Solidarnost kao odgovor na svaku krizu

Književnicu Ladu Žigo Španić kritika je već prepoznala kao autoricu posvećenu temama iz aktualne zbilje i sklonu prikazu života marginalnih likova. Vrijedi to i za njezin novi roman naziva Punom parom u Europsku uniju! objavljen 2020. godine u kojem prati pjesnikinju Anju Burić u potrazi za boljim životom u Europi. Naslovnica s plavom i žutom bojom koje jasno asociraju na Europsku uniju gotovo da djeluje poput promidžbenog materijala iz pretpristupnog vremena, no ipak u sprezi s naslovom daje naslutiti jednu od bitnih odlika romana – ironiju.

Anja, profesorica književnosti i filozofije po struci te pjesnikinja po pozivu, impulzivno odlučuje odbaciti prošlost i iz Zagreba, u kojem za nju nema stalnog posla, otići u Stuttgart. Već na kolodvoru, potaknuta prepirkom predstavnika krajnje suprotnih društvenih skupina, daje sliku države iz koje odlazi: »umišljeni poslovnjaci, prolupali prosjaci, bosanski i drugi došljaci, ogrezli domoljubi... I egzibicionisti kao što sam ja (...)«. Kroz čitav roman stavove o stanju u Hrvatskoj i svijetu Anja izražava na javi ili u snovima kroz unutarnje monologe ili prepirke s personifikacijama demokracije. Upravo demokracija za Anju predstavlja načelo koje »ne podnosi individualnost« i grupira ljude u određene skupine poigravajući se neprestano njihovim sudbinama.

Viđenje svoje pozicije u tom sustavu Anja iznosi u opširnim introspekcijama i kroz povratke u prošlost koja se vrti u kraćim filmovima. Osjećaj nepripadanja, ogorčenost nemogućnošću osiguravanja dostojnog života od rada u kulturi i upitanost nad svrhom poezije glavna su egzistencijalna pitanja oko kojih se Anja vrti sve do točke kada joj je dosta nje same. Zaokret koji se Anji čini kao moguće rješenje problema najbolje se vidi na primjeru njezinog književnog stvaralaštva. Naime, jedna od prvih adresa na koje se upućuje po dolasku u Stuttgart je Klub Hrvata za koji je ispravno pretpostavila da će biti mjesto gdje će je prihvatiti te novčano nagraditi njezino pjesništvo. No, profil publike zahtijevao je da umjesto poezije pune »atributa, metafora, metonimija, preseravanje do beskraja« ponudi jednostavnije, rimovane pjesme o ljepotama daleke domovine.

Taj je svoj potez Anja ocijenila kao postupak snalažljivog očajnika, a ne licemjera te je svoju poeziju iz zagrebačke faze počela sve više mrziti jer je ona »osuda samoga sebe na samoću i nerazumijevanje«, »jer s poezijom ne možeš nigdje preživjeti«. S druge strane, počinje razmišljati o pisanju priča jer je priča »nikada neće odbaciti«, ona se hrani njezinim »životom, likovima, sudbinama, ona je vazda gladna«, a nakon što bude napisana »zaći će u tuđe živote, ispreplesti se s njima, jer priča je druželjubiva«.

Poezija za narod, prozaični poslovi poput slaganja hrane u lunch boxove te ljudi izvan kulturnih i intelektualnih krugova obilježili su Anjin boravak u Stuttgartu, a autorica u tim elementima ostvaruje humoristični potencijal romana obećan još u početnoj posveti. On se očituje prije svega u karakterizaciji likova »naših ljudi« u Stuttgartu. Tako Vrane Batarelo iz Sinja i supruga mu Mara koji Anju – ili Ane, kako ju je Vrane prekrstio – prihvaćaju u svom domu, funkcioniraju kao tipični predstavnici iseljeništva. Snažan, brkat i dobroćudan Vrane, uvjereni desničar koji ne podnosi migrante i prizemna domaćica Mara imaju sina odmetnika i kćer koja je sreću potražila još dalje, u Londonu. Vrane je »kodrinator« u Klubu Hrvata koji okuplja ljude iz različitih krajeva, o čemu svjedoče njihovi lokalni govori i nadmetanja u isticanju doprinosa njihove rodne grude hrvatskom identitetu, koja u stanju pijanstva i opijenosti Anjinim stihovima iznova podsjećaju na boljke hrvatskoga društva.

Iako je vremenski okvir naznačen prosvjedima protiv Angele Merkel i migrantskom krizom, a Anjina dob podacima o njezinom studiranju u ratnom dobu ili radnom stažu, izostanak određenosti dopušta da njezino iskustvo shvatimo kao odraz iskustava različitih generacija koje su iz Hrvatske emigrirale zadnjih godina. Pritom je jasna razlika između Anje i onih koji su poput Vrane i njegovih prijatelja otišli ranije te ostvarili financijski uspjeh osjećajući pritom nostalgiju za Hrvatskom, ali ne i srdžbu zbog njezine politike.

Činjenica da Lada Žigo Španić zahvaća u stvarnost po materijal za književnost potiče nas da i ovaj roman smjestimo u današnjicu. O stanju u hrvatskom društvu svatko ima svoja stajališta koja izazivaju više besciljnih polemika nego konstruktivnih prijedloga rješenja. Važnijim elementom romana od dijagnoze društvenih problema u ovim mi se trenutku čini prikaz odnosa, susreta i spremnost na prihvaćanje drugog i drugačijeg. Treba spomenuti da je osim Vrane Anjin vodič kroz njemačku avanturu samoprozvani anarhist Popaj, neugledni i dobronamjerni suputnik iz vlaka za Stuttgart. Popaj i Vrane, koji se čine toliko različiti od junakinje romana i na koje bi u nekom drugom kontekstu ona možda gledala s intelektualnih visina, upravo su osobe koje su joj trebale, dok se, primjerice, filozof Johann pokazuje kao još jedno ljubavno razočaranje. Kao svojevrsno upozorenje kroz roman se provlači ideja da si u domovini ljudi međusobno ne pomažu, a kada se sretnu u inozemstvu to su skloniji činiti. Važnost empatije i solidarnosti, na koju nas je 2020. godina podsjetila, tako se i u ovom romanu nameće kao jedna od važnih poruka.

Lada Žigo Španić u svom novom romanu otvara i mnoge druge teme poput odnosa prema tijelu, diktata ljepote i uspjeha, senzacionalizma, prevlasti tehnologije, političke korektnosti ili nepravde koju doživljavaju strani radnici. O svemu tome Anja iznosi svoje lamentacije, no na kraju se miri sa sudbinom i vraća u Zagreb, u svoj stan, zatvara krug i počinje priču o svojim pustolovinama. Među njezinim čitateljima-suputnicima zasigurno će se pronaći i oni koji su »‘zapalili’ u inozemstvo, trbuhom za kruhom, bez ugovora, bez poznanstva, od čiste nule«, kojima Lada Žigo Španić posvećuje svoj roman dajući im do znanja da su itekako shvaćeni, ali i da rješenje problema može doći iz neočekivanih izvorā.