Ljubav ne treba sinekure

PJESMA ZA HENRIJA

Odričem se svakog predskazanja Henri, Babilon je tvoj,
kao što si od djetinjstva želio. Sada ti ništa ne nedostaje.
Veseli se vjerujući da se nisi izgubio niti promašio svijet.
Ovdje i dalje greške dolaze u pravo vrijeme, smiješno se
produžuje život u kojem uspjesi zamjenjuju osobnosti, jer
drugačije se ne može i ništa se tu ne može izmijeniti. Sve
je kletva, stara strava koja šapće: glavno da ti nije previše
stalo, ako jest, Henri, onda si gubitnik jer imaš slabost.
Zato sam izmijenio srce sa starcem koji je umro u rujnu,
zato mogu da biram, da gubim i budem slab i kao takav
da svakom pljunem u facu jer ljubav ne treba sinekure.

ČEKAJUĆI KIŠU NA OBALI

Čekajući kišu na obali vrijeme je razodjenulo otok
ne želiš da nam na vjenčanju bacaju zrnca nevine riže
berem brnistru da okitim traktor koji će nas povesti
prvog jutra koje samo ne može krenuti nikuda dalje
bez glazbe i fotografije, bez šećernih badema i ruže,
na proplanak u kuću sa zlatnom tamom i maskama
da tkamo gola srca našim vlastitim svjetlom bez stida
koji je sahranio trstike i šaša i raskopao rahlu zemlju.

Čekajući kišu na obali san se pretvorio u drugi život
naša tijela naga pod sjenom hridi imaju okus zemlje
u plavom dahu mora iz kojeg se rađaju noćni mirisi
žare se dok se otimaju zamrloj krvi zatvorenih očiju
ne bi li se uhvatio ritam koji na slano priziva zoru
spremnu da se tiho nabora uz obraze rumene od žara
što ne mare za svježinu vjetra ostavljenu u snu
kao ni za čekanje kiše na obali na kraju toploga ljeta.

JOŽA SEVER ILI U NAŠE VRIJEME

Sever, bijela salveta restorana i miris vina,
par načičkanih slova i još vina, a nije ni mrak
pao u nas, tek je dosadno popodne i filozof,
oboružan šankom, neće Ameriku, ni Rusiju.
Želi ljubav jer od nje bolje spava u svakom
krevetu. Bijela salveta postaje bijeli miš,
kaže Joža da baš ti vladaju srcem podzemlja
sve dok ne uginu od žeđi koja nastaje zbog
tople vode, strašnog izuma duševne higijene
i pozitivističke eugenike živih spomenika.
Čeka se Indijanac, vrač, poglavica, trokut
ili oblik koji bi sve ocrtao pa nestao. I tako
imamo samo salvetu, bijelu, i par slova na njoj,
imamo i vrijeme, sve vrijeme, isto tako bijelo.

U SJENI LOLITE

Jesen je pred vratima Lolita,
i tvoja je sjena postala daleko
teža od male djevojačke duše
nesretne dok sjedi na klupi u
Maksimiru milujući obraze
dječaka nadajući se promjeni
i ispunjenu, želeći da ptice
bez cvrkuta opraštaju bijeg
i da je život jednostavan poput
drveća koje raste u magli jutra

Pleši, žetva još nije počela,
pleši Lolita grleći bez obzira
na umor, jer nosi te zov dobitka
i snaga koju imaju uspomene
kada bole u snu. Ne govorim
ništa što je bolje da se ne zna,
jer vrijeme je gorko u trenucima
i nestaje svakim danom, isto kao
što i oblik tvoga lica, duše, svakim
danom, prestaje da bude dječji.

IZMIŠLJENI ŽIVOT

Neko je dijete na ulici viknulo: Gotovo!
Tada se dan presjekao napola, na čisto
nebo i na sve drugo što smo izmislili.
Prošao je auto. Začula se stara pjesma:

Ima neka tajna veza, za sve ljude
zakon krut, njome čovjek sebe veže,
kada bira neki put...

Ne treba riječi, nema žalosti, na suncu
trepti krv koja ne želi izmišljeni život,
njezino je srce zdravo kao sunčev žar
i nema nikoga i nema neki životni plan.

SRETNI KIT MIHAIL

Tvoj kostur izložit će u Moskvi na Crvenom trgu
školska djeca trčat će među tvojim golemim rebrima
jedući šećernu vatu dok će glas s megafona govoriti
kako ti je ime Mihail i da si bio velika i jaka životinja,
koja je imala tako snažan nagon očuvanja da nije bilo
drugog nego da te se preparira i takvog predstavi
mladom pokoljenju kao primjer onoga čemu se služi,
čemu stremi svaka biološka vrsta u svojoj konačnici.

Zato ne popuštaj moru Mihail, jer dubina ranjava onda
kada nam mračna voda prelije mrežu života i svijesti.
Odavno je u čaši vode izgubljena Atlantida i vjera potopa
vjekove je natopila pozom, oponašanjem i tamom.
Tvoja pjesma ne može vratit izgubljena ljeta, ali bez nje
nema mora, nema oceana, a bojim se, nema ni Moskve.

EDUCATION SENTIMENTALE

Očekujem drugačiji dan, neki
koji bi donio više praznine
i bio prostran, s jasnim
jutrom i ničim drugim.
Ništa se u njemu ne bi
predalo u moje ruke,
ništa se ne bi čekalo, ne
bi bilo pjesme, igre i vjetra,
tek svjetlost stolne lampe
i mir kuće pod krošnjom.

HIPERBOREJA

Dok silaziš u prahistoriju češljam zlatno runo
na kojem ni daljine više nisu tvoje, utonule su
u golo kamenje, križeve po kojima slini puž
i gdje crtani gušter izjeda sve i svako vrijeme.

Ostavljam pokrete kojim putuju ruke drevnih
tesara, lovaca i ljubavnika u crvenom sutonu
u kojem molim da novi dani preteknu nama
i nadviju se iznad tijela i boli starih žrtvenika.

Tvoje bijelo tijelo i njegova mliječna putenost
grije sjenku sna u žednu danu u kojem mirišu
lavande nadošle iz onog kraja u kojem se sada
bojiš i u kojem sada voliš. A još bih, još i više.

Naše je ime Hiperboreja, njega nitko ne govori
samo se osluškuje usred noći kad duše postanu
vuci i sjeverac na zemlji traži svoj rod, i gleda
dublje u oči, jer vjetar kao i ljubav, to tako radi.
Ne brini za runo, zlatno doba traži tren mira
zaboravljen kod starog stupa u sredini svijeta,
baš tamo gdje se čuje sve što se kaže i gdje se
osjeti sve što je ikad bilo važno, što je takvo.

POHVALA LJUBAVI

Spokojan dan i sjećanja obojena toplinom
sad su nježna poput nevina i mlada ploda
što ga nosim bez riječi u vlastitom tijelu
od krvi i pepela muževno birajući ono tkanje
na kojem sjeme ne umire i svjetlo ne prolazi
jer je uvijek iznova novo, svoje i neiscrpno.

ARHAIČAN ŽAR

Arhaičan poput sjećanja na polja s makovima
zemljani utabani put izlizan od bosih stopala
tamo u tom kolovozu ostao je grozd kupina
i zec koji je pobjegao od pjesme dječaka.

Otići ću opet tamo, na ta polja iznad mora
jednog kolovoza kad se zaželim mirisa trave
i kad se svijet izmakne pogledu preko stakla
kako bi se vratile davne čistine i svježi vjetar.

Negdje treba odnijeti živa sjećanja, pospremiti
drevni glas sunca i ljubavi što još malo trepere
vidjeti pučinu golu poput predivne žene i tamo
ostaviti žar sad već star i arhaičan poput mene.

NOĆ NA STRAŽI

Stražari noć nad brežuljcima i vinogradima poslije berbe
dok zrije mlado vino a u sjenci ispija prošlogodišnja rakija
blijeda poput kišnice dozrele u srži nekih davnih oblaka.
Stražari noć i čuva tanani šum svile na tvojim grudima
koji je također dozrio i prestao biti sitnica za uho u snu,
on sad nadomješta sve riječi koje se ne čuju u odstojanju.

Stražari noć dok ničega nije na putovima njenim pustim
osim nepomične zvijezde što zrije u treperavom sanjarenju
u kojem i mi sami dozrijevamo u toplini naših nagih tijela.

LJUBAV UVIJEK IMA SMISLA

Ne može se izgubiti svježina neba
koja postoji zato što daruje život
čak ni onda kad med već dozrije
i čovjek istroši sve ono što prolazi.
Treba uživati u jutru i u kucaju srca
u bjelini grudi i tijelu koje se podatno
daje ne želeći neku drugu sudbinu
osim da uvijek iznova pronađe isti
smisao koji ga privlači od početka.

OSMIJEH VELEGRADA

Zimski orkestar i zvuk topla srebra,
to vatre jurišaju u ledeno nebo
plešu u tamnoj plaveti predvečerja
naše je gnijezdo svjetlo Mjeseca
zametnuto u dahu velika grada
nestalno u lakoći sna i buđenja
tren vesela smijeha koji odlazi
dolje niz ulicu na nepoznatu licu
kad opusti toplina i u tami ostanu
tek sjenke i zvijezde što iskre.

TRI ŠKOLE LJUBAVI

I.
Kćeri bogova ljubi bližnjeg svoga kao samu sebe
jer bog je onaj koji je prvi ljubio i ti ćeš drugome
tako biti ono najbolje što mu život uistinu daruje.

II.
Vječna je dimenzija duha, ljubav je njegovo svitanje
isto u tebe kao što je i u mene, identična osjećanja
jednaka su i kada se ne nude i ne vide, kada su tajna.

III.
Ne postojim ja niti postojiš ti, zbilja sad je druga,
privržen u ljubavi znači biti isti i u boli, jer kad više
ja ne budem ja i kad ne budeš ti, bit ćemo slobodni.

STRAH OD LETENJA

Strah od letenja potječe od čudesne jasnoće
neba koje gore poprimi svijetli ton jantara
izmišljena zato da sačuva sva uzbuđenja
koje bi inače ptice raznijele širom svijeta
i život bi postao duga panična trakavica
puna zapletene i proždrljive vreve, masne
od neprijaznih lica i malih ukočenih duša,
nestali bi nervni horizonti uzvišenja i zraka
što u kontinuitetu sjaje našom vizijom krvi
koja autentično predstavlja grb svog svijeta
mjesta gdje se sve sabire i najpunije zbiva
upravo zato što se ne boji hrabro poletjeti.

DAN SVETOG VALENTINA

Vreva kolodvora, burek s mesom
i ruž što s požarom riječi crveni
vrijeme nastojeći pokazati kako
život davnih dana nije nestao.
Dan svetog Valentina je na izmaku
odlazi kao posrednička alkemija,
kao lijepak za obećanja i sudbine,
a mi bi se davali još, bez prestanka.

Prožimanje je mineral vječnosti,
dražeja magnezija i list gola života
u vrevi kićenoj grčem i cvijećem,
usred sitna bola od trnja i ruža.

U KORIJENU UZBUĐENJA

Zemlja uvijek očekuje
čak i noću kad se šuti
u tami bez neke svrhe
da se začne suština
uz svjedočenje čula
kako bi se našlo sebe
u korijenu uzbuđenja
u čudesnom određenju
onog stvarnog porijekla
iz kojeg potječemo svi
i ti i ja, i ono ogledalo
koje spava u izvoru sna.