Plovidba slabo poznatim morem

Knjiga Hrvati Boke kotorske kroz povijest: sjećanja i zaboravi povjesničara i političara Đure Vidmarovića pokušaj je da se na jednome mjestu prezentira burna povijest, bogata kulturna baština i društveni život bokeljskih Hrvata, što je autoru bio nesavladiv pothvat, pa se stoga pretežno koncentrirao na problematiku identifikacije i opstanka ove autohtone zajednice u zaljevu Boke kotorske. Autor već u uvodnom slovu priznaje da je za to potreban timski rad stručnjaka iz više znanstvenih disciplina te da on za taj posao nema »niti vremena niti potrebne kvalifikacije«. Zato nije čudno, kad je ipak našao vremena, da je Vidmarović formirao svoju knjigu kao zbirku preuzetih tekstova drugih autora, na koje se onda beskrajno osvrtao, nadovezivao, tumačio i opetovano iznosio svoj stav o »nedovoljnom« isticanju etnonima u njihovim radovima.

Cijelom se knjigom provlači autorova ideja o Hrvatima Boke prožetim »patološkim strahom od etnonima«. Potom se niže bezbroj prigovora svim onim autorima koji nisu po Vidmarovićevoj mjeri dovoljno naglašavali hrvatstvo Bokelja, do te mjere da naziva njihove radove sramotnom činjenicom. Ipak, na jednome mjestu, valjda svjestan kompleksnosti ili nedovoljnog poznavanja povijesti, tradicije i društvene situacije stare zajednice bokeljskih Hrvata, autor lamentira: »..mnogo je problema, nedoumica, nepravdi, nesnalaženja, politikantstva, podmetanja...« koji idu u smjeru nestanka hrvatske autohtone zajednice Boke kotorske, a pritom ne uočava svoj doprinos tomu – neprekidno dezavuirajući već priznate radove bokeljskih Hrvata, koji kontinuirano pridonose promociji i očuvanju baštine svojih predaka. Takvim autorima prigovara politikantstvo, iako je upravo on stranački »uzemljen«, a sam ponavlja netočnosti o izvoru nekih pojmova, pa tako primjerice i metafore »zaljev hrvatskih svetaca«. Iako autor ističe da u knjizi nastoji argumentirano i dobronamjerno ukazati na »probleme«, upitni su mnogi argumenti, a nismo uvjereni ni u dobronamjernost.

U sadržaju knjige koja broji čak 97 poglavlja i potpoglavlja, Vidmarović nije dosljedan u navođenju autora pojedinih »posuđenih« članaka. Na samom početku knjige nudi neuobičajen »prolog« – prijepis kompletnog ugovora o međudržavnoj zaštiti prava manjina između Hrvatske i Crne Gore, a u sljedećem poglavlju »Susreti s Hrvatima u Boki...« odlučio je cjelokupnu zajednicu bokeljskih Hrvata strpati u četiri kategorije, podijelivši ih na svjesne asimilate (odrekli se hrvatskog identiteta i djeluju na njegovu potiranju), nesvjesne asimilate (osobe »s oštećenom historijskom sviješću«), prinudne asimilate (»zbog političkih razloga žele hrvatski etnonim zamijeniti subetnonimom Bokelji«) i provokatore (»bokeljski Hrvati s ugašenom sviješću, uključeni u petu kolonu«). Nisam sasvim siguran u koju sam kategoriju svrstan, no zahvaljujem Vidmaroviću ukoliko me nije ugurao u »petu kolonu«, u svakom slučaju zahvaljujemo mu što nam je, barem na izmaku života, osvijestio tko smo i što smo.

U poglavlju »Hrvati u Kotorskoj biskupiji«, inzistirajući na objektivnom pristupu povijesnoj građi, autor se trudi »razotkriti« svakog pisca o Boki koji, po njemu, nije dovoljno naglasio hrvatski identitet stanovnika Zaljeva; tako npr. »Gazda Ristu« – pok. Rista Kovijanića, kao na pisca »bez imalo stida« [sic.], zatim pok. Tomislava Grgurevića (jer nije napisao da su Peraštani Hrvati, inače bi mu, navodi Vidmarović, djelo bilo priznato) i tako redom, obasipajući »umilnim riječima« (ili kako je u uvodu najavio: »dobronamjerno« i »smireno«) sve one koji ne pišu baš kako naš autor želi. Ukoliko nisu naglašenog ili dovoljno naglašenog etnonima, za Vidmarovića sadržaji nečije knjige, studije, članaka, bez obzira na kvalitetu, gube značaj. U nastavku poglavlja autor ubraja među hrvatske obitelji i one koje to nisu (Vojnovići, Vukasovići...), a možemo zaključiti i da ne razlikuje dvije obitelji Mandića iz Herceg-Novog, različitog podrijetla i konfesije.

Autor s pravom ističe nezadovoljstvo protivljenju novske gradske uprave da se rodna kuća sv. Leopolda Bogdana Mandića obilježi prigodnom spomen-pločom, no, pritom, pogrešno dodaje »koji je ondje rođen u plemićkoj obitelji, a majka mu je iz čuvene bokeljske hrvatske obitelji Bulović iz Perasta«. Naime, majka mu je iz novske obitelji Carević, a obitelj Bulović u Perastu ne postoji. Ne bi čudilo da se čitatelj izgubi u ovoj opsežnoj zbirci znanstvenih, stručnih i literarnih »prikupina« raznih temā i autorā, jer primjećujemo da se ne snalazi ni sam autor ove knjige o Boki (o kojoj je pisati postala moda) jer bi inače uskladio podatke o istim osobama ili događajima u različitim dijelovima knjige.

U poglavlju »Hrvati u Crnoj Gori nedovoljno su poznati u Hrvatskoj« autor piše o poraznoj statistici u pogledu udjela Hrvata u populaciji Boke kotorske te pravilno locira razdoblja i političke formacije koje su uzrokovale smanjenje broja bokeljskih Hrvata, no ne navodi također jedan veliki val iseljenja Bokelja koji nije u osnovi političke prirode. To je razdoblje propasti plovidbe na jedra i nastanka parobrodarskog društva (austrijski Lloyd u Trstu), kamo su mnogi bokeljski pomorci, kojima je to bilo tradicionalno zanimanje, iselili na službu. Na iseljavanje 90-tih godina prošlog stoljeća podsjeća nas bolnim svjedočanstvom žrtve tragičnih događaja – gosp. Miha Dobroslavića

Dalje se nižu poglavlja koja su, zapravo, prepisani, cjeloviti ili djelomični, članci drugih autora prema odabiru Vidmarovića, a birani su kako bi poslužili kao temelj njegovih komentara, odnosno kako bi potvrdili autorovu tezu o nekom bokeljskom fenomenu, povijesnoj ili političkoj situaciji ili mu, suprotstavljajući se tezi, poslužili kao kritička podloga. Najveći broj članaka raznih autora, čak njih šest, Vidmarović je preuzeo iz zbornika sa znanstvenog skupa »Hrvati Boke kotorske« (Zagreb, 2003.). Prijepisi »Kronotakserisanskih, budvanskih i kotorskih biskupa« s internet stranice Kotorske biskupije i dugi niz životopisa kotorskih biskupa kao i svetaca, prepisanih iz drugih izdanja (ili internet stranica) – svi su bez navedenih izvora. Ovdje autor, na naše zadovoljstvo, reproducira ranosrednjovjekovnu krstionicu Kotorske katedrale, no, mada je za njega to otkriće, ne možemo se složiti s mišljenjem da o njoj zna samo nekoliko stručnjaka, jer se još u vrijeme moje mladosti nalazila u osnovnoškolskom udžbeniku povijesti u Hrvatskoj.

Slijede poglavlja velikih i obećavajućih naslova, a kratkih sadržaja i bez novih doprinosa istraživanju ili bibliografiji Boke. Nižu se »Sveci Boke kotorske«, »Katoličanstvo u Boki kotorskoj«, »Rani i srednji vijek i Hrvati Boke kotorske« te dva članka o našem dragom svecu, sv. Leopoldu Mandiću, od kojih prvi potpisuje don Dejan Tursa, a drugi don Anto Baković.

U poglavlju »Baština Hrvata Boke kotorske između nade i zaborava« samo je jedan članak – o slikaru Antunu Šojatu, rad Ž. Brguljana objavljen u Hrvatskoj reviji br. 4/2008, potom 2015. u knjizi Bokeljske teme istog autora. Neshvatljive su intervencije Vidmarovića u tuđi rad. U sadržaju knjige prenosi originalan naslov članka, ali ne i autora, ali posebna nekorektnost je da članku koji je pod navodnicima (i time čitatelju garantira originalan prijenos) Vidmarović oduzima autorove napomene (fusnote) koji se referiraju na izvore, a umeće 19 svojih (!?) s nepotrebnim životopisima umjetnika koji se u članku samo imenom spominju. Igre bez granica...

Vidmarović ima razumijevanja što se stanovnik Istre ponosno deklarira kao Istranin, Dalmacije kao Dalmatinac, Dubrovnika kao Dubrovčanin itd., ali strogo osuđuje, proziva i dezavuira autore koji stanovnike Boke kotorske nazivaju Bokeljima, tvrdeći netočno da se pojava kojom se Bokelji »narodnosno određuju subetnonimom pojavila u najnovije vrijeme«. Primjera, koji ne idu u korist autorovu mišljenju, kroz prošla stoljeća ima na pretek, a spomenimo tek onu iz sredine 19. stoljeća, kada u odgovoru na poziv bana Jelačića o priključenju Boke hrvatskim zemljama s prčanjske skupštine ponosno napominju da oni nisu Dalmatinci nego Bokelji. Bokelji nisu imali potrebe isticati etnonim jer su znali što su i tko su, a bili su i obazrivi i tolerantni prema pripadnicima drugih nacionalnih zajednica. To ne znači da su bili manje Hrvati nego Vidmarović misli. I mi, njihovi potomci, itekako smo svjesni svoje narodnosti, ali je, u tradiciji predaka, ističemo manje riječima, a više konkretnim doprinosima.

U poglavlju »Bartul Ivanković (1815.-1898.): enigma s imenom i narodnošću«, autor se bavi retrospektivnom izložbom slikara jadranskih brodova B. Ivankovića kojeg neopravdano i bez argumenata naziva »Hrvatom iz Boke kotorske«. Govoreći o izložbi iz 2006. i popratnom katalogu jedino točno navodi autore izložbe, Nadu Fisković i Željka Brguljana. No, bezrazložno ih optužuje da skrivaju ime slikara, navodeći ga kao »B. Ivanković«; čudi se njihovom »neznanju« te ih upućuje na pomoć osobama koje se nikada nisu bavile Ivankovićem, »poentirajući« pitanjem »ako slikar B. Ivanković nije Hrvat iz Boke kotorske zbog čega je uopće otvorena izložba njegovih radova...« Dakle, nečuveno je da se jedan književni povjesničar i političar (vidi autorov životopis u knjizi) miješa u likovnu temu kvalificirajući kompetentne autore izložbe kao neznalice. Ne znajući puno o toj temi, Vidmarović autore upozorava i na Ivankovićeva pisma, misleći da ih autori izložbe nisu proučili.

Pohvalno je što je Vidmarović u knjigu uvrstio i poglavlje o velikom hrvatskom pjesniku, Kotoraninu Viktoru Vidi. Međutim, Sabrana djela Viktora Vide, koja je pripremio Branimir Donat u izdanju »Dore Krupićeve« i H.B. »Bokeljske mornarice 809« (Zagreb, 2012.), a koja su izdana i našom zaslugom, ne spominje iako ih je bez našeg znanja, i bez ikakvih osobnih zasluga za ta izdanja, svojedobno predstavljao u Podgorici. Unutar izdanja objavljeno istraživanje o Vidinim korijenima nije spominjao (iako se dijelom eseja služio u svom izlaganju) jer mu ne odgovara istina da Viktor Vida ima i pretke koji nisu Hrvati, ili da potječe, kako se često naglašavalo, iz »jedne od najstarijih kotorskih obitelji«.

Slijedi prilog o knjizi putopisa Perast još živi Tomislava Grgurevića u kojemu se autor, dosljedan sebi, najviše bavi »aferom« prešućivanja etničke pripadnosti Peraštana. Smatrajući to sudioništvom »u nasilju nad vlastitom etničkom manjinskom zajednicom«, autor koristi priliku, na primjeru »posrnulog Hrvata« Tomislava Grgurevića, rastumačiti čitatelju pojmove memoricida, kulturocida, lingvocida, sholocida te etnocida, koji potkrepljuje primjerom Istre, Boke i Srijema. Ističe da bi s velikim zadovoljstvom pozdravio Grgurevićev putopis da nema »zatajenja« peraškog hrvatskog identiteta »što knjizi daje notu nasilja i netolerancije, čak i kroatofobije«. Iznoseći, kao pozitivan primjer knjigu akademika Pečarića, naš autor, koji stalno uspoređuje loše i dobre »dečke«, nikako da se zapita ‒ kako to da prvi, s izraženim hrvatstvom, djeluju u Zagrebu, a drugi u Kotoru? Pita li se autor o uvjetima življenja i opstanka hrvatskih starosjedilaca Boke, posebno nakon Drugog svjetskog rata, ili što (ni)je Hrvatska kao matica učinila u ključnim trenucima za Hrvate Boke.

U daljnjim brojnim člancima, koje je Vidmarović prethodno objavljivao u časopisima, a u pravilu se radi o osvrtima na objavljene knjige o temama Boke kotorske, i dalje se provlači kao lajtmotiv »prešućeni narod«. Autoru to posebno smeta u knjizi Zvijezda mora don Nika Lukovića, pa piše: »...premda je knjiga objavljena 2000. godine, on svoj rad stavlja u kontekst Jugoslavije iako je država tog imena nestala«. Dakle, Vidmarović ne zna da je to reprint starog izdanja (iz 1931.), a da je don Niko preminuo (1970.) prije nestanka te države. Inače je autor u pravu kada govori o opsegu kulturne baštine bokeljskih Hrvata, njenoj vrijednosti i ugroženosti. Ona je davno spala pod skrb Katoličke crkve u Boki, već je dugo i njoj teret, a održava se različito po župama, ovisno o stupnju odgovornosti, entuzijazma, sposobnosti i truda župnika. Svakako bi, budući da se radi i o nacionalnoj baštini, hrvatska država trebala više brinuti o njenom održavanju i zaštiti.

Pišući o knjizi U Boki kotorskoj svaki kamen govori hrvatski autora Josipa Pečarića, odaje počast hrabrosti autora i to »biranim« riječima: »...k tomu iskazuje otvoreno i hrabro hrvatsko rodoljublje i državnotvornu političku svijest, što ga opet u našim šugavim prilikama baca u nemilost lijevoj i orjunaškoj falangi«. Ispada da je svatko na udaru nekih »falanga« – tko lijevih, tko desnih...

U jednom od sljedećih članaka, pišući o monografiji Dobrota: povjesnica bokeljskog pomorstva Antuna Tomića, grijeh nedostatka hrvatstva Vidmarović sada ne stavlja na dušu autora. Naime, iako on »prešućuje hrvatsko podrijetlo žitelja Dobrote... ciljano« ‒ smatra ga »povjesničarom-amaterom« te odgovornost prenosi na recenzenta Miloša Miloševića. A Miloševićeve »grijehe«, koje je Vidmarović iščeprkao 2008. iz njegove knjige Iz prošlosti Boke kotorske u izdanju Matice hrvatske, prenosi na urednika knjige Luku Vukušića (ukoliko se to nije odnosilo na glavnu urednicu Jelenu Hekman). Zanimljivo je to »loptanje« kod autora koji većini spočitava manjak hrabrosti u pisanju. Nakon što je tako »oborio« Miloševića, lakše je dovršio posao prozivajući Gracijelu Čulić, Mariju Mihaliček, Anitu Mažibradić, Slavka Dabinovića i tako redom, sve po istom »grijehu«.

Međutim, treba naglasiti da dva dijela ove Vidmarovićeve knjige smatramo posebno vrijednim. Prvi, posvećen velikim bokeljskim pjesnicima Viktoru Vidi, Jeronimu Korneru i Luki Brajnoviću i drugi, stanovito sjećanje na bokeljske svećenike stradale u razdoblju komunizma, posebno na mučki ubijene don Iva Brajinovića, don Đura Perušinu i don Graciju Sablića.

Na kraju, o knjizi kojoj smo se prethodno veselili, možemo samo s rezignacijom zaključiti da nije donijela ništa novo o Boki, osim stare činjenice da su Hrvati sami sebi najgori neprijatelji te da sve što postignu svojim radom i talentom nastoje jedan drugom osporiti. U knjizi je previše relativiziranja, dezavuiranja i prozivanja da bi bokeljskim Hrvatima bila ugodno štivo, a ostalim Hrvatima zanimljiva građa. Pitamo se kome je namijenjena ova knjiga? Možda najviše onima od kojih je autor i krenuo – »vanjskim neprijateljima«.

U njoj je i mnoštvo pogrešaka – pojmovnih, jezičnih i drugih. Primjerice, u pisanju prezimena osoba: umjesto Čizmaj stoji Čizma, umjesto Krušala nalazimo Kršula, u jednom popisu ista je peraška obitelj navedena kao Smeća i Smekja itd.; imena mjesta: genitiv Prčanja ispravljen u netočan ‒ Prčnja, za mjesto Đurići stoji Gjurovići – obitelj koja s tim mjestom nema nikakve veze; umjesto Mula stoji Mua, što je istina česta pogreška kod pisaca. Također se stalno ponavlja »peraštanski« umjesto peraški i drugo, što je ovdje nemoguće i nepotrebno sve navoditi. Autor pokazuje i nesnalaženje u lociranju položaja pojedinih gradića i mjesta Boke kotorske.

Sve u svemu, knjiga nema strogo definiranu strukturu jer, jasno je, nastajala je u dužem razdoblju, u kojem je autor dolazio do određenih knjiga ili članaka o bokeljskim temama, na koje se često prethodno osvrtao u novinama, a potom i tuđe i svoje članke uvrštavao u »rastuću« knjigu, po kriteriju nedovoljna isticanja etnonima. Najsretniji dijelovi knjige su rijetki trenutci kada se autor oslobađa nacionalnih »okova« i pristupa stvarnim sadržajima članaka odnosno samoj temi. Poštujući nastojanje Vidmarovića da u jednoj knjizi objedini burnu povijest i bogatu baštinu bokeljskih Hrvata, moramo priznati da nas je upravo još jednom podsjetio kako je to gotovo nemoguće. Naime za takav pothvat nije dovoljno nekoliko izleta i ugodnih razgovora, nego temeljito istraživanje, a za poznavanje društvenog života, sociokulturnih, konfesionalnih i inih odnosa male zajednice Hrvata i pripadnika drugih naroda u veličanstvenom zaljevu južnoga Jadrana, potrebno se bilo roditi i živjeti u Boki, pa i baštiniti »zaljevsku« genetiku. Na kraju, Vidmarovićeva knjiga nudi drevnoj hrvatskoj zaljevskoj zajednici u nestajanju »utjehu« poetičnim podnaslovom: Sjećanja i zaboravi.