Romulac*

U kuhinji je tišina koja se može namirisati. Ili je to mir, koji je i u samoj riječi namirisati, kao da se upravo njuhom najviše osjeća ugodno stanje kojim odiše ovo rano popodne krajem siječnja, koje se nije do kraja uspjelo riješiti sivila. Vatra u peći polako slabi, i boja joj se od žarke rasplamsalosti podneva ugodno umara u crveni zalazak. Sat na zidu otkucava sažetke kratkih odjeljaka vremena, u kojima samo naočigled ničega nema jer sve živi i mijenja se, čak i u ovoj kuhinji.

The Sense of an Ending.

Jedna od stvari koje je zapamtio kad je jedne jeseni na rusistici pokušao naći smisao života i umjetnosti. Užarević je govorio o toj knjizi Franka Kermodea koji je kucanje sata uzimao kao model zapleta. Bezbroj je puta o tome razmišljao već i ranije, ali nikad u ovakvoj atmosferi. Čini mu se da ovoga trenutka iz toga mora doći neka ideja. Zažmiri, sjedeći na kutiji za drva, oslonjen na ugrijani zid, i siguran je: nešto se mora dogoditi. Da je pisac, pisao bi. U ovome trenutku, baš kao što je rekao Mark Twain, ako bi pustio dva-tri lika da mu švrljaju rukopisom, nešto bi se sigurno samo od sebe dogodilo. Sat humanizira vrijeme dajući mu formu, tako je nekako išlo. Zapravo i ne zna zašto je odustao od ruskog, koji ga i sad privlači. Bio je to njegov drugi pokušaj, nakon strojarstva, nedugo nakon majčine smrti kad je trebao nešto čime bi se zaokupio, ali bio je previše melankoličan, a pojedini ruski pjesnici tome su još pridonosili. Ty živa ešče, moja staruška? Živ i ja. Privet tebja, privet. Može biti da je otrcano, ali pogodilo ga je. I sad je vidi kako sjedi, plete dok sat otkucava, njegova staričica od jedva preko četrdeset godina, nalazeći smisao u svakoj petlji i lančiću. Sate je znala provesti tako. Tik je početak, tak je smrt. Tik je skromna geneza, govorio je Užarević, tak malaksala apokalipsa. Ta sintagma, malaksala apokalipsa pala mu je na pamet čim je stupio na otok i gore s brda promatrao prazno trajanje. Mi trebamo početke i krajeve, ponavljao je profesor, zato što bez njih ne možemo percipirati trajanje.

Osjećaj kraja prisutan od samog početka. I ne čudi ga što je tako završilo. Sad se umjesto u pošti otac skriva po otoku. Pomaže gdje stigne, pretvorio se u nadničara, koji čeka nagradu. Konačno, sjeti se i Vanje, kako joj entuzijastično iznosi nove ideje, a ona glasom u čijem se iskazu u prvi plan nameće dosada odgovara: tak-tak. Dvostruka smrt, uvijek je znala kako ga dokrajčiti. Umire, svake sekunde umire zarobljen na ovom otoku. Uzme cipanicu i baci je na žar, zamrlo predvečerje koje se rastrese i zatim krene juriti u novu apokalipsu koja će malaksala završiti u omari.

Ništa mu ne padne na pamet, ideja propadanja kroz vrijeme preuzme svaku misao. Ići će na groblje, jedinu točku gdje vrijeme ne postoji, ili je nevažno, i jedinu koja ga privlači i nešto znači. Okupiti, barem u mislima, ako ne u umjetnosti, one koji mu znače najviše, majku i babu, dida, pokušati još jednom sjediniti sve ono što se raspada.

Mir. Namiriti. Mirakul. Svemir. Kremirati. Miraz. Vanja. Mirovina. Tata.

Ništa od toga. Prekriži sve, makne bilježnicu i krene na groblje, gdje će drugdje.

Zimi na otoku sve kao da malo poludi. Ako te gradovi dovode to toga da prestaješ voljeti ljude, pusti te otoci i samoća natjeraju da prestaneš voljeti sebe. Ugase se boje, otok nerijetko kao da izrasta iz olova i raste u olovo, sivilo je beskrajno, sve se smrači i ne vide se čak ni sjene, a niti ih ima tko baciti. A većina ipak treba druge da bi mogla ogledati sebe. Tako sjede pred kućama ili kod prozora, zure u daljinu i čekaju.

Napet je, jer dani su jednolični, a nema se kamo pobjeći. Nema ceste, kafića, bilo kakvog mjesta na koje bi se mogao sakriti, gdje te nitko neće prepoznati. Još gore, pogotovo zimi, ovdje te pitaju čiji si ako te ne poznaju, uvreda je ne pitati, pustiti nekog da se kao stranac klatari okolo. I opijanja s Tonkom počela su mu ići na živce. Ponekad, kad u mamurno jutro udari južina, čini mu se da bi mogao poludjeti. Dosadan mu je, s tim svojim biznis planovima i bajkovitim sjećanjima na prošlost. Zapravo se već dugo i nisu napili.

Na Silvestrovo, to je bilo zadnji put. Bio je čak i uzbuđen od pomisli na zabavu, ili se barem osjećao ugodno, iako to ne bi lako priznao. Tad se posljednji put osjećao baš dobro. Ali ne i sljedećeg jutra. Čim se probudio zuji mu u ušima, a u sljepoočnicama kao da ima žvale koje neki svemirski jahač neobuzdano steže, samo neka malo zakrene glavu. Do zore su kod Tonka čekali Novu godinu, kao da se moraju uvjeriti da će ujutro stvarno biti tu. Bilo ih je čak desetak, ali osim Tonka i još dvojice lokalaca, Marina i Saleta koji su dio godine provodili na otoku, a dio po tko zna kojim destinacijama radeći razne, uglavnom bauštelske poslove, nikog drugog nije poznavao. Nije da je pravo poznavao ni ovu dvojicu, ali sad su počeli razgovarati, jer sjedili su sami na kauču. Ostalih šestoro natiskalo se oko kuhinjskog stola. Četiri momka, na prvi pogled nešto mlađih od njih, bit će rane tridesete, i dvije djevojke koje su mogle imati sedamnaest ili trideset i sedam godina. Jedna od njih zvala se Violeta, čuo je kad je rekla da moli da je zovu punim imenom, pogledala ga je dva puta i brzo skrenula pogled. Bio bi ga skrenuo i on, ali nije ga privlačila, pa se osmjehnuo, koliko je stigao.

Uzme mobitel da vidi koliko je sati, ali mu ispadne prije nego to uspije, što ga prvo razljuti, kad posegne za njime, i sva nevera sabije mu se u potiljak, a onda odustane, legne i pomisli kako više nikad neće imati mobitel, i osjećaj je dobar, smirujući. Mora ustati, jer je još prije Badnjaka dogovorio s ocem da će ručati zajedno, proslaviti novi početak. Otac se još uvijek pravi da je sve u redu, ali njemu je sumnjivo. Da se barem nije dao nagovoriti pa otići nekoliko puta u poštu.

Računa koliko je spavao, uz pretpostavku da je negdje oko podneva, i zna da nije moglo biti dovoljno. Uvijek bi zbrajao te sate i koliko je popio, što mu nikako nije pomagalo. Već dugo nije bio u ovakvom stanju prvog dana Nove godine, svakako ne otkako je prohodao s Vanjom. Na Silvestrovo su uglavnom bili kod kuće, bila je jedna od onih na koju su ti neki datumi posebno djelovali, činili da se osjeća kao da nije dovoljno dobra majka i ništa je i nitko ne bi mogao nagovoriti da negdje odu i ostave djevojčice same. Ponekad bi imali društvo, neku nespretnu kombinaciju prijatelja iz djetinjstva i onih s posla, uglavnom njenog, koje bi zauzimalo različite strane, teme i životna razdoblja. Dok bi se ovi prvi prisjećali pada s bicikla, drugi bi govorili o prvoj zajedničkoj premijeri, a Jerko bi osjećao kako mu nedostaju i jedni i drugi prijatelji, ali njegovi. Prvi su nestali, a druge nikad nije pravo ni stekao. Tako bi većinu vremena vodio brigu za djevojčice i nikad se ne bi rastavio tako da ujutro ne bi mogao ustati. Istina je da je tad i radio pa je navikao ustajati ranije, sad se nikad ne diže prije pola deset. Ako mu te večeri i nisu bile nešto, volio je novogodišnja jutra s Vanjom. Mirise i toplinu iz pucketave pećnice, božićne pjesme koje mu nikako nisu mogle dojaditi, toplu šalicu kave u ruci i djevojčice koje bi snene i u pidžamama došle u boravak. To kako su nakon majke jednako ljubile i grlile njega, toga se ne smije sjetiti. Još i austrijski ORF, od devet-deset sati s uvodnom emisijom prije nego što počne Neujahrskonzert der Wiener Philharmoniker u Musikvereinu. Vanja je to voljela, ali ubrzo je zavolio i on, tu idealiziranu sliku obitelji. Stajao bi pred televizorom s djevojčicama i pravili bi se da dirigiraju.

Ustane i klekne, mamurluk ga jaši mahnito, kao da ih želi survati u smrt pa se primiri prije nego što pažljivo posegne ispod kreveta i konačno dohvati mobitel. Pola je dvanaest, kako je i mislio. Trebao bi sići, pomoći ocu barem napraviti stol. Pogleda poruke na svim društvenim mrežama, one obične kao i mailove, možda mu se javila. Dvojica su od sinoćnjih novih prijatelja, na kraju ispali fini neki, druželjubivi ljudi, kad su se svi skupa malo opustili, poslane u noći kad su razmjenjivali brojeve. Odgovorit će im kasnije, ako ikad. Prisjeti se da su se snimali, ali nema želju pogledati snimke. Glupe su, traju predugo i na njima nema ničeg važnog ni vrijednog bilježenja. Poslije će ih obrisati, a moguće ih i pogleda na brzinu.

Pregleda sve, ali nije mu se javila. Zatim se, kao da je želi učiniti ljubomornom, pokuša sjetiti Violete. Malo su se ljubili. Prvo na kauču pa kod crkve koja je poviše trga i nitko onuda noću ne prolazi, pogotovo ne zimi. Zapravo mu se i nije dalo ići van, ali ona je željela razgovarati, i kako se pokazalo, ništa više od toga. Išao je jer nije znao reći ne, ali bilo je i nečeg što ga je na njoj privlačilo. Ta njena priča, poza kojom je istodobno privlačila i odbijala. Bila je sva treperava, naelektrizirana, u povišenom stanju od loše droge i jeftinog alkohola, tako je barem mislio, prsti su joj bili u pokretu kao da je Zubin Mehta prvi prvoga (barem nekih prošlih godina) i nije se trudila dopasti. Imala je dugu tamnu kosu s narančastim pramenovima, kao na onom posteru na kojemu vatra proždire šumu, izbrijanu oko ušiju, a s takvima je znao jer imao je teorijskog znanja o umjetnosti i književnosti što bi nakon nekoliko čaša, ili boce, bilo dovoljno da im se svidi, što uostalom i nije bilo teško i ni po čemu drugačije od ostalih tema i tipova: trebalo je samo znati koliko i po kome pljunuti. Zgražati se nad utjecajem romantizma kod suvremenih, iako ostarjelih dvorskih pjesnikinja, zdvajati nad nazadovanjem u arhitekturi ‒ nakon što smo imali Le Corbusiera! ‒ ili u nevjerici izgovarati ime novoizabrane kustosice Moderne galerije. Pritom je bilo teško promašiti metu jer ukus je uglavnom bio istančan i profinjen, ili se barem takvim prikazivao, dakle uzak. Pomislio je kako bi ipak mogao spavati s njome, toliko dugo to nije činio da mu je privlačna bila sama ideja, a bio je uvjeren da bi je lako mogao skinuti jer joj je očito bilo svejedno. Mogao bi je isto tako pozvati u lov na kitove.

»Ne moraš se truditi«, rekla mu je, a bio je siguran da ga nije uspjela ni vidjeti, koliko je kratko svoj pogled zadržala na njemu i brže-bolje zapalila smotanu cigaretu.

Brzo se pribrao, uzvratio istom mjerom.

»Ne možeš me impresionirati. Godinama sam živio sa ženom o čijim profinjenim kajlama možeš samo sanjati.«

Rekao je to svojim zagrebačkim naglaskom, zbog čega se sam sebi učinio lažnim.

Otpuhnula je dim, zagledala se za njim pa polako spustila pogled, sad ga je njime pribijala uz naslon, rekla, dubokim, baršunastim glasom: »U utorak sam pobacila«, izvivši jednu obrvu.

Nije izdržao, čim je skrenuo pogled znala je da bi pobijedila, kad bi tu tu itko mogao biti pobjednik.

No čim je osjetila da je dominantna kao da je stekla sigurnost i otvorila se. Od tog trena, ili već od onog pogleda, u nekom tiku između njega i rečenice kojom ga je nokautirala, počela mu se sviđati. Tak. Neka želja, skrivena pomisao na zajedničku budućnost, rodila se i umrla u jednom otkucaju, ali ipak ga je privlačila, kao netko s kime je kraj zapisan, ali tim više poželjna. Bilo mu je nekako krivo što mu je to rekla. Čak ga je uvrijedilo, to sigurno nije prvo što kažeš nekome tko ti se sviđa.

Imao je njen broj, kao i nekoliko fotografija, danas se sve odmah mora registrirati i arhivirati, jer život je brz, a sjećanja traju kratko, ali sad na to nije želio misliti. Bila je to neka čudna veza za jednu noć u kojoj nijedno od partnera nije željelo voditi ljubav i tu je bio kraj, što se njega tiče. Činilo mu se da nije povjerovala kad je rekao da će joj se javiti, ili to nije ni željela. Bio joj je rame za plakanje, znao je, a poljupci su bili simbolična gesta nekoga tko baš kao ni on ne zna reći ne.

Pregledao je sve, ali Vanjine čestitke nije bilo.

Stol je već bio napravljen kad je sišao. Otac sjedi na stolici, okrenut malo prema peći, i čita neku knjižurinu, ne sjeća se da ga je ikad vidio da čita. I to što sjedi za gotovim ručkom i postavljenim stolom, dosad je nepoznata situacija. Kad je bio dijete poludio bi ako svi ne bi bili za stolom u dogovoreno vrijeme ručka, baš ako jelo i ne bi bilo zgotovljeno, što se događalo iznimno.

Svečano je, nije mislio da bi se mogao toliko potruditi ili da mu to toliko znači. Pa i to što je donio jelku, siguran je da je godinama nije imao. Jedva su pronašli nekoliko kuglica, svaku druge boje i veličine, neke prastare, srebrne lamete, a svićice je kupio nove. Potajno je je išao na brod po njih, da ne bi ispalo da mu je stalo. Jerku sad i to drvce ide na živce, ali nije rekao ništa. Na stolu je bijeli, uštirkani stolnjak, Luce mu ga je sigurno priredila. Na otoku se vodi briga o udovcima, zna se da ne mogu sami. Na sredini je i jabuka u kojoj je zataknut ružmarin, što ga rastuži.

»Sretna Nova godina!« pruži ocu ruku poljubivši ga u obraze.

»E, e, i tebi!« uvijek je tako čestitao, kao da prima nezasluženi orden i boji se da će morati nešto reći dok samo gleda kako što prije pobjeći s pozornice. Samo što su ovi ordeni osjećaji.

Imali su dobru jesen. Priviknuli su se jedan na drugog i išlo im je sve bolje. Više su puta rano ujutro išli u ribolov, a uvečer su zajedno znali gledati televiziju. Nerijetko vesterne koje je volio stari, s jasnom podjelom dobra i zla, a mali se zabavljao traženjem subliminalnih poruka u njima. Ponekad bi zajedno otišli pred brod po poštu. Nekoliko je puta čak i odigrao na karte s ocem, Bilim i Stivom, koji bi im nakon čaše crnog vina pričao o nekoj njuhevenškoj udovici koja mu je kuhala božanstvene juhe s govedinom, o kojima je kao dijete mogao samo sanjati.

Otac je dobio rješenje o mirovini i odlučio raditi svaki radni dan do tog 31. prosinca, unatoč godišnjem koji je trebao iskoristiti, zamolivši ih da pišu kao da je kod kuće. Ali, unatoč nekoliko odlazaka u grad (pohodima u kojima ga je Jerko posramljeno pratio) i više telefonskih poziva, postajalo je izgledno da od sinovljeva zaposlenja neće biti ništa.

»Imaju nekog drugog, ka i uvik«, osjetio je Jerko nakon što drugi put nisu stigli dalje od bilješke na tajničinu stolu.

»Ne bi me izigrali, Pave i ja cili smo život surađivali. Pamtim ga otkad je doša za voditelja poslovnice u Vodice.«

Direktora Pave nije bilo ni kad je pokušavao telefonom. U toj atmosferi očaja koji se kao korov razrastao u utrobama i mislima obojice, na površinu su opet izbile stare zamjerke i svađe, iz kojih su se nastavljale nove.

»Mora postojat neko logično objašnjenje«, rekao je otac spustivši slušalicu, dva dana prije Badnjaka, kako bi nešto možda saznao u zadnji čas, prije nego krenu godišnji.

»Zašto bi moralo?« Jerko je bio bijesan.

»Zato jer za sve postoji logično objašnjenje.«

»Ne postoji, prekini više s time! Pogotovo ne ode. To je samo još jedna od tvojih glupih, šupljih fraza!«

»Vidit ćeš da postoji...« otac je tvrdoglav, ali pomirljiv. Još se zapravo nada da bi se sve moglo riješiti.

»Ajde mi onda, molin te, logički objasni sisu.«

Otac zuri u njega.

»Ajde«, žešće ponovi Jerko, ali otac samo gleda. »Ne postoji. Postoje stvari koje su puno više od sebe samih i one koje su puno manje. Te su glupe, čak iako zvuče dobro, i zavise od drugih.«

Otac zakima, napući usne kao uvijek kad ne želi pokazati da je ljut, pa kaže: »Neodgojen si i bezobrazan.«

»Stvarno? To je sve šta ćeš reć? Malo je to, mogu ti reć, malo. Da je barem samo to. Ljut san i ogorčen, svakin danom sve više.«

»Na me?« otac pokaže kažiprstom na sebe. »Ja se baren borin za tebe, a šta ti radiš? Cile dane klokočeš okolo ka pokvarena penta, od ruke do ruke, palamudiš svakome ko oće slušat.«

»Na ovu zemju san ljut!« podvrisne, prekinuvši starog. »Na zemju i na ove jude! Na te jedne te iste koji desetljećima kormilare ovon podmornicon bez periskopa i ponistri!«

»Daj, molin te!« podsmjehne se otac. »Nije ti ovo teatar...«

»Ti ćeš mi govorit?! Uvik te svi izigraju!«

Otac pogne glavu, duboko diše, a usne su mu napućene. Njegov odgovor na takve stvari uvijek je bio da on noću mirno spava, ali sad više nije ni to.

»Ka šta si me ti izigra?« iz tog jada krene u okršaj.

Jerko frkne, tražeći prikladne riječi.

»Ti si mene izigra«, predugo je u sebi čuvao te riječi, i sad kad ih je prerastao zvuče neuvjerljivo. »I ne samo onda! I sad si to učinija! Zbog tebe san osta na otoku, jer si reka da imaš tumor!«

»Nisan to reka, reka san da iden u penziju...«

»I da si bolestan! Reka si, itekako!«

»Glup si, da ti moran tako reći, ka minjač na renou četvorki.«

»To je neka otočka fora?«

»Nije, samo je za tebe smišljena. Budiš komediju u judima.«

»A ti«, naglo zastane, sam se sebi zgadi, ovo nije način ni mjera, nije to on, pa odmahne rukom.

»Iden po jelku«, otac je već pred vratima, i ne zna je li ga i ovime želio ljutiti ili mu je to izjavio kao golu činjenicu.

Jer, božićna je drvca na otok dovozio Tonko. Ne svima, ali bili su većinom starci i starice, a samo je on mogao dovesti ih Tomom Vinkovićem pred ulazna vrata, pa je vrijedilo, makar bilo i malo skuplje. Uz to, postojala je priča da bi kasnije pokupio samo ona drvca koja je sam i prodao. Ali ni tim pričama nije bilo posve za vjerovati. Govorkalo se i da pola zarade dijeli mlađi Stovrag, Žanpol (kako ga je stari izdiktirao u matičnom u počast Sartreu) kojem je osim očeva nadimka ostalo i mjesto u mjesnom odboru i Primavista, koji je istim predsjedavao. Većinu je doznao neki dan, ali ga je sad, kad mu je postalo jasno da od pošte neće biti ništa, sve skupa počelo pravo ljutiti. Od dočeka ipak nije mislio odustati, Tonko mu je bio svojevrsna rezerva, jer imao je i drugih planova.

»Idi, pomogni barem jednog sina«, doviknuo je za ocem koji je bez odgovora za sobom zatvorio vrata.

Zagrabi kutalom, pokazavši sinu da približi tanjur.

»Još je vruća.«

»Prava je, domaća.«

»Je, vidi se.«

Jedu u tišini, samo sat otkucava svoje.

»Šta ćeš sad«, pogledaju se, »kad si u mirovini?«

»Šta ćeš ti sad?« htio bi pitati sina, ali ne može. Mislio je kako je taj posao nešto čime će započeti nova faza odnosa. Ne mora mu Jerko govoriti da ga je iznevjerio, zna to i sam.

»Oprosti«, kaže Jerko kad da mu čita misli. »Nisan ono mislija.«

Otac klimne i nastave jesti.

Otac je svaki dan išao pred poštu vidjeti događa li se što, kao da ključevi nisu još uvijek bili kod njega, strahujući da će vidjeti da je netko unutra. Sam nijednom nije ušao, unatoč iskušenju. Upozorili su ga da s Novom godinom ne smije primati ni davati pisma jer se za to može kazneno odgovarati. Nakon što bi se zagledao unutra zvao bi šefa, koji mu se polovicom siječnja konačno javio.

»Šime Nimac je«, predstavio mu se, pomalo sluganski.

»Znan ko je, vidin broj, dragi barba Šime«, direktorov je glas bio prijateljski i znao je da se bez veze brinuo.

»Zva san jer su ključevi kod mene...«

Direktor je nešto dobacivao nekome u uredu.

»E, oprostite barba Šime, nisam vas sve čuja.«

»Reka san da su ključevi...«

»... u jedanaest i po. Da, tako mu reci. Slušan?«

»Mislija san pitat šta s tim ključima. Halo?«

»E tu san, samo san nešto potpisiva. Tih papira milijun...«

»Pa ipak smo pošta...«, našali se otac.

»Dobra, dobra«, kratko se nasmije direktor. »Vidija san da ste zvali...«

»Je, nisan zna šta sad s tim svim. Vidin, zatvoreno je, a judi pitaju šta će bit, i tako. I maloga su već pitali, neki mu tili uvalit pisma. Čude se, kažu, doša je neki iz grada podilit penziju...«

Opet kratka tišina, čula se zvonjava telefona, netko je i ušao jer direktor je zamolio da malo pričeka.

»Dragi Šime, pokuša san sve što san moga, ali nije prošlo. Nije do nas, da je znate da ne bi bilo problema, nego je sve išlo priko Zagreba.«

»Šta je išlo priko Zagreba? Posal u Luci?«

»Da. I ne. Bit će nekih restrukturiranja, uštede i to. Racionalizacija, reklo bi se.«

»Radija bi Jerko i za manju plaću, samo neka radi. Molin te, znamo se otkako si bija klinac, vidi da se učini nešto. Makar neki minimalac...«

»Barba Šime, zatvorit će poštu...«

»Kako to misliš, zatvoriće poštu, ne razumin?«

»Više je neće bit. Malo je judi, sve manje pisama i penzija. Neki i nisu u našoj banci, neki su se već očito navikli na kartice i nema računice. Vidite i sami.«

»Kako to može bit, otok bez pošte!?«

»Nova vrimena, barba Šime.«

»Znači, zatvorićeš poštu. Od svih judi baš ti?«

»Neću je ja zatvorit. Zagreb je tako reka.«

»Nabijen ja Zagreb na onu stvar. Cili sam život dal za poštu, di je onda bija Zagreb.«

»Ne možemo tako, barba, ža mi je..«

»I šta, ža ti je. Stavit ćete sandučić i neka se judi jebu.«

»Ža mi je barba Šime, moran ić.«

Veza se prekinula. Pogledao je poštu, izvadio ključeve iz džepa i razmišljao što s njima. Pomislio je baciti ih u more, ali stavio ih je nazad u džep. Vratit će ih kad će ih netko trebati.

Otok se odjednom promijenio za Šimu. Ništa više nije bilo isto, sad kad je otišla pošta.

Pomislio je kako je trebao poslušati Magdalenu i prihvatiti posao u Zagrebu kad mu se nudio, umjesto što je tamo poslao Katarinu, koja je o tom gradu sanjala godinama. Na otoku nema budućnosti za mlade, znao je.

__________________
* Ulomak iz istoimenog romana u nastajanju. (Op. a.)