Novi plov lađe od vode

Činjenica da se pojavilo ponovljeno izdanje nekog djela Pavla Pavličića, jednog od najznačajnijih i najproduktivnijih suvremenih hrvatskih pisaca, nije ništa neobično. Nerijetko se, naime, pojavljuju nova izdanja njegovih recentnih djela zato što se prva izdanja brzo rasprodaju, a bilo je više slučajeva da se sa znatnijim vremenskim odmakom pretiskuju i neka starija djela, ponajprije ona lektirna (Dobri duh Zagreba, Večernji akt, Trojica u Trnju, Koraljna vrata), ali i neka druga koja više nisu bila dostupna na tržištu, poput krimića iz sedamdesetih i osamdesetih (Plava ruža, Stroj za maglu, Pjesma za rastanak itd.), ali i memoarskih (Dunav) te djela za djecu i mlade (Zeleni tigar, Petlja) itd. Konačno, prije nekoliko godina pojavila se i edicija Pavličićevih izabranih djela, u kojoj je pretisnuto deset ponajboljih njegovih knjiga. No, pretisak koji se pojavio ove godine ipak je po nečemu poseban među tim nemalim brojem Pavličićevih reizdanja. Radi se o novom izdanju njegove prve knjige, zbirke (kratkih) priča Lađa od vode, objavljene daleke 1972. godine. To novo izdanje plijeni pažnju zbog najmanje deset razloga.

Knjiga od koje je sve krenulo

Pojava novog izdanja Pavličićeve Lađe od vode plijeni posebnu pažnju, kao prvo, zato što to nije bilo koja, nego prva autorova knjiga, ona od koje je sve krenulo. Kolika je simbolika prve knjige bilo kojeg autora nije potrebno nabrajati, a to nekako posebno dobiva na težini kada govorimo o autoru koji je poslije objavio preko stotinu knjiga. Pavličićeve biografije na koricama knjiga ili gdje drugdje nerijetko spominju upravo samo tu prvu knjigu, onu kojom je ušao u književnost, onu koja predstavlja pravi početak njegove književne biografije. Iako pisci često znaju reći da je od prve važnija ona koja slijedi poslije nje, jer ona pokazuje je li prva bila samo slučajnost (svejedno u pozitivnom ili negativnom smislu), pa bi u tom smislu vrijedila i ona narodna prvi se mačići u vodu bacaju, valja se prisjetiti da ipak vrijedi i ona druga narodna – prvi se pamte. Velika simbolika prvog mjesta, u svakom slučaju, nije upitna.

Važnost pretiska prve Pavličićeve knjige očituje se, kao drugo, i u činjenici da je ona – budući da je prvi put objavljena prije gotovo pedeset godina – danas sasvim nedostupna na tržištu, a nije dostupna niti u manjim knjižnicama. To otežava rad književnim povjesničarima koji (barem oni ozbiljniji) uvijek žele krenuti od početka autorova stvaralaštva, no nerijetko i tzv. obični čitatelji – nakon što se zaljube u kasnije autorove knjige – žele saznati što im je prethodilo. Što se tiče književnih povjesničara, slučaj s prvom Pavličićevom knjigu tim je dramatičniji zato što ona nema samo apstraktnu simboliku početka njegove književne karijere, nego i sasvim konkretnu – ta je knjiga, naime, iznimno važna i za cijeli autorov kasniji opus, ali i za hrvatsku književnost toga vremena.

Što se tiče samog Pavličića, gledano iz današnje perspektive, ta je knjiga najavila – i to je naš treći aspekt po kojem mjerimo važnost njezina pretiska – neka tematska i stilska uporišta njegova kasnijeg bogatog opusa. Knjiga se, naime, sastoji od dvadeset priča većinom smještenih u neimenovani podunavski gradić, po čijim se konturama može prepoznati autorov rodni Vukovar. I radnja mnogih kasnijih Pavličićevih knjiga bit će smještena u taj grad (npr. Zeleni tigar, Diksilend, Glasnik, vlasnik, hodočasnik), ili u njegove mimikrijske parnjake koji ili nisu imenovani (Nevidljivo pismo, Škola pisanja, Muzej revolucije) ili se zovu Varoš (Kronika provincijskog kazališta, Devet spomenika, Odbor za sreću itd.). O Vukovaru Pavličić govori i u brojnim novelama, ali, dakako, i u memoarskim djelima (Dunav, Šapudl, Vodič po Vukovaru itd.) te brojim feljtonima. Nadalje, velik broj priča iz te prve Pavličićeve knjige u svojem središtu ima neobične likove, čudnjikave umjetnike (Putujuća priča), izumitelje (Pakleni stroj), zanatlije (Veliko zvono), putnike (Suncokret), fataliste (Guja u njedrima) itd. Pavličić je u kasnijem stvaralaštvu stvorio još velik broj sličnih likova, pri čemu ih se najveći broj, čini mi se, pojavljuje u romanu Diksilend (1995.), koji sadrži desetak svojevrsnih umetnutih priča o neobičnim glazbenicima, koje kao da su nastavak onih iz Lađe od vode.

U većina priča iz Lađe od vode o neobičnim likovima, ali i u ostalima, pojavljuje se i neki oblik fantastike – većina tih likova u stanju je činiti ono što se ne može racionalno objasniti, ili im se nešto takvoga događa. Sve su priče smještene u realistički okvir, no u njega se, dakle, upisuju neki iracionalni događaji i likovi. Iako je neposredno poslije Lađe od vode u takvom ključu ispisao tek još jednu knjigu (Vilinski vatrogasci), nakon čega je počeo pisati kriminalističku prozu (Dobri duh Zagreba), takvom obliku fantastike poslije se ipak ponovno vratio, počevši od slavnog Večernjeg akta (1981.), i ostao mu vjeran sve do danas (Bakrene sove, 2018.).

Većina priča iz Lađe od vode ima i skriveni alegorijski potencijal. Tako npr. jedna od najdražih mi priča, Šetalica, govori o uraru koji se odselio iz neimenovanog podunavskog gradića, no neprestano se u njega vraća po neku sitnicu koja mu je ondje ostala. Radi se očito o alegoriji nemogućnosti (konačnog) odlaska iz rodnog mjesta, što se može shvatiti i kao najdirektnija najava kasnijih Pavličićevih vukovarskih tema. Uostalom, motiv iz te priče ponovio je i u memoarskom zapisu Povratna karta, koji je 1991. postao dio knjige Dunav.

Klasik hrvatske fantastike i postmodernizma

Neka od spomenutih obilježja važna su i za hrvatsku književnu povijest. Tako zbog spominjanih elemenata fantastike Lađa od vode predstavlja – što je naš četvrti aspekt zbog kojeg je važan njezin pretisak – klasično djelo one skupine pisaca koju će književna povijest poslije nazvati hrvatskim fantastičarima, odnosno hrvatskim borgesovcima (S. Čuić, G. Tribuson, D. Kekanović, D. Jelačić Bužimski i dr.). Iako većina njih, uključujući i Pavličića, svjedoči da se nije radilo o smišljenom zajedničkom nastupu, fantastika je nešto što ih spaja i u tome ih kontekstu danas vidimo.

Fantastika i neka druga obilježja koja pronalazimo u pričama iz zbirke bila su važan doprinos i otvaranju cijele nove paradigme u hrvatskoj književnosti toga vremena – one postmodernističke. To je naš peti aspekt zbog kojeg je važno da se dogodio pretisak knjige. U Lađi od vode postmodernistički postupci vidljivi su prije svega u autoreferencijalnim i metatekstualnim intervencijama pripovjedača u brojnim pričama, a pogotovo u prvoj i posljednjoj. Tako prva, neobičnog naslova Pismo što ga je Ivan Radak poslao iz sjeverne Italije svome prijatelju u naš grad, govori o svojevrsnoj beskonačnoj višeznačnosti tekstova, odnosno o konačnoj neodredivosti značenja, što je jedna od krilatica postmodernizma, jednako kao i ono o intertekstualnosti, o čemu govori posljednja, ujedno i naslovna priča. U njoj pripovjedač prvo govori o iskustvu postmodernističkog čitatelja (»U svakoj mi se knjizi ponešto činilo kao nastavak prethodnih... ja sam u svemu nalazio neki tajnu srodnost... sve su knjige, činilo se, zatvarale neki krug...«), a zatim o iskustvu postmodernističkoga pisca (»Tako sam se počeo zanositi mišlju o tome kako bi bilo kad bih mogao uzimati iz knjiga samo neka poglavlja, samo ulomke koji dobro pristaju jedan uz drugi, i sastaviti ih... Tako bih dobio novu knjigu«). Propitivanje postmodernističkih tehnikā, i to upravo metatekstualnosti i intertekstualnosti, obilježit će i kasnije Pavličićeve knjige (Večernji akt, Krasopis, Koraljna vrata, Škola pisanja itd.).

Manje je do danas primijećena ili barem isticana činjenica da je Lađa od vode bila zanimljiva i u žanrovskom smislu. Naime, zbirka se sastoji od vrlo kratkih priča, opsega do deset stranica, koji su žanr u pravom smislu riječi u hrvatskoj književnosti kanonizirali upravo fantastičari. I prije je, dakako, u hrvatskoj književnosti bilo kratkih priča, no u sustavu kratke proze ipak je do fantastičara prevladavao onaj žanr koji zovemo novelom ili pripovijetkom, dakle tekstovi duži od deset stranica, do otprilike sedamdeset, pa i stotinu stranica. Žanr izrazito kratke proze prvi su u nas izrazitije promovirali fantastičari i uloga Lađe od vode bila je izrazito važna, što je i naš šesti aspekt zbog kojeg je njezin pretisak važan. Zanimljivo je pritom primijetiti da se Pavličić tome žanru poslije vraćao tek uzgredno.

Ostale blagodati reizdanja

Sedmi aspekt zbog kojeg valja pozdraviti reizdanje Lađe od vode tiče se činjenice da se priče u njemu donose u korigiranoj i osuvremenjenoj verziji. Kao što autor sam napominje u predgovoru, u pričama ništa nije mijenjano po pitanju njihova značenja, no ispravljene su očite pravopisne i slične pogreške te su neke, danas zaboravljene, riječi osuvremenjene, što bi trebalo olakšati recepciju suvremenim čitateljima.

Osmi aspekt zbog kojeg je reizdanje važno tiče se činjenice da je popraćena spomenutim autorovim predgovorom, u kojem iznosi niz zanimljivih podataka o nastanku priča, o tome kako ih je pisao, kako je došao do svojeg prvog izdavača, kako se osjećao kad je ugledao svoju prvu knjigu itd. Autor objašnjava i da se nije okrenuo fantastici zato što je osjetio da toga nedostaje u hrvatskoj književnosti (»...ja sam uzeo pisati fantastiku zato što nisam znao pisati ništa drugo. Daleko je od mene bila misao o originalnosti, inovaciji i sličnim stvarima«), a jednako tako svjedoči i da fantastičari nisu bili osmišljena skupina (»Nismo mi ništa planirali, jer se nismo ni poznavali...«), a priznaje da nije imao niti ikakve druge namjere, pogotovo one postmodernističke, jer se taj termin tada »nije kod nas još ni rabio, niti sam ja o njemu imao pojma«.

Deveti aspekt zbog kojeg je reizdanje važno je pogovor kojim je popraćeno. Radi se zapravo o studiji Tomislava Brleka, u kojoj donosi suvremeno čitanje zbirke, ukazujući na mnogo njenih važnih aspekata. Jedan od njih tiče se činjenice da knjiga kao cjelina ima konceptualnu strukturu – ne samo da priče nadopunjuju i osvjetljavaju jedna drugu nego se, gledajući knjigu kao cjelinu, u njoj od prve do posljednje priče prikazuje putanja od zbilje prema književnosti. U tom smislu Brlek smatra i da u knjizi »sve ima biti shvaćeno u odnosu prema književnosti«, odnosno»kao metafora književnosti« (o čemu svjedoči i sam naslov zbirke), zbog čega ju uspoređuje s prozama J. L. Borgesa (razina ideja) i I. Calvina (razina realizacije), ali i Prozama R. Marinkovića itd.

I konačno, a možda i najvažnije, deseti aspekt zbog kojeg je ovo reizdanje dobrodošlo tiče se činjenice da je ono – ako zaboravimo književnopovijesnu i ostalu njezinu simboliku, dodatke itd. – suvremenim čitateljima ponovno učinilo dostupnima zbirku zanimljivih priča, koje možda ne pripadaju vrhuncima Pavličićeva opusa, ali svakako zaslužuju čitateljsku pozornost.

Radi se, dakle, o knjizi koja ima simboličko značenje početka književne biografije Pavla Pavličića, ali je važna i kao inicijacija i anticipacija mnogih stilskih, tematskih i ostalih obilježja njegova opusa (fantastika, metatekstualnost, intertekstualnost, zavičajnost itd.). Njegova Lađa od vode važna je i za hrvatsku književnu povijest kao klasična knjiga hrvatskih fantastičara, ali i kao jedna od onih koje su snažno pridonijele razvoju našeg postmodernizma, kao i razvoju žanra kratke priče. U svakom slučaju, koji god od spomenutih, ali i nespomenutih, aspekata uzmemo u obzir, jasno je da je pretisak Lađe od vode bio pun pogodak.