Od lokalnog prema globalnom obzoru

Stanislav Petrović ovjerava svoju prisutnost u hrvatskoj književnosti od 1975. godine zbirkom kajkavskih stihova Za nohti zemlja (TIZ Zrinski, Čakovec). Izrazito je privržen kajkavštini, no s nimalo manje vještine i uvjerljivosti ogledao se i u stvaralaštvu na štokavskom jezičnom standardu. Objavljuje kontinuirano u provjerenoj i prepoznatljivoj osobnoj poetici. Prelet svjetla, tema ovog prikaza, jedanaesta je njegova zbirka pjesama.

Kompozicijski, sastoji se od tri ciklusa, poetički srodnih, ali s određenim pomacima u nekim elementima. Prvi ciklus nosi naziv Ti moja najmojija rieč (36 tekstova), drugi Travničke lipe (3 teksta i 8 autorovih slika), treći Zapušteni perivoj (29 tekstova, sa završnom slikom). Najuočljivija je diferencijacija ciklusa s obzirom na jezik: prvi je dio kajkavski, drugi sadrži dva kajkavska teksta i jedan na standardu, treći je kompletno na standardu. Na taj način, na razini cjelovite strukture, ostvaruje se tijek od lokalnog do globalnog, najbližeg prema daljem, što se očituje i na razini motivike (raspon od najintimnijih prostora doma i djetinjstva do općih socijalnih problema današnjice). Takva je struktura svakako semantična, što nastojimo eksplicirati analizom.

Motreno sa stanovišta motivike, može se reći da između dijelova ne postoji neka znatnija razlika: Petrović je, vjeran sebi, motivski pejzažan, refleksivan i socijalan. Prema strukturi emotivnosti elegičan je, nostalgičan, s povremenim otklonom u ironično. Spomenuta elegičnost i dah pasatizma, u značenju okrenutosti prema prošlosti kao odabranom vremenu, najizrazitiji su u prvom ciklusu. Iniciraju ih spoznaja o položaju fenomena koji u životu pjesnika svakako sadrži centralnu vrijednost ‒ jezika. Petrović nije sentimentalan, on svoju emociju ne hiperbolizira nego registrira pojavu s komornim emotivnim akcentom, čak se može reći ‒ s rezigniranom nadom. Upravo ta rezignacija stabilizira i disciplinira emociju da ne preraste u povišenu retoriku (morti se samo skrivleš/ od mene zdroblenoga v leta/ ti moja najmojija reč/ ka se obnovim/ kaj vas kak cvietje naberem/ vu košaricu/ i/ ka vas k ognjišču donesem/ rieči vi moje najmojije; Rieč). Određeni žal za prošlošću proizlazi iz suočavanja osobnih svjetova – svijeta prošlost (mama, najže, obloki, škuola, detinstvo...) i svijeta suvremenosti (u prvom ciklusu suvremenost je prisutna tek u natruhama, a izrazitije će se profilirati u trećem ciklusu).

Dok je prvi ciklus viđen kao svojevrsni album odabranih slika, nedosežan stvarnosti, pomalo idiličan, aktualna je stvarnost svijet u kojem se gube temeljne vrijednosti i ljepote (koliko je god iz postmodernizma teško govoriti o temeljnim i središnjim, u Petrovićevu su prostoru relacije i redovi vrijednosti jasno postavljeni: emotivno je uzvišenije od racionalnog, privatno od javnog, prošlost od sadašnjeg. Petrović je svjedok promjene svjetonzornih paradigmi ‒ nestajanja staroga svijeta te jednog tipa ljepote i etike u kojoj se osjeća kao u najosobnijoj istini (Škuola pri kapieli). Prošlost, ovjenčana aurom nedodirljivosti, sasvim je osobno modelirana. Poezija i jest svjedočenje osobnog, načinima imanentnim motritelju ko iskaznom subjektu te u tom smislu recipijentu manje ili više dojmljivim, prepoznatljivim i prihvatljivim.

Osim priljubljenosti uz jezik, u kajkavskom je ciklusu najizrazitija i sljubljenost s pejzažem (othajam vu pole ka dozorim/ kak žito; Othajanje). Lirski subjekt je uronjen u jezik, doživljava jezik kao biće. Zbog izrazitog žala uvjetovanog zanemarivanjem kajkavštine te osvjedočenja da se spoznaje zrelih godina ne poklapaju s nadom mladih godina (denes od se vučenosti znam/ da so istine naviek za vrati; Označeni), te su pjesme emotivno angažirane i izrazito nostalgične (Rieč).

Drugi je ciklus strukturno začudan: sastoji se od svega tri teksta praćena s osam autorovih slika (potpisane su sa Stamat, pseudonimom koji je Petrović konstruirao za svoj likovni identitet). Dijelovi su ujedinjeni temom (lipe, Travnička ulica, pčele, sunce, boja – zlatna). Prvi i treći tekst su srodno-kontrastni: povezuje ih ista tema, pozicija i kolorativnost, a razlikuje ih jezik (kajkavski –štokavski). U emotivnoj i vrijednosnoj komponenti držim ih vrlo ravnopravnim pa možemo spekulirati o binarnom odnosu kao načinu procjene (i dokazu istovrijednosti) dvaju jezika, odnosno njihove kompetentnosti u ovladavanju temama, idejama i emocijama.

Osobito je zanimljiv drugi tekst zbog pozicije i estetike prijelaznosti: polazi od kajkavskog izričaja iz pisma Petra Zrinskog pred smaknuće, ali polazni tekst aktualizira standardom locirajući ga u konkretnu suvremenostvarnosnu situaciju. Ta dva različita vremensko-jezična sloja vezuje tema očekivanja smrti, i to na isti način (sječenjem, kljaštrenjem, rušenjem, rezanjem), uz prikladnu kolorativnost (crne riječi). U tom je smislu pjesma na razini motivike simbolična, alegorijska, a Petrović već spomenutu paralelu čovjek-pejzaž, uz već naznačeno sasvim osobno osvjedočenje, razvija kao egzistencijalnu bitnost.

Autorske slike uključene u ciklus izrazito su dendristične (u tom smislu prate lipu kao temu ciklusa), a emotivno slijede dva tona prepoznata u pjesmama: četiri su groteskne i hororične (pa su ugođajno bliže drugoj pjesmi), a četiri profinjenijih boja, linija i morfologije općenito (u skladu s emotivnom strukturom prve i treće pjesme).

Treći dio, pisan dosljedno na standardu, povremeno izrazitije aktualizira suvremene teme, uvodi u pjesmu probleme vremena (iseljavanje, socijalna problematika, strah, potres, zlo, bijeda, korona): svijet gubi auru i bajkovitost rastačući se u prozaično trajanje. Takvi momenti izazivaju ozbiljnu tugu (Odavno znam tko sam i što slijedi/ ali osjećam se kao prljava krpa u džepu/ u toj svojini/ e dome moj; Dome moj), a rjeđe su pisane u ironijskom tonu (odatle sva ta sila nezdravih vrlina/ u našim njedrima; Kako dohvatiti). U poziciji egzistencijalne samoće, subjekt se, žudeći za puninom života oslanja na dnevni obrok šutnje (Dnevni obrok). Premda su pjesme uglavnom izrazito prožete žalom i osjećajem iznevjerenosti, Petrović se ne odriče ljepote i nade, vjere u ono temeljno ljudsko: kako god bilo, spas je u čovjeku, a na taj se način, budući da je čovjek dio prirode, nadonosno prenosi na prirodu samu (samo u nama je spas; Priroda to zna).

Pjesme su pisane dosljedno bez interpunkcije: stihovi se nižu bez formalnih pravopisnih imperativa, protočne su, gipke i podatne. Rečenica je gotovo kolokvijalnog ritma, većinom temeljne gramatičke strukture, bez začuđivanja, inverzija i sličnih elemenata poetskog instrumentarija, zbog čega pjesma teče tiho ispovjedno, kao solilokvij. Pomalo iznenađuje poigravanje povremenom nesustavnom rimom: Petrovića uglavnom poznajemo kao modernista koji je prigrlio nevezan slobodni stih i konverzacijsku dikciju. U trenutku koncentracije na rimu, stih dobiva na akustici, definiranom ritmu i akcentima (na svojevrstan način rimom kao poetičkom strategijom označavanja važnog mjesta u strukturi, predlaže rimovane segmente interpretaciji), no stih se odmiče od svoje kontemplativnosti i svojevrsne narativnosti, na koju smo navikli u Petrovićevim pjesmama.

Premda je, u skladu s običnošću jezika i sintakse, naglašena direktnost, denotativnost i čistoća značenja, nije zanemariva ni Petrovićeva sporadična metaforika. Kad se oblikuju, metafore su dosta konvencionalne tako da ne hermetiziraju tekst nego mu ostavljaju namjeru jasnog, nedvosmislenog prenošenja poruke (spomenimo put i rijeku kao već konvencionalne metafore za život). Takav odabir jezika uobičajen je za Petrovića kao autora: on nije radnik u jeziku (repertoar jezični i imaginacijski je zadan) nego je graditelj/konstruktor emocije, svjetonazora, no ponekad se zaigra jezikom stvarajući inovacije začudnih struktura (caklolist rose, ogromnina).

Reći nam je, na kraju, kako je Prelet svjetla zbirka kontinuiteta, svojevrsno sabirno mjesto autorovih poetičkih i svjetonazornih uporišnih mjesta ‒ stabilnih i provjerenih, gotovo nedodirljivih i potvrđivanih, s naznakom novih smjerova istraživanja (likovni prilozi, odnosno autorov iskorak u prostor likovnosti). Otvaranje novih prostora svakako je znak životne i kreativne vitalnosti pa je očekivati nastavak Petrovićeva umjetničkog angažmana.