Mjesto gdje prebiva istina

Zbog televizijskog kviza u kojem se pojavilo pitanje o zen budizmu, gospodin Barbot je u gradskoj knjižnici uz još dvije posudio i knjigu o zenu. Od nje nije ništa posebno očekivao te ju je posljednju počeo čitati. Ispočetka mu se sve činilo jako informativnim, ali u biti pozerskim i dosadnim. Međutim, kad je počeo čitati poglavlje o koanu, on se zagrijao. Ta šašava, zbunjujuća pitanja izgledala su mu ne samo kao filozofske šale za razgibavanje mozga, nego i kao vježbe duhovitosti, čak i kao odlično sredstvo za testiranje nečije osobnosti. Činilo mu se da je napokon našao ono što je dugo podsvjesno tražio: pravi način razgovora s ljudima koji omogućuje i da se igra i da sazna nešto bitno, čak da doživi nešto kao prosvjetljenje. Jer, umjesto željene filozofije on, mrakolomac, kako ga je djed nekad u šali zvao, po očevoj želji studirao je pravo. Zato je gotovo cijeli radni vijek proveo braneći prijestupnike, dobro zarađujući, stječući bogatstvo i osjećajući gorčinu. Ona se s povećanim brojem obranjenih kriminalaca pretvorila u otvoreni cinizam, čime se štitio od grižnje savjesti.

Sada mu se napokon pružila prilika da se bavi otkrivanjem žive istine, onim čim se kao idealistički mladić htio baviti, da ljubi mudrost i da se istovremeno bezazleno igra, da se zabavlja i da ljudima stvara šanse da kroz mrak i oni dospiju do mjesta gdje prebiva istina, što je etimološko značenje riječi koan1. Također, sada je napokon uz pomoć živih ljudi on sam mogao razbiti svoju dualističku svijest i otvoriti svoje unutrašnje, duhovno oko za novi, čisti pogled na svijet. To objašnjenje koana dopalo mu se jednako kao i primjeri koana iz povijesti zen budizma. Neke je pročitao i po deset puta. Svaki put bio je jednako oduševljen, svaki put se smijao, ponekad i na glas.

Uostalom, sa šezdeset i sedam godina osim umrijeti nije mu preostalo ništa drugo nego da bar pokuša upoznati živu, neknjišku istinu, onu koju ljudi oko njega žive, kao i što i koliko im ona znači. Ako to može bezbolno postići, ako tako može i drugima pomoći da je upoznaju kako bi je sami što potpunije živjeli, on se jednostavno morao upustiti u otkrivanje te još neotkrivene Amerike. Ako se time mogao baviti njegov djed koji je imao samo četiri razreda osnovne škole, može i on, situirani visokoobrazovani penzioner udovac s puno slobodnog vremena. Na to ga je dodatno tjerala kruta stvarnost: djeca su mu bila u inozemstvu, bliže rodbine nije imao, svi prijatelji su pomrli. Nikakvog hobija nije imao – ako se ne računa hodanje po gradu, što je radio radi zdravlja i radi potrošnje viška vremena. I, što je možda najvažnije, možda će se kroz filozofsku gimnastiku riješiti razmišljanja o smrti, muke koja mu je sve više zagorčavala život i koje se ni učestalim odlascima u crkvu nije uspio osloboditi.

Taktiku je bilo lako smisliti: da ne bude otkriven, on će s javne telefonske govornice nazvati broj koji mu tada padne na pamet i postavit će osobi koja mu se javi jedno koanovsko pitanje. Dalje sve ovisi o sreći, koja pak ovisi o zdravstvenom stanju osobe, njenom karakteru, stupnju obrazovanosti, raspoloženju, radoznalosti, eventualnom društvu i prekinutom poslu, njenim planovima, o vremenu, to jest dalje sve ovisi o dharmi, kako bi možda budisti rekli, to jest hoće li joj se više svidjeti ovaj ili onaj faktor.

Nekoliko dana gospodin Barbot izabirao je koanovsko pitanje koje će postaviti nasumično izabranom telefonskom broju. Između Zašto bik prođe kroz prozor, a njegov rep ne može? Ako se pravog čovjeka ne pozdravlja ni riječima ni mukom, kako ga se pozdravlja? Što je istina? Čime govori čovjek, jezikom ili duhom?Što je zvuk jedne ruke?‒ odlučio se za posljednji. Taj mu se najviše dopao kad je čitao knjigu o zen budizmu, a zbog impliciranog humora mu se činio najprikladnijim.

O dobivenim odgovorima vodit će dnevnik na čijim će koricama pisati Mjesto gdje prebiva istina. Dnevnik će imati četiri stupca: datum, koan, opis reakcije sugovornika te njegov komentar te reakcije. Analizom dobivenih zapažanja mogao bi nešto više saznati o ljudima i o njihovom odnosu prema istini.

Bio je uzbuđen kad se približavao željezničkom kolodvoru, odakle je odlučio zvati. Izabrao je sredinu popodneva, vrijeme kad je malo putnika na kolodvoru, a i kad kod kuće ljudi još nisu toliko zaokupljeni televizijom. U glavi su mu se vrtjeli telefonski brojevi, izmjenjivala nasmiješena i zapjenjena lica, psovke su se miješale s čestitkama, režanje s ushićenjem.

Lijeva ruka mu se tresla dok je dizao telefonsku slušalicu. Kažiprst desne ruke dva puta je zapeo u brojčaniku dok je zvao 233-625.

– Da, molim – javio se ljubazni starački glas. – Izvolite.

– Što je zvuk jedne ruke? – izusti gospodin Barbot krajnjim naporom.

Uslijedila je tišina. Gospodin Barbot je ponovio pitanje. Nakon nekoliko sekundi tišine veza se prekinula.

Makar nije dobio nikakav odgovor, gospodin Barbot je bio zadovoljan. Ta čovjek ga nije ni ispsovao ni izvrijeđao. On sam je uspio dva puta postaviti pitanje. Glas mu je tek malo zadrhtao. Šutnja umjesto odgovora također je odgovor. Ona doduše ukazuje na zbunjenost čovjeka kojega je nazvao, njegovu skamenjenost, no ona također pokazuje i njegovu intelektualnu lijenost, ravnodušnost i strah od razmišljanja, čak i od pokušaja da sam nešto otkriva. U dnevniku će opisati cijeli slučaj. U komentaru će dodati da prva nazvana osoba nije pokazala volje da misli jer nju dublje stvari vjerojatno ne zanimaju.

Za dva dana gospodin Barbot je ponovno zvao. Ovaj put zvao je iz govornice pokraj groblja. Izabrani broj je bio 436-219. Odlučio je da pokuša s još jednim klasičnim koanom.

– Zašto bik prođe kroz prozor, a njegov rep ne? – upita gospodin Barbot što je normalnije mogao čim je veza uspostavljena.

– Molim? – upita mlađi muški glas.

– Zašto bik prođe kroz prozor, a njegov rep ne? – ponovi gospodin Barbot malo glasnije.

– Jel’ ti to mene zajebavaš? – upita mladić nervozno.

– Ne, uopće ne – reče gospodin Barbot mirno.

– A zašto to pitaš?

– Jer me zanima vaš odgovor. Samo to. Časna riječ.

– A koje je pitanje?

– Zašto bik prođe kroz prozor, a njegov rep ne?

– Stari, moj odgovor ti glasi: posjeti psihijatra. Ili se dobro napij. A možeš skočiti i u pizdu materinu! Tamo su ti odgovori na sva tvoja jebena pitanja! – reče bijesno mladić i spusti slušalicu.

Ova prostačka reakcija uznemirila je gospodina Barbota. Posumnjao je da li se upustio u nešto duhovno vrijedno, obogaćujuće ili se dragovoljno izlaže riziku vrijeđanja. Tjedan dana je razmišljao o tome. Nekoliko puta je promijenio mišljenje jer nijedna odluka nije bila dovoljno čvrsta te je omogućavala propitivanje. No, tada mu je sinula misao: ne traži li istina žrtvu? Bez muke čovjek ne stječe ništa što je vrijedno. Čak je dio vrijednosti stečenog dobra težina patnje ugrađene u njeno stjecanje. Možda se na taj način istina brani od čovjekova »prisvajanja«, od ulaska u kolo života i smrti. Njena veličanstvena svetost i opasno nepredvidljiva nedodirljivost tako budu ukroćene, pripitomljene. Da bi bila »ekscelencija«, ona se mora goropaditi, mora biti »frigidna« makar je ona zapravo najstrastvenija stvar u svemiru.

Tako razmišljajući, gospodin Barbot je s novim poletom krenuo nazivati nove »zamorce istine«, kako je nazvao ljude koje muči svojim koanovskim pozivima. Da, njega će vjerojatno još netko izgrditi i uvrijediti, vjerojatno će mu biti jako neugodno, no sigurno će biti i pravih, iskrenih, mudrih odgovora. Uz njihovu pomoć njegova spoznaja će ojačati, a sigurnost i vedrina koje ona donosi omogućit će mu da u zadovoljstvu proživi preostale godine. Jednako tako, nekima će njegovi koani najvjerojatnije pomoći da im se barem djelomično otvori njihovo duhovno oko te će zato manje bolno i zadovoljnije, čak možda i sretno, voditi svoj život.

Budući da nije vjerovao da njemu najdraži koan može ostati bez pravog odgovora, gospodin Barbot je odlučio da ponovno pokuša s njim.

– Što je zvuk jedne ruke? – reče gospodin Barbot čim je sugovornik digao slušalicu.

– Ovisi o tome što ruka udari – odgovori mu ženski glas kroz smijeh i spusti slušalicu.

Gospodin Barbot je bio oduševljen. Dobio je zadovoljavajući odgovor, a i žena ga nije pitala za predmet o koji ruka udari. Kako da nije pomislio na ovakav odgovor-pitanje, sam bi se u tom slučaju zbunio te bi vjerojatno, posramljen, prvi spustio slušalicu. Još bi bilo gore da ga je pitao da li se radi o ruci pravde ili o dječjoj ruci.

U komentaru ovog doživljaja gospodin Barbot je u dnevniku više pisao o svojim razmišljanjima povodom ovakve reakcije nego o samoj reakciji. Zapisao je kako je nevjerojatno da ono što miriše na istinu, odnosno po čemu se naslućuje da ju čovjek osjeća, može biti pitanje da li je njegov sugovornik također osjeća. Ako se na tome temelji generalni zaključak, istina je uvijek i samo individualna, ali je također ovisna je o tuđim istinama. One je više ili manje određuju, one su joj brat ili sestra.

Ohrabren pozitivnom reakcijom treće ispitanice, gospodin Barbot je odlučio sljedećem sugovorniku postaviti vlastito pitanje koje mu je izgledalo kao koan.

– Što govori tišina? – upita on jasnim glasom čim je sugovornik rekao halo. – Što govori tišina?

– Jebal ti pas mater! Mene si našao zajebavati! Idiot! – poviče muškarac hrapavoga glasa te poklopi slušalicu.

Njegova grubost nije previše uzbunila gospodina Barbota. Više ga je smetala, gotovo boljela činjenica da ima pojedinaca koji već na pokušaj da ih se približi istini grubo i prostački reagiraju. Takvi kao da žive u spasonosnim skafanderima od neznanja i predrasuda. Oni istinu ne trebaju, čak im je suvišna kao glavobolja. No, ako je čovjek mjera svih stvari, onda je i takav odnos dio mjere, onda on o onome što se o mjeri govori kao o nečem što je neugodno, ružno i opako. Na kraju komentara o ovom slučaju gospodin Barbot je zapisao: »Da li takva istina oslobađa? Može li ona uopće osloboditi? Nije li ona ‘pokvarljiva roba’, nema li ona ograničeni rok trajanja, ograničenu domenu, ne služi li ona svakome kao kurva? Ne traži li istina ljubav ako je se želi u potpunosti doživjeti? Ako pak je ljubav pretpostavka istine, nije li zato ona uvijek u ‘zaljubljeničkom raspoloženju’? Ne voli li ona samo one koji nju vole?«

– Gdje je prošli utorak? – bilo je vlastiti koan gospodina Barbota za sljedećeg sugovornika.

– A da ga odemo zajedno potražiti? – odgovori vedri ženski glas.

– Ne treba li avion? – odgovori u trenutku gospodin Barbot, sam iznenađen vlastitom spremnošću. – Ja se bojim letenja.

– Čak i ako ja budem pilotirala?

– Možete li pilotirati i plesati istovremeno? Mene jedino ples može smiriti.

– Mogu se ja i moliti. Mogu i proricati budućnost.

– Možete li predvidjeti da li ćemo sigurno sletjeti? Preživjeti?

– Ako sada razgovaramo, mi smo već preživjeli!

– Hvala na razgovoru! – reče oduševljeno gospodin Barbot. – Vi ste mi uljepšali dan i vratili na čas jučer. Hvala.

– Nema na čemu, mister time traveller! – reče vedri glas. – Dođite ponovno!

Gospodin Barbot nije godinama bio toliko sretan. Zapravo, nije se ni sjećao je li ikad bio toliko sretan. Iz govornice kod prve osnovne škole izašao je nasmiješen. Okupljena djeca su mu se čudila. Jedan dječak pokazao je prstom u čelo, na što su se svi glasno nasmijali.

Kad se udaljio od govornice, pokušao se prisjetiti broja koji je malo prije nazvao. Ta s tom osobom je tako ugodno razgovarao, toliko se razveselio. Međutim, niti jedan od brojeva koji su mu pali na pamet nije bio pravi broj, bolje reći, vjerojatno nije bio pravi broj jer se nije usudio ponovno nazivati da se ne bi razočarao. Zato je odlučio da od sada prvo na komadu papira napiše broj koji bude zvao kako bi ga eventualno kasnije mogao opet zvati. Naravno, to mora ostati broj koji mu točno u tom trenutku bude pao na pamet. U dnevniku će uz datum zapisati i nazvati broj.

Komentar doživljaja »jučerašnjeg« koana zauzimao je cijelu stranicu u njegovu Mjestu gdje prebiva istina. U njemu je, između ostalog, gospodin Barbot zapisao: »Istina razvedruje, ispunjava, širi, zbližava, ona spaja ljude, ona iz poštovanja ostavlja vrata zatvorenim, ali pomaže da se prođe kroz njih! Ona te prenosi ostavljajući te čvrsto ovdje! Ona hrani istovremeno hraneći tvojom sitošću drugog gladnog! Ona povezuje do urastanja jednog u drugog! Ipak, ona ne dopušta srašćivanje da bi sama imala još posla! Sve što radi, ona radi posve nesebično, čak da se i ne predstavi! Bez nje čovjek bi imao spoznaju tek po zemlji!«

Život gospodina Barbota se mijenjao. On je, naravno, najveći dio vremena provodio bilo čitajući knjige o zen budizmu, posebno se koncentrirajući na poglavlja o koanima i prosvjetljenju, bilo sastavljajući vlastite. Tek nešto manje vremena trošio je na opisivanje reakcija sugovornika te ih komentirajući.

Kao nusproizvod njegova koaniziranja pojavio se interes za ljude oko sebe. On je naprosto sam morao testirati ono što bi kroz odgovore ispitanika naučio. Morao je ustanoviti koliko ga je spoznaja pripremila za ono najbitnije u životu, za život sam. Više nije čuvao vlastitu privatnost. Jednom prilikom susjedu Kušteru rekao je da je privatnost slična djevičanstvu – u jedno vrijeme ona krasi, u drugo vrijeme ona opterećuje.

– Čime govori pravi čovjek, jezikom ili duhom? – bilo je pitanje gospodina Barbota koje je postavio iz govornice ispred zgrade gimnazije. Postavio ga je vedrim glasom, onako kako je inače pozdravljao ljude. Poslije svoga koana ponovno se vratio jednom klasičnom.

– Što kažeš? – upita ga iznenađeni muškarac.

– Čime govori pravi čovjek, jezikom ili duhom? – reče gospodin Barbot razgovjetnije.

– Jel’ to neka anketa?

– Ne, nije. Ja bih samo htio znati vaš odgovor.

– Ti bi htio znati da li čovjek govori jezikom ili duhom?

– Da. Samo to. Vaš odgovor.

– Jel’ ti to hobi? Jel’ ti tako gnjaviš ljude?

– Pa ... Ne baš.

– Onda ovako, filozofčino: ja ću ti sada ostaviti liniju otvorenu, a ti slušaj kako govori pravi čovjek! Preporučam ti da ga slušaš cijeli dan – reče muškarac kroz smijeh i spusti slušalicu pokraj telefona.

Zbunjen, gospodin Barbot nije znao što da radi. Muškarac očito više nije bio na telefonu, ali događao mu se ne-odgovor, što je, zenovski gledano, također vrsta odgovora. No, što je to ne-odgovor? Kako ga protumačiti? Treba li ga uopće tumačiti ili ga treba tek kontekstualizirati? Ako je tako, što mu je pravi kontekst, taj trenutak, dan, njegovo traženje mira i istine. Kako taj kontekst utječe na ne-odgovor, kako ne-odgovor mijenja kontekst. Daju li oni zajedno ikakvu harmoniju, zvuče li oni zajedno.

Istovremeno, između svih ovih nedoumica provlačio se osjećaj da se takav odgovor ne može duže slušati zbog njegove skupoće. Ispadalo je da je ne-odgovor sigurno najskuplji odgovor.

Gospodin Barbot je došao k sebi tek nakon nekoliko minuta kad ga je postariji muškarac upitao da li još telefonira. On mu se ljubazno ispričao i prepustio mu govornicu.

Gospodinu Barbotu trebalo je nekoliko dana da koliko-toliko sredi svoj doživljaj odgovora bez odgovora. Ispočetka nikako nije mogao formulirati ni jednu rečenicu jer se doživljaj stalno mijenjao. Jednog trenutka odgovor muškarca činio mu se praznim, zezantskim, čak pakosnim; već u sljedećem činio mu se prepunim smisla, poticajnim i škakljivo zagonetnim. Konačno je precizno opisao sadržaj razgovora, a u komentaru je zapisao: »Izgleda da je paradoksalnost bitan element istine. Ona kao da je ‘ja jesam što nisam’ isto toliko kao i ‘ja nisam što jesam’. Ona kao da voli da izgleda kao iluzija. Ona kao da se nikada ne prikazuje u potpunosti, nikada nije do kraja ono što se čini da je, ne da da bude osvojena, voli se igrati skrivača, voli da joj se posvećuje pažnja, voli koketirati. U tome ona kao da je spremna gotovo se pretvoriti u laž, sama sebe se odreći, izigravati ludu. Možda je i humor također jedan njezin element. Njime kao da nas ona zabavlja, drži napetim, ‘u igri’. Možda nam tako pridaje važnost, možda nam hoće reći da joj je stalo što mislimo o njoj, možda nas ona tako voli. A možda samo jedan beznačajni Ivan Barbot, velik kao buha, pokušava ubosti nju, istinu, koja je velika kao slon. Možda on ne zna naći pravo mjesto gdje bi na slonu mogao zabosti svoje rilce. A možda je stvar u tome da je on ‘samo’ pogriješio adresu: umjesto mačke on je skočio na slona te, glup kao što već je, on se tu pokušava napiti krvi kako bi preživio. No, možda uopće ne treba piti ‘krv istine’, nego treba pustiti da život teče kroz mene: ako i kad me ostavi mokrim, dobro; ako i kad samo prođe kroza me, jednako dobro. U konačnici neću se ni utopiti ni umrijeti od suše. Jedino sam siguran da znam da ne znam. No, barem nešto znam.«

Nakon što je napisao komentar ne-odgovora, gospodinu Barbotu trebalo je desetak dana da obnovi volju za telefoniranjem. Toliko mu je trebalo da se djelomično riješi straha da mu i sljedeći odgovor bude ne-odgovor. Jer, jedan ne-odgovor jest zabavan, razvedruje, opominje da ništa ne shvaća preozbiljno. S druge strane, ako bi se ponovio, on bi apsurdizirao cijeli njegov projekt, učinio ga uzaludnim i čak šizogenim. U borbi protiv straha od ne-odgovora jako mu je pomogla misao da istina tako želi da joj se u potpunosti ne posveti, da mora u prvom redu živjeti.

Gospodin Barbot je ipak sa strahom nazvao broj 791-048. Za nj je cijeli dan birao koan koji je najmanje riskantan i koji će najvjerojatnije izazvati nekakvu određenu reakciju. Odlučio se za koan Poncija Pilata Što je istina, vjerujući da osoba koja mu se bude javila ne zna dio evanđelja gdje se on spominje.

– Što je istina?- upita gospodin Barbot što je sigurnijim glasom mogao.

– Što je istina? – odgovori ženski glas i nasmije se.

– Da. Što je istina?

– Reću ću vam kad se nađemo! – reče žena veselim glasom.

– Molim?! – prenerazi se gospodin Barbot.

– Reći ću vam što je istina kad se nađemo! – ponovi žena, još uvijek se smijući.

– Da, svakako – reče potpuno zbunjeni gospodin Barbot i makinalno spusti slušalicu.

Poslije iskustva s ne-odgovorom ovo mu je izgledalo kao još jedan udarac njegovom nastojanju da upozna istinu. Ovo nije bio ne-odgovor, ovo je bio poluodgovor. U svakom slučaju bio je isto toliko ironičan kao i ženin smijeh.

Shrvan, ne znajući što da radi, gospodin Barbot pođe kući. Na pola puta on se tresne po čelu i cikne od radosti. Shvativši da je konačno dobio pravi odgovor, on je požurio do telefonske govornice gdje je vjerojatno ostavio broj koji je bio malo prije nazvao. Cijelim putem molio je Boga da je ceduljica tamo negdje. On mora nazvati taj broj. On mu je više nego putokaz za istinu, zapravo, više nego istina sama. Ako se nađe s gospođom s kojom je razgovarao, on će sigurno opet živjeti punim plućima. Uopće nije važno znati istinu. Važno je živjeti. Ako dobije gospođu, pozvat će je da se nađu u pivnici Raj. Tamo sada cvatu glicinije i njihove latice padaju po stolovima. Bit će krasno ako i njima koja padne u kosu, još bolje, ako im padne u kavu. Ona će je sigurno popiti bez razmišljanja.

__________________
1) Vidi Zenkei Shibayama: Zen Comments on the Mumonkan, A Mentor Book, New York, 1974., str. 23.