Novo čitanje Matoševe poezije

Antun Gustav Matoš kanonski je autor hrvatskoga književnog opusa i ikonički lik hrvatske moderne. Matoš je bio plodotvoran autor, nesputano se okušavao u mnogim žanrovima, no ponajprije je u memoriji prosječnog recipijenta ostao zabilježen kao pjesnik. No, tema Matoševog pjesništva, koje je opsegom relativno malo, čak i recipročno žanrovski unutaropusno, velika je tema. To pokazuju i najnovija knjiga u kojoj su okupljene Matoševe pjesme i epigrami i koja donosi opsežnu studiju o Matoševom pjesništvu koju je napisala akademkinja Dubravka Oraić Tolić. Njezinoj književnoznanstvenoj studiji prethodila su djela u kojima se bavila drugim Matošu zanimljivim književnim rodovima i žanrovima.

Dubravka Oraić Tolić se bavi proučavanjem Matoševa opusa već više od 30 godina i stoga je ubrajamo među najmeritornije književne znanstvenike za djelo A. G. Matoša. Najnovija studija nastavlja se na intenciju suvremenog čitanja Matoševih tekstova, koja je ponajbolje ostvarena u autoričinoj knjizi Čitanja Matoša (2013.). Ondje je tema bila Matošev prozni opus, odnosno pretežito pripovijetke, putopisi i feljtoni. Ovom novom studijom o pjesništvu autorica također pokazuje novo čitanje Matoševe poezije. U ovoj su knjizi sjedinjene Matoševe pjesme i epigrami, popraćeni dodatnim materijalima, što već dulje vrijeme nije bio slučaj. Svaka pjesma ima priložen nadnevak i mjesto objavljivanja, Tekstološkim napomenama autorica upućuje na mjesto preuzimanja tekstova, donosi popis Važnijih izdanja Matoševih pjesama, pomoću kojega se može pratiti kontinuirano objavljivanje Matoševih pjesama (navedeno je jedanaest izdanja, od 1923. do 2019.). Preuzet je i Rječnik i tumač, što je vrlo važno zbog arhaičnih izraza, stranih riječi, manje poznatih pojmova i imena. Bez takvoga tumača često je tekst nerazumljiv. Sabrana djela A. G. Matoša koja je objavila je Sveučilišna naklada Liber 1973. i iz kojih je (knjiga V. i knjiga XII.) preuzeta većina pjesama i epigrama predstavljaju relevantan izvor jer su knjige s velikim marom uredili Dragutin Tadijanović i Dubravko Jelčić, a i ostala navedena izdanja, koja su uredili Miroslav Šicel i Ružica Pšihistal, načinjena su prema pravilima struke.

Studija o Matoševom pjesništvu iz pera Dubravke Oraić Tolić raspodijeljena je u pet poglavlja. Autorica nas ponajprije uvodi u čitanje teksta. Prvo poglavlje nosi naslov »Pretpostavke za čitanje Matoševih pjesama« te donosi biografske podatke, bez kojih je teško shvatiti neke tekstove. Biografska metoda pridonosi stvaranju recepcijskog okružja jer u Matoševom opusu, u kojemu je mnogo pjesama koje autorica naziva stvarnosnicama postoji znatna veza, odnosno tetoviranje teksta biografskim činjenicama. Nadalje, autorica nas upoznaje s važnim podatcima o vremenu nastanka i objavljivanja pjesama, gdje su također bitni biografski detalji vječitog »vandrokaša« Gustla, kojega je život nosio od Beograda do Ženeve, od Münchena do Pariza i na poslijetku Italije.

Slijedi poglavlje o recepciji, tj. književnoznanstvenoj recepciji Matoševih pjesama od njegovih discipulusa, koji su ga nazivali rabbijem, preko studije Antuna Barca, sve do kraja 20. stoljeća. Autorica gradi čvrstu konstrukcijsku shemu, tako da u recepciji razlikuje tri recepcijska razdoblja. Prvo je u prvom desetljeću 20. st., drugo seže od objavljivanja rukopisne knjige 1923. do trećega, kada Jure Kaštelan objavljuje doktorsku disertaciju o Matoševom pjesništvu i kada djeluje Zagrebačka slavistička škola.

S obzirom na to da se Matoš pjesništvom intenzivnije počeo baviti kada je već bio afirmirani prozaik, autorica navodi i stručna objašnjenja tog fenomena obrnutog od uvriježenog da se stupanje u književni diskurs odvija poezijom. I ovdje, kao i u ostatku studije, autorica izdvaja faze u tumačenju. Prvu interpretaciju tog fenomena prepoznaje kao »biografsko- psihološku«, drugu »poetičko-stilsku«, koja se temelji na proučavanju artizma i antieesteticizma te protoekspsresionizma, dok je treći pristup intramedijski.

U ranijim čitanjima Matoševih tekstova i u svojim književnoteorijskim tekstovima autorica se bavila pitanjima modernističkoga subjekta. U Matoševom pjesništvu pronalazi flanerističkog subjekta. Matoš je u svijetu fakcije bio flaner, nomad, a u fikcijskim književnim umjetninama on je razvio simboličkog, duhovnim prostorom obilježenog flanerističkog subjekta. Također, Matošev pjesnički autor ostvaruje se u trima tipovima: poeta faber, poeta doctus i poeta ludens. Autorica oprimjeruje ove tipove interpretirajući tekstove akribično i pronalazeći u njima argumente za teze o tipovima pjesničkog autora.

Drugo poglavlje naslovljeno je »Duhovni i emocionalni apsoluti« s podnaslovom »Matoševa lirika između artizma, humora i estetike ružnoće«. Jaki označitelji Matoševoga pjesništva uočeni su pomoću razvidnosti u pet estetičkih strategija, a to su: 1. pluralizam stilova, 2. glazbena intermedijalnost, intertekstualnost i eruditska citatnosti, 3. raskošna figurativnost, 4. kult forme i 5. prodori humora, ironije, groteske i estetike ružnoće. Među duhovnim i emocionalnim apsolutima autorica pronalazi sljedeće, koje zatim analizira u podpoglavljima: Ljepota, ljubav i smrt, Cvijet, San, Žena (Žena-anđeo; Žena-zavodnica; Žena kao takva), Sudar ideala i zbilje, Rodne bufonade) Slike muškaraca, Domovina-nacija-Hrvatska, Domovina-krajolik-Hrvatska, Domovina-majka-Kroacija, Obješena domovina-mama-dama-Hrvatska, Domovina-baba, Domovina-povijesni muževi-suvremeni Hrvati.

Autoričina metoda akribičnog, minucioznog čitanja Matoševih pjesama, dovodi ju i do istraživanja Matoševih pjesničkih uzora i pozicioniranja Matoševe umjetnine s obzirom na tadašnje estetske i stilske kanone. Tako autorica ustanovljujući da se »na prvome mjestu Matoševoga transcendentalnog kozmosa nalazi temeljna riječ njegova artizma – ljepota« (str. 272) te produbljuje interpretacijama pojedinih pjesama znakovit odnos između označitelja ljubav, ljepota i smrt te Matošev odnos prema simbolističkom esteticizmu i posebice Baudelaireu. U pjesmama u kojima se pojavljuje označitelj cvijet (Maćuhica, Srodnost, Mistični sonet) to je Matoševo nagnuće uspoređeno s florealnom estetikom secesije i Baudelaireovim naslovima i motivima. Autorica ne propušta eksplicirati Matoševu originalnost u pridavanju simboličkih značenja ovim označiteljima.

U poglavlju »San« D. Oraić Tolić obrađuje već ranije, u prozi uočen motiv sna. Istražuje metaforičko-simboličku semantiku ovog oniričkog motiva u Matoševu pjesništvu. Uviđa dva značenja sna, odnosno snovite svijesti. Jedno je psihička univerzalija, koja omogućuje »zgušnjavanje najdubljih ideja« i »emocionalnih apsoluta«, a drugo estetska univerzalija, koja se očituje kao utopijski san i metafizički san, odnosno kao svjetla i tamna strana duše. Govoreći o oniričkim aspektima Matoševe lirike autorica studije polazi od vrlo detaljnog uvida u pjesničko tkivo, osobito istražujući nokturalne odrednice u kanonskim sonetima »Jesenje veče »i »Notturno«.

Polazište autorice u znanstvenom istraživanju Matoševe lirike obilježeno je sviješću o Matoševom književnom stvaralaštvu kao Gesamtkunstwerku. Stoga autorica, koja se u svom znanstvenom djelovanju orijentirala i na rodna pitanja i u Matoševom pjesništvu, kao i ranije izučavajući prozu, primjenjuje strategiju istraživanja rodnih tema i motiva. Jedan od značajnijih je tematiziranje žene i usustavljivanje tog označitelja. U polazišnom poglavlju naslovljenom »Žena«, autorica konstatira da se tematski i motivski on javlja u svim žanrovima zastupljenim u Matoševom književnom stvaralaštvu. Autoričina teza je da Matoš bio u rodnoj ideologiji vođen patrijarhalnim doživljajem žene i da je »u rodnoj imagologiji stvaratelj modernističkih muških slika o ženama: eterične žene-anđela (femme fragile) i zamamne žene-zavodnice (femme fatale)«, odnosno da je Matoš bio patrijarhalni filogin. Tezu autorica oprimjeruje u poglavljima »Žena-anđeo (femme fragile)«, spretno i suvereno povezujući Matošev tekst s onodobnim biografskim podatcima, prema kojemu su stvarni uzori i inkarnacije Matošu za ovaj tip žene bile Dragica Tkalčić, sestra njegovih prijatelja i poznata hrvatska glumica Ljerka Šram te Matoševa zaručnica Olga Herak. Ovakvo ulančavanje pokazuje da je autorica eruditni, kompetentni i minuciozni znanstveni recipijent, koji teze temeljito potkrjepljuje i koji ulančava biografske i fikcijske, odnosno stvarnosne i književno-umjetničke elemente.

Takvo iscrpno čitanje poetskoga teksta, koje oprimjeruje teze nastavlja se i u poglavlju o fatalnoj ženi, zavodnici, gdje se referira na Isidoru Duncan, poznatu američku balerinu, ali se analizira apsolutno simbolična sfera u području svijesti pjesme u »Djevojčici mjesto igračke«, »Labudu«, »Čuvidi« i »Capricciu«, da bi se u poglavlju »Žena kao takva« konstatiralo i rezimiralo da »... žene kao takve variraju od Djevice Marije i opatice do lezbijke i bludnice« i dokazalo tu ambivalentnost shvaćanja žene na primjerima pjesama »U bolnici« i »Bjesomučnik«. Budući da autorica izvrsno poznaje Matošev opus, ona i u ovome slučaju povezuje pitanje žene u lirici s Matoševim feljtonima i zaključuje podudarnosti.

Nakon poglavlja »Sudar ideala i zbilje« u kojemu se pokazuje kako se u Matoševom prikazivanju motiva žene raspon emocionalnih i estetičkih strategija proširuje do humora, groteske, čak karikature i estetike ružnoće. A zbog spoznajno-stvarnosnog modela koji odudara od ideala žene-anđela, autorica u poglavlju »Rodne bufonade« pokazuje širinu Matoševe rodne, odnosno tematiziranja femine poetike i koja se očituje i kao prilika za Matošev ludizam. Na tome tragu nastaje njegov ciklus rodnih bufonada. Autorica diferencira bufonade od pjesama stvarnosnica, pokazujući na primjerima da je riječ o imaginativnim estetskim strukturama (»Arhiloh«, »Ljubavnik sramežljiv«, »Serenada«, »Krinolina«).

U poglavlju »Slike muškaraca« autorica suvereno pokazuje Matoševo imaginiranje »muških protagonista ljubavne drame«. Ona razlikuje pet slika takvih muškaraca, a to su libertinski zavodnik, poludio od ljubavi, plemeniti ljubavnik, bogati glupan i seoski bećar. Sve tipove muškaraca autorica analizira putem isrcpnog proučavanja pjesničkog teksta, u kojemu uočava i intertekstualne postupke i arhetipske obrasce, posebice u »Djevojčici mjesto igračke«, »Erotica biblion«, »Bjesomučnik«, »Dva Kentaura«, »Mulac«, »Ljubavnik sramežljiv«, »Suza«.

Nekoliko poglavlja je posvećeno vezi rodnih elemenata i domoljubja. U poglavlju »Domovina-nacija- Hrvatska« autorica je analizirala Matošev odnos prema naciji, odnosno domoljubnu poetiku i ustanovila tri »razloga estetske djelotvornosti« te poetike. Prema njezinoj shemi to su: 1. politički model (starčevćanski i renanovski okvir), 2. kulturni model (model etnosimbolične pripadnosti) i 3. ljubav prema krajoliku i jeziku. Definirajući domovinu Matoš je rekao: »Što je domovina? Svakako nije narod – narod bez zemlje, kao ni zemlja što nije zemlja bez naroda«, što se može nadopuniti s poznatom tvrdnjom koju autorica citira, a koju je zapisao u putopisu »Iz Samobora«: »Krajevi su ljudi, a ljudi su krajevi«. I u ovome poglavlju autorica suvereno povezuje poetske i prozne tekstove koji tematiziraju ili motivski ulančavaju Matoševo domoljublje. Takva se praksa nastavlja i u poglavlju »Domovina-majka-Kroacija«, posebice u analizi pjesme »Gospa Marija«, u kojoj se autorica osobito posvećuje jezičnom sloju, odnosno rimama i tako istančanom analizom pokazuje bravuroznost Matoševe poetike i maestralnog Matoševog artizma.

Sljedeće je poglavlje »Obješena domovina-mama-dama-Hrvatska«, koja je prikazana pomoću teze o Matoševom flanerističkom protusubjektu, te analizirana iz originalnog rakursa, također pokazuje povezanost Matoševe feljtonistike i pjesništva. Nadalje slijeda dva poglavlja: »Domovina-baba« i »Domovina-povijesni muževi/suvremeni Hrvati«. U prvom je poglavlju ukratko prikazana i takva slika domovine razočaranog povratnika Matoša na primjerima Pepice Pogačić iz poznate Matoševe crrtice »Kip domovine leta 188*« i Bare iz pjesme »Grički dijalog«, dok u sljedećem poglavlju se iskazuje postojanje dva tipa muškaraca u Matoševoj domoljubnoj poeziji, a to su slavni »muževi« nasuprot ulizicama i konformistima. Autorica se koncentrirala u oprimjerivanju teze analizirajući posebice ranu pjesmu »Zvono«, ali i referirajući se na druge (Kod kuće, Lamentacije, poemu Mora i dr.), kao i na feljtonističke zapise.

U trećem dijelu studije »Onirička distopija pravaškoga subjekta« riječ je o pokazivanju »Elemenata protoekspresionizma u poemi »Mora« u kojoj se ustanovljuje »pravaški protusubjekt« i Matošev »polemički paradoks«. Zahvaljujući rascjepu između idealističkih očekivanja, tj. transcendentnih ideja i apsolutnih vrijednosti i surove zbilje, javio se svojevrsni paradoks te je »Mora« spoj »stilskog modernizma i ideološkog antimodernizma«. Autorica svoju tezu dokazuje i u jezičnom i formalnom sloju, gdje su se našli »katastrofizam distopijskih sadržaja, estetika ružnoće, poetika oniričkog krika i simulatanizam«.

Četvrti dio studije nosi naslov »Popularnokulturni aktivizam«, a tiče se pjesama koje autorica naziva stvarnosnice. Ponajprije ona proučava nekanonske pjesme, koje su nastale povodom nekih konkretnih zbivanja u kulturi i politici, koje su odraz Matoševa polemičkog stava. To su uglavnom epigrami, satire, parodije, rugalice. Prema autorici tri su razloga zašto se nije sve do nedavno pisalo o ovim pjesmama. Prvi je u samome Matošu, koji nije dovoljno cijenio ovakve pjesme jer nisu zadovoljavale artističke kriterije, drugi je elitistički pristup znanstvenih recipijenata, a treći je zbog konkretnog angažmana ovih pjesama zbog kojega se smatralo da su efemerne jer su podložne nekoj konkretnoj životnoj (političkoj, kulturnoj) situaciji. Budući da je kriterij zanemarivanja bio angažiranost autora, Dubravka Oraić Tolić posvećuje se pojmu aktivizma, smatrajući da treba razlikovati dva tipa Matoševa aktivizma, a to su imaginativni ili simbolički i popularnokulturni ili stvarnosni aktivizam. U poglavljima »Oblici popularnokulturnoga aktivizma«, »Alegorija«, »Humoreska«, »Rugalice«, »Polemička pjesma«, ona analizira Matošev aktivizam ulazeći u srž teksta i dokazujući da ovi tekstovi imaju svoj život i bez poznavanja tadašnjeg kulturnog i društvenog konteksta.

Posebice vrijednim dijelom ove studije može se prepoznati niz poglavlja u kojima se autorica posvećuje Matoševim epigramima. Ona proučava kako je i koliko Matoš primjenjivao svoje estetske strategije na ove male i naizgled efemerne pjesničke tekstove. Od Matoševih strategija ona uočava one koje funkcioniraju kao estetske atrakcije bez obzira na sadržaje, a to su 1. humor, ironija, groteske, 2. popularna citatnost, 3. igre imenima, 4. jezično i stilsko bogatstvo i 5. vatromet rima (usp. Oraić Tolić, D. 2020: 377). Tumačeći kontekst ovih pjesama, koji je danas nepoznat, autorica najvažnijim smatra da jezične igre, kojima obiluju ovi pjesnički tekstovi odaju Matoša artista, kao i u drugim, kanonskim pjesmama i što je još važnije, Matoša koji je poeta ludens i koji tako postavlja »temelje postmodernističke ludističke poetike Ivana Slamniga« te je »navijestio angažirano stvarnosno pjesništvo na početku 21. stoljeća«.

Ova knjiga u kojoj su sjedinjeni Matoševi poetski tekstovi i značajna i vrsna studija Dubravke Oraić Tolić je uistinu veliki pomak u novom vrjednovanju i suvremenom čitanju Matoševoga pjesništva. Autorica studije je velikom akribičnošću i minucioznom čitanju te zahvaljujući vlastitoj erudiciji načinila iskorak u kroatističkom znanstvenom polju. Iako progovara metajezikom, stil kojim piše je logičan, rečenice kauzalne i svima razumljive pa će osim književnim znanstvenicima i znalcima, knjiga pomoći svima koje interesira Matoševo pjesništvo. Recipijenti će moći ustvrditi da bez Matoša ne bi bilo ni Ujevića, ni Krleže ni Slamniga, jer autorica u rezimeu, tj. petom dijelu ove knjige »Matoš i hrvatsko pjesništvo 20. i 21. stoljeća« to ukratko i objašnjava. Također, vodeći nas kroz znanstvenu recepciju hrvatskih kroatista od Barca, Frangeša, Kaštelana preko Kravara, sve do najmlađih poput A. Milanko i R. Pšihistal i dr., dodajući na kraju knjige i opsežnu literaturu i kazalo imena i pojmova, Dubravka Oraić Tolić stvara knjigu koja je i znanstveni putokaz.