Mjesta i ljudi oteti zaboravu

Tijekom više od pola stoljeća poznati i cijenjeni hrvatski televizijski novinar i putopisac Martin Lukavečki obišao je doslovce svaki kutak sjeverozapadne Hrvatske, da bi u svome svakodnevnome novinarskom radu na terenu s velikim marom i s istančanom reporterskom vještinom bilježio susrete s nerijetko slučajnim sugovornicima s kojima je od zaborava »otimao« uspomene na ljude i svoj rodni kraj. Putopisne reportaže Martina Lukavečkog, koje su ga potvrdile kao jednog od naših najboljih i najzanimljivijih tv-reportera, potkraj 2019. godine u nakladi Ogranka Matice hrvatske Čakovcu objavljene u knjizi Oteto zaboravu – Sjevernohrvatske putositnice.

Putopisi su oduvijek zauzimali posebno mjesto u književnosti, a od posebne važnosti su bili putopisi autora koji su u strukturu opisa umjeli vješto isplesti priče lokalnog stanovništva, u čijim se sjećanjima najbolje čuva srž nekog prostora. U ovoj je knjizi Martina Lukavečkog na tristotinjak stranica objavljeno šezdesetak odabranih putopisnih reportaža iz sjeverozapadne Hrvatske koje je ovaj vrsni reporter Hrvatske televizije objavio u posljednjih tridesetak godina. Vrlo su afirmativna mišljenja o ovoj putopisnoj knjizi zapisali i njeni recenzenti, akademik Dragutin Feletar te profesori Ivan Pranjić i Marijan Kraš.

‒ Martin Lukavečki je u pedeset godina svog filigranskog rada zabilježio čitavu malu povijest ljudi i naselja sjeverozapadne Hrvatske u faktografskom, etnografskom i jezičnom smislu. Tonom epskog pripovjedača on upliće povijesnu i zemljopisnu faktografiju u opise i dijaloge sa sugovornicima, žiteljima zaboravljenih, polunapuštenih naselja u kojima još obitavaju uglavnom vremešniji mještani koji se prisjećaju davnine ‒ istaknuo je jedan od recenzenata ove izuzetne knjige prof. Ivan Pranjić, ujedno i predsjednik Ogranka Matice hrvatske u Čakovcu.

Martin Lukavečki ima rijedak i poseban novinarski dar, njegovu neposrednost i iskrenost prepoznaju njegovi sugovornici od kojih Lukavečki uvijek dobije više, kakav zgodan »štiklec«, uspomenu koje se još sjećaju tek rijetki, pa su njegove reportaže, začinjene autorovom erudicijom, mala remek-djela putopisnog novinarstva, najzahtjevnije novinarske forme. Njegovi putopisi, od onih objavljenih još u Ivanečkom kalendaru ili u Varaždinskim vijestima, do onih emitiranih u programima Hrvatske televizije, imaju jasnu i prepoznatljivu poetiku, koja Lukavečkog potvrđuje kao iznimnog autora čiji se prilozi rado čitaju i gledaju.

‒ Autor je zabilježio perom i kamerom ljude i krajeve, skromne kućice, likove, govor, teškoće i probleme, posjetio je i razgovarao sa žiteljima naselja od istoka, juga i sjeverozapada Varaždinske županije i zabilježio nepoznate pojedinosti o ljudima i njihovom životu ‒ naglasio je prof. Marijan Kraš, također recenzent knjige Oteto zaboravu i jedan od dugogodišnjih urednika Ivanečkoga kalendara.

Iz svakog retka putopisnih reportaža Martina Lukavečkog »zrači ljubav prema njegovom Hrvatskom zagorju, Međimurju i Podravini, a posebice prema ljudima koji tu žive«. Stoga on piše pitko, njegova kajkavština »spretno je uhvaćena standardnim prvopisom«, njegov je jezik melodičan i prijemčiv. Lukavečki umije s lakoćom prenijeti impresiju s terena, za temu zainteresirati svoje čitatelje i gledatelje, predstaviti im »dragi kraj«, »naš falaček hrvatske zemlje« ‒ ističu još, među ostalim, recenzenti knjige.

Treba svakako spomenuti da knjiga Oteto zaboravu Martina Lukavečkog predstavlja i sjajno ilustrirano i vizualno privlačno novo izdanje Ogranka Matice hrvatske u Čakovcu, što joj je već dosad priskrbilo širi krug čitatelja. Osim toga, Lukavečki svoje »putositnice« iznosi u hrvatskom književnom jeziku, uz koje nerijetko uvodi i moderne kajkavske izričaje, u pokušaju da se čitatelju dočaraju moderni svakodnevni život i današnja situacija. Iako su povijesni temelji, legende i mitovi važni, autor naglasak stavlja na priče i probleme današnjih stanovnika, koji u konačnici i najbolje poznaju svoj kraj.Također nisu nevažni detalji u opremi ovog izdanja koordinate i grafički prikaz karte sjeverne Hrvatske, uz točno označenu lokaciju svakog mjesta koje se u putopisu opisuje.

‒ Knjiga je i objavljena da ostavi trag, da od zaborava sačuva sva ta lijepa, a danas nažalost, gotovo napuštena i skoro zaboravljena mjesta, da zaboravu otme te drage i dobre ljude koji su tu živjeli ili još uvijek žive. Da je bilo više sluha, da je bilo puta, vode i struje, ljudi bi tu i dalje živjeli, no sjećanje na ta mjesta i ljude ipak će biti sačuvana u ovoj knjizi u kojoj je uz reportaže objavljeno i više od četiri stotine fotografija s terena ‒ kazao je o svojoj knjizi »putositnica« Martin Lukavečki, inače i jedan od doajena varaždinskoga profesionalnog novinarstva.