Samorodni intimistički zvukovi

Književnica i filmska redateljica Stanka Gjurić iznjedrila je zbirku izabranih pjesama svojeg pozamašnog pjesničkog opusa. Njezin je naslov Nepremostiva. Stankin se pjesnički put razvija od početka osamdesetih godina prošloga stoljeća i pjesničke zbirke Sedmi pečat (1981.) do zbirke Posljednji sati – video san (2011.). Važno je naglasiti kako je u tako dugom razvojnom razdoblju koje obilježava doba kvorumaških autopoetika, stvarnosnizacije lirske građe 90-ih i nultih te poststvarnosnih snatrenja prisutnih u posljednjem desetljeću 21. stoljeća njezin glas ostao imun na poetičke smjene, pomodarske tričarije, glasove velikih autoriteta i kritičke kazaljke koje su povremeno remetile razvoj nečijih pjesničkih opusā. Iako je u navedenom razdoblju vrijeme očite, grube i vidljive cenzure prevladano, neki su se autori sklonili u prostore unutarnje cenzure ne bi li se otisnuli u sigurnija područja poetskoga plova i ugravirali svoja imena na mnogobrojna vratā kuće suvremenoga hrvatskog pjesništva.

Prvo što ću stoga naglasiti, ponoviti i podcrtati ‒ da je autorski glas Stankine poezije ostao imun zbog svoje samorodnosti pjesničkog talenta i žara za stvaranjem kao životnim pozivom. Njezinu su izmještenost iz navedenih matrica uočili i mnogi kritičari i pjesnici pišući o njezinoj poeziji. To su izrijekom naglasili Borivoj Radaković, Sead Begović i Ivan Tolj (ulomci njihovih kritika stoje umjesto pogovora zbirci izabranih pjesama), dok su empirijsku samorodnost i njezino određenje kao žensko i filozofsko u literarnom i životnom smislu naglasili Zlatko Tomičić i Božidar Petrač.

Naslov same zbirke (Nepremostiva) sjajno je izabran jer ujedinjuje literarnu i empirijsku potku. U njemu se udvajaju glas autorice i lirske junakinje; stvarno i procijeđeno iskustvo i osmišljavanje literarnih situacija kao simboličkih pretvorbi realnog u irealno. Nepremostiva je Stankina poezija, poetička izmještena pozicija. Činjenica kako autor sam radi izabrane pjesme dopušta i malo ogrješenje o paradigmu razlike autora i subjekta te djela i teksta, te bi zaoštreni kritičarski mozgovi odmah rekli kako to treba raditi kritičar kao jedino moguće i ispravno zrcalo. Predmnijevam da ne shvaćaju kako pritom ulaze u prostor vlastitih kompetencija nekritički i sami ne vide možda ono što neka situacija ili autor u njoj vide bolje. Možemo i pojednostavniti diskurz: poezija natopljena iskustvom intimističkih situacija najljepša je kad je čita i razabire sam autor. Neću krenuti dalje i reći kako bi je on trebao interpretirati jer to ne mislim, već kako je kritička svijest u koječemu manjkava ako omogući da je nadraste tekst.

U pregledu različitih pjesničkih zbirki pratimo životno-empirijski rast autorice, a ne poetički rast teksta. Kako se mijenja autorica, mijenja se i njezina lirska junakinja. Prije svega, u pogledu na iskustvo, njegovu proradu, sublimaciju, zaostatak ili sve ono što život s njime čini kako bi nas dalje osovio na svoj složeni, vijugavi put.

Stanka se služi uglavnom minijaturom čije unutarnje silnice dobro razumije i još bolje popunjava poetskom građom. Prilično reduciran leksički inventar, eliptička sintaksa, jaka iskazno-referencijalna puknuća i uporište u doživljajnosti kao bitnog konstituensa lirskog kao ideje i koncepta daju njezinoj poeziji i metafori pozamašnu snagu. Tematika je intimistička i tiče se partnerskih odnosa ili refleksivna i tiče se pozicije subjekta u svijetu. Kako sam već sebi zamoran s pedagoškim naglašavanjem iskustva, u refleksivnim dionicama nećemo naći pretenciozna pitanja nastala na bazi čitanja, pa tek onda življenja, već ono što čovjeka zanima u nekom trenutku života i što se nastavlja na njegovu daljnju primarno psihoemocionalnu i duhovnu potragu za Istinom. Poetika je uglavnom ispovjedna s udjelom refleksivnih momenata.

U intimističkim sekvencama postoji nevjerojatno zavrtanje tematskih blokova koji se u partnerskim odnosima razumiju samo iskustvom, goruća emocija koja pršti poput gejzira vrelog meda koji zasljepljuje čitatelja i kritičara, a pjesme se skupljaju kao pucketavi bomboni ili male bombe koje preraspoređuju konfiguraciju kritičkog tla. Zavrtanje tematskih blokova odčitavam u strukturi lirske komunikacije; npr. komunikacija lirskog ja i lirskog ti (Jednoj ženi), pounutrenje lirskog objekta (U sebi); izmaštana projekcija jastva u dinamici međuljudskih odnosa (Izmišljenost); prisutnost lirskog ti u značajnoj emotivnoj dionici (Prisutnost); nemogućnost nadživljavanja lirskog ti (Večeras); emocionalni kolopleti grcaja, boli i slutnje (Istina); proces pounutrenja lirskog ti kao nespoznatog Drugog (Sklonište); erotski moment u ravnoteži unutarnjeg odnosa i vanjskog svijeta (Zagreb); stupanj emocije koji se gubi u Neiskazivom (Netaknutost); osmišljavanje lirskog ti (Mislim); samopredstavljački diskurz (Snaga, Prepoznavanje), itd.

U refleksivnim dijelovima lirska se junakinja okreće svojem odnosu prema svijetu kao jednoj od temeljnih poetoloških relacija sveopće književnosti. Ispituje se pozicija čovjeka u svijetu (Štakor); zadobivanje glasa u svijetu na opreci nježnost – grubost (Noćima, Usnuli); neravnoteža u ravnoteži svijeta koji se asocira s prirodom (Zakon prirode); put od ja do Drugog kao samorefleksijska seansa (Podvala); subjekt kao složeni produkt svijeta i sebe (Upisano) i neuhvatljivost svijeta u jeziku (Spomen).

Da bih kao poetski stilističar zadovoljio posve svoje apetite, reći ću kako se u Stankinu leksičkom fondu nalaze imenice širokog značenjskog opsega (strepnja, nemir, sadašnjost, smrt, iskustvo) i kako se metaforika zbog raznorodnih tematizacija i idejnih razvijanja razvija prema oksimoronu s ponekim hiperboličkim sjenčanjem. Iako je figurativnost Stankine poezije prije svega pitanje diskurza i njegova cjelokupnog efekta, dakle makro-, a ne mikrostrukture, nemoguće je ne opiti se sjajnim oksimoronskim sintagmama (kavez za razrušene zidove, tihe ruševine, svjetla u kamenitoj crnini, prostrijeti prazninu, tegobno prozračna praznina, svetost pouzdane krletke).

Cijela je knjiga izbor pjesama Stanke Gjurić koje su, kako rekoh, sazdane na doživljajnosti, iskustvu, intimizmu i sjajnom dočaravanju atmosfere i trenutka. Mogli bismo je bespogovorno proglasiti pjesnikinjom trenutka i atmosfere, refleksije i nabujalog intimizma. Neke njezine pjesme (Spomen, Grad, Prikradanje, Pohota, Mislim) mogu se proglasiti antologijskim jer sumiraju njezinu poetiku i izdižu se na jednu višu, općenitiju razinu parametarski utvrdive kvalitete u književnom polju.

Iako se već dugo razvija i očekujemo još pjesničkih uspjeha, ovim lapidarnim tekstom želim naglasiti kako Stanki Gjurić treba dati zasluženo mjesto u suvremenom hrvatskom pjesništvu i proglasiti je jednim od njegovih snažnijih i samosvojnijih ženskih glasova.