Rasuti teret

OKOLNOSTI

Prikazu ove drame Monike Herceg prethode dvije vrijedne činjenice: Obnovljen je Natječaj za suvremeni dramski tekst HNK Zagreb i Program predstave, uz uobičajene podatke o izvedbi, nudi i cijeli tekst izvedenoga djela.

Na Natječaj, do 15. svibnja 2020. pristiglo je, prema iznesenomu podatku u Programu predstave, 166 »novih dramskih tekstova«! Hrvati danas imaju, u više strukovnih društava, oko tisuću registriranih pisca s priznatim statusom književnika i neznano koliko onih koji taj status još očekuju. Odaziv je, znači, zapravo zavidan. Nisam siguran da bi se moglo pronaći u čitavoj Hrvatskoj makar upola toliko čitatelja, bilo čega, osim onoga s »društvenih mreža«, ali one sirotinji, dakle protagonistima ove drame, nisu dostupne, a sirotinje je u Hrvatskoj i previše!

U bogatom i dobro uređenom Programu, koji je zapravo knjiga od 112 stranica velikog formata, tekstu drame prethodi više drugih tekstova. Tako se to radi kada se od nekoga ili nečega želi napraviti »veliku pjevanu misu«: učiniti ga poznatim, »lansirati ga u orbitu«, unaprijed razvikati predstavu što je najviše moguće, sa što više »pozitivnih mišljenja« i tekstova o njoj, upriličiti njezin uspjeh unaprijed, da što više njih dođe vidjeti je. To su uobičajene radnje kapitalističkoga kazališnog marketinga, dobro došle onomu tko ima čime platiti takav učinkovit postupak koji uobičajeno prati odgovarajuća kvaliteta teksta te visoka razina izvedbe.

Dubravka Vrgoč, intendantica HNK, svoj tekst naslovljuje Prostor očekivane nade. Jedan od dramskih tekstova koji »smionim rukopisom svakom svojom rečenicom svjedoči o obiteljskim traumama osakaćenim nasijem i nemogućnošću da se artikulira ljubav«, točno uočeno! A Plemenito pismo Monike Herceg, hvalospjev je Olje Savičević Ivančević pjesništvu ove autorice, još od ranije, od njezine prve zbirke, koje se obilno i navodi: »...u našoj glavi, grudima ili trbuhu čitateljsko srce (...) začaran lanac grubosti i nasilja«. Sličnu pohvalu ovomu djelu, ali ne intimistički, nego književnokritički i esejistički, razglaba i Željka Matijašević.

S puno citata, ovo djelo opsežno hvali i Leo Rafolt. Ozlijeđeno tijelo blista zvijezdama, tekst Ivice Buljana, ravnatelja Drame u HNK, otkriva nam da je i on, kao i Olja Savičević, pjesnikinjom Monikom Herceg oduševljen još i prije raspisivanja natječaja, da ju je čak poznavao, a koristi priliku prisjetiti se Starika i njegova Borealnog konja kojega »jaši knez (...) biskup (...) rudar (...) Wagner«, dok Herceg »jaše« »svoje bezgranične rečenice« (...) »da bi svoju i našu djecu naučila živjeti boljim životom«. (!?)

Nakon toga slijedi pet pjesama Monike Herceg. S recepcijskoga književnokritičkog stajališta mojih godina i mojega čitateljskog i spisateljskog iskustva, ne uspijevam u njima naći išta što bi me se moglo nešto snažnije dojmiti. Koliko čitatelja, toliko čitanja! Ali, svojevremeno, davno prije nego se ova, samo samom sobom i svojom devijantnom (ili samo tako prikazanom) obitelji zaokupljena pjesnikinja rodila (Sisak, 1990.), u svoje pjesme utkivao sam stihove Anne Sexton (1928.- 1974.), vrlo mi bliske, a o svojoj dragoj prijateljici Emily Dickinson (1830.- 1886.) sročio sam čitav ciklus. Pjesništvo Monike Herceg vidim miljama daleko od toga. Ne govorim o njezinoj pjesničkoj darovitosti, darovita je, ne ni o kvaliteti, nego o kakvoći, o tematskom jadu, dakako i o prihvatu.

Opsežan intervju Mirne Rustemović, dramaturgice ove predstave i članice Ocjenjivačkog suda, skupa s Dubravkom Vrgoč i Ivicom Buljanom, propituje Moniku Herceg o koječemu u vezi s predstavom. Ispitivačica uočava da je njezin rad »svakako feministički i emancipacijski« te pita »kako se snalazite u takvoj praksi?«. »Jako kasno sam saznala za feminizam (...) Feminizam je nešto što bi trebalo učiti u školi, kao nešto bitno i dječacima i djevojčicama. Kao, na kraju krajeva i antifašizam«. Ne zna, izgleda, ni ona, kao ni mnogi, koliko je stotina tisuća nevinih sunarodnjaka joj bagerima zakopano u nacističke tenkovske rovove kraj Maribora, ni tko ih je pobio, ni što je to Huda jama, ni da je istočnonjemački naziv Berlinskog zida tek u njezinu djetinjstvu srušen golim rukama poniženih i uvrijeđenih, kao obrana od zapadne demokracije koja je u ratu svladala i nacizam i fašizam, službeno bio »antifašistički zid«. A antifašisti su, prema raspoloživim statistikama, pobili nevinih ljudi više nego fašisti i nacisti zajedno. Uostalom, Staljin (antifašist) i Hitler (nacist) bili su saveznici, »koalicijski partneri«...

Dalje slijedi životopis prvodobitnice, njezine od ranije poznate književne nagrade, gdje vidim da je prije ove dobila i »Goranovu nagradu za mlade pjesnike«, čestitam! Inače, poetesa Herceg trenutačno je u statusu studentice fizike u Rijeci, tako tamo piše, a zaključujem da je i mlada mama. Iz svega toga je jasno da je predočena kazališna priredba vrlo samoživotopisne naravi, (p)opis raznih stanja nje same i zbivanja u vlastitoj obitelji.

U okolnosti praizvedbe predstave (15. siječnja 2021.) ulazi i dugotrajna pandemija »kineskog virusa«. Na velikim fotografijama na stranicama Programa svi izvođači nose zaštitne maske kako to zahtijevaju postojeće zabrane i ograničenja (eufemistički i »kompartijski« zvane »mjere«, da ne ispadne kako nema slobode ponašanja). Glumci kojima je sredstvo umjetničkog izraza jezik i govor, nose propisane krpe pa im se tako prekritih usta i nosa izraz lica i ne može vidjeti!? To je ne samo bizarno, nego u povijesti glume nikada viđeno, jer nije riječ o glumačkim nego o medicinskim maskama. Srećom, na predstavi 30. siječnja 2021. (koju sam gledao) glumci nisu nosili maske, ali je u gledalištu i dalje važila zabrana »dva metra socijalne razdaljine« pa je gledalište zjapilo i više nego poluprazno...

KARAKTER TEKSTA

Iz predočenoga razgovora s autoricom je jasno da je za vrijeme pandemije, kada su stale zamalo sve društvene i javne aktivnosti, i ona morala poštivati naredbu »ostanite doma«. »Tada sam iz nemoći radila jedino što sam zapravo mogla ‒ pisala. Pronašla sam nekoliko natječaja i pokušala napisati tekstove. Nešto je, eto, i upalilo« (koga Fortuna ljubi, taj nikada ne gubi!). A pisala je o onom što najbolje poznaje, o sebi i svojima najbližima na način koji je mnogo više poetski nego dramski. Ona je doista pokazala da je pjesnikinja i onda kada nakani biti dramska spisateljica...

Osobe su: »K, kći majke i oca/ Majka/ Baka, majčina majka/ Otac/ Brat, sin majke i oca/ Susjed/ Prva susjeda/ Druga susjeda/ Medicinska sestra/ Babica/ Prva trudnica/ Druga trudnica/ Treća trudnica«.

Prizori su: 1. Prvi sprovod je onaj jedne bake (tatine mame) u nadrealističkom dijalogu Majke i Kćeri. Riječ je o siromaštvu, nehigijeni, lošim životnim i stanbenim uvjetima, o selu ili udaljenoj gradskoj periferiji, o nevoljenju, žudnji za nježnosti... Osobita oznaka teksta jest da je Kćerin monolog dug više od čitave stranice sitno otisnuta teksta na velikom formatu knjige/ Programa. Izgovoren integralno, trajao bi najmanje desetak-petnaest minuta. Četiri su poveća prozno-poetična pasusa: sjećanja, koja prerastaju u tri strofe, dakle u stihove.

Obiteljski ručak: Nastavlja se nadrealističko i pretjerano objašnjavanje materijalne oskudice u obitelji, ali i nerada i nehaja, neodgoja... u dijalogu i međusobnim optužbama i okrivljivanjima između Majke i Bake, a kada se uključi i Kći, to je više od deset što duljih što kraćih strofa, dakle stihova, koji, istina, nisu bitno različiti od proznoga teksta, jednako seciranje jada i bijede u obitelji.

Drugi sprovod: Pokapaju drugog djeda, maminog tatu, ponovno »oko lijesa desetak ljudi«, nikakvih drugih didaskalija nema. Nema ni »sperme« ni »krvi«, kao u anglosaksonskim i ruskim motivski sličnim destruiranim obiteljima, u komadima s kraja prošlog i počeka ovoga stoljeća, ali se javlja treći motiv iz takvih predstava: alkoholizam (u prepričavanju). Sada Mamin monolog traje sedam što duljih što kraćih strofa, a Kćerin ponovno više od deset strofa nejednake dužine, neke vrste verističkog pjesništva.

Treći sprovod: Pokapaju Baku, osim naznake »Groblje« i »desetak ljudi«, drugih didaskalija ponovno nema; nastavljaju se zapažanja u diskursu jednakih likova bez nekih karakternih razlika, fokusirano na Bakinu promiskuitetnost, na odnos supružnika, nenasilnog oca, ali načetog ratnom traumom, te na Kćer, koja na Bratovo pitanje, a on se javlja rijetko i tek upadicama ‒ »A tkoje nju ubio? Babu?« ‒ odgovori dojmljivu istinu: »Ma njezina djeca, tko bi.« Sada slijedi Kćerin monolog, ponovno u stihovima, traje od 63. do 66. stranice. Uglavnom o tomu kako je njoj među njima i s njima.

2. Meni bez mene: Locirano je u rodilište, opet tek s uvodnom kratkom didaskalijom; autoričin dolazak na svijet, opet odnos supružnika, ali i pijanstvo, neukost, zla sreća ...»Prije nego je stigla pitati koja je uopće razlika između djevojčice i žene, trebala je postati i majka«. (»Sirotinjo i Bogu si teška!« kaže narodna uzrečica.)

Smrt i ja (stih A.B. Šimića): Otac umire u bolnici, monološki duge lamentacije o mraku u čovjeku, literarno dojmljiv (otuđen!) Kćerin monolog o obavješćivanju rodbine o očevu sprovodu, ali i očev stihovani monolog.

3. Nestvarna djevojčica (stih je Marije Čudine): U rodilištu smo. Kći će postati mama. Tri trudnice govore realistično-satirično o životu žena u posprdnim stihovima, a Kćerin stihovani monolog proteže se na četiri stranice, od 80. do 83.

Ja sam okomita (Silvia Plath): Završni prizor rađanja (Babica: »Tiskajte! Vidim glavicu!«). Tu priča završava. Opet je ispunjena Kćerinim monološkim stihovima o odnosu s majkom i razmišljanjima o životu.

Djelo sam, znači i gledao i čitao. Neusporedivo je bolje ono što sam čitao. I neusporedivo dojmljivije. Ne, nije do redatelja nego do karaktera teksta koji je zapravo pjesnički recital.

RASUTI TERET NA POZORNICI

Rene Medvešek (rođ. 1963.) redatelj je s neupitnim ugledom. Mislim da je vjerno uprizorio pročitano. Odrekao se bilo kakve scenografije, slika pozornice mu je gola pozornica na kojoj je stalno šačica izvođača. U HNK-u u Zagrebu to znači prostor uvećan za onaj gdje je u opernim izvedbama orkestar. Odjeveni su u svakidanje kostime, ali naglašeno sirotinjski »za po doma«. Pisci glazbe, njih tri, u drugom dijelu predstave su na pozornici, sviraju ili su naprosto »band«, skupa s instrumentima, dobrim dijelom izvedbe pasivni ili auditivno neuočljivi, a glumici se pomiču naprijed, bliže gledateljima. Onaj video ne mogu dokučiti čemu je služio?

Udaljenost od gledatelja u prvom djelu izvedbe je i stvarna i metaforična: sve je tu udaljeno! Dijalozi (manje) a monolozi i lamentacije (više). Svi su, kada govore, načelno u pokretu. To stvara lažan dojam radnje koje zapravo i nema, osim u naznakama.

Da, ako u nekom suvremenom uprizorenju ne opsuje makar jednom »U p... materinu!«, autor je znači loš, a komad nesuvremen! Autoričini likovi ovdje triput opale tu vaginalnu prostačinu. No, u stalnim svađama i prepirkama te srditim verbalnim nasrtajima jednih na druge, ta psovka je ovdje autentična i način njihova života.

Budući da nema scenografije, redatelj ‒ kada netko leži (u postelji ili naodru) ‒ naloži glumcima da donesu dvije plastične gajbe koje su stalno tu negdje ili se odgurnu ako ne trebaju. Na gajbe se postavi daska, na nju netko legne. Tako se radi nepostojeća scenografija i pokrivaju u tekstu nepostojeće naznake što tko i kako radi. (Najviše se govore stihovi, puni svađanja, jada, bijesa, tuge itd. pa je na taj način i logično da je tako!) Sve se na pozornici radi »ad hoc«, uvježbano dakako!

U tekstu drame glavni lik je K. Kći, ali u predstavi su tri K. Tako »utrojena«, lakše savladava stihove kao monologe, ali oduzeta je gledatelju mogućnost identifikacije ili makar suosjećanja s nekom koja je razdijeljena »na troje«.

Redatelj u nekom trenutku naloži da se po pozornici razaspe čitava vreća krumpira. To mizancenski smeta, pa kada ta metafora (siromaštva, čega li?) više »ne igra«, glumci krumpire nogama uklone u stranu. Tako oslobode prostor za svoje kretanje. IIi netko od njih nasred pozornice nabaca na hrpu čitav kup jeftine šarene odjeće, djeluje kao ona s »ciganskih tržnica«; i to je onda kao neka metafora!? Sličnih (magelijevskih, megalomaničnih) »metafora« sam se nagledao u zadnjih četiri-pet desetljeća toliko da mi je zlo čim ih vidim. Vrlo sam tužan što se i Medvešek poslužio već viđenim i otrcanim redateljskim smicalicama. Vjerojatno se rasuti teret teksta i ne može drugačije valjano uprizoriti nego neki teret razbacati doslovno!?

U završnom dijelu predstave opet su njih tri K., sada s mikrofonima i s orkestrom pozadi, ali ne pjevaju nego govore. (Tri su i bolničarke!)

Često sam razgovarao sa svoja dva prijatelja, oba nažalost pokojna, s Bobijem (Marotti) i Tonkom (Lonza) koji je na Akademiji dramske umjetnosti (ADU) bio profesor scenskoga govora. Taj govor je nestao, nema ga, pokopan je, iako nije bilo sprovoda. I Bobi i Tonko bili su znatno kritičniji od mene u osudi mladih glumačkih naraštaja koji »replike sasipaju sebi niz bradu«. Doista, govor ulice, kafića, dnevne sobe ili one spavaće ne može se promaknutI u scenski govor koji mora biti razgovijetan, jasan i čujan u svakom kutku gledališta. To nije filmski govor, on te zahtjeve nema. Podvaljuje ih pozornici. (Jednako čujem i starije glumce i one mlađe, ali starijima razumijem svaku riječ, a mlađima tek poneku, ako ne šapću ili ne viču i ne kriješte; tada probijaju bubnjiće, ali je nejasno što su rekli!)

Doista, mislim da trenutačna zagrebačka škola kazališne glume, što se scenskoga govora tiče, u ovoj predstavi nije dobila prolaznu ocjenu. I pljesak je bio zagrebački uobičajeno kurtoazan i ljubazan; nagradio je izvođače. Glumci uvijek zaslužuju više od onoga što dobiju...

OSMOTRENO S KRITIČKIH MOTRIŠTA

Estetski: Djelo ima stanovitu posebnost, ponajprije time što je iskreno, neposredno, poetično, netipično, neuobičajeno, no kad je uprizoreno, doima se kao off-teatar, eksperimentalno, čak avangardistično. Prispodobivije je nekoj studentskoj ili amaterskoj izvedbi negoli unaprijed na velika zvona oglašenoj i prvonagrađenoj drami na glavnoj hrvatskoj dramskoj pozornici.

Etički: Prigovora nikakva nema i ne može ga biti; djelo promiče ljubav u obitelji, nježnost u odnosu roditelja prema djeci i svih međusobno, premda je to zapravo teško iščitati iz pogledanog/uprizorenog; lakše iz pročitanog.

Gnoseološki: Djelo je zanimljivo na taj način što nam otkriva društveno oboljenje jedne hrvatske obitelji. Ako je zdravlje ad decretum »tjelesno, duševno i društveno blagostanje«, ovdje baš nikakva društvenog blagostanja nema. Nema ni neke određene dijagnoze te društvene bolesti, ali sigurno je ta bolest kronična i da je nastala uslijed stoljeća ratovanja i siromaštva, načina stanovanja i življenja te nedovoljne društvene i moralne brige; to znatnije, a manje uzrokovana odnosima i karakterima; to su manje uzroci, a više posljedice bolesti.

Lingvostilski: Jezično komad nema nikakve posebnosti, priklanja se dnevnom govoru uobičajenim uličnim idiomom. Načinski međutim, ruši sve zakonitosti, dramaturške i spisateljske, samonikao je tekst, doista blizak avangardističkim pokušajima.

Akribijski: Nema ispisanosti, uobičajene vještine dramskog pisanja, ali u svom stanovitom avangardizmu i neposrednosti, kao nadareni dramski naturščik, odlično se snalazi; pjesnička nadarenost je očita!

Recepcijski: Autorica o tomu uopće ne brine, kako će to što ona piše biti prihvaćeno. U nedavnom prikazu Gavranova kazališta, povjerio mi se da neke replike više puta provjerava, dajeih glasnoizgovarati daosmotrinjihovu recepcijskusnagu i uvjerljivost. I to je, svakako, jedan od razloga njegovesvjetske slave i reputacije. Ovdje je pristup uosnovi početnički, amaterski, bez ikakve pomisli ili provjere s gledateljskog stajališta.

Književno-kritički: Sedmo teorijski uobičajeno književno-kritičko motrište je ono posebno. Tu se spominje više (čak dvadesetak!) posebnosti: sa stajališta domoljublja, »ženskog rukopisa«, avangardizma, klasičnosti, pojedinog poetičkog usmjerenja (pravac i slično!), ideološkog ili inog stajališta, pa se tako ponekad vrednuje i izvornost. Upravo sa stajališta izvornosti ova autorica prolazi najbolje. To joj se ne može poreći.

I jedna pripomena: Vlaho Stulli (1768.-1843.) davni je i nedosegnuti preteča prikazivanja rasapa jedne sirotinjske obitelji u nas (Kate Kapuralica). No zapravo je ovo njegovo djelo neusporedivo: to je djelo kazališno i realistično, bez uplitanja vlastite osobnosti i poetičnosti, a ovo je poetično, vlastita sudbina, gotovo pa bez dramskog diskursa.

TKO JE OSTVARIO UPRIZORENJE

Uz redatelja Renea Medvešeka, tu su: Jelena Kovačić (dramaturginja), Tanja Lacko (scenografkinja), Doris Kristić (kostimografkinja), Aleksandar Čavlek (oblikovatelj svjetla), Ivan Marušić Klif (oblikovatelj videa), Zoran Šćekić, Nenad Sinkauz i Pavle Jovanović (skladatelji koji su i na popisu glumaca jer sviraju uživo na pozornici).

Glumci su bili: Daria Lorenci Flatz (K), Jadranka Đokić (K), Lana Barić (K), Nina Violić (Majka), Mirta Zečević (Baka), Igor Kovač (Otac) i Filip Vidović (Brat).

Završna opaska: Objektivna kritika ne postoji. Objektivan je samo Bog. Svaki ljudski subjekt može biti samo subjektivan. Može biti i nepristran. Ja sam uvjeren da sam nepristran; nisam ni pri čijoj strani u bilo kojemu smislu. No, pitanje je li to posve tako? Ipak sam uvijek pri strani najboljeg mogućeg ostvarenja umjetničkog/scenskog djela. I pri strani sama sebe, to se ne može izbjeći.