Riječ unaprijed

Dana 29. siječnja 2020. godine Matica hrvatska odaslala je poziv svim članovima Matice da pošalju svoje memoarske zapise o Hrvatskome proljeću u povodu obilježavanja 50. obljetnice Hrvatskoga proljeća (1971. – 2021.). Bila je to idealna prilika da moga oca Josipa ponovno potaknem da priredi svoj zapis o tzv. »PTT slučaju Osijek« iz 1971. godine, koji nam je više puta spominjao u obiteljskom i prijateljskom krugu. Iako je moj otac ideju o pripremi memoarskih zapisa o PTT slučaju odbacivao i ranije, prije svega zato što nije vidio svrhu u »kopanju po prošlosti«, ovakvu prigodu, na poticaj tako značajne institucije kao što je Matica hrvatska, čiji su članovi možda i najteže stradali tijekom i nakon 1971. godine, a samoj Matici bio je zabranjen rad, zasigurno nije mogao ignorirati.

Vjerujem da je dodatni poticaj odigrala i činjenica da se radi o točno 50 godina od Hrvatskoga proljeća, ali i posebna epidemijska situacija ne samo u našoj domovini Hrvatskoj nego i u cijelome svijetu, koja je, koliko god to čudno zvučalo, »pomogla« da i moj otac i ja izdvojimo dovoljno vremena kako bismo priredili ovaj memoarski zapis koji je sada pred vama.

Tijekom pripreme ovog memoarskog zapisa, moj otac Josip i ja prikupili smo brojne novinske članke o »PTT slučaju« iz 1971. i 1972. godine, što smo učinili krajem veljače 2020. godine u arhivu Nacionalne i sveučilišne knjižnice (NSK) u Zagrebu. Stoga ovom prilikom obojica izražavamo veliku zahvalnost gospodinu Lobelu Machali i njegovim suradnicima u NSK-u na nesebičnoj podršci i pomoći koju su nam pružili u prikupljanju potrebne građe.

Godine 1971. godine, u poduzeću PTT Osijek, grupa stručnjaka-inženjera postavila si je gotovo kenedijevsko pitanje: »Ne pitajmo se što će država učiniti za nas, nego vidimo što mi možemo učiniti za državu i pokret«. S obzirom na to da se mahom radilo o inženjerima, oni su tome pristupili vrlo precizno – odlučili su udariti tamo gdje najviše boli – po Službi državne sigurnosti (SDS), prisluškivanju i otvaranju privatnih pisama. Dodatno, pokušali su uzdrmati i lošu kadrovsku politiku u poduzeću PTT, koja je prednost pri zapošljavanju i napredovanju, posebice na rukovodeća radna mjesta, redovito davala radnicima srpske narodnosti. Doista je nevjerojatno, s današnje točke gledišta, čak i zamisliti o kolikoj se hrabrosti dvadesetsedmorice stručnjaka radilo, da su za života Josipa Broza Tita, dok su Savez komunista i SDS radile »punom parom«, javno svojim imenima i potpisima stali iza Otvorenog pisma u kojem su istaknuli navedene nepravilnosti: otvaranje privatnih pisama i loša kadrovska politika u nacionalnome smislu. Iako su bili svjesni opasnosti koje to donosi, oni su ukazivanje na ove nepravilnosti smatrali svojom dužnošću.

Poznato je da je Hrvatsko proljeće slomljeno 1971. godine, a isto se dogodilo i s dvadesetsedmoricom stručnjaka iz osječkog PTT-a. Međutim, ono što se dogodilo nakon toga, prema kazivanju moga oca, nešto je na što je i on, ali i svi ostali potpisnici Otvorenog pisma, posebno ponosan, a to je činjenica da su se oni tek nakon sloma nacionalno osvijestili i homogenizirali te se tek tada dogodilo sve ono za što ih se bezrazložno ranije optuživalo. Shvatili su da političko djelovanje ne dolazi u obzir pa su se usmjerili k onome što im nisu mogli zabraniti – učiti i stručno se usavršavati, što je rezultiralo time da su šestorica stekli magisterije znanosti, a jedan doktorat znanosti. Dodatno, pomogli su i u razvoju telekomunikacija u Hrvatskoj, posebice u Slavoniji i Baranji – dobri primjeri su nove telefonske centrale koje su uspostavljene u mnogim mjestima od Orahovice do Županje. Treće, odlučili su eventualni višak energije usmjeriti na podizanje svojih obiteljskih kuća. Četvrto, možda i najvažnije, odlučili su imati još djece pa su tako rođeni: Zrinka, Domagoj, Tvrtka, Mislav, Većeslav, Trpimir, Katarina, Marta, Krševan, Tomislav i mnogi drugi. Puno je djece rođeno, među kojima i autor ovoga Predgovora, a oni su danas odrasli ljudi: doktori znanosti, liječnici-specijalisti, svećenici, itd.

Sva dvadesetsedmorica potpisnika Otvorenog pisma pokazali su složnost u tome da ne napuštaju poduzeće PTT, grad Osijek i Hrvatsku, bez obzira na pritiske, da budu maksimalno solidarni, da ne dopuste da ih se gradiranjem odgovornosti razbije (na nositelje, ideologe, izvršitelje i zavedene) te da financijski pomažu onima koji su bili izbačeni s posla i koji su se zbog toga našli u teškoj financijskoj i socijalnoj situaciji. Uza sve navedeno, djelovanje stručnjaka iz PTT-a Osijek nastavilo se i kroz legalne institucije pa su kroz neku vrstu tajnog lobiranja postigli da svi radnički savjeti OUR-a, centralni radnički savjet, zborovi radnika i razne komisije, imaju predstavnike od njihova povjerenja.

Jedina institucija na koju nisu mogli utjecati bilo je predsjedništvo partijske organizacije u poduzeću. Čak su i u predstavnička tijela u Zajednici jugoslavenskih PTT-a u Beogradu postavljeni uglavnom stručnjaci od njihovog povjerenja, koji su tamo, zajedno sa Zagrepčanima, Splićanima i Riječanima, branili hrvatske interese. Na taj su način ostvarene dobre pozicije upravo hrvatskih tvornica poput Nikole Tesle (Ericsson), RIZ-a, Elke, Uljanika i Končara. Naravno, surađivali su i s poduzećima izvan Hrvatske i ostvarili izuzetno dobru suradnju.

Nadam se da će ovaj memoarski zapis, o tzv. »PTT slučaju Osijek« iz 1971. godine, izazvati pozornost čitatelja, ali i da će ostati trajna uspomena na tadašnju organizacijsku i razvojnu strukturu poduzeća PTT, kao i na inicijativu i događaje koje je potaknula skupina, većinom mladih, entuzijastičkih stručnjaka iz Osijeka, a koji su naišli na siloviti otpor partijskih struktura i represivnog aparata tadašnje državne tvorevine. Neka nam ovaj memoarski zapis ujedno bude i opomena na teška vremena komunističke partijske vladavine, za koju se nadamo da se više nikada neće pojaviti u našoj jedinoj, voljenoj i vječnoj domovini Hrvatskoj.