Prave žrtve ne razmeću se patnjom

Ugledna hrvatska spisateljica Jasminka Domaš uvijek na promocijama svojih knjiga puni dvorane, ne samo zbog svoga književnog dara, nego i zbog svoga pozitivnog duha, lišenog »okovana« ega, što je rijetka pojava u ovoj našoj »uskoj varoši«, a koju ju je tako lijepo dočarao Antun Gustav Matoš u svojoj Staroj pjesmi iz 1909. godine. Biti dobar pisac i dobar čovjek koji spaja, a ne razdvaja ljude u ideološkim ili privatnim klanovima, dobitna je kombinacija za autora, a lijep odjek koji dobiva Jasminka Domaš, u književnosti i na književnoj sceni, potvrđuju njezinu posebnu stvaralačku auru. I njezina nova knjiga Kadišl i nebeski putnici (Litteris, 2020.), po kojoj se radi i predstava na daskama HNK u Varaždinu, dobila je izuzetno dobre kritike, i to opravdano, jer je u njoj autorica sjajno, životno i duboko literarno, bez imalo patetike, opisala stradanja Židova u Zagrebu za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Budući da antisemitizma i dalje ima u »vrlom« našem svijetu, koji je pun i drugih neljudskih pošasti, ova knjiga je i danas aktualna, a ono što je drži književno svježom jest izvrstan stil kojim autorica opisuje sudbine nekada uglednih profesora, knjigovođa i obrtnika, koje pod nacističkom opsadom postaju anonimne, iako je u njima snažan ljudski vapaj za nastavkom života što su ga kao srpom pokosili nacistički motori, proglasi i plakati.

Knjiga ima neobičnu strukturu – svaki progonjeni Židov ili Židovka u kratkom tekstu opisuje svoj život koji će uskoro prohujati s ratnim vihorom, kao da prije logora svatko želio staviti kratku oporuku sebi, svijetu, Bogu, koji je i sam na visinama zatečen ljudskim zlom. Smrt otkucava posljednje sate, a žrtvovani ljudi nastoje u brzim ispovijestima »sabiti« svoje živote, da ih predaju kao ostavštinu nekim ljudima u nekim drugim vremenima. Ta pisma pisana su rodbini, nebu, Bogu, nekome, nekima, a u njima žrtve sa strahom rade brzu restrospekciju svojih života, kako im, u vihoru zla, ne bi bio otet, zgnječen, zaboravljen. U tim ispovijestima nedužni obilježeni ljudi propituju vjeru i sumnju, zlo i poniženje, nižu paradoksne dvojbe (kako u patnji doživjeti uskrsnuće, kako ponižen dozivati Boga, kako otići s ovoga svijeta bez identiteta, s pokradenom imovinom i dostojanstvom, kako ostaviti trag svoga postojanja dok ga zlo nemilice potire, itd.). Kao i uvijek, pravi mučenici su stoici, a oni lažni odvajkada su u politici mahali zastavama i širili žar za rušenjem staroga i stvaranjem novoga.

Ova knjiga duboko ulazi u psihe ljudi koje neobjašnjivo zlo ostavlja zatečenima i nijemima, poput lutki koje ne znaju mrziti, nego se samo zamišljeno i ustrašeno klatarati na nitima neznane im sudbine. Jasminka Domaš tako je stravu preokrenula u neku mističnu plemenitost žrtava koje ne umiju mrziti kada ih drugi mrze niti se osvećivati kada ih gaze. Nižući veoma čitljive pojedinačne, kratke drame, autorica je stvorila sjajan »katalog« ljudskih života iliti herbarij uspomena, unatoč »maestrima« hajki koji ljudske živote nastoje pomesti u prašini, a da ne znaju da su u tim životima prisutne sve sile ovoga svijeta – od strašnoga straha do stoičke snage kojom se, svemu unatoč, podnosi i drugima prenosi jedno vrijeme.

Knjiga Kadišl i nebeski putnici veoma slikovito dočarava progone Židova u Zagrebu u doba Drugog svjetskog rata, a iznutra, jakim emotivnim, misaonim i literarnim nitima stvara klupko kušnje, nerazmrsivo, ali izazovno svakom poniženom ljudskom biću. Oko onog temeljnog egzistencijalnog pitanja Zašto? i čitatelj ovija razne duboke misli – je li moralo biti tako ili nije, je li zlo sudbinsko ili ljudsko, je li ono konačno ili tek polazno za nebesku transcendenciju, je li mržnja poticaj za buđenje svih ljubavi prema ljudima, koje smo ranije proživjeli, je li progon poticaj za plemeniti oproštaj koji će upijati druge dobre duše i tako utkati tuđe živote u svoje vlastite, itd.

Autorica jakom spisateljskom snagom ljudske sudbine prikazuje u nekoj čudnoj magli nestajanja, tako da su one istodobno i prisutne i neprisutne, na granici života i smrti, na granici posvjetljenja i zatamnjenja, kao u crno-bijelom filmu, i na toj granici razvija se cijela filozofija života. Priče budućih logoraša, koji brzo i dinamično nastoje zaokružiti svoje živote pred kopitima jahača apokalipse, vrve životnim detaljima u vrijeme mira, te su priče žive razglednice koje sve više blijede na horizontu nepojmljiva iščeznuća. Tako je Jasminka Domaš ponor patnje dočarala živahnim stilom, dakle neobično, jer patnja obično izaziva statične monologe, »bolećivost« teksta koji se gubi, oteže, produljuje u mislima. I upravo ta sinteza dviju krajnosti – bezdana zla i živahnog pisma ovoj knjizi daju doista posebnu draž.

Jasminka Domaš, autorica mnogih pjesničkih, proznih i znanstvenih djela, knjigom Kadišl i nebeski putnici dala je važan prilog literaturi o holokaustu, sjedinjujući povijest i književnost, čovjeka i čovječanstvo. Uspjela je široku lepezu života i svijeta prikazati u kratkim oproštajima mnogih ljudi koji »brzopotezno« postaju etikete za transport, uspjela je preplesti apatiju žrtava koje preko noći gube svoje »ja« i duboku empatiju prema njima. Odlično je prikazala crnu ruku ljudske povijesti i relativnost ljudske sudbine, u mreži kojekakvih okolnosti i sila i poetično je »pospremila« ljudske drame kao pisma u bocama, koje će plutati i doplutati tko zna kamo i kome, kao svjedočanstva ljudi koje su zlikovci pokušali učiniti nevidljivima, nepostojećima.

Sve priče likova pune su nostalgije prema bivšim životima u vrijeme mira, s izgrađenim dostojanstvom ‒ njihove drame titraju između ugodne prošlosti, neizdrživo neizvjesne sadašnjosti i zlokobne budućnosti. U toj jezivoj tišini jedna žena kazuje: »Pokušavam se sjetiti svih onih koje sam voljela, pokušavam se sjetiti svih onih kojima sam ja nešto u životu značila. Bol u prsima sve je jača, kao da neću živa stići na odredište. Moje je srce sada poput voska, ono je u nestajanju. Ovdje mi nitko ne zna ime. Ja sam samo svijeća koja iz sata u sat dogorijeva«.

Druga Židovka opisuje: »Postojim i ne postojim. Ja više nisam ja. Ovi dronjci na meni, ovaj osjećaj neizrecive gladi, odrezali su mi kosu, uništili prošlost, srezali budućnost. Imam li ja još ikakvu osobnost? Moja velika obitelj je nestala. Prvo su braću i oca odveli u Jadovno pa zatim stričeve u Jasenovac, naposljetku su mene gurnuli u stočni vagon. Užasavam se pri pomisli vidjeti svoje lice i što su u logoru od mene napravili. Htjela sam sama dokrajčiti ovu muku, a onda mi je jedna žena iz barake rekla: ‘Nemoj, jer nikada nećeš saznati kraj.’ I tako sam odustala«.

Neobjašnjivost metafizičkog zla uvlači likove u vrtlog introspekcije, no umjesto odgovora bivaju sve više hipnotizirani nelogičnim svijetom i sobom, kao da su na granici surove zbilje i snoviđenja, na granici stravične, naturalističke proze i neke čudne poezije zla. Njihova patnja postaje apstraktna i time još teža, jer se ne može detektirati, analizirati, objasniti. Nemoguće je objasniti taj paradoks, tu »poeziju zla« koju je autorica utkala u ovu knjigu, i baš joj to daje posebnu spisateljsku snagu. Kako je uspjela ostvariti sintezu dubokog zla i nježnog humanizma? Ničim nego talentom, a i njegova definicija svakome kritičaru izmiče.

Jasminka Domaš literarno je popunila cijeli svijet ‒ u ovoj, relativno kratkoj knjizi, nema ni viška ni manjka, sve je rečeno o Zlu i Dobru, sve je vidljivo i nevidljivo, ekspresivno i potisnuto. Darovala nam je tekst koji nas duboko rastužuje, ali i oplemenjuje na stalnom putu prema ljudskosti, pa bila ona u zamišljenu ili stvarnom svijetu. Ova knjiga pokazala nam je da prave žrtve režima (nacističkog, a i bilo kojeg drugog represivnog) trpe u sebi, da se ne razmeću svojim križem po medijima, jer muka je duboko osobna, ona je i teška i sveta, kao i stoička snaga kojom se šutke podnosi. Žrtve nikada ne marširaju, nikada ne prozivaju, pa bi se mnogi politički angažirani nesretnici u nekim bivšim sistemima mogli upitati: U čemu je tajna? Tajna je samo u tome što su neki patnju doista proživjeli, a neki zapravo nisu. I odatle takvima snaga za medijski boj.

No pustimo takve i vratimo se knjizi Jasminke Domaš Kadišl i nebeski putnici, koja nas podsjeća na tko zna koliko neznanih junaka u zapisanoj povijesti. Kao što piše u Malom princu Antoinea de Sainta-Exuperyja ‒ bitno je uvijek ono što je očima nevidljivo. Možemo li u ovom svijetu, sa strašnom globalnom političkom kartom, živjeti s tom rečenicom? Možemo, jer svijet je pun zala, ali i one nevidljive, rasute dobrote koja, iza svih političkih ovalnih ureda, kroji sasvim drugu, ljudsku povijest.