje epizode u kojoj se slavni i ostarjeli Pirandello iz Rima vraća u svoj zavičaj. Vraća se u Agrigento, u predivnu staru kuću u kojoj je sve isto, a opet drukčije. Jer u kući više nema majke. Ostale su samo uspomene, bol pomiješana s nostalgijom i teško izbježivim osjećajem da je nešto zauvijek propušteno.

Sjećam se i Barthesa koji se u svom dnevniku, pisanom poslije majčine smrti, pitao zbog čega se poput izgubljena djeteta uvijek iznova želi vratiti kući? Kuća je privatni mikrokozmos, sinonim za utočište, za majku koje više nema kao što je nema ni u Pirandellovoj priči. Svatko se želi vratiti u mjesto kojeg više nema. Ili u vrijeme kojeg nema. I svatko se opetovano pita ono što i Barthes. Ali pamet u tome pretjerano ne pomaže. Naprotiv. Majko, stalno mi nedostaješ, piše Holan u jednoj maloj, a opet nevjerojatnoj i zasljepljujućoj pjesmi. I tako redom.

Petak, 31. siječnja 2020.

Pismo Mirjane Miočinović iz Beograda. Doduše, ne znam jesu li pismo i elektronska poruka jedno te isto. Riječi su nekoć putovale kočijom, ili su ih od jednog do drugog ljubavnoga gnijezda prenosili golubovi, onda su na red došli vlakovi, brodovi, avioni, a u naše dane šire se na sve strane digitalnim putem. Premda se s dolazećim epohama mijenjao i način transferiranja, pod pismom još uvijek podrazumijevam papirnati sadržaj uguran u kuvertu frankiranu propisanom markom i s preciznom adresom primatelja. Naravno, marka mora dobiti žig, a filatelisti posebno vrednuju baš takve, žigosane marke. Danas je komunikacija neusporedivo jednostavnija i brža. Ne treba tražiti kuvertu čija je veličina sukladna veličini papira, ne treba juriti na poštu, lizati ljepljivu pozadinu marke ili tražiti mokru spužvicu da bi ispali fini. Svu tu gnjavažu ukinuli su digitalna tehnika i svemogući kompjutori ali, unatoč tome, vremena imamo sve manje umjesto više. Netko nas je izigrao, ne prvi put. Doduše, klasično pismo putovalo je danima ako ne i mjesecima do željenog adresata, nekad se u tim putešestvijama i izgubilo, a sad začas dopire do najudaljenijih punktova planeta. Ne treba sumnjati da zaljubljeni parovi i dalje izmjenjuju frenetične ljubavne poslanice, ali tehnička inovacija potamnila je ljepotu epistolarnog žanra i, dokinuvši čar iščekivanja, svela ga na masovnost, pa samim tim i na banalnost.

Među modernim narodima umjetnost pisama do savršenstva su doveli Francuzi. U doba klasicizma i rokokoa salonska konverzacija i epistolarna proza bile su obrasci mondenog ponašanja. Nije zanemariva ni tradicija romana u epistolarnoj formi (Montesquieuova Perzijska pisma, Rousseauova Julija ili nova Heloiza, Goetheove Patnje mladog Werthera, Laclosove Opasne veze, Delfina gospođe Germaine de Staël, Bellowljev Herzog, Danojlićev Moj dragi Petroviću), a današnje telefonske poruke tretiraju se kao romansijerske minijature in statu nascendi, sinkronizirane s kontroverznom Istanbulskom konvencijom, ili kao haiku poezija digitalne majke revolucije. Ne navodim to reda radi jer, osim što je Beograđanka i Srpkinja, Mirjana je na neki način i Francuskinja. Valjda ne treba objašnjavati da su za nas, takvi kakvi smo, zaslužni naši geni i naši preci, ali je isto tako zaslužna i kultura. U slučaju moje korespondentice, ponajprije ona s francuskim predznakom.

Što s Danilom Kišem, što sama, prevodila je mnoge francuske autore, a 1975. doktorirala je s tezom o kazališnim teorijama Antonina Artauda. Mirjana je apartna dama, ali iza njene obrazovanosti i pameti krije se nepomirljiv duh koji ne pristaje na lažne konvencije, još manje na licemjerje i političko nasilje kao jedno od obilježja teško izbježivog balkanskog folklora (čitaj: primitivizma). I u tome je gotovo Danilova blizanka. Možda bi se namrštila da kažem da je teatrologinja jer ne voli inzistiranje na rodnoj ravnopravnosti tamo gdje joj nema mjesta i gdje se jezik zbog toga pretvara u grotesku. Slažem se s Mirjanom, iako mi to slabo pomaže pred lokalnim feministkinjama koje imaju svoje vizije i svoje revizije, ticale se one ljubavi ili književnosti i jezika, trijade u kojoj je teško ustanoviti gdje što počinje, a gdje završava.

Kako god kome drago, kao teatrolog ili teatrologinja Mirjana je predavala na beogradskom Fakultetu dramskih umetnosti, ali je potkraj 1991. dala ostavku, prosvjedujući tim svojim činom protiv Miloševićeva režima. Ali, dakako, u pozadini mnogih poglavlja iz njenog privatnog i profesionalnog života pomalja se nezaobilazni Danilo. Ne samo kao velik pisac, nego kao njen suprug i kolega s kojim je diplomirala u istoj generaciji studenata na beogradskom Filološkom fakultetu. Poslije Danilove smrti, preuzela je brigu za njegovu ostavštinu. A iz razloga kojima ne treba dodatna argumentacija, teško je zamisliti da su Danilove knjige i rukopisi mogli dospjeti u bolje ruke.

I u ovom slučaju, razlog Mirjanina javljanja jest Danilo. Poslije konvencionalnog uvoda, u kojem pita svog adresata za junačko zdravlje ili žali što je već toliko prošlo od zadnjeg susreta, prelazi na bitno. Gojko Božović, pjesnik i esejist, glavni urednik beogradske izdavačke kuće Arhipelag, nakanio je objaviti izbor iz Danilove korespondencije. Neki dijelovi te korespondencije već su tiskani u regionalnim časopisima, dakako, uz zdušnu pomoć i u pedantnoj redakciji gospođe Mirjane. Ali ideji da se pripremi obimnija knjiga, suprotstavile su se tehničke prepreke. Danilo je rijetko kad pisao pisma u duplikatu. I nije volio duplikate, iako su se njegovi oponenti u jednoj od najvećih književnih polemika u bivšoj državi, u svojoj mržnji, pomiješanoj s jednako pogubnom količinom ignorancije, uhvatili upravo za mogućnost tobožnjeg dupliranja i falsificiranja, tjerajući ga prije vremena na drugi svijet. Sad su se pred Mirjanom našla pisma mnogih korespondenata, ali ne i sva Danilova. U komunikaciji između dvoje pismopisaca u nekim slučajevima fale njegovi odgovori. A kako kažu žurnalistički manekeni, kakva god igra bila, visokoparna ili trivijalna, za nju je potrebno dvoje.

U toj se korespondenciji nalazi i deset ekstenzivnih pisama Višnje Špiljak s početka osamdesetih godina, zna se kojeg stoljeća i tisućljeća. Pisma su nastala u vrijeme kad je u Beogradu pripremala doktorsku disertaciju pod mentorstvom Nikole Miloševića. Očito je iz tih pisama da joj je Danilo odgovarao. Jer da nije, ne bi vjerojatno odgovarala ni Višnja Špiljak. Dotična je obranila tezu s odličnom ocjenom, ali u epistolarnoj ostavštini kojom raspolaže Mirjana nedostaju Danilova pisma. Višnja Špiljak živi u Zagrebu, Mirjana je ne pozna, pa moli da posredujem ili pomognem da se dokopa Danilovih pisama. Pretpostavlja da ih nije bacila, jer ako se ne bacaju pisma privatnih ljubavi, ne škartiraju se valjda ni poslanice literarnih ljubimaca.

Mirjana mi piše da ne zna kome bi se obratila za pomoć i da sam joj jedina ako ne i posljednja šansa. (Lijepo bogme, tako se zove onaj poznati restoran na beogradskom Tašmajdanu!) Pitam se što da radim jer jedva znam tko je Višnja Špiljak, a ne sjećam se da sam je ikada sreo. Onda mi je sinulo. Prije nekoliko mjeseci Hrvoje Klasić objavio je monografiju o Višnjinom ocu Miki Špiljaku. Nazvao sam ga i dobio sve što mi je trebalo, zapravo, sve što treba Mirjani. Ono što mi se činilo teškom tajnom, riješio sam za pet minuta. Nema sumnje, u idućem životu dat ću se u detektive. Ne znam je li to providnost, koincidencija ili slučajnost kojoj ne treba pridavati posebno značenje, ali prije mjesec dana Mira Altarac Hadji-Ristić povjerila mi je pismo koje joj je 1979. poslao Danilo Kiš.