PTT slučaj Osijek 1971.

UVOD

Demokratska previranja u Hrvatskoj 1971. godine kolokvijalno nazvana Hrvatsko proljeće uzdrmala su okoštali komunistički poredak Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ). Nositelji očekivanih promjena bile su nedogmatske i reformske snage unutar Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske (CK SKH) predvođene Savkom Dabčević Kučar i Mikom Tripalom. Oni su, ohrabreni uspješnim obračunom s Aleksandrom Rankovićem i dogmatskim strukturama unutar Službe državne sigurnosti (SDS), kao sljednice zloglasne UDB-e, pokrenuli reforme unutar Saveza komunista Hrvatske (SKH) s ciljem opće demokratizacije društva. Taj se proces, sasvim očekivano, nije mogao kontrolirano držati u okvirima i pod nadzorom Partije nego je ohrabrio i druge društvene slojeve da istaknu svoje zahtjeve i očekivanja.

Počelo je 1967. godine s otkazivanjem tzv. Novosadskog sporazuma o »zajedničkom« hrvatsko-srpskom odnosno srpsko-hrvatskom jeziku kojim je hrvatski jezik stavljen u podređeni položaj u odnosu na srpski jezik. Otkazivanje je učinjeno u ime niza hrvatskih kulturnih institucija predvođenih Maticom hrvatskom, Društvom književnika Hrvatske, Institutom za jezik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (JAZU, danas HAZU, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti) i dr. Posebno je odjeknula informacija da je dokument o otkazivanju Sporazuma potpisao i Miroslav Krleža. Uslijedio je relativno umjereni obračun s nositeljima tog projekta, ali je Novosadski sporazum definitivno otišao u povijest.

Pokušaji gospodarskih reformi u sustavu ograničenom odnosima moći u rukovodstvu Saveza komunista Jugoslavije (SKJ) nailazili su na snažan otpor velikih srpskih trgovinskih kompanija i banaka (Genex, Inex, Jugobanka...), koje su držale monopol nad uvozno-izvoznim i deviznim poslovanjem države. Hrvatska i Slovenija ostajale su usamljene u nastojanju da se uspostavi pravedniji i transparentniji sustav upravljanja devizama pretežito zarađenim izvozom i turizmom tih dviju republika. Kad se k tomu pridodaju i ogromni izdaci u Fond za nerazvijene republike i pokrajine, kao i ulaganja u oružane snage (JNA), hrvatsko je gospodarstvo bilo na rubu izdržljivosti. Vodeći hrvatski ekonomisti (Savka Dabčević Kučar, Marko Veselica, Hrvoje Šošić...) upozoravali su na neodrživost takvog sustava raspodjele, koji neminovno vodi ka osiromašenju najsposobnijih gospodarskih subjekata. Međutim, sve je bilo uzalud.

Pokrenuti su i procesi demokratizacije društva, pri čemu su se svojom aktivnošću posebno isticali Matica hrvatska i studentske organizacije. Širom zemlje osnivaju se ogranci Matice hrvatske, iz kojih se šalju snažne poruke potpore reformskim snagama u CK SKH. Pokrenut je Hrvatski tjednik kao izrazito oporbeni list, na stranicama kojega su otvarana mnoga do tada zabranjena politička i društvena pitanja. U studentskim je domovima odrastala nova generacija slobodoumnih političara (Ivan Zvonimir Čičak, Dražen Budiša, Goran Dodig, Ljerka Mintas...) ističući sve radikalnije ekonomske i političke zahtjeve. Čak su i partijske manifestacije na kojima su govorili Savka Dabčević Kučar, Miko Tripalo, Pero Pirker i drugi bile masovno posjećene i na njima su snažnim nacionalno obilježenim ovacijama podržani hrvatski politički i ekonomski zahtjevi prema centralnoj vlasti u Beogradu. Dogmatske snage unutar CK SKH (Vladimir Bakarić, Dušan Dragosavac, Milutin Baltić...) gubile su utjecaj, tim više jer je potporu reformskom krilu davao i sam Josip Broz Tito. Održana je povijesna 10. sjednica CK SKH, na kojoj je uspostavljena politička platforma za demokratizaciju hrvatskoga društva. Sve je to, naravno, bilo sročeno uobičajenim partijskim metajezikom uz obvezno zaklinjanje na vjernost Titu i Partiji i očuvanju tekovina samoupravnog socijalizma. Događaji su krenuli naizgled nezaustavljivom putanjom.

Međutim, Tito je, prikliješten starim partijskim kadrovima, osjetio da mu je manevarski prostor znatno sužen, a bio je zabrinut i za vlastiti gubitak moći. Odlučio je zaustaviti cjelokupni proces odmrzavanja partijske stege oslanjajući se na svoje provjerene ratne drugove. Sjednicom Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije (CK SKJ) u Karađorđevu pokrenut je obračun protiv svih demokratskih i reformskih snaga, ne samo u Hrvatskoj nego i u Srbiji, Sloveniji pa čak i u Makedoniji. Pripremaju se uhićenja, otkazi s posla, izbacivanja iz SK, medijske hajke itd. Na posebnom su udaru članovi Matice hrvatske (tzv. »matičari«) te politički i sindikalni aktivisti (tzv. »maspokovci«). Sve je to opća slika hrvatskoga društva u tom prijelomnom vremenu 1971./1972. godine.

ORGANIZACIJSKA STRUKTURA PTT-a

U nastavku ovih memoarskih zapisa slijedi pokušaj sveobuhvatnog i kronološkog opisa jednog tada medijski eksponiranog tzv. »PTT slučaja« Osijek. Nije to bio ni po čemu slučaj bitno različit od stotina drugih širom Hrvatske. Možda je specifičan zbog toga što je strukturama vlasti bilo gotovo nemoguće pronaći dovoljan broj »zdravih snaga« unutar poduzeća PTT, kako bi se pronašli stvarni inicijatori i pokretači proteklih događanja. Nasumično su obilježeni odgovorni pojedinci, prema kojima su pokrenute razne disciplinske mjere, ali daleko blaže od očekivanih. Partija je postavila za direktora Stjepana Lukića, koji je iznevjerio partijska očekivanja i uspješno je opstruirao (koliko je to bilo moguće) provođenje drastične odmazde prema mladim stručnjacima.

Zajednica jugoslavenskih PTT-a

Djelatnost poštanskog, telegrafskog i telefonskog prometa u SFRJ bila je ustrojena preko mreže »samostalnih« PTT poduzeća (PTT, Pošta, telegraf i telefon). U Beogradu je Zajednica PTT-a Jugoslavije (ZJPTT) donosila tzv. Generalni plan jugoslavenskih PTT-a, kojim su regulirane smjernice razvoja PTT prometa, organizacijski i tehnološki propisi te obvezujući načini izvješćivanja svakog poduzeća prema ZJPTT u Beogradu. Bilo je tu i više pravilnika, propisa, obveznih uputa i preporuka, kojima je poduzećima nametnuta prilično stroga subordinacija u poslovanju. Cjelokupna komunikacija prema inozemnim partnerima odvijala se preko centralnih službi ZJPTT-a, na čijem je čelu bio čovjek (Prvoslav Vasiljević) od posebnog povjerenja državnih i partijskih struktura SFRJ. Svi dokumenti, korespondencija i tiskanice bili su na srpskom jeziku, a često i na ćiriličnom pismu. Nakon pada Aleksandra Rankovića počele su i stanovite promjene, barem u tom jezičnom pogledu, iako vrlo sporo i tek djelomično.

Krajem 60-ih godina već su organizirani odbori i komisije sastavljene od predstavnika republičkih, pokrajinskih i većih PTT poduzeća. Nisu ovlasti tih tijela bile značajne, ali bila je to prilika da se iskažu specifični stavovi pojedinih republika i pokrajina. Osobito su velika razmimoilaženja i neslaganja bila u području razvoja telekomunikacija. Izbor telegrafske, telefonske i prijenosne opreme bio je u nadležnosti svakog pojedinog PTT poduzeća, ali su strukture ZJPTT-a neprestano pokušavale nametnuti partikularne interese nekih proizvođača i dobavljača telekomunikacijske opreme. Etablirani su bili veliki proizvođači telegrafskih i telefonskih centrala – Nikola Tesla (Zagreb) u suradnji s Ericssonom (Švedska) te Iskra (Kranj) oslonjena na Siemens (Njemačka) i Bell Telephone (Belgija). Isporuku i proizvodnju ostale telekomunikacijske opreme i aparata obavljalo je niz industrijskih i trgovačkih poduzeća – RIZ Zagreb, Ei Niš, Iskra Ljubljana, Fabrika kabela Svetozarevo, Munja Zagreb, Rade Končar Zagreb, ELKA Zagreb, Digitron Buje, Novkabel Novi Sad, Tvornica akumulatora Mežice, TESU Uljanik, Torpedo Rijeka i dr. Sve je to imalo značajke tržišne ekonomije uz uobičajene sukobe, lobiranja, politička uplitanja, korupciju itd.

Česta je pojava bila da su tehničke službe ZJPTT pokušavale preko propisivanja obveznih tehničkih karakteristika centrala, VF uređaja, akubaterija, elektroagregata, prijenosnih kabela te telegrafskih i telefonskih aparata protežirati određene dobavljače opreme, što je izazivalo učestale sukobe na sastancima u ZJPTT-u. Katkad se ucjenjivalo i »argumentima« da na određenim tehničkim rješenjima inzistiraju oružane snage (JNA, Jugoslavenska narodna armija). Tako se dogodilo da se PTT Slovenije, sasvim očekivano, odlučio za telefonske centrale Iskra-Metaconta (ITT Belgija), a Hrvatska za Nikola Tesla – Ericsson, dok su se ostale republike većim dijelom priklonile »hrvatskome« modelu. Zajednica JPTT i sav njezin birokratizirani aparat sve je više i nezaustavljivo gubio utjecaj na investicijsku i razvojnu politiku PTT poduzeća. U području organizacije poštanskog prometa nije bilo reformskih pomaka niti u organizacijskom niti u tehnološkom poslovanju. Stare naslijeđene strukture i kadrovi opirali su se bilo kakvim promjenama.

Zajednica PTT-a SR Hrvatske

U Zagrebu je, kao i u ostalim republičkim centrima, osnovana Zajednica PTT poduzeća SR Hrvatske (ZPTTH). Planirano je da će stručnjaci Zajednice pomoći, osobito manjim poduzećima, u izradi investicijske dokumentacije te koordiniranju međumjesnog poštanskog, telegrafskog i telefonskog prometa u Hrvatskoj. Međutim, ekipiranjem PTT poduzeća stručnim radnicima tehničkog, ekonomskog i pravnog profila uloga ZPTTH svela se na sitne i nevažne administrativne poslove bez bilo kakvog utjecaja na poslovanje poduzeća. S druge strane, regulatornu ulogu gotovo u cijelosti preuzela je ZJPTT. Republičke zajednice zadržale su stanovitu ulogu u opskrbi poštanskih službi tiskanicama, poštanskim markama i priborom.

Poduzeće PTT saobraćaja Osijek

Teritorijalna organizacija

Poduzeće PTT saobraćaja Osijek obuhvaćalo je cijelo područje Slavonije i Baranje s izuzetkom Slavonskog Broda, Slavonske Požege (danas: Požega) i Nove Gradiške. Poduzeće je obuhvaćalo općinska područja Osijek, Beli Manastir, Podravska Slatina (danas: Slatina), Našice, Slavonska Orahovica (danas: Orahovica), Donji Miholjac, Valpovo, Vukovar, Vinkovci, Đakovo i Županja. Respektabilno je to područje s relativno razvijenom poljoprivredom i jakim industrijskim poduzećima, od kojih se mogu izdvojiti sljedeće: Belje, IPK Osijek, Borovo, Vupik, OLT, Drava, Slavonija, LIO, Mobilija, Belišće.

Općine su na svom području imale uspostavljenu lokalnu vlast, a na razini Slavonije i Baranje djelovale su tzv. međuopćinske političke i gospodarske organizacije.

Organizacijska struktura

Poduzeće PTT saobraćaja Osijek s oko 1300 radnika obuhvaćalo je područje 11 općina Slavonije i Baranje. Poštanski je promet organiziran u radnim PTT jedinicama kako slijedi: ¦¦PTT RJ Osijek 1 za područje općina Osijek, Đakovo i Valpovo; ¦¦PTT RJ Beli Manastir za područje Baranje; ¦¦PTT RJ Vinkovci za područje općina Vinkovci i Županja; ¦¦PTT RJ Vukovar za područje općine Vukovar; ¦¦PTT RJ Našice za područje općina Našice, Donji Miholjac, Slavonska Orahovica i Podrav­ska Slatina; ¦¦Telegrafsko telefonska (TT) tehnička RJ Osijek, koja se bavila održavanjem telegrafske i telefonske opreme i uređaja na području cijelog Poduzeća (svih 11 općina); ¦¦RJ za PTT investicije, u čijem je djelokrugu bilo projektiranje, izgradnja i nadzor nad izgradnjom telekomunikacijskih mreža i postrojenja na cijelom području Poduzeća (svih 11 općina); ¦¦PTT RJ Autogaraža, koja se bavila organizacijom transporta i održavanjem transportnih sredstava na području cijelog Poduzeća (svih 11 općina); ¦¦PTT RJ Zajedničke službe, u čijem sastavu je bila Uprava poduzeća, ekonomski i komercijalni poslovi, pravni poslovi, Unutarnja kontrola, Arhiva i pisarnica te druge administrativne i pomoćne službe.

Subordinacija radnih jedinica prema središnjoj upravi bila je dosta čvrsta, tako da su se sve važnije poslovne odluke donosile na centralnim upravnim organima ili uz njihovu suglasnost.

Kadrovska organizacija

Na čelu PTT poduzeća bio je direktor (Rade Vukosavljević). U Zajedničkim službama istaknuti položaj imao je rukovoditelj ekonomskih poslova (Nikola Marčetić). Upravitelj Glavne pošte Osijek (Dimitrije Barović) rukovodio je PTT Radnom jedinicom Osijek 1 i cjelokupnim odvijanjem poštanskoga prometa, a bio je i predsjednik konferencije SK PTT-a Osijek. Na čelu TT tehničke RJ bio je Petar Kavgić, a dosta važnu ulogu imao je i rukovoditelj VF i Radiorelejnih uređaja (Minče Krstić), koji je bio i sekretar organizacije Saveza komunista u PTT-u Osijek.

Znakovito je da nitko od navedenih rukovodećih djelatnika nije bio hrvatske nacionalnosti. Jedini izuzetak bio je upravitelj dislocirane Radne jedinice za investicije (Vlatko Horonitz), koji je okupio većinu inženjera, jednog ekonomista (Josip Jurković) i jednog pravnika (Ilija Brkić). Oni su izrađivali investicijsku dokumentaciju za izgradnju tehničkih kapaciteta te sudjelovali u izvođenju i nadzoru nad izvođenjem radova. Na čelu ostalih teritorijalnih radnih jedinica bili su upravitelji s vrlo ograničenim ovlastima.

Organizacija poslovnih procesa

Prikupljanje i dostava poštanskih pošiljaka odvijala se preko mreže poštanskih ureda, pri čemu su sve pošiljke završavale u dolazu i odlazu u Glavnoj pošti u Osijeku. Prema pravilniku o poštanskoj djelatnosti paketi su prolazili carinsku i drugu kontrolu, dok su pisma sortirana prema odredištima dostave. Na kraju su sve pošiljke završavale u torbama listonoša na terenu. Bio je to postupak ustrojen od samih početaka pošte kao javne službe. Važno je napomenuti da se u to vrijeme i velik dio platnog prometa (razne uplate i isplate, novčane pošiljke, mirovine i sl.) obavljao posredstvom poštanskih ureda.

Telegrafski se promet odvijao dvojako:

a) Javni telegrafski promet (gentex) omogućavao je odašiljanje i prijam telegrama (brzojava). Građani su, ali i poslovni subjekti, na »šalterima« poštanskih ureda predavali ispunjene obrasce s odredišnom adresom i sadržajem poruke, a zatim je taj obrazac završavao u prostoriji s jednim ili više telegrafskih uređaja (teleprintera) s pomoću kojih je poruka posredstvom automatske telegrafske centrale proslijeđena do odredištu najbližeg telegrafa, kako bi na kraju bila dostavljena primatelju.

b) Pretplatnički telegrafski promet (telex) omogućio je javnim i gospodarskim organizacijama da u svojim uredima posjeduju teleprinter s pomoću kojeg su posredstvom automatske telegrafske centrale izravno razmjenjivali poruke sa svojim poslovnim i drugim partnerima, koji su također bili uključeni u telex mrežu.

Telefonski je promet već u to vrijeme (1971. godine) bio potpuno automatiziran iako s vrlo ograničenim brojem priključaka. Krajnji korisnici (telefonski aparati) bili su mjesnim kabelima priključeni na lokalnu telefonsku centralu, a zatim više tih centrala na međumjesnu telefonsku centralu. Uspostavljanje telefonskih veza odvijalo se potpuno automatski unutar države, dok je za međunarodni promet još uvijek bilo potrebno posredovanje operatera u glavnim centrima (npr. Osijek, Split, Rijeka, Zagreb).

Samoupravljanje

Sudjelovanje uposlenika (radnika) u upravljanju radnim organizacijama PTT-a bilo je ustrojeno posredstvom raznih komisija, radničkih savjeta i zborova radnika, od radnih jedinica do središnjice Poduzeća. Na tim tijelima najčešće su potvrđivane odluke koje su predlagali upravitelj, direktor ili upravljačke stručne službe. Katkad je bilo i žustrih rasprava pa i izmjena predloženih odluka. Zbog toga je za rukovodeće strukture u radnim organizacijama, ali i one (često neformalne) izvan poduzeća, bilo od iznimne važnosti da se u samoupravne organe izaberu politički provjereni i pouzdani radnici.

Budući da su se izbori provodili tajnim glasovanjem, obično su, iako to nije bilo izrijekom propisano, izborne liste bile »zatvorene«, tj. ako je radnički savjet imao 35 članova, na izbornoj listi bilo je 35 kandidata koje su predložile razne »koordinacije« (iz radnih jedinica s terena, Saveza komunista, sindikata, omladinske organizacije i dr.). Od osobite je važnosti za sve javne istupe bilo da se istakne privrženost samoupravnom socijalizmu kao najvećoj tekovini izborenoj pod rukovodstvom druga Tita. Samoupravljanje i bratstvo i jedinstvo naroda i narodnosti u SFRJ bile su nedodirljive i nezaobilazne mantre u tadašnjem novogovoru.

Organizacija SK PTT Osijek

Savez komunista (SK), kao jedina relevantna politička organizacija u zemlji, usmjeravala je sve društvene i gospodarske aktivnosti na svim razinama, pa tako i u radnim organizacijama. Osnovna organizacija SK u Poduzeću PTT saobraćaja Osijek (obuhvaćala je uposlenike radnih jedinica sa sjedištem u Osijeku) godinama je djelovala prilično zatvoreno, ali je koncem 60-ih godina i tu počeo proces otvorenosti za prijam novih članova i često održavanje javnih skupova. Iz Centralnog komiteta SKH učestali su poticaji građanima da se masovnije učlanjuju u Savez komunista, kako bi »iznutra« pripomogli demokratizaciji društva.

Kriteriji za prijam novih članova znatno su »olabavili«, tako da se više nije detaljnije propitivala tzv. moralno-politička podobnost kandidata za članove. Ova je akcija rezultirala povećanjem broja članova Organizacije SK PTT-a Osijek, pri čemu je znatno promijenjena dobna, ideološka pa i nacionalna struktura članstva. Ipak, još uvijek su oni nešto oprezniji izbjegavali javni odlazak u crkvu, »crkvena« vjenčanja ili krštenja, te slanja djece na vjeronauk.

Polovicom 1971. godine u Organizaciji Saveza komunista PTT-a u Osijeku bilo je 120 članova, od čega Hrvata 50 posto, Srba 34 posto, Crnogoraca 6 posto, Jugoslavena 5 posto i ostalih 5 posto. Bio je to »napredak« u odnosu na prijašnje stanje, ali još uvijek nije bilo ni približno sukladno nacionalnoj strukturi zaposlenih u Poduzeću, a još manje nacionalnoj strukturi stanovništva na području grada i općine Osijek.

Poštanska djelatnost

PTT poduzeća u cijeloj SFRJ imala su monopol nad organizacijom i obavljanjem poštanskog i jednog dijela platnog prometa. Na području Slavonije i Baranje svakodnevno su stotine poštara-listonoša raznosile pisma, brzojave, pakete i novčane doznake, uglavnom mirovine. Bio je to vrlo zahtjevan i rizičan posao u tom vremenu nerazvijene tehnologije, bankarstva i prometa. Poštanski šalterski službenici, od onih u najmanjim naseljima do velikih čvorišta, obavljali su dosta složene poslove preuzimanja i razvrstavanja poštanskih pošiljaka te uplate i isplate svih vrsta, koristeći tehnološki proces ustrojen stotinu godina ranije. Nije bila rijetka pojava da su neki poštanski uredi za dostavu pošte koristili zaprežna vozila s konjskom zapregom. Danas, 50 godina kasnije, u vremenu »Amazona« i e-trgovine potrebno je staviti tadašnje stanje u kontekst prostora i vremena te postojećih društvenih i političkih okolnosti.

Telegrafski promet

Javni je telegrafski promet u to vrijeme bio relativno dobro organiziran. Prijam, odašiljanje i dostava telegrama (brzojava) odvijala se posredstvom listonoša, a u većim mjestima i preko posebnih dostavljača te u nekim slučajevima i telefonom. Brzojavima su razmjenjivane žurne poruke, ali i prigodne čestitke. Iako su Uskrs, Badnjak i Božić bili »obični« dani (Badnjak i Božić bili su radni dani) u Pošti se znalo da postoji dosta »hrabrijih« građana, koji su prigodnim brzojavima i čestitkama upućivali poruke rođacima i prijateljima u zemlji i inozemstvu pa su se uoči tih dana sve službe dodatno pripremale za povećani obujam posla. U teleprinterskoj radnoj dvorani u Osijeku radilo je i do stotinjak telegrafista u tri smjene.

Pretplatnički je telegrafski promet (telex) bio automatiziran, iako s vrlo ograničenim brojem priključaka – tek nekoliko desetaka. Na telex su bili priključeni samo veliki gospodarski subjekti i neke javne službe. Bilo je to nedostatno i PTT je bio pod velikim pritiskom da se osuvremene i povećaju tehnički kapaciteti telegrafske centrale. Telefaks i e-mail nisu se nazirali niti na obzoru. Automatsku telegrafsku centralu zastarjelog tipa Siemens kolokvijalno nazivanu »korak po korak« trebalo je žurno zamijeniti suvremenom telegrafskom »crossbar« centralom proizvođača Ericsson – Nikola Tesla znatno većeg kapaciteta i brzine posredovanja prometa, što je predstavljalo dosta velik izazov za tehničke i investicijske mogućnosti poduzeća.

Telefonski promet

Telefonska je mreža već u to vrijeme bila dugoročno osmišljena za prihvat znatno većeg broja telefonskih priključaka u odnosu na tadašnjih tek 20-ak tisuća. Na glavnu međumjesnu telefonsku centralu proizvođača Ericsson priključene su sve instalirane područne centrale (Vinkovci, Našice, Beli Manastir...). Broj priključaka na 1000 stanovnika bio je manji od dva – znatno ispod prosječnih tri na području cijele Hrvatske. Prijenosni su sustavi za međusobno povezivanje centrala bili podkapacitirani i temeljeni na 12-kanalnim visokofrekvencijskim (VF) uređajima i žičanim nadzemnim vezama, što je značilo npr. da je svega 12 od nekoliko stotina telefonskih pretplatnika iz Našica i okolnih općina moglo istovremeno obavljati međumjesne telefonske razgovore.

Za izgradnju odgovarajućih PTT zgrada, nabavu i montažu telefonskih centrala, izgradnju prijenosnih međumjesnih postrojenja te izgradnju mjesnih telefonskih mreža bila su potrebna znatna financijska sredstva. Poduzeće nije niti približno raspolagalo takvim sredstvima, a pristup bankovnim kreditima ovisio je o raspodjeli političke i ekonomske moći od lokalne, regionalne, republičke pa sve do savezne razine.

Na sastancima tzv. Kolegija inženjera, kojima je predsjedao direktor Poduzeća, vodile su se žustre stručne rasprave o razvoju telefonske mreže i izgradnji potrebnih tehničkih kapaciteta, ali svi su zaključci zastajali pri zatvaranju tzv. financijske konstrukcije. A tvornica Nikola Tesla sve više je usvajala proizvodnju telefonskih i telegrafskih centrala, povećavala razvojne i proizvodne kapacitete, tako da su isporuke opreme bile u razumnim rokovima (2 do 3 godine). U Zagrebu i Švedskoj organizirano je obučavanje tehničkih PTT stručnjaka za eksploataciju i održavanje uređaja.

Nadzor nad odvijanjem PTT prometa

Poštanski promet

Poštanski je promet bio od izuzetne važnosti za odvijanje normalnog života u lokalnim zajednicama. Odgovornost je poštanskih službenika glede urednosti poštenog obavljanja posla bila u stalnom iskušenju, tako da je i nadzor nad poslovanjem trebao i morao biti dobro ustrojen i povjeren za tu vrstu posla osposobljenim djelatnicima. Kontrolori i upravitelji poštanskih ureda na terenu svakodnevno su nadzirali materijalno i financijsko poslovanje službenika, dok su povremene kontrole obavljali glavni inspektori iz Osijeka. Sva je pažnja bila usmjerena na šaltersko i blagajničko poslovanje, a manjim dijelom na dostavnu službu. Događala su se kašnjenja u isporuci pa čak i gubici pošiljaka, ali sve se to opravdano odnosilo na objektivne poteškoće u operativnome procesu od prijema do dostave, a tek neznatan broj na nesavjestan rad poštanskih djelatnika.

U inozemnom odjelu Glavne pošte u Osijeku obrađivane su sve pošiljke prema i iz inozemstva. Urednost poslovanja nadzirao je kontrolor Odjela. Prispjele pošiljke razvrstavane su po područnim poštama i upućivane su na redovnu dostavu. Tako je, barem načelno govoreći, trebalo biti. Bilo je nekih pritužbi na gubitak pisama i na otuđenje novca iz pisama, ali te su pritužbe odbacivane kao neutemeljene – tim više što je slanje novca u pismima bilo zabranjeno. Nitko nije, barem ne javno, dovodio u pitanje postupak da su inozemne novine i časopisi s tzv. neprijateljskim sadržajem izdvajane i onemogućene u dostavi.

Iako su mnogi djelatnici u Glavnoj pošti Osijek znali za neregularno postupanje s pošiljkama prispjelim iz inozemstva, nitko se nije usudio svih prethodnih godina o tome govoriti, a pogotovo ne svjedočiti. Prošlo je četiri godine od početka demokratskih procesa u zemlji, ali su ljudi, sasvim opravdano, bili oprezni, jer su represivne strukture na nižim razinama ostale netaknute.

Danas smo u mogućnosti rekonstruirati cijeli proces postupanja u poslovanju Inozemnog odjela u PTT-u Osijek, a tako je bilo sasvim izvjesno i u svim ostalim poduzećima. Dakle, sve su prispjele inozemne pošiljke (pisma i tiskanice) pod nadzorom kontrolorke Marije Seke Martinović odlagane u posebnu poštansku torbu, pri čemu nisu popisane, pa im čak nije utvrđen ni broj. Tu je torbu, za tu zadaću, određeni listonoša (Dragomir Puač, a prije njega Stanko Jerković) odnio u zgradu Sekretarijata unutrašnjih poslova (SUP) u Zagrebačkoj ulici br. 2 u Osijeku – »2. kat na kraju hodnika predzadnja vrata lijevo« – tamo ju je predao službeniku, kojem nije znao niti ime. Naravno, pri tome nije dobio bilo kakvu primopredajnu potvrdu.

Nakon toga se poštar-listonoša vratio u Glavnu poštu, gdje je preuzeo svoju redovnu dostavnu torbu, s kojom je obavio dostavu pošiljaka u svom dostavnom »rajonu«. Po povratku s dostave i odlaganja torbe s neisporučenim pošiljkama u za to određeni pretinac, poštar se ponovo uputio u SUP, gdje je preuzeo onu istu torbu s pošiljkama te ju je odnio u Poštu i odložio i zaključao u posebni ormar. Sutradan je sadržaj te torbe upućen u redovnu dostavu posredstvom »rajonskih« listonoša. Sve se to ponavljalo svakodnevno osim subote i nedjelje – i tako godinama. Nije poznato je li sadržaj u torbi dostavljenoj u SUP bio identičan onom tamo preuzetom.

Važno je napomenuti da o svemu ovome nisu bili službeno upoznati djelatnici Unutrašnje PTT kontrole (glavni inspektor Vjekoslav Peić i inspektor Josip Mišić), iako su znali što se radi.

Telegrafski promet

Nadzor nad javnim telegrafskim prometom pretežno je bio usmjeren na osiguranje pravovremene i sigurne dostave brzojava. Postupak je bio sličan onom u poštanskom prometu. S obzirom na to da se komunikacija, kako u javnoj, tako i u pretplatničkoj telegrafiji, provodila u pisanoj formi, neki poseban oblik nadzora nije bio niti potreban. Uvijek je bilo moguće, već u to vrijeme, izlistati povijest odaslanih i primljenih poruka, kako bi se provjerile sve eventualne tehničke i druge nepravilnosti.

Telefonski promet

Telefonski je promet, bez obzira na to što je bio tek u svom početnom ciklusu razvoja, pokazivao naznake masovnosti, koju je vrlo teško efikasno kontrolirati. Detektiranje i otklanjanje tehničkih smetnji bilo je olakšano ugrađenom opremom unutar telefonskih centrala i prijenosnih uređaja. Pritužbe na visinu računa za telefonske usluge odbacivane su uz obrazloženje da su tarifna brojila u telefonskim centralama nepogrešiva. Takav su stav unisono prihvaćali i vještaci u sudskim postupcima, do kojih je katkad dolazilo. Nije to bilo vrijeme da nezadovoljni korisnik otkaže priključak jer je »u redu« čekalo na stotine onih koji su bili spremni platiti i 1000 do 2000 DEM (tadašnjih njemačkih maraka) za novi telefonski priključak, a katkad s istim tolikim iznosom čak i podmititi onoga tko je mogao biti »od pomoći«.

Sve je to bilo u javnosti poznato, ali se nitko na takvo ponašanje nije obazirao. Unutarnja PTT kontrola praktički nije niti pokušala pozabaviti se s tom vrstom korupcije, tim više što je takvo ponašanje bilo široko rasprostranjeno u svim segmentima poslovanja – od nabave građevinskog materijala, ishođenja raznih dokumenata, zdravstvene skrbi, dobivanja kredita itd. Propitkivanje proklamirane ustavne zaštite privatnosti građana, kako u poštanskom tako i u telefonskom prometu, nije nikome padalo na pamet, iako se u javnosti govorkalo o tome. Za tehničke PTT djelatnike nije bila nepoznanica da se pojedini telefonski korisnici prisluškuju i bez odgovarajućeg sudskog naloga.

Zapravo, zakonito prisluškivanje telefona i kontrola pisama bili su iznimno rijetka pojava. Bez obzira na demokratske iskorake u društvenim procesima svi su u PTT-u, sasvim opravdano, bili oprezni i suzdržani od bilo kakvih »nerazumnih« izjava ili postupaka. Tehničari su, kao i poštanski službenici, na i najmanje primjedbe u svezi s naznakama takvih nezakonitosti, od svojih pretpostavljenih dobivali naputak da o tome šute, jer »oni gore valjda znaju što rade«.

Svi su telefonski kabeli »završavali« u prostoriji tzv. kabel-glava, gdje su po stalcima i telefonskim brojevima razvrstani, a tek zatim proslijeđeni do glavnog razdjelnika pri telefonskoj centrali. Na razdjelnik u prostoriji kabel-glava bio je doveden i višežilni telefonski kabel iz zgrade SUP-a u Zagrebačkoj ulici br. 2.

Ova je prostorija bila uglavnom nedostupna PTT djelatnicima i ulaz u nju otključavao je samo službenik SUP-a, vjerojatno SDS-a. Naime, unutar ove prostorije paralelno su prespajani određeni telefonski priključci na SUP-ov spojni kabel, tako da je bilo omogućeno istovremeno prisluškivanje i snimanje određenih telefonskih korisnika. U slučaju da su bili potrebni neki radovi na priključivanju novih kabela ili otklanjanje smetnji na postojećim, tehnička je služba zatražila od nadležnog djelatnika SUP-a da dođe i (bez ičije nazočnosti) skine prespojne žice, a tek zatim su PTT radnici smjeli pristupiti izvođenju potrebnih radova.

Naravno, sve se ovo odvijalo bez bilo kakvih pisanih kontakata ili radnih naloga. Služba unutarnje kontrole Poduzeća nije imala bilo kakva saznanja niti mogućnosti utjecaja na ovako uspostavljenu proceduru.

»PTT SLUČAJ« 1971. GODINE

Malverzacije u PTT-u Osijek

Poslovanje u PTT poduzeću Osijek formalno je bilo organizirano preko radnih jedinica, iako je postojala dosta jaka subordinacija prema središnjim organima, prije svega prema generalnom direktoru i Centralnom radničkom savjetu. Veći investicijski zahvati koordinirani su na razini Poduzeća, dok su o manjim radovima na održavanju zgrada i opreme odlučivale radne jedinice (upravitelj, radnički savjet radne jedinice, zbor radnika). Uprave svih radnih jedinica, s iznimkom Radne jedinice PTT Osijek 1 (Glavna pošta Osijek), imale su na raspolaganju vrlo ograničena vlastita financijska sredstva.

Upravitelj Radne jedinice Osijek 1 (Dimitrije Barović) uspio je uspostaviti znatnu samostalnost odlučivanja u poslovanju, osobito na polju održavanja zgrada i opreme, pri čemu je usluge te vrste obavljao i za druge radne jedinice na terenu. Godinama je samostalno, zaobilazeći organe upravljanja (Radnički savjet RJ), odlučivao o vrsti radova, izvođačima i isplatama. Bilo je o tome prigovora na sjednicama Radničkog savjeta i Zbora radnika, ali je sve ostajalo samo na tome.

Za ekskluzivnog izvođača radova u PTT-u angažiran je izvjesni obrtnik Gradimir Lepojević iz mjesta Vlasotince (Srbija). Ovaj je obrtnik osim radova za PTT često izvodio niz poslova na izgradnji privatnih kuća Dimitrija Barovića, Nikole Marčetića, Rade Vukosavljevića i drugih. Sve je to uzelo takvog maha da je upravitelj Barović npr. u sklopu adaptacije pošte u Trnavi kod Đakova preuredio podrum pošte u vlastiti vinski podrum. Bilo je više sličnih bizarnih pojava.

Budući da je u proljeće 1971. godine ozračje u društvu bilo već donekle relaksirano, uslijedile su prijave tih slučajeva prema Unutarnjoj kontroli i Radničkom savjetu. Informacija o tome došla je i do novinara Glasa Slavonije, o čemu je napisano nekoliko članaka u srpnju i kolovozu 1971. godine. Otkriva se sve više detalja o nezakonitostima u poslovanju, pri čemu se s tim pojavama povezuje i generalnog direktora Radu Vukosavljevića. Objavljen je i inspekcijski nalaz Službe društvenog knjigovodstva (SDK) u kojem se uglavnom potvrđuju sve od ranije poznate pritužbe radnika. Nalaz je obuhvatio poslovanje od 1967. godine. U izvještaju SDK-a spominje se i pokretanje krivičnog postupka protiv odgovornih osoba.

Dana 24. kolovoza 1971. godine Radnički savjet pokreće disciplinski postupak protiv upravitelja Radne jedinice Dimitrija Barovića, a već sutradan Disciplinska komisija traži njegovu suspenziju, za čiju provedbu je nadležan direktor Rade Vukosavljević (!). Uslijedila su i upraviteljeva i direktorova pisma upućena Glasu Slavonije s namjerom osporavanja svih objavljenih navoda. Međutim, sve je krenulo u po njih daleko gorem smjeru, a to je bilo javno izbijanje afere s kontrolom pisama. U tom se trenutku direktor djelomično ograđuje od Barovića, ali i dalje ne donosi odluku o suspenziji – očigledno očekujući intervenciju politike izvan PTT-a. Međutim, jasno je bilo da političke i druge strukture u gradu Osijeku nisu bile voljne uzeti u zaštitu nositelje kriminalnih radnji nasuprot nalazu SDK-a i pokrenutim disciplinskim i istražnim postupcima.

Pokušavajući usporiti, ako već nisu mogli zaustaviti pokrenute procese, sazvali su Konferenciju SK kako bi se svemu dalo obilježje progona po političkoj i nacionalnoj osnovi. Znakovito je da je predsjednik Konferencije upravo Dimitrije Barović. Konferencija je u proširenom sastavu održana 31. kolovoza 1971. godine, ali je tada uslijedio šok za sve prisutne, jer je pročitano otvoreno pismo 27 stručnjaka PTT poduzeća, u kojem se vrlo oštro ustaje protiv negativnih pojava u upravljanju i poslovanju Poduzeća.

Otvaranje »PTT slučaja«

Danas je moguće dosta precizno prikazati događaje koji su prethodili, kao i one koji su doveli do razotkrivanja nekih, ranije prikrivanih, pojava. Sasvim je izvjesno da su demokratski društveni procesi ohrabrili mnoge sudionike u tzv. PTT slučaju da javno i otvoreno iznesu vlastita saznanja i iskustva u svezi raznih devijantnih pojava u poslovanju Poduzeća.

Iako je tzv. Novosadski sporazum o jeziku odbačen 1967. godine, njegova se primjena još uvijek prakticirala – u javnim govorima političara, novinskim tekstovima i sl. U Poduzeću PTT saobraćaja Osijek ogledalo se to u primjeni poštanskih tiskanica, koje su katkad nabavljane izravno iz Beograda (»jer je za dostavu i troškove prijevoza bilo brže i jeftinije nego to činiti iz Zagreba«). Direktor je Poduzeća godinama živio u Hrvatskoj, ali nije ni pokušavao svoj govor prilagoditi jeziku sredine, u kojoj je živio. I nije on u tome bio usamljen, što je za radnu sredinu djelovalo kao provokacija. Čak se i u samom imenu Poduzeća očitovala jezična nekorektnost.

Upravo je to potaklo mladog inženjera (i člana Matice hrvatske) Petra Tumira da početkom ljeta 1971. godine pokrene postupak za promjenu imena »Poduzeće PTT saobraćaja Osijek« u »Poduzeće PTT prometa Osijek«. Sročeno je to u obliku pisanog prijedloga Radničkom savjetu za promjenu Statuta. Prijedlog je potpisalo pet djelatnika (Petar Tumir, Josip Grgić, Valerijan Bjelik, Ivan Vrlić i Minče Krstić). Znakovit je potpis sekretara SK PTT-a Minče Krstića, koji se već nekoliko mjeseci kasnije istaknuo u obračunu s »nositeljima PTT slučaja«. Možda je taj potpis utjecao na to da u kasnijim događanjima nije ova inicijativa obilježena nacionalističkom bojom. Stručne službe Poduzeća promptno su odgovorile da će inicijativa biti uzeta u postupak kod sljedeće promjene Statuta, pri čemu se ukazalo na »velike i skupe promjene u dokumentima, natpisnim pločama, žigovima« itd.

Početkom 1971. godine prošlo je već punih godinu dana od povijesne 10. sjednice CK SKH, ali je u svakodnevnim aktivnostima još uvijek postojala suzdržanost u javnim nastupima, a osobito u iznošenju kritičkih stavova u odnosu na rad političkih i represivnih struktura. Nešto se slobodnije ukazivalo na razne nezakonitosti i zloporabe u gospodarskom poslovanju pa je tako i došlo do otvaranja tzv. slučaja malverzacija u PTT-u Osijek. Ohrabrilo je to i djelatnike u kontrolnim i inspekcijskim službama da se više pozabave istraživanjem dojava o raznim nepravilnostima u PTT poslovanju. Moglo bi se reći da je u to vrijeme pušten »duh iz boce« i da će vladajućim partijskim elitama biti vrlo teško držati pod kontrolom događanja koja će uslijediti.

U poštanskom dostavnom odjelu u Osijeku, zbog povećanog opsega posla, ukazala se potreba da se poslovi s inozemnim pošiljkama izdvoje kao posebna služba te je za preuzimanje tog posla angažiran PTT djelatnik Anđelko Vidaković. Glavna kontrolorka, ranije spomenuta Marija (Seka) Martinović, upoznala ga je s radnim zadacima i pravilima postupanja s poštanskim pošiljkama prispjelim iz inozemstva. To je uključivalo i informaciju o svakodnevnoj dostavi pošiljaka u SUP (ili SDS) u Zagrebačku ulicu br. 2. Na upit zašto o svemu tome nema ništa u Pravilniku Zajednice JPTT o postupanju s poštanskim pošiljkama, kontrolorka mu je odgovorila da se tako radi godinama i da je to sve u skladu s usmenim uputama dobivenim od nadređenih rukovoditelja i službi. Anđelko Vidaković, nezadovoljan dobivenim objašnjenjem, obratio se sekretaru RJ PTT Osijek 1 Emilu Petkoviću (inače diplomiranom pravniku) s istim pitanjem. Ovaj mu je naveo ustavne odredbe i PTT propise prema kojima je proizlazilo da je ustaljena praksa protupropisna i protuzakonita. Uporni je Anđelko potom objašnjenje zatražio od upravitelja Radne jedinice Dimitrija Barovića, koji mu je, međutim, vrlo kratko rekao da postoje stvari za koje je bolje da ih ne zna i ne propituje.

Ovdje je »priča« trebala biti završena, ali je Anđelko Vidaković »za svaki slučaj« ipak posjetio glavnog inspektora Vjekoslava Peića i upoznao ga s cijelom situacijom. Iako taj problem nije bio nepoznat Unutrašnjoj kontroli, ovo je bio trenutak kad je Vjekoslav Peić odlučio nešto poduzeti te 15. lipnja 1971. godine upućuje pisani upit prema Zajednici JPTT, uz molbu za davanjem upute za postupanje. Pri tome je »zaobišao« direktora Radu Vukosavljevića, koji je tih dana bio na službenom putu te je dopis supotpisao pomoćnik direktora Stjepan Čižmešinkin. Učinjeno je to namjerno jer je znao da bi direktor blokirao isporuku tog dopisa, a ipak sukladno uobičajenoj praksi da se sva korespondencija sa ZJPTT obavlja posredstvom Ureda direktora.

U Beogradu su bili svjesni da moraju na prispjelo pismo odgovoriti, što su i učinili citirajući odredbe Ustava SFRJ i PTT pravilnika, ali bez osvrtanja na konkretno postavljeno pitanje i bez ikakvog savjeta Unutrašnjoj kontroli o postupanju. Bilo je očigledno da se od samog početka u cijelom zapovjednom lancu nitko nije usudio jasno izjasniti o postavljenom pitanju. Očekivalo se da će u tom trenutku sva propitivanja prestati i da će stvari ići dalje uobičajenim tijekom.

Međutim, u proces se uključio generalni direktor Rade Vukosavljević, nezadovoljan postupkom glavnog inspektora Peića i njegovim slanjem pisma Zajednici JPTT. Na sastanku, održanom 28. lipnja 1971. godine u Uredu unutrašnje kontrole, direktor pokušava blokirati sva daljnja postupanja inspektora, pri čemu opravdava aktivnosti SDS-a u svezi kontrole inozemne pošte te inspektorima Peiću i Mišiću upućuje i otvorene prijetnje ako ga ne poslušaju. Na spomen predsjednice CK SKH Savke Dabčević Kučar bijesno ističe da je njemu daleko važnija suradnja s policijom nego s njom.

Vjekoslav Peić sutradan u RJ za PTT investicije u neformalnom razgovoru, na kojem sudjeluju Vlatko Horonitz, Ivan Vrlić, Josip Grgić i Antun Majstrović, postavlja pitanje tzv. prisluškivanja telefonskih razgovora, što je unutar PTT-a bila javna tajna. Zaključeno je da je eventualnu (ali vjerojatnu) nezakonitost u tom poslu apsolutno nemoguće dokazati bez aktivne suradnje djelatnika SUP-a i SDS-a, za razliku od afere s pismima, koju je bilo moguće lako dokazati svjedočenjem aktera unutar Poduzeća. To je najvjerojatnije bio razlog da se u idućim mjesecima problem prisluškivanja nije spominjao. Dva dana kasnije, 1. srpnja 1971. godine, Vjekoslav Peić u Uredu zamjenika okružnog javnog tužioca Vladimira Šeksa podnosi krivičnu (kaznenu) prijavu protiv nepoznate osobe zbog nezakonitog postupanja s poštanskim pošiljkama. Time je »PTT slučaj« otvoren.

Pokušaji »smirivanja« i zataškavanja

Dana 2. srpnja 1971. godine, dakle jedan dan po podnošenju kaznene prijave, organiziran je prošireni sastanak organizacije SK PTT-a. Sastanku su nazočili predsjednik Općinske konferencije SKH Ivan Špika i predsjednik Okružnog suda Osijek Ante Jelavić, koji su u to vrijeme predstavljali tzv. umjereno krilo u političkim strukturama vlasti u Savezu komunista Slavonije i Baranje. Na sastanku je istaknuta »bezrezervna podrška partijskim i pravosudnim organima« da do kraja istraže sve navedene nepravilnosti u poslovanju PTT-a Osijek, posebno sumnje na neke kriminalne radnje. U svezi »stanovitih insinuacija na nezakonito postupanje s inozemnim pismima« upozoreno je na izuzetnu osjetljivost tog pitanja za opću sigurnost države te su u tom smislu zamoljeni svi djelatnici PTT-a da se suzdrže od javnih komentiranja o tome sve dok »nadležna tijela« ne utvrde činjenično stanje. Naravno, istaknuta je privrženost zacrtanoj liniji SKH i SKJ.

Idućih su tjedana sve aktivnosti unutar poduzeća bile usmjerene prema smirivanju i zataškavanju afere, koja se pokrenula i mogla je krenuti u nepredvidivom smjeru. Stanovište Partije bilo je da sve radnje pravosudnih i partijskih organa treba usmjeriti prema istraživanju eventualnih nezakonitosti u gospodarskom poslovanju, a maksimalno spriječiti propitkivanje rada Službe državne sigurnosti.

Općinski komitet SKH Osijek pokrenuo je svoje uobičajene »mehanizme« osnivanjem istražne komisije te učestalim konzultacijama s partijskim aktivistima unutar PTT-a, kako bi se spriječilo izbijanje informacija o aferi u javni prostor. Na partijskim se sastancima pričalo da je i rukovodstvo CK SKH nezadovoljno razvojem događaja u PTT-u Osijek. Najvjerojatnije je u tome i bilo istine, jer su čelnici CK SKH bili pod velikim pritiskom starih unitarističkih snaga i Saveza boraca (SUBNOR-a) pa im sigurno nisu odgovarala nekontrolirana kretanja među studentima, na Belju, u PTT-u Osijek, Matici hrvatskoj, itd.

Okružno javno tužilaštvo, u nemogućnosti zanemarivanja krivične prijave Unutrašnje kontrole poduzeća, pokreće tzv. prethodni istražni postupak. Za tu svrhu određen je zamjenik okružnog tužioca Vladimir Šeks, izuzetno sposoban mladi ambiciozni pravnik i, naravno, član Saveza komunista. Okružni javni tužilac Sava Stambolija sasvim sigurno nije svom zamjeniku dao upute o djelovanju, koje je ovaj poduzeo u idućim istražnim radnjama.

Lokalni novinari bili su pod kontrolom, tako da su ignorirali informacije o aferi, iako su itekako bili upoznati s aktualnim događanjima u PTT- u Osijek. Tek su polovicom kolovoza 1971. godine u Glasu Slavonije izvijestili o malverzacijama u Glavnoj pošti Osijek 1, ali ne i o aferi s pismima. Nije moguće da osječki dopisnici ostalih novinskih kuća nisu izvijestili svoje urednike o aferi, ali je u to vrijeme bilo krajnje nerazumno pisati o tako osjetljivoj temi. Treba imati na umu da je cenzura medija bila sasvim uobičajena i da je tzv. demokratska jezgra u CK SKH ipak bila vrlo ograničenih mogućnosti. Poznato je da je predsjednik Centralnog radničkog savjeta Antun Majstrović uzaludno obilazio novinare i nudio im informacije o PTT slučaju, ali nitko od njih nije se usudio ili nije dobio dopuštenja nadređenog urednika da se upusti u izvješćivanje o toj temi. Tadašnje su medijske slobode, iako relaksirane u odnosu na vrijeme prije 10. sjednice CK SKH (u siječnju 1970. godine), bile daleko od današnjeg shvaćanja novinarske slobode.

Tjednik Vjesnik u srijedu (VUS) bio je tada tiskan u stotinama tisuća primjeraka i imao je vrlo velik utjecaj na javno mnijenje, ne samo u Hrvatskoj nego i širom Jugoslavije. Nepoznato je tko je odobrio da se novinar Mario Profaca uputi u Osijek i iz prve ruke provjeri informacije koje su u uredništvo stizale s terena. Novinar je u Osijeku obavio niz razgovora s PTT djelatnicima, uključujući i generalnog direktora Radu Vukosavljevića i predsjednika Radničkog savjeta Antuna Majstrovića. Dana 11. kolovoza 1971. godine VUS donosi opširnu reportažu i intervju s generalnim direktorom Vukosavljevićem o nezakonitostima u inozemnom poštanskom odjelu PTT-a Osijek.

Time PTT slučaj izbija u širi prostor i bit će ga sve teže držati pod kontrolom. Ipak su uslijedili pokušaji demantiranja objavljenih navoda i pokušaja usmjeravanja pozornosti isključivo na uočene materijalno-financijske nepravilnosti u poslovanju. Iz članaka objavljenih u VUS-u bilo je razvidno da uočene nezakonitosti u Osijeku nisu izolirana pojava, nego je to bio ustaljeni način rada SDS-a u suradnji s PTT-om. Direktor Vukosavljević u svojim izjavama ističe sumnju u aktivnosti nekih nepoznatih neprijateljskih snaga u cilju sprječavanja rada Službe državne sigurnosti jer, kako kaže, »tu su pored naših ljudi umiješani i neki vanjski faktori« i dalje »tako radi cijela Jugoslavija i tako radi ceo svijet«. Posebno se obrušio na postupke Unutrašnje kontrole i Vladimira Šeksa, koji su u višesatnim razgovorima s involviranim djelatnicima PTT-a nastojali proniknuti u sve detalje procedure s obradom i dostavom inozemne pošte.

Čelnici SKH-a i SDS-a u Osijeku još uvijek su bili u uvjerenju da će, bez obzira na medijsku pozornost i aktivnosti Vladimira Šeksa, okružni javni tužilac Sava Stambolija odbaciti krivičnu prijavu Unutrašnje PTT kontrole te da će »slučaj« biti lokaliziran i označen kao neodgovorno i nepromišljeno djelovanje PTT inspektora i nekih poštanskih radnika. U tom se smislu usmjeravao i rad oformljene partijske komisije Općinskog komiteta SKH i rad partijskih aktivista u Poduzeću.

Otvoreno pismo »dvadesetsedmorice«

Ljeto je 1971. godine bilo obilježeno burnim događanjima – masovno osnivanje ogranaka Matice hrvatske širom zemlje, studentska previranja, sukobi u vrhu CK SKH, itd. Hrvatski tjednik, VUS, Večernji list, Vjesnik, Studentski list... sve otvorenije problematiziraju stanje u društvu i odnose prema centrima moći u Beogradu. Hrvatsko partijsko rukovodstvo, pod sve većim pritiskom dogmatsko-unitarističkih snaga, sve teže obuzdava javne zahtjeve za korjenitim promjenama ustavnog položaja SR Hrvatske unutar SFRJ. Čelnici reformskog krila u CK SKH (Savka Dabčević Kučar, Miko Tripalo, Pero Pirker) na masovno posjećenim javnim skupovima neumorno pokušavaju »masovni pokret naroda« usmjeriti u, za Partiju, prihvatljivom pravcu.

U takvom se društvenom ozračju nazirao i rasplet tzv. PTT slučaja Osijek – malverzacije u poslovanju bit će zasjenjene političkim obračunom s pokretačima afere s pismima. Šef Unutrašnje kontrole Vjekoslav Peić ostao je gotovo posve usamljen u dokazivanju ispravnosti svojih postupaka te se za pomoć i podršku obratio upravitelju RJ za PTT investicije Vlatku Horonitzu.

Na neformalnom sastanku, održanom 26. kolovoza 1971. godine u uredu upravitelja RJ (Vlatko Horonitz, Vjekoslav Peić, Antun Majstrović, Ivan Vrlić i Josip Grgić), upravitelj Horonitz predložio je navedenoj skupini stručnjaka da se obrate pismom Centralnom radničkom savjetu i političkim čelnicima Hrvatske u znak podrške opravdanim zahtjevima za otklanjanjem nagomilanih nepravilnosti u poslovanju PTT poduzeća Osijek. Dogovoreno je da tekst pisma sastavi Josip Grgić, uz napomenu da se vodi računa o uobičajenoj praksi političkog izričaja, kako bi se izbjegle eventualne međunacionalne konotacije.

Nakon nekoliko sati napisani je tekst prihvaćen i predan tajnici da ga prepiše u nekoliko primjeraka. Zaključeno je da se pismo ponudi na potpis isključivo radnicima zaposlenim na radnim mjestima visoke stručne spreme, kako bi se otklonila mogućnost podjela među radnicima na nižim razinama. Sutradan je pismo potpisalo 27 stručnih djelatnika te je upućeno u Zagreb na dogovorene adrese, kao i predsjedniku Radničkog savjeta.

Sekretar organizacije SK poduzeća Minče Krstić, vjerojatno u namjeri da se ostavi dojam kako Partija »radi« na rješavanju prisutnih problema, saziva konferenciju SK u proširenom sastavu za 31. kolovoza 1971. godine. Na dnevnom redu je, kao i obično, bila »politička situacija u kolektivu«, s posebnim osvrtom na izvještaj Službe društvenog knjigovodstva (SDK) o tzv. slučaju Barović. Nakon nekoliko sati rasprave, u kojoj nitko nije govorio u prilog Dimitrija Barovića, bilo je očigledno da je sve usmjereno k zataškavanju afere s pismima i zaštiti Službe državne sigurnosti (SDS). Zaključeno je da se na idućem sastanku za nekoliko dana nastavi rasprava o svim spornim i eventualnim kriminalnim radnjama u poslovanju poduzeća. Odmah se zatim za riječ javio Dimitrije Avdejev i pročitao »Otvoreno pismo« i imena potpisnika. Nastala je prilično mučna tišina pa se za riječ javio direktor Vukosavljević u pokušaju relativiziranja u pismu iznesenih stavova, dok su svi ostali bili suzdržani, tako da je konferencija završila bez rasprave o iznesenim stavovima u Pismu.

Pismo je već idućeg dana objavljeno u Glasu Slavonije, a zatim i u ostalim dnevnim i tjednim novinama. Proces raščišćavanja odnosa unutar Poduzeća PTT saobraćaja Osijek nije više bilo moguće prikriti. Partijske su strukture u Osijeku bile prisiljene brzo djelovati i zauzeti jasan stav o iznesenim optužbama, što im nije bilo nimalo lako s obzirom na tada još nejasne odnose snaga u vrhu SKH i SKJ.

Privremeno zatvaranje »PTT slučaja«

Događaji su krenuli ubrzanim tempom, tako da oformljena Komisija Općinskog komiteta SKH nije više smjela odugovlačiti s radom, a s druge strane direktor Rade Vukosavljević pokušava dobiti podršku radnika »s terena«.

Nezgrapno sročeno pismo stiže iz Podravske Slatine, u kojem se daje podrška Vukosavljeviću pa čak i već »otpisanom« Baroviću. Skupljeno je i u Osijeku nekih tridesetak potpisa potpore Vukosavljeviću uz istovremenu osudu »dvadesetsedmorice«. Upravitelj pošte u Vukovaru (Mile Hrgović) svjedočio je o pritisku Vukosavljevića da organizira potpisivanje već pripremljenih »pisama« u Vukovaru i Vinkovcima.

Dan poslije pročitanog nalaza SDK-a i Otvorenog pisma, direktor Rade Vukosavljević (!) traži od Radničkog savjeta RJ PTT Osijek 1 da suspendira upravitelja Dimitrija Barovića, što je odbijeno s obrazloženjem da se i tako za nekoliko dana očekuje odluka Disciplinske komisije u tom predmetu. Ta odluka je i uslijedila 13. rujna 1971. godine – predlaže se otkaz radnog odnosa upravitelju Dimitriju Baroviću. Radnički je savjet tek 18. studenoga1971. godine donio odluku o isključenju Barovića iz poduzeća. Tako je bila okončana »sudbina« upravitelja, za kojeg je još prije tri mjeseca Vukosavljević tvrdio da je »nezamjenjiv«.

Komisija Općinskog komiteta SKH u suradnji sa sekretarom organizacije SK PTT-a Osijek (Minče Krstić) užurbano nastavlja s prikupljanjem svih relevantnih podataka o tzv. PTT slučaju. U nastavku slijedi pregled događaja tijekom rujna i kolovoza 1971. godine:

• 2. rujna 1971. godine, na zajedničkoj sjednici Općinskog komiteta SKH, Općinske konferencije SKH i političkog aktiva Osijek, bilo je znakovito izlaganje predsjednika Konferencije Ivana Špike, u kojem je istaknuto nekoliko dotad nezabilježenih naglasaka: »... Komisija Općinskog komiteta treba ispitati sve činjenice u vezi tzv. PTT slučaja ... Obavješten sam da se kontrola pisama i telefonskih razgovora u osječkoj pošti radila dnevno – rutinirano – bez toga da se vodi dovoljno računa o posljedicama takvog posla. Javno tužilaštvo i Okružni sud vode istragu o cijelom predmetu ... Činjenica je da je Služba državne sigurnosti vršila kontrolu pošte određenog broja građana ... moramo odmah reći, da je organizacija cijelog posla u Pošti bila takva da je moglo doći do zloupotrebe povjerenja ... Mi se ne možemo složiti s izjavama pojedinih odgovornih ljudi iz Pošte, koji tvrde da je to sve ‘normalno’ i da to ‘rade sve policije svijeta’ ... događaji u Pošti nisu samo novijeg datuma. Izgleda da se u Pošti ‘kuha’ već duže vremena...«

• 3. rujna 1971. godine uslijedila je, kao nastavak konferencije od 31. kolovoza 1971. go-dine, druga proširena sjednica SK u PTT-u Osijek uz nazočnost zamjenika predsjednika Općinske konferencije SK (Željko Huber) i članova Komisije općinskog komiteta (Zvonko Andučić i Tihomir Borzan). Sekretar organizacije SK Minče Krstić pročitao je pisane izjave desetak radnika dostavljene Komisiji. Većina je teretila direktora Radu Vukosavljevića za zloupotrebu službenog položaja i ovlasti te je tražena njegova smjena. Minče Krstić, Dimitrije Barović i Rade Vukosavljević u svojim izjavama odbacuju sve optužbe, pokušavajući naglasak prebaciti na politički i međunacionalni kolosijek. Nakon tri sata sastanak je prekinut – nastavak je zakazan za nekoliko dana.

• 8. rujna 1971. godine – nastavak rasprava u organizaciji SK PTT-a uz nazočnost općinskih čelnika SK i članova Komisije Komiteta SK. Sve su izraženije konfrontacije između podupiratelja i osporavatelja inicijative »dvadesetsedmorice«, pri čemu se iznose i sasvim bizarni detalji privatnih razgovora vođenih u automobilu, u avionu, uz kavu, kod novinskog kioska itd.

• 13. rujna 1971. godine – završni u nizu sastanaka Osnovne organizacije SK PTT-a Osijek uz nazočnost osječkih partijskih čelnika. Iznesena je i informacija da je omladinska organizacija PTT-a Osijek također zatražila smjenu Rade Vukosavljevića i Dimitrija Barovića, kao i smjenu rukovodstva organizacije SK. S posebnim se zanimanjem očekivala izjava Domagoja Gerstnera, najiskusnijeg i vrlo cijenjenog inženjera, koji se upravo vratio s godišnjeg odmora. On je u svojoj izjavi izrazio veliko žaljenje što nije zbog odlaska na godišnji odmor bio u mogućnosti potpisati Otvoreno pismo, jer u cijelosti podržava sve u Pismu iznesene stavove. Dodatno je optužio rukovodstvo PTT-a da u javnosti širi lažnu sliku o uspješnom razvoju poduzeća te da im organi samoupravljanja služe samo kao paravan za provođenje odluka u vlastitom interesu. Partijski sekretar Minče Krstić posebno se u svom izlaganju obrušio na »dvadesetsedmoricu«, izjavivši »da je jedna grupa ljudi htjela od pošte stvoriti politički centar iz kojeg bi djelovala suprotno stavovima Saveza komunista«.

• 4. listopada 1971. godine – Općinski je komitet SK donio je odluku o isključenju iz Saveza komunista predsjednika Centralnog radničkog savjeta Poduzeća PTT saobraćaja Osijek Antuna Majstrovića. Detalji obrazloženja ove odluke nisu priopćeni, iako se neslužbeno doznaje da je to učinjeno na temelju dokumenta od prije nekoliko godina, a koji je SDS dostavio Komitetu.

• 6. listopada 1971. godine – Okružni javni tužilac Sava Stambolija objavljuje odluku Tužilaštva o istrazi u PTT slučaju: »...U krivičnom postupku protiv nepoznatog preslušani su radnici Pošte i Centra državne sigurnosti koji su radili s pismenim pošiljkama. Preslušavanjem ovih osoba i provođenjem ostalih istražnih radnji nije utvrđeno da je netko od radnika Pošte i Centra državne sigurnosti Osijek otvarao pisma građanima mimo ovlaštenja iz člana 49. Osnovnog zakona o unutrašnjim poslovima. Zbog toga smo krivičnu prijavu protiv nepoznatog odbacili ... Tužilaštvo će, kao ustanova, poduzeti određene korake zbog izjave direktora Poduzeća PTT saobraćaja u Osijeku Rade Vukosavljevića, koju je dao ‘Vjesniku u srijedu’. Vukosavljević je izjavio da se zamjenik okružnog javnog tužioca Vladimir Šeks prilikom svoje posjete pošti ponašao na ‘način koji za mene nije razuman’ ... te će u tom smislu podnijeti krivičnu prijavu zbog klevete«. U ovoj, pomno izbalansiranoj izjavi, mogu se uočiti neke zanimljive činjenice: a) Nitko od pokretača afere s pismima nije niti tvrdio da su pisma otvarana, jer je to bilo teško dokazivo, nego je krivična prijava bila usmjerena na nezakonito postupanje s inozemnim poštanskim pošiljkama; b) Znakovito je da okružni javni tužilac jedini problem kod direktora Vukosavljevića vidi tek u jednoj njegovoj polurečenici o zamjeniku javnog tužioca; c) Sava Stambolija ne vidi ništa sporno u postupanju svog zamjenika Vladimira Šeksa, što je u suprotnosti s onim što će uslijediti u sljedećim tjednima.

• 29. listopada 1971. godine – Komisija Općinskog komiteta SK (Zvonko Andučić, Dragomir Đurić, Milan Stilin, Željko Huber, Tihomir Borzan) usvojila je »Izvještaj o aktualnim društvenim i političkim problemima organizacije SK i komunista PTT Osijek«. U vrlo opširnom tekstu Izvještaja navode se razni statistički podaci, anketna istraživanja, navođenje novinskih naslova, raznih izjava, itd. U zaključku Komisija ističe: »... Antun Majstrović, Vjekoslav Peić, Stjepan Čižmešinkin i Dimitrije Avdejev smišljeno su pokrenuli kampanju protiv navodnog otvaranja i prekoračenja zakonskih ovlasti kontrole emigrantskih pisama, čime je Službi državne sigurnosti nanesena šteta, čije se posljedice ne mogu sagledati... u svojim nastojanjima iskoristili su ‘povoljan’ trenutak i organizirali grupu stručnjaka da potpišu ‘Otvoreno pismo’...«. Od konkretnih dokaza za tvrdnju da je u proteklim događajima bilo i nacionalističkih pojava, Komisija nalazi samo sljedeće: »Za ilustraciju citiramo dijelove izjave Krstić Minčeta: ‘Drug Jurković mi je jasno iznio na znanje da on nije zadovoljan nacionalnom strukturom kadrova. Posebno da Srbi drže tri ključna mjesta u poduzeću... Napominjemo da Jurković nije član SK... Rukovanjski Josip (nečlan SK) apostrofira to pitanje: ‘Tko nam može zabraniti da u našim kuloarima mi razgovaramo i o nacionalnoj strukturi rukovodećih kadrova. Tko nama može zamjeriti, ako mi kažemo da deset godina u ovoj zgradi, Beogradska 17, kao upravitelj i direktor, šta ja znam, nema ni jednoga po nacionalnosti Hrvata’ ...«. Na kraju se Općinskom komitetu i organizaciji SK Poduzeća predlažu i određene sankcije akterima tzv. PTT slučaja:

– isključenje iz SK za Dimitrija Barovića i Vjekoslava Peića;

– opomena za Vlatka Horonitza i Dimitrija Avdejeva;

– javna kritika za Radu Vukosavljevića.

Na sastancima Osnovne organizacije SK PTT-a, koji su uslijedili, burno i s negodovanjem dočekan je ovaj Izvještaj Komisije, da bi konačno na završnom (za javnost zatvorenom) sastanku bila prihvaćena jedino mjera isključenja za Dimitrija Barovića.

• 13. studenoga 1971. godine – Nakon više od mjesec dana iščekivanja odluke komisije Općinskog komiteta SK, Glas Slavonije u naslovu najavljuje »Točku na PTT slučaj«, pri čemu znakovito ističe da se radilo o »okončanju nesporazuma u PTT poduzeću Osijek«. Naime, dan ranije je Općinski komitet SK na svojoj sjednici prihvatio Izvještaj Komisije te je u zaključcima naglašeno da su sukobi u PTT-u bili na manje važnim pitanjima, pri čemu se »nije bilo na liniji Saveza komunista i samoupravljanja«. U zaključcima Komiteta ističe se i netočan podatak da je Osnovna organizacija SK PTT-a Osijek 9. studenoga 1971. godine razmatrala i prihvatila Izvještaj Komisije, što je suprotno činjenici da se većina članova Osnovne organizacije SK izjasnila protiv zaključaka iz Izvještaja, a to je kasnije dovelo do raspuštanja Osnovne organizacije SK poduzeća.

• Iako se u javnosti preko medija prezentirane slike događanja u poduzeću moglo zaključiti da se sve aktivnosti odvijaju u okviru organizacije Saveza komunista, to je bilo daleko od stvarnog stanja. Naime, redovito su održavani sastanci stručnih kolegija, radničkih savjeta i zborova radnika na kojima je, osim uobičajenih poslova, vrlo često isticana i potreba za definitivnim rješenjem uočenih nepravilnosti u poslovanju. Tako je i Centralni radnički savjet donio odluku o imenovanju komisije koja je dobila zadatak da posebno ispita odgovornost direktora Rade Vukosavljevića (bez obzira na izrečene partijske kvalifikacije) te o tome podnese izvješće do 25. studenoga 1971. godine. Ovom je odlukom, zapravo, pokrenut postupak za razrješenje direktora.

• 15. studenoga 1971. godine – Objavljen je cjelovit tekst zaključaka proširenog sastanka u Općinskom komitetu SK, održanom 13. studenoga 1971. godine, na kojem je razmatran Izvještaj Komisije Općinskog komiteta. Sastanak je bio zatvoren za javnost, kako bi se (vjerojatno) prikrila činjenica da je organizacija PTT-a Osijek nekoliko dana ranije prihvatila jedino prijedlog Komisije, da se Dimitrije Barović isključi iz Saveza komunista, dok su ostali prijedlozi odbijeni. Na kraju je Općinski komitet SK odlučio da se Dimitrije Barović i Vjekoslav Peić isključe iz Saveza komunista, a da se Vlatku Horonitzu i Dimitriju Avdejevu izreknu opomene. Nadalje se ističe da Antun Majstrović ne može biti predsjednik Radničkog savjeta poduzeća.

• 18. studenoga 1971. godine – Ivan Špika saziva neformalni sastanak s predstavnicima »dvadesetsedmorice« (kasnije je to prikazano kao razgovor s predstavnicima radnih jedinica). Na sastanku Špika traži od svih u poduzeću da prihvate zaključke i mjere Općinskog komiteta SK, jer »mogao bi sutra doći netko da vam uvodi red na drugi način... trebate se svi založiti da ovo bude točka na PTT slučaj«. Nije li to bila najava neke nove politike!? Posebno je naglasio da su osnovni ciljevi inicijative pokretača afere postignuti, jer je Dimitrije Barović dobio otkaz, a Rade Vukosavljević i Minče Krstić su najavili odlazak iz poduzeća. Bilo je izgledno da je »PTT slučaj« zatvoren. Međutim, događaji idućih tjedana iz temelja mijenjaju političko i društveno ozračje u Jugoslaviji i Hrvatskoj, što će preusmjeriti i aktivnosti u Poduzeću PTT saobraćaja Osijek u potpuno novom smjeru progona i obračuna.

»PTT slučaj« nakon sloma Hrvatskog proljeća

21. sjednica Predsjedništva CK SKJ pod predsjedanjem Josipa Broza Tita, a čemu je prethodio sastanak s užim rukovodstvom CK SKH, održana je u Karađorđevu 1. prosinca 1971. godine. Bio je to događaj koji je naznačio početak sloma demokratskih iskoraka u SFRJ, a posebno i početak sloma tzv. Hrvatskog proljeća. Naglo su se probudile stare partizanske, udbaške i unitarističke snage i krenuo je pohod na rušenje svih demokratskih struktura uspostavljenih u posljednjih nekoliko godina.

U prvom tjednu nakon »Karađorđeva« uslijedio je očajnički pokušaj spašavanja reformskog krila CK SKH slanjem brzojava podrške iz svih krajeva Hrvatske te pojačanim gibanjem među sveučilištarcima. Bilo je to uzalud, jer je pod neviđenim pritiskom SUBNOR-a i »srbiziranih« poduzeća (npr. Željezara Sisak) iznuđeno hitno sazivanje 23. sjednice CK SKH (12. i 13. prosinca 1971. godine), na kojoj su Savka Dabčević Kučar, Pero Pirker i Miko Tripalo podnijeli ostavke, a na partijsko čelo postavljena je Milka Planinc, okorjela predstavnica partizanskih snaga ogrezlih u zločinima nakon II. svjetskog rata.

Pokrenut je val prozivki i ostavki svih »sumnjivih« političkih i privrednih čelnika širom Hrvatske. Obezglavljene su tisuće institucija i poduzeća. Matica hrvatska prozvana je za kontrarevolucionarno i neprijateljsko djelovanje, a list Hrvatski tjednik označen neprijateljskim i antidržavnim glasilom – sve u sprezi s tzv. »ekstremnom neprijateljskom hrvatskom emigracijom«. Radio, televizija i novine doslovno preko noći mijenjaju urednike i uređivačku politiku. Strah od kaznenog progona i gubitka radnog mjesta mnoge je pojedince »natjerao« na uzmicanje, »posipanje pepelom« ili trajni odlazak u inozemstvo, a mnogim »podobnima« novonastala je situacija širom otvorila vrata za napredovanje u politici i poslu.

Događaji u PTT-u Osijek krajem 1971. godine odvijali su se više-manje očekivanim slijedom te u iščekivanju odgovarajućih odluka političkog rukovodstva Osijeka i Slavonije i Baranje. Evo i redoslijeda tih događanja:

• Nekoliko dana prije »Karađorđeva« direktor Rade Vukosavljević podnosi otkaz radnog odnosa u poduzeću i odlazi u Beograd. Ostali su do danas nejasni motivi tog njegovog postupka, jer je sasvim izvjesno da je bio upoznat s dolazećim promjenama pa ostaje samo za nagađanje: a) postupak opoziva direktora bio je pred završetkom na Centralnom radničkom savjetu te je Vukosavljević htio svojim potezom preduhitriti tu za njega sramotnu i sasvim očekivanu odluku; b) svojim je odlaskom htio otvoriti i mogućnost svog povratka ‒ kao žrtve hrvatskih nacionalističkih snaga u Osijeku.

• Za vršitelja dužnosti direktora Poduzeća PTT saobraćaja Osijek, sukladno Statutu, postavljen je Stjepan Čižmešinkin, pomoćnik direktora, koji je godinama bio na tom položaju nezapažen i bez bilo kakvih formalnih ovlasti. Pokrenut je odmah i postupak za raspisivanje natječaja za izbor i imenovanje direktora poduzeća.

• 14. prosinca 1971. godine – Održan je sastanak tzv. Političkog aktiva Osijeka, uz nazočnost predstavnika »zdravih« snaga iz CK SKH, na kojem mnogi sudionici pokušavaju dokazati svoju pravovjernost najavljenoj politici obračuna s nositeljima i podupirateljima dojučerašnje političke prakse. Tako je »reaktiviran« i već zatvoreni PTT slučaj: »...konstatirano je – snage koje su pokrenule tu aferu (a polazile su s nacionalističkih pozicija) na neki način uspjele su u tome, jer su osobe za koje je nedvojbeno utvrđeno da nisu odgovorne... pod određenim pritiscima napustile kolektiv, a pokretači afere zauzeli su njihova mjesta«.

• Potpisnici Otvorenog pisma na neformalnim razgovorima, svjesni najave neizvjesnosti za vlastitu egzistenciju, ali u uvjerenju da su sve radili u poštenoj namjeri i u najboljem interesu radne organizacije, odlučili su ne uzmaknuti pod pritiscima i prozivkama. Iznimke su bile ostavke Stjepana Čižmešinkina na mjestu v.d. direktora poduzeća, Vjekoslava Peića na mjestu rukovodioca Unutrašnje kontrole i Antuna Majstrovića na mjestu predsjednika Radničkog savjeta Poduzeća PTT saobraćaja Osijek (tzv. Centralnog radničkog savjeta).

• 27. prosinca 1971. godine – Organizacija SK osječkih pravosudnih ustanova isključila je Vladimira Šeksa iz članstva Saveza komunista, pri čemu se nisu osvrtali na činjenicu da je Šeks dan ranije pisanim putem obavijestio Organizaciju SK o istupanju iz članstva. Iako je ranije on kažnjen samo opomenom, sad je navodno »naknadno utvrđena njegova uska povezanost sa osobama, koje su se nacionalistički eksponirale«.

• 28. prosinca 1971. godine – Sjednica Općinske konferencije SK Osijek (uz nazočnost predstavnika CK SKH) s tada uobičajenim dnevnim redom: Provedba odluka 21. sjednice Predsjedništva CK SKJ; Uvodne i Završne riječi druga Tita te Provedba odluka 23. sjednice CK SKH. Sjednica je trajala punih 12 sati uz niz tzv. kritika i samokritika, opravdavanja vlastitih postupaka, prozivanja drugih za nedovoljnu budnost, traženju ostavki »odgovornih« itd. Ipak je na kraju zaključeno da su zahtjevi za ostavkama partijskih čelnika u Osijeku neopravdani. Među usvojenim zaključcima posebno je istaknuto da treba pripremiti tematski sastanak o »PTT slučaju«, kako bi se »...razriješile sve komponente u PTT slučaju... i kako bi se dala moralna i politička zadovoljština bivšem generalnom direktoru Radi Vukosavljeviću«.

• Prva dva tjedna 1972. godine obilježena su svakodnevnim »konzultacijama« s pojedinim članovima sekretarijata organizacije SK PTT-a i predstavnicima samoupravnih organa, kako bi ih se privoljelo (ili prisililo) na »razotkrivanje inicijatora pokretanja PTT slučaja te oštriji obračun s njima«. Svi su ovi pokušaji bili uzaludni – čak se ni u partijskoj organizaciji nije postigla suglasnost o predlaganim mjerama Općinskog komiteta SK.

• 13. siječnja 1972. godine – Održana je sjednica Općinskog komiteta SK, na kojoj se analiziralo stanje u PTT-u: »...stavovi i zaključci Općinskog komiteta o razrješenju tzv. PTT slučaja ne provode se dosljedno u život... Komisija Općinskog komiteta SK raspolaže i s nekim novim informacijama iz kojih proizlazi da u PTT-u postoje snage (među njima ima i članova Saveza komunista) koje djelujući smišljeno nastoje blokirati provođenje zaključaka, što onemogućava konsolidiranje prilika u tom kolektivu«. Istaknuto je da se u PTT-u nisu provodile odluke Komiteta nego su čak i najodgovorniji komunisti u tom kolektivu djelovali upravo suprotno usvojenim zaključcima. Zbog svega toga Općinski komitet predlaže Općinskoj konferenciji SK Osijek, kao nadležnoj instituciji za takve slučajeve, da raspusti Osnovnu organizaciju SK PTT-a Osijek te da poslije toga »priđe utvrđivanju pojedinačne odgovornosti«.

• 5. siječnja 1972. godine – Općinska konferencija SK Osijek donijela je odluku o raspuštanju Osnovne organizacije SK PTT-a Osijek. U ime Općinskog komiteta nastupio je Milan Stilin, koji je obrazlagao prijedlog odluke. Naglasio je da Organizacija SK PTT-a »zbog nacionalne podvojenosti, što je zahvatilo i Centralni radnički savjet, ne može donositi ispravne i zrele političke odluke«. Nadalje je istaknuo da »...većina odluka nije provedena. Uzrok je tomu što su organizacija SK i Centralni radnički savjet bili predmet manipuliranja od strane pojedinaca... Povrh toga uspjeli su da nastavi radom komisija Radničkog savjeta koja je pod njihovim utjecajem ispitivala odgovornost rukovodećih članova kolektiva koji su inače dobili punu satisfakciju i politički bili rehabilitirani od strane Općinskog komiteta, i na kraju donijela zaključke suprotne stavovima Općinskog komiteta«.

Konferencija je obaviještena da je Općinski komitet SK formirao posebnu komisiju, kojoj je zadatak »ispitati pojedinačnu odgovornost članova SK u PTT-u«. Političke strukture grada Osijeka i Slavonije i Baranje nastojale su pronaći podobnu osobu za mjesto direktora PTT poduzeća. Iako su učestali sporadični zahtjevi da se iz Beograda vrati bivši direktor Vukosavljević, za takvu odluku nije bilo dovoljno »hrabrosti« – vjerojatno iz sljedećih razloga: a) bivši je direktor, bez obzira na iskazanu mu političku satisfakciju, bio i previše kompromitiran u javnosti i među radnicima PTT-a; b) s obzirom na to da su gotovo svi najstručniji radnici bili potpisnici Otvorenog pisma, postavljalo se logično pitanje o mogućnostima njihove suradnje s Vukosavljevićem na razvojnim projektima PTT-a; c) iz »dobro obavještenih izvora« stizale su informacije da novoimenovani direktor mora biti: 1) Hrvat; 2) »nekompromitirani« član Saveza komunista; 3) da je spreman pristupiti odstranjivanju iz poduzeća najodgovornijih aktera PTT slučaja; 4) da bude prihvatljiv osječkom centru Službe državne sigurnosti; 5) da se stručno može »nositi« s inženjerima u PTT-u; 6) da bude prihvatljiv Zajednici JPTT u Beogradu.

Bio je to vrlo zahtjevan i složen posao za partijske kadrovske »službe«. Izbor je pao na magistra ekonomije Stjepana Lukića, mladog perspektivnog stručnjaka zaposlenog u Elektroničkom računarskom centru Industrijskog poljoprivrednog kombinata (IPK) u Osijeku. Mogla je započeti iduća faza u obračunu s »nositeljima« tzv. PTT slučaja – trebalo je najprije imenovati inicijatore afere, a zatim ih zajedno s većinom potpisnika Otvorenog pisma otpustiti iz poduzeća.

• Iduća dva mjeseca (veljača i ožujak 1972.) protekla su u »partijskom« preispitivanju uglavnom članova SK, kako bi ih se privoljelo na suradnju u »razotkrivanju najodgovornijih aktera PTT slučaja«. Razgovori su bili upriličeni u jednom od ureda na 1. katu upravne zgrade uz nazočnost jednog »pouzdanog« djelatnika PTT-a, jednog predstavnika Komisije Općinskog komiteta SK i još jednog neimenovanog »druga«. Sve se odvijalo »drugarski«, uz nagovaranje da se napiše izjava o »ograđivanju« od stavova izrečenih u Otvorenom pismu, posebno onog dijela koji se odnosio na Službu državne sigurnosti. Iako su se ovi razgovori odvijali u sjeni »hapšenja« istaknutih predstavnika »maspoka« i studenata, ipak je sve to među radnicima izgledalo ne previše ozbiljno, tim više što su predstavnici PTT-a bili ne baš ugledni radnici. Po svemu sudeći Komisija nije bila zadovoljna postignutim rezultatima tog »utvrđivanja pojedinačne odgovornosti« pa je pribjegla već ranije formiranom stavu o tzv. pokretačima i nositeljima proteklih događanja.

• 24. ožujka 1972. godine Općinski komitet SK na prijedlog Komisije donosi konačan stav o pojedinačnoj odgovornosti članova SK raspuštene Osnovne organizacije. Odlučeno je da se iz članstva udalji 25 članova, ali ipak, valjda da bi se ukazalo na one najodgovornije, one nedovoljno budne i one zavedene, uz tri različite gradacije sankcija: a) osam članova isključuje se iz članstva u SK; b) osmorici članova prekida se članstvo u SK; c) devet članova briše se iz evidencije u članstvu SK. U raspravama i obrazloženju Odluke retorika je dosta bila zaoštrena: »Neki članovi Saveza komunista PTT poduzeća i poslije 21. sjednice Predsjedništva SKJ nisu izvukli odgovarajuće pouke, već su, naprotiv, neki od njih djelovali suprotno od usvojenih stavova SK, a neki nisu prihvatili kvalifikaciju da je PTT slučaj plod djelovanja nacionalističkih kontrarevolucionarnih snaga«. Posljednji dio citiranog teksta predstavlja tešku prijetnju i upućuje na mogućnost ozbiljnijeg progona. Uostalom, u svim izjavama partijskih čelnika naglašavano je da se očekuje postupak pravosudnih organa.

• Neizbježno je danas postaviti pitanja: Što se tada događalo s kontrolom inozemne pošte? Nisu li i dalje poštari išli s torbom punom pisama u Službu državne sigurnosti u osječkoj Zagrebačkoj ulici broj 2, »2. kat na kraju hodnika predzadnja vrata lijevo«? Odgovor je negativan – poštari više nisu išli u SDS, nego je SDS došao u Poštu! Naime, pokraj prostora inozemnog odjela u Glavnoj pošti »izgrađena« je soba s posebnim ulazom i otvorom, kroz koji su se dodavala pisma, a »odgovorni« (anonimni) drug iz SDS-a ih je nakon izvjesnog vremena kroz isti otvor dodavao natrag, kako bi se pisma dostavila na naznačene adrese. Naravno, sve se odvijalo bez provjere, sudskih naloga, brojanja i potpisivanja. Nikom nije u novonastalim okolnostima padalo na pamet da problematizira taj postupak, koji je u tom obliku potrajao sve do 1990. godine.

• Mjesec ožujak 1972. godine obilježen je pojavom velikih boginja u Jugoslaviji, što je nakratko i u Osijeku izbacilo iz interesa javnosti razračunavanje u PTT-u. Osim toga, medijska se scena sve više stavlja pod kontrolu vodećih struktura, tako da su vijesti manje informativne, a više usmjerene prema uspostavljanju političkog smjera u skladu s proklamiranom partijskom politikom. Mnoge ranije poznate osobe jednostavno nestaju iz javnog medijskog prostora, a da o tome u novinama ili televiziji nema spomena (npr. Vice Vukov i dr.).

• 7. travnja 1972. godine Općinska konferencija SK Osijek donijela je Odluku o ponovnom uspostavljanju osnovne organizacije u PTT poduzeću Osijek. Naravno, bez otpuštenih članova, što bi osiguralo potrebnu većinu za donošenje željenih političkih odluka.

• Od »preostalih« 88 članova SK oformljeno je neko koordinacijsko tijelo sa zadatkom pripreme očekivanog ponovnog osnivanja partijske organizacije i da se dodatno provjeri članstvo. To se, međutim, svelo na dugotrajno ispitivanje (zapravo saslušavanje) svih radnika, na koje je bačena sumnja, pri čemu je korišteno i magnetofonsko snimanje izjava osumnjičenih. Postavljala su se vrlo zanimljiva pitanja, primjerice: Tko vas je naveo da potpišete Pismo? Tko je autor teksta u Pismu? S kim ste bili povezani u Zagrebu? Tko je novinarima dostavljao podatke iz poduzeća? Tko je održavao vezu s pojedincima u emigraciji? Jeste li član Matice hrvatske? Jeste li redovito čitali Hrvatski tjednik? Slažete li se da je inicijativa »dvadesetsedmorice« bila nacionalistička? Gdje ste se sastajali i kako ste dogovarali aktivnosti?

Neki »istaknutiji« od prozvanih radnika pozivani su i u SUP (ili možda SDS) na tzv. informativne razgovore, pri čemu su pitanja bila sličnog ili istog sadržaja, ali bez bilo kakvih prijetnji ili iznuđivanja »priznanja«. Čini se, da je već tada uz suglasnost SDS-a donesena politička odluka da se iz daljnjih aktivnosti u PTT-u isključi represivni aparat. Tko je i zašto donio takvu odluku postoji više pretpostavki: 1) Vladimir Šeks vidi razlog u postignutim rezultatima njegove istrage, o čemu postoji i priznanje načelnika osječkog SDS-a; 2) Jedan dio sudionika dovodi to u vezu sa šefom SDS-a (Marko Bezer) i njegovoj obiteljskoj povezanosti s nekim krugovima bliskim pokretačima PTT slučaja; 3) Postoji i moguće objašnjenje da je u samom političkom vrhu SKH odlučeno o zaustavljanju daljnjega pravosudnoga progona na tzv. nižim razinama; 4) Ne može se isključiti niti utjecaj zalaganja direktora Stjepana Lukića da mu se omogući nesmetana suradnja s većim brojem stručnih radnika na realizaciji programa daljnjeg razvoja PTT-a Osijek.

Dakle, prepušteno je Radnoj organizaciji te njenim političkim i samoupravnim organima da »samostalno« i u suradnji s općinskim partijskim strukturama utvrde disciplinsku odgovornost pojedinaca i odrede im odgovarajuće sankcije, što je otvorilo prostor otpuštanju i šikaniranju »označenih« djelatnika, prije svih potpisnika Otvorenog pisma.

• 17. lipnja 1972. godine održana je Izborna programska konstituirajuća konferencija SK Poduzeća PTT saobraćaja Osijek, na kojoj su podržane sve ocjene i stavovi viših partijskih organa o PTT slučaju. Na konferenciji je došlo i do prvih zamjerki upućenih direktoru Stjepanu Lukiću zbog sporosti i opstruiranja provedbe partijskih odluka, pri čemu se dogodilo da su u organe upravljanja ponovo izabrani neki »kompromitirani« radnici. Direktor je istaknuo da »ova konferencija treba značiti kraj PTT slučaja« te da se treba posvetiti razvoju i ekonomskoj stabilizaciji poduzeća, što je izazvalo negodovanje agresivnijeg dijela članstva. Na kraju je usvojen zaključak da se od samoupravnih organa zatraži isključenje iz PTT-a osmorice djelatnika (Vlatko Horonitz, Dimitrije Avdejev, Antun Majstrović, Jure Zuban, Vjekoslav Peić, Josip Mišić, Josip Jurković, Stjepan Čižmešinkin) te da se razmotri i odgovornost ostalih potpisnika Otvorenog pisma.

• 23. lipnja 1972. godine – Direktor Stjepan Lukić, izvrgnut neviđenom pritisku partijskih (i drugih) aktivista iz i izvan poduzeća, pokreće disciplinski postupak protiv prozvanih radnika u nešto »reduciranom« broju, tako da su zasad »pošteđeni« Jure Zuban i Josip Jurković (neslužbeno je obrazloženo da su njih dvojica vrlo bitni u realizaciji investicijskih projekata). Prijedlog Disciplinskoj komisiji, s potpisom direktora Stjepana Lukića, napisan je uobičajenim partijskim stilom uz navođenje od ranije poznatih političkih kvalifikacija. U radu Komisije aktivnu i presudnu ulogu imaju zamjenik Okružnog javnog tužioca Milan Stilin, osječki odvjetnik i predsjednik SUBNOR-a Boško Kajganić i stanoviti strojovođa Lazo Kurbalija, član Općinskog komiteta SK.

• Idućih mjesec dana direktor Lukić u neformalnim razgovorima uvjerava optužene djelatnike da im predstoji mukotrpan i dugotrajan proces, u kojem će oni svakako pobijediti zbog neodrživosti »optužnice«, ali uz pretrpljenu štetu u obiteljskom i poslovnom životu. Stoga im se nudi jednostavnije i brzo rješenje – da potraže zaposlenje izvan poduzeća, pri čemu im on može pomoći. Sva šestorica su taj prijedlog odbila. Posljednji je pokušaj u tom pogledu bio 21. srpnja 1972. godine, kada ih direktor obavješćuje da je prisiljen uputiti Disciplinskoj komisiji prijedlog za udaljenje šestorice iz radne organizacije do okončanja disciplinskog postupka. I to je odbijeno s izuznimkom Dimitrja Avdejeva, koji se iz obiteljskih razloga (liječenje djeteta) odselio u Englesku. Znakovito je da je i Stjepan Čižmešinkin, koji je ispunjavao sve uvjete za odlazak u punu starosnu mirovinu, odbio to učiniti. »Prvooptuženi« Vlatko Horonitz, u razgovoru s direktorom, izjavio je da se njih petorica bore, između ostalog, i za sprječavanje ili barem odgodu već najavljenog progona preostalih potpisnika Otvorenog pisma. U tom se trenutku u najtežoj materijalnoj situaciji našao Vjekoslav Peić, jer mu je supruga bila nezaposlena pa su desetorica »bolje stojećih« potpisnika idućih nekoliko mjeseci odvajali dio svojih plaća za njega.

• 31. listopada 1972. godine – Četiri je mjeseca trebalo partijskim strukturama grada Osijeka da uz neviđene pritiske i prijetnje prisile članove Disciplinske komisije da donesu Odluku o otkazu radnog odnosa petorici optuženih radnika. U medijima je odmah objavljeno da je »konačno stavljena točka na PTT slučaj«. Ali, nije bilo tako! Slijedile su žalbe Radničkom savjetu, koji je statutarno bio nadležan, da tajnim (!) glasovanjem donese konačnu odluku o radnom statusu petorice djelatnika.

• Konačno je koncem 1972. godine upriličeno »finale« na Centralnom radničkom savjetu. Na sjednici je uz 35 članova Radničkog savjeta bilo i najmanje toliko ostalih »promatrača«, među kojima i nekoliko najviših partijskih čelnika Osijeka i Slavonije i Baranje. Uslijedila je »predigra« predlagača i podupiratelja Odluke Disciplinske komisije, pri čemu su rabljene riječi: neprijateljsko djelovanje, emigracija, nacionalno prebrojavanje, nacionalizam, kontrarevolucija itd. »Za svaki je slučaj« izbjegnuto glasovanje »u paketu«, nego se pristupilo najprije izjašnjavanju o prihvaćanju Odluke o isključenju iz radne organizacije Stjepana Čižmešinkina. Prebrojavanje glasova na stolu predsjedavajućih pokazalo je rezultat – Odluka Disciplinske komisije odbijena je s 30 glasova protiv Odluke i pet glasova za Odluku. U dvorani je nastala konsternacija među »uzvanicima« – jedino je prije prekida sjednice predsjednik Konferencije SK Slavonije i Baranje, Ivan Mecanović, rekao nešto o izdaji radničke klase i druga Tita...

• Tada je Radnički savjet raspušten, Statut poduzeća izmijenjen, a Odluka o otkazu »petorici« potvrđena u skladu s novim »pravilima«. Otpušteni su se radnici obratili sudskim vlastima, kako bi se izborili za svoja prava. Konačno je Vrhovni sud Hrvatske poništio sva rješenja o otkazima i naložio povratak »petorice« na radna mjesta u PTT poduzeću Osijek te naknadu izgubljenih plaća. Naravno, bilo je jasno da je sudska odluka jedno, a njena provedba nešto sasvim drugo, pa su i »petorica« shvatili da je njihova »misija« uspješno završila te je potrebno prilagoditi se novonastaloj situaciji. Isplata naknade za izgubljene plaće uvjetovana je odustajanjem od povratka u PTT, ali bez zapreka za zaposlenje u bilo kojem poduzeću u Osijeku ili izvan Osijeka.

Kakva je bila daljnja sudbina »petorice« politički progonjenih djelatnika?

Stjepan Čižmešinkin otišao je u zasluženu mirovinu te trajno odselio u Dalmaciju; Vlatko Horonitz zaposlio se u Elektroslavoniji Osijek i nastavio stručnu i privatnu suradnju s prijateljima u PTT-u; nekoliko godina kasnije teško se razbolio i umro 1979. godine; Antun Majstrović bavio se raznim privatnim poslovima; poginuo je u Domovinskom ratu 1991. godine; Vjekoslav Peić se zaposlio u jednom osječkom poduzeću; poginuo je u prometnoj nesreći 1979. godine; Josip Mišić vratio se u PTT Osijek na manje važno administrativno radno mjesto; umro je 2012. godine u Višnjevcu kod Osijeka.

• Nakon neslavne epizode s petoricom otpuštenih radnika, vlastodršci Osijeka i njihovi aktivisti u PTT poduzeću odustali su od ranije planiranih dodatnih otpuštanja. Međutim, idućih je godina prokazanim djelatnicima bio onemogućen pristup stotinama tzv. štićenih radnih mjesta u PTT-u, za koja se tražilo mišljenje (i dopuštenje) SDS-a i političkog vodstva Osijeka.

PTT Osijek od 1972. do 1990. godine

Dolaskom Stjepana Lukića na čelo PTT poduzeća počelo se s pokretanjem investicijskog ciklusa razvoja telekomunikacija Slavonije i Baranje, što je zahtijevalo snažno angažiranje svih stručnih radnika. Budući da je postavljanje najstručnijih radnika na rukovodeća mjesta bilo zapriječeno mnogima zbog tzv. moralno-političke podobnosti, direktor je »izmišljao« razne radne skupine, kojima je rukovodio netko od »nepodobnih« stručnjaka. Ako se ukazala potreba da se na neko rukovodeće mjesto ipak postavi netko od prokazanih stručnjaka, pribjeglo se tzv. vršitelju dužnosti, kako bi se zaobišla procedura ishođenja »potvrde o moralno-političkoj podobnosti«. Tako se događalo da su na nekim rukovodećim radnim mjestima godinama bili vršitelji dužnosti. Bila je to neka vrsta »kohabitacije« direktora i »nepodobnih« stručnjaka.

Na svako je službeno putovanje direktor Lukić uključio po dvojicu inženjera ili ekonomista te je za vrijeme vožnje automobilom obavljao stručne konzultacije o razvojnim projektima i redovitom poslovanju poduzeća. U tim su razgovorima pripremane važne poslovne odluke pa i kadrovska rješenja, koja su kasnije razmatrana na stručnim i samoupravnim organima.

Na poticaj i uz svesrdnu potporu direktora, samoupravni su organi donijeli niz poticajnih mjera za stručno usavršavanje PTT djelatnika, posebice inženjera. Tako su mnogi sudjelovali na stručnom usavršavanju, seminarima, simpozijima, stručnim konferencijama, posjetima izložbama i sajmovima u zemlji i inozemstvu, poslijediplomskim studijima itd. Bilo je to vrlo široko područje rada, na koje političke strukture nisu imale utjecaja.

Razvojni su projekti dobili puni zamah pa su tako učinjeni veliki iskoraci u izgradnji novih i proširenju postojećih telekomunikacijskih objekata i postrojenja, primjerice: izgradnja nove automatske telegrafske centrale u Osijeku; značajno proširenje kapaciteta međumjesne i lokalne telefonske centrale u Osijeku; izgradnja zgrade i nove lokalne telefonske centrale u Donjem gradu Osijeka; izgradnja zgrade i nove telefonske centrale u Vinkovcima; izgradnja zgrade i nove telefonske centrale u Vukovaru; izgradnja i priprema zgrada te montaža telefonskih centrala širom Slavonije i Baranje (Slavonska Orahovica, Valpovo, Beli Manastir, Našice, Županja, Podravska Slatina itd.); izgradnja radio-relejnih i kabelskih veza između Osijeka prema Zagrebu, Vinkovcima, Našicama, Belom Manastiru i drugim telefonskim centralama; izgradnja i proširenje mjesnih telefonskih mreža u svim općinskim gradovima te u mnogim manjim mjestima.

U svim ovim projektima značajnu (čak i odlučujuću) ulogu imali su potpisnici Otvorenog pisma te pristigli mladi stručnjaci. Sve njih vodila je osnovna ideja da je, bez obzira na komunističko okružje i sputavanje, od iznimne važnosti pomoći razvoju telekomunikacija Hrvatske kao nužnog preduvjeta za razvoj svih ostalih djelatnosti. Paradoksna je činjenica, da je tek nakon sloma tzv. Hrvatskog proljeća došlo u Poduzeću PTT Osijek do snažnijeg nacionalnog homogeniziranja oko razvojnih pa i kadrovskih poslovnih rješenja. Dogodilo se ono za što su nositelji »PTT slučaja« ranije bili sasvim neopravdano optuživani i proganjani. Na sastancima u Zajednici JPTT-a u Beogradu nisu se mogle izbjeći niti prikriti sve izraženije međurepubličke (i međunacionalne) podjele u donošenju odluka.

U privatnom životu, oslobođeni partijskih i sličnih stega, prokazani akteri tzv. PTT slučaja nastavili su se intenzivno družiti na obiteljskim slavljima, obilježavanju vjerskih blagdana te kumskim vezama uspostavljenim na vjenčanjima, krštenjima, prvim pričestima, krizmama itd. Bili su česti sastanci »na kavi« kod osječkog župnika Stjepana Bogdanića, jednog susretljivog i dobroćudnog čovjeka, koji je neprestano isticao rečenicu: »Ostanite u Hrvatskoj, marljivo radite, čuvajte radno mjesto i posvetite se obiteljskom životu«. Možda su i na njegov poticaj rođeni Katarina, Tvrtka, Krešimir, Trpimir, Domagoj, Mislav, Većeslav, Hrvoje, Marta, Zrinka, Martina, Krševan, Tomislav i dr.

Nastupilo je vrijeme tzv. hrvatske šutnje, obilježeno izdržavanjem zatvorskih kazni osuđenih studenata i javnih djelatnika, represijom prema bilo kojim oporbenim pojavama u zemlji i dijaspori, ali i iščekivanjem Titove smrti i događaja poslije toga. Centralni komiteti Savez komunista Jugoslavije, republika i pokrajina nastavljaju usku suradnju sa Službom državne sigurnosti u kontroli svih kretanja u političkom, gospodarskom, obrazovnom i kulturnom životu građana. Državna ekonomija i zaposlenost održavaju se inozemnim zaduživanjem i izdašnim doznakama građana na »privremenom radu« u zapadnim zemljama. Inflacija, nestašice i rastuća korupcija uzimaju sve više maha u svakodnevnom životu i tako do demokratskih promjena 1990. godine.

Točka na »PTT slučaju« 1990. godine

Na sjednici Radničkog savjeta Poduzeća PTT prometa Osijek, održanoj 28. rujna 1990. godine, zaključeno je da se sazove svečana sjednica Radničkog savjeta, na kojoj je potrebno donijeti ocjene o tzv. PTT slučaju iz 1971. godine te da se konačno stavi »točka na PTT slučaj«.

Svečana je sjednica, pod predsjedanjem Domagoja Gerstnera, predsjednika Radničkog savjeta i uz nazočnost Vladimira Šeksa, potpredsjednika Hrvatskog sabora, Ivana Vekića, predsjednika Društveno-političkog vijeća Sabora i uz nazočnost većine potpisnika Otvorenog pisma iz 1971. godine, održana 15. listopada 1990. godine.

Uvodno je govorio generalni direktor poduzeća Stjepan Lukić, koji je između ostalog istaknuo i sljedeće: »Ovo je trenutak da se ‘PTT slučaj’ svestrano razmotri i ocijeni njegov stvarni domašaj i na demokratska kretanja u našem poduzeću i široj društvenoj zajednici... Ta ocjena povijesti nam je potrebna zbog budućnosti... Događaji u PTT poduzeću Osijek u to vrijeme bili su sastavni dio svih društvenih kretanja u nas... 27 visokostručnih PTT kadrova uputilo je svoje Otvoreno pismo Radničkom savjetu Poduzeća PTT saobraćaja Osijek 27. kolovoza 1971. godine radi rješavanja pokrenutih pitanja... Ova svečana sjednica RS i njegovi članovi danas mogu učiniti to, da odbace i odbiju kao neistinite ocjene, koje je tadašnja politika izrekla u odnosu na ‘PTT slučaj’. Da javno obznane, da te ocjene ne prihvaćaju, da ih odbijaju i da se javno daje za pravo svima koji su stradali... Potrebno je, dakle, vratiti javno poštovanje, samopoštovanje svima onima koji su sudjelovali i sa željom da tako i učinite, želim da nastavite rad i mislim da će ovaj događaj i ove ocjene duboko odjeknuti u cijeloj Hrvatskoj... Većina potpisnika Otvorenog pisma imala je težih posljedica, sve do udaljenja s posla... U skladu s tim predlažem:

Da Radnički savjet poduzeća na svojoj svečanoj sjednici izrazi punu moralnu satisfakciju svim potpisnicima Otvorenog pisma, kao i svim ostalim radnicima, koji su zbog ‘PTT slučaja’ snosili štetne posljedice; da se oda minutom šutnje počast umrlim potpisnicima Otvorenog pisma, pokojnom Vlatku Horonitzu i pokojnom Vjekoslavu Peiću; da se imenuje delegacija za polaganje vijenaca i odavanje počasti umrlim potpisnicima Otvorenog pisma«.

Radnički je savjet jednoglasno podržao izvješće direktora Stjepana Lukića i predložene zaključke. Potom se Radničkom savjetu obratio Vladimir Šeks, potpredsjednik Sabora: »Povijest je sa sadašnje točke gledišta prosudila, da su političke ocjene tadašnjeg političkog vrha bile neispravne i netočne i da su svi oni, koji su 1971. godine bili na drugoj strani bili u pravu... PTT slučaj imao je tri dimenzije. Jedna je u tome da je grupa stručnih radnika bila nezadovoljna načinom rukovođenja i ukupnim odnosima u poduzeću. Druga je dimenzija bilo ukazivanje na kriminalne radnje nekih rukovodećih ljudi. Treća je dimenzija ona, po kojoj je taj ‘slučaj’ dobio osobitu pozornost i publicitet, bila vezana uz zloupotrebe Službe državne sigurnosti... Danas te ocjene treba izreći vrlo jasno – da ste vi koji ste bili potpisnici tog pisma dvadestsedmorice bili, dakako, u pravu. Da ste vi bili na liniji čuvanja i ustavnosti i zakonitosti i poštivanja temeljnih ljudskih prava i sloboda«.

Ivan Vekić, predsjednik Društveno-političkog vijeća Sabora, u svom je obraćanju naglasio i sljedeće: »Devetnaest je godina, evo, do listopada 1990. godine trebalo proteći da se dođe od nepravde do pravde... Stasala je tada jedna generacija stručnih i vrlo sposobnih ljudi u Pošti, koji nisu mogli ići dalje... bila je jedna partija, koja je sve mljela i u kojoj su Barović i Vukosavljević imali zaštitu«.

Radničkom se savjetu obratio i Josip Grgić, autor teksta Otvorenog pisma: »Bili smo mi skupina mladih i naivnih ljudi, koja je osjećala da komunistički brod tone i u pokušaju njegovog spašavanja doživjeli smo svoj vlastiti brodolom, ali i otrežnjenje... Neka ovaj sastanak bude pomirenje i praštanje, a ne poravnanje računa... U ovom teškom trenutku po našu domovinu ujedinimo se u obrani onoga, što je ipak najvažnije – sama srž nacionalnog i državnog bića... Među dvadesetsedmoricom potpisnika Otvorenog pisma bilo je i sedam radnika srpske nacionalnosti, ali smo ipak svi proglašeni hrvatskim nacionalistima, a to je u to vrijeme značilo zločincima... I na kraju, ali ne i manje važno, obraćam se porukom svima vama, a posebno mladim kolegama, koji nisu prozreli sve perfidnosti politike jednoumlja – ne dopustimo poraženim snagama da se još jednom dokopaju vlasti. Ako im to pođe za rukom neće nam, ja vas u to uvjeravam, ukidati samo radna mjesta nego će nam skidati glave«.

Nadajmo se da je sada stvarno i konačno stavljena točka na »PTT slučaj Osijek 1971.«

Pogovor

Cijeli prethodni tekst predstavlja osobne, dakle, subjektivne zapise o događajima iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća. U nedostatku više relevantnih dokumenata iz toga vremena vrlo je vjerojatno da su mi se potkrale i neke nenamjerne pogreške ili propusti pa bih bio zahvalan na pomoći svima onima koji to uoče da mi pomognu, kako bi se nedostaci otklonili.

Nitko od prokazanih PTT djelatnika iz toga doba nije imao na umu rušenje uspostavljenog poretka, nego tek njegovo popravljanje i demokratiziranje, što je tada i bila politika većinskog dijela hrvatskoga društva, uključujući i sam vrh Saveza komunista Hrvatske. Stare okorjele unitarističke i udbaške strukture u svojoj samoobrani plasirale su priče o nacionalizmu, separatizmu, prebrojavanju, kontrarevoluciji, ekstremnoj emigraciji itd. Nisam samo ja, nego su i mnogi u Hrvatskoj nakon svih tih bjesomučnih napada shvatili da je postojeći sustav nepopravljiv i duboko nepravedan te se protiv njega treba boriti. Već smo tada počeli razmišljati o nečemu što će se kasnije nazvati temeljnim ljudskim pravima i slobodama.

U prosincu 1971. godine bili smo suočeni i pojedinačno i kao skupina s onim što nam se sprema pa sam se i sâm našao u iskušenju odlaska u inozemstvo. Poučen »iskustvom« svoga oca iz 1945. godine, kada se zaputio put Bleiburga i nikad se nije vratio, odlučio sam ostati u Hrvatskoj. Ponosan sam da su tako odlučili svi »obilježeni« kolege, jer su smatrali da bi svaka druga opcija predstavljala neku vrstu kukavičluka.

Petorica »prvooptuženih« borili su se uporno i hrabro punih godinu dana te su time iscrpili partijske i druge aktiviste u PTT-u i izvan PTT-a, što je početkom 1973. godine dovelo do odustajanja od idućih, ranije najavljenih, otpuštanja s posla. S obzirom na činjenicu da smo vjerojatno predstavljali jedinstven slučaj u kojem je unutar radne organizacije Služba državne sigurnosti, zapravo, prozvana za kriminal, bilo je za očekivati najžešći kontraudarac Službe. To se, međutim, dogodilo dosta umjereno, pa smo još dobro prošli u odnosu na druge aktere u Hrvatskoj.

U ovim sam zapisima nastojao, koliko je to bilo moguće, izbjeći imenovanje mnogih »negativaca« iz razumijevanja za njihove osobne i obiteljske pozicije, u kojima su se našli. S druge strane, vjerojatno sam, na žalost, propustio spomenuti velik broj svih onih hrabrih pojedinaca i skupina, koji nisu podlegli pritiscima i žestokoj propagandi. Među takve svakako valja ubrojiti većinu vrijednih PTT djelatnika, članove Radničkog savjeta, Vladimira Šeksa, direktora Stjepana Lukića, partijskog dužnosnika Ivana Špiku i dr.

Kada danas, s vremenskom distancom od 50 godina, realno sagledamo stvari, jasno je da su naše šanse za uspjeh kao, uostalom, i šanse svih nositelja Hrvatskoga proljeća, bile ravne nuli. Pokazale su to devedesete godine, kada se za promjene valjalo izboriti oružjem u Domovinskom ratu. Opravdano se postavlja pitanje: »Je li to sve skupa vrijedilo uloženog truda i rizika!?« Moj odgovor je nedvosmislen: »Da, vrijedilo je, jer je i to bio jedan mali korak k samostalnoj, slobodnoj i demokratskoj Hrvatskoj. Da, nije bilo uzalud!«*

Životopis autora

Rođen sam u seljačkoj obitelji 8. travnja 1941. godine u selu Borovcu, općina Novska. Po narodnosti sam Hrvat. Otac je »nestao« negdje između Bleiburga i Dravograda, a i stariji brat mi je poginuo, tako da sam odrastao samo s majkom u rodnom selu, a zatim u Novoj Gradiški.

Osnovnu sam školu završio u Borovcu, osmogodišnju u Okučanima, a gimnaziju u Novoj Gradiški. Diplomirao sam na Elektrotehničkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (smjer slabe struje) 1964. godine. Poslijediplomski magistarski studij završio sam na Elektrotehničkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (ETF; danas FER – Fakultet elektrotehnike i računarstva) 1981. godine, stekavši titulu magistra znanosti. Područje mog tadašnjeg znanstvenog rada bila je pouzdanost složenih tehnoloških sustava. Objavio sam više znanstvenih i stručnih radova u časopisima i na konferencijama. Položio sam stručni ispit kod Republičkog sekretarijata za industriju, trgovinu i zanatstvo tadašnje SR Hrvatske. Oženjen sam suprugom Danicom i otac sam troje odrasle djece, koja su mi podarila petero unučadi.

U gimnaziji (1958. godine) primljen sam u SKH, iz kojeg sam isključen 1971./1972. s obrazloženjem da sam s nacionalističkih pozicija sudjelovao u organiziranju napada na državnu sigurnost itd., u događajima poznatim pod nazivom »PTT slučaj Osijek«. U vremenu 1990./1991. bio sam član Hrvatske demokratske zajednice (HDZ). Od tada nisam član niti jedne političke stranke. Služim se engleskim i makedonskim jezikom.

Radni sam vijek proveo na različitim stručnim poslovima. Prvo zaposlenje imao sam u PTT poduzeću Sisak (1964. godine), uz stanku od godinu dana zbog služenja vojnog roka (Štip, 1964/65.), a zatim sam još kratko vrijeme radio u PTT-u u Sisku. Bio sam osnivač i nastavnik Tehničke škole za slabu struju u Novoj Gradiški (od 1965. do 1967.), a potom samostalni stručni suradnik za telegrafiju u Odjelu za razvoj i projektiranje PTT poduzeća Skopje (od 1967. do 1971. godine). Evo i popisa mojih kasnijih radnih mjesta i dužnosti, od dolaska u PTT poduzeće Osijek:

1) Inženjer, samostalni projektant, šef službe za telegrafiju i uređaje za napajanje te rukovoditelj investicija u PTT poduzeću Osijek (od 1971. do 1984.), pri čemu sam sudjelovao i rukovodio projektiranjem, razvojem i izgradnjom niza telekomunikacijskih objekata te održavanjem telekomunikacijske i telegrafske mreže; u navedenom razdoblju izradio sam i niz stručnih projekata.

2) Generalni direktor Tvornice alata TANG u Novoj Gradiški (1978./1979.), za koje vrijeme sam uspješno normalizirao posrnulo poslovanje ove tvornice, koja je tada imala oko 1200 radnika. Na organizacijskim i tehnološkim rješenjima postavljenim u mojem mandatu TANG je uspješno poslovao skoro cijelo sljedeće desetljeće.

3) Više radnih mjesta u Hrvatskoj radioteleviziji – HRT (od 1984. do 2004. godine): u Osijeku sam radio kao rukovoditelj tehnike TV centra Osijek; u Zagrebu – inženjer specijalist, rukovoditelj tehnike Hrvatske televizije (HTV), glavni producent HTV-a i član Uprave HRT-a, a nakon smjene 2000. godine ponovo radim kao inženjer specijalist (od 2000. do 2004.), tako da sam bio cjelovito upoznat s gotovo svim segmentima tehnološkog procesa složenog sustava HRT-a, posebno onog dijela koji se odnosi na organizaciju proizvodnje i emitiranja televizijskog programa te poslovanja HTV-a. Tu sam pokrenuo sam projekt »3×24«, kojim je uspostavljeno 24-satno emitiranje na sva tri kanala HTV-a; bio sam producent filma Isprani (Zrinko Ogresta, 1995.), a sudjelovao sam i u produkcijskom osmišljavanju i financijskom planiranju filma i TV-serije Četverored (Jakov Sedlar, 1999.); obnovio sam stručnu i edukacijsku suradnju HRT-a s Fakultetom elektrotehnike i računarstva Sveučilišta u Zagrebu.

U mirovini sam od 2004. godine. U radu sam se striktno rukovodio načelima zakonitosti, morala i stručnosti, tako da sam bio izložen brojnim usponima i padovima u tzv. radnoj karijeri. Sada uživam u mirnom obiteljskom životu sa svojom suprugom Danicom, koja je u više od 52 godine našega braka bila uz mene u svim životnim usponima i padovima.

___________________
* Popis korištenih izvora: Glas Slavonije 1971./1972. ¦¦Vjesnik u srijedu 1971. ¦¦Vjesnik 1971./1972. ¦¦Večernji list 1971./1972. ¦¦Hrvatski tjednik 1971. ¦¦PTT list 1971./1972. ¦¦Izvještaj Komisije Općinskog komiteta SK Osijek od 29. listopada 1971. godine ¦¦Zapisnici i dokumenti samoupravnih i upravnih organa PTT poduzeća Osijek ¦¦Izvješća sa sastanaka organizacije SK PTT-a Osijek ¦¦Osobne bilješke autora ¦¦PTT list od 28. studenoga 1990. godine ¦¦»Magazin« Glasa Slavonije od 7. prosinca 2001. godine.