Svjetska književnost u hrvatskom kon/tekstu

Koliko god bile dobre, knjige studija i eseja obično nisu zanimljive široj javnosti – za njima uglavnom posežu književni znalci i kritičari te profesori i studenti kojima je to propisana ili izborna literatura. Budući da se i sama bavim pisanjem sličnih djela, redovito ih i čitam. Svaka nova knjiga te vrste čija je autorica kolegica Dunja Detoni Dujmić istinski me obraduje. Iznimno cijenim njezin rad jer sam i te kako svjesna činjenica da onaj tko piše ovakva djela mora pročitati mnoštvo literature, uložiti velik trud u pisanje te imati puno znanja i opće kulture. U ovoj je knjizi prikupljeno dvadesetak tekstova objavljenih u brojnim časopisima u kojima je surađivala doktorica Detoni Dujmić te oni iz zbornikâ sa znanstvenih skupova na kojima je sudjelovala.

Pjesnikinja i znanstvenica, esejistica i kritičarka, leksikografkinja i urednica Dunja Detoni Dujmić nezaobilazno je ime suvremene hrvatske književnosti. Proučava problematiku suvremene hrvatske književnosti, književne veze hrvatskih autora s angloameričkim piscima te tzv. žensko pismo. Između ostalih djela, napisala je i prvu povijest hrvatskoga ženskog pisma od 1800. do 1945. naslovljenu Ljepša polovica hrabrosti (1998.) te knjigu eseja o hrvatskim književnicama od 1945. do 2010. s naslovom Lijepi prostori (2011.).

Knjiga originalnog naslova Susreti u kon/tekstu podijeljena je na tri poglavlja: Pjesnici i piloni, Na izvorima ženskog teksta te iz Komparativne čitanke. Ti nasnaslovi upućuju na tri tematska područja kojima se naša autorica učestalo bavi. A kao što kaže u predgovoru, cilj joj je »protumačiti složenija estetska iskustva te otkriti načine na koje svako djelo, književni opus i pojava, uz pomoć raznovrsnih čitateljskih perspektiva, na svojstven način prinose cjelokupnom nacionalnom književnom korpusu« (str. 8). U ovoj knjizi autorica primjenjuje različite interpretativne pristupe, a tematskom raznolikošću tekstovima daje dinamičnost i izaziva zanimanje čitatelja.

Prvi dio knjige obuhvaća osam tekstova posvećenih hrvatskim književnicima Dinku Šimunoviću i Franu Galoviću, Tomislavu Ladanu i Tinu Ujeviću. U posljednjem od njih govori o romanima »s idejno-tematskim natruhama egzistencijalizma proizišlima iz duhovna ozračja europskih egzistencijalističkih ikona od Kierkegaarda nadalje« koji su »iznimno živi u hrvatskoj književnoj praksi, napose druge polovice 20. stoljeća« (str. 116).

U prvome tekstu posvećenom Dinku Šimunoviću, autorica posebnu pozornost obraća prostornim perspektivama toga književnika te glazbenosti njegovih proza. Analizom nekoliko Šimunovićevih novela (Muljika, Pojila, Alkar, Ljubav itd.) dokazuje njegovu sklonost vizualnom predočivanju i komunikaciji te izvornosti opisā i slikā. Također, naglašava »važnost odnosa izvanjskih i unutarnjih razina oslikanih prizora« (str. 25).

U drugome tekstu težište stavlja na glazbenost. »Prožimanje književnog teksta i glazbenog medija« (str. 33) prati na Šimunovićevim djelima Tuđinac (1911.) i Porodica Vinčić (1923) koje naziva »nedopisanim romanima« i(li) »prenapisanim pripovijestima« (str. 33). Kao nadahnuće za uplitanje glazbenog medija izdvaja glazbenu dramu R. Wagnera koja posebice utječe »na postupak deskriptivnog predstavljanja predmeta i osoba« (str. 35). Autorica također tvrdi da opisi u tim djelima oponašaju glazbene strukture te da u Tuđincu naracija slijedi »wagnerijansku lajtmotivičku melodioznost« (str. 40). U romanu Porodica Vinčić čija tematika prati politička i društvena previranja u Dalmaciji, ističe pak »variranja koja su odlika glazbenog oblikovanja« (str. 45).

U prvome tekstu posvećenom Galoviću, Dunja Detoni Dujmić bavi se njegovim kazališnim kritikama te usporedbama hrvatske i europske drame. Posebno ističe upućenost ovoga autora u europsku i hrvatsku dramsku tradiciju.

U drugom tekstu bavi se prostorom u Galovićevim proznim tekstovima. Navodi kratku priču Nesreća (1908.) u kojoj se predstavlja »pust i spaljen krajolik« (str. 69) koji je uvod u »središnji i nesretni događaj«; priču Marica (1908.) u kojoj se prostor poistovjećuje sa zlim ženskim likom; priču Genoveva (1911.) te onu naslovljenu Svekar (1912.) u kojoj ima više mjesta na kojima se odvija radnja. Galović na razne načine opisuje i suprotstavlja prostore, a posebno je zanimljiv odnos između »materijalne zbilje i njezine dematerijalizirane preslike« (str. 72) u njegovoj poznatoj priči Začarano ogledalo. U onoj naslovljenoj Ispovijed nema ni prostornoga ni vremenskog slijeda budući da je prostor njenog odvijanja iracionalan.

U ovome poglavlju slijede tekstovi o Ladanovom ludičkom romanu Bosanski grb, o ženskom imaginariju u Ujevićevoj poeziji te onaj o vezi Slavka Mihalića i »tada prevratničkog časopisa Krugovi« (str. 103). Saznajemo podatak da se u njegovih prvih šest brojeva Mihalićevo ime uopće ne spominje. Autorica tvrdi da se on »tzv. krugovašima priključio u drugom godištu časopisa, 1953., trima pjesmama« (str. 104). Dalje u tekstu navodi godine izdanja i brojeve časopisa u kojima su objavljivani Mihalićevi stihovi – od 1956. sve je zastupljeniji. Od 1957., to jest godinu dana prije nestanka Krugova s književne scene, ovaj autor ima dotad najveći broj pjesničkih priloga. Iz ovoga je teksta razvidno da Dunja Detoni Dujmić izvrsno poznaje poeziju Slavka Mihalića te da je vrlo sistematična u prikupljanju podataka.

Njena informiranost i upućenost u romane koji se bave »egzistencijalnom tjeskobom u apsurdnom svijetu« (str. 117) dolazi pak do izražaja u završnom tekstu ovoga poglavlja naslovljenom Od bolesti do melankolije tijela. U njemu se susrećemo »s mnoštvom otuđenih junaka« (str. 117) o kojima pišu hrvatski književnici Krsto Špoljar, Zvonimir Majdak, Tito Bilopavlović, Dalibor Cvitan, Kristijan Novak i drugi.

Drugo poglavlje ove zanimljive knjige obuhvaća sedam tekstova posvećenih hrvatskim književnicama i njihovim djelima koja se po kvaliteti ne razlikuju od onih što ih pišu njihovi muški kolege. U prvome tekstu riječ je o povijesnome romanu Jagode Truhelke naslovljenom Vojača u kojemu ta književnica, prema navodu autorice toga teksta, donosi pozitivističku sliku svijeta i na objektivan način opisuje tadašnje društvo i ulogu pojedinca u njemu. Truhelka uspješno slijedi Šenoinu liniju, ali u svoj roman također unosi elemente fantastike i mnoštvo citata iz poznatih djela svjetske književnosti – od Biblije do Decamerona ili Petrarkina Kanconijera te prema riječima Dunje Detoni Dujmić na taj način postiže napetost u djelu. Autorica također ističe da Jagoda Truhelka »dodavanjem pustolovnih i sentimentalističkih efekata preuzetim od stare pseudopovijesne mode, radi na izdašnoj ‘trilerizaciji’ djela« (str. 138).

U testu koji slijedi govori se o Karlovčanki Dragojli Jarnević. Ona je tema i teksta »Prostori i identiteti u prozama Dragojle Jarnević« u kojemu autorica ove knjige ističe njezinu sklonost romantičarskoj fabuli, ali i protorealističkim postupcima. To, dakle, znači da uzima likove i motive iz svoje svakidašnjice i »smješta ih u objektiviziran prostor zacrtavši katkad konture šireg povijesno-političkog konteksta« (str. 145).

Slijedi zanimljiv tekst o ženama koje su se u Hrvatskoj bavile pisanjem dramskih tekstova – od Mirjane Matić Halle i Dunje Robić (odnosno Mire Dupelj) do Vesne Parun i Irene Vrkljan te mlađih autorica Lade Kaštelan i Ivane Sajko, kao i onaj o tematici hrvatskih književnica. Tekst »Estetizacija boli« posvećen je Vesni Krmpotić i njenome kultnom djelu Brdo iznad oblaka (1987.) u kojemu se isprepliću teme materinstva i smrti djeteta.

Posljednji tekst u ovom poglavlju u kojemu saznajemo mnoštvo nepoznatih podataka o hrvatskim spisateljicama i njihovim djelima, posvećen je ženama stvarateljicama okupljenim oko časopisa Krugovi koji je obilježio čitavo jedno razdoblje. Radi se o poznatim književnicama: Ireni Vrkljan, Vesni Parun, Vesni Krmpotić, Mariji Čudini, Višnji Stahuljak, Leli Zečković, Nadi Iveljić, Stanislavi Adamić i Mariji Petričević koje su se, prema navodima Dunje Detoni Dujmić, »više ili manje umjereno priklonile onoj pjesničkoj matici koja se zauzimala za komparativno uključivanje u svjetsku književnu zajednicu, dakle, za podizanje mosta prema zapadnoeuropskom kulturnom krugu« (str. 220). Detoni Dujmić znalački analizira njihovu poeziju i prozu objavljenu u tome časopisu te njihovu ulogu u modernizaciji tadašnje hrvatske lirike.

Posljednje poglavlje ove knjige naslovljeno je Iz komparativne čitanke i obuhvaća pet tekstova. U prvome se tekstu, između ostalog, analiziraju utopija svijesti te utopije identiteta i jezika književnih junaka Ksavera Šandora Gjalskog i Edgara Allana Poea kao i elementi fantastičnosti kod Matoša i Poea. U djelima tih autora zbilja se često transformira u iracionalnost i fantaziju.

U sljedećem se tekstu autorica, po obrazovanju književna komparatistica i anglistica, posvećuje tematici utjecaja Lawrencea Sternea na hrvatske pripovjedače iz 19. stoljeća. Radi se o Nemčiću, Jurkoviću i Korajcu koji pišu putopisnu i novelističku prozu.

U trećem tekstu zastupljenom u ovome poglavlju studiozno analizira Ljubavnu pjesmu J. Alfreda Prufrocka T.S. Eliota i hrvatske prijevode istaknutih hrvatskih prevoditelja Ivana Slamniga, Antuna Šoljana, Mire Šunjić i Zlatka Gorjana. Detoni Dujmić tvrdi da »ni jedan prijevod nije u potpunosti odrazio stilemsku razinu izvornika«. Naime, »Gorjan je razbio čar metafora direktnim usporedbama (npr. vala s konjem); M. Šunjić na semantički krivoj razini prevodi pjesničku sliku dugog stiha i ispisuje dojam koji je na nju ostavila pjesnikova metafora, a Slamnigov i Šoljanov prijevod metrički je suh s hipertrofiranom konstrukcijom u posljednjem stihu (str. 288)«.

Utjecajem T.S. Eliota na hrvatsko poslijeratno pjesništvo autorica se bavi i u pretposljednjoj studiji u ovoj knjizi. U njoj utvrđuje Eliotove nesumnjive tragove u djelima Josipa Pupačića, Slavka Mihalića, Zvonimira Mrkonjića, Igora Zidića, Slamniga, Šoljana...

Posljednji tekst ove iscrpne monografije naslovljen je »Strani pisci u Krugovima« i donosi niz imena o kojima pišu istaknuti hrvatski književnici ili im djela prevode naši vrsni prevoditelji. Hrvatskoj javnosti iz toga doba nisu nepoznati Eliot, Brecht, Lorca, Dos Passos, Zweig, Joyce... U to se vrijeme prevodi s raznih jezika – s engleskog, njemačkog, mađarskog, talijanskog, španjolskog... Također, piše se o pjesništvu određenih zemalja, objavljuju se prijevodno-kritički ciklusi (primjerice, B. Kukolja piše o madagaskarskom pjesništvu, a Slamnig i Šoljan o skandinavskom), objavljuju se kritičke studije. Autorica zaključuje da su »Krugovi uspjeli ispisati ljetopis svojega doba; otvorenom, omnibusnom strukturom i eklektičkim univerzalizmom ponudili su program širokih mogućnosti: od obnove nacionalnoga književnog identiteta do kozmopolitskog uključivanja u kulturni kontinuitet europske i svjetske književnosti« (str. 316).

Ukratko, knjiga studija i eseja Susreti u kon/tekstu Dunje Detoni Dujmić nudi nam program širokih mogućnosti. Ona nam prije svega omogućuje da uspješno obnovimo svoja znanja o nacionalnoj i svjetskoj književnosti koje su se susrele u hrvatskom kon/tekstu te da znatno proširimo svoje spoznaje.