Knjiga kao epitaf

Hrvatski branitelj i književnik Ivica Matešić Jeremija autor je epitafa na centralnom križu Gradskoga groblja u Zadru kojim je zapisano: Oni su Hrvatska – njima je dugujemo, a te su njegove riječi potom uklesane gotovo na svim spomenicima poginulim braniteljima u Domovinskom ratu Zadarske županije. Spomenuti epitaf Oni su Hrvatska – njima je dugujemo također je i naslov najnovije knjige Ivice Matešića Jeremije, njegove desete po redu; knjige posvećene Gardi hrvatskoj i Domovinskom ratu, što kao i ostale njegove knjige zajedno čine dojmljiv literarni poliptih vezan uz ratnu epopeju u kojoj je stvorena Republika Hrvatska.

Matešić je rođen je 1959. u težačko-radničkoj obitelji u zadarskom naselju Arbanasi. Na Filozofskom fakultetu u Zadru diplomirao je na Odsjeku za komunikologiju i turizam. Magistrirao je 2009. na Fakultetu političkih znanosti i novinarstva na Sveučilištu u Perugi, a stručni magisterij iz komunikologije stekao je 2010. na Sveučilištu u Zadru. Bio je član Društva hrvatskih književnika a kraće vrijeme, pred smrt, i predsjednik zadarskog Ogranka tog društva. Umro je u Zadru, 21. lipnja 2020. u 61. godini života.

Kao dragovoljac Domovinskog rata (1990.-1995.) sudjelovao je u ratnim aktivnostima na bojišnici u zaleđu rodnoga grada. Nakon rata obnašao je mnoge dužnosti pa je tako bio vojni izaslanik Republike Hrvatske u Italiji, načelnik Službe za međunarodnu suradnju Ministarstva obrane Republike Hrvatske, te vojni izaslanik Republike Hrvatske u Makedoniji, Kosovu i Albaniji od 2013. do 2017. godine. Dobitnik je više vojnih i civilnih nagrada, priznanja i odličja, među kojima su Nagrada grada Zadra za kulturu; Županijska nagrada za kulturu; Orden Reda Danice Hrvatske s likom Marka Marulića; Spomenica Domovinskog rata 1990.-1991.; Medalja Oluja.

Pisanjem se počeo baviti za vrijeme velikosrpskih napada na Zadar. Dugogodišnji je kolumnist zadarskih novina: tjednika Narodni list (kolumne: »Izravno s bojišnice« i »Civilna bojišnica«) i dnevnika Zadarski list (kolumna »Četiri kantuna«). Brojne od tih kolumni, kojima je u pravilu tema Domovinski rat, uvezane su u korice njegovih deset knjiga. Nakon prve knjige Križ moje braće (1994.) slijedile su: Uskrs duše Gardijske (1996.), S nama su! (1999.), Mir tebi Gardo (2001.), Takvo zar bilo je lice tvoje? (2004.), Narasla je trava (2006.), Mi smo Zadar (2009.), Puče moj što učini meni (2012.), Pjesma garde hrvatske (2016.) i napokon 2019. njegova posljednja za života objavljena knjiga: Oni su Hrvatska – njima je dugujemo.

Vrijedi spomenuti i to da je na Međunarodnom festivalu vojno-dokumentarnog filma Narod i vojska u Braccianu kod Rima film Darka Dovranića, nastao po scenariju Ivice Matešića Jeremije Križ moje braće, nagrađen plaketom festivala za 2006., a na istoj filmskoj manifestaciji sljedeće 2007. godine nagrađen je film Bombardiranje Zadra 1991., koji potpisuju Miljenko Dujela i Ivica Matešić. Niz filmskih priznanja nastavlja 2008., kad je zajedno s Bernardom Kotlarom nagrađen za film Zadar-Maslenica – 1993. Prema Matešićevoj priči Zaboravljene bitke godine 2017. Ivica Božić snimio je i igrani film Oni su Hrvatska.

* * *

Sabrani u deset knjiga, ratni i poratni zapisi Ivice Matešića Jeremije potresno su literarno štivo o Domovinskom ratu na zadarskom području. Pisac i hrvatski ratnik Matešić, u sudbonosnim danima borbe za slobodu i stvaranje hrvatske države, gotovo istodobno uzima pero i pušku, znajući vrijednost i jednoga i drugoga u obrani slobode hrvatskoga praga rodnog mu Doma. Poput davnog sugrađanina Brne Karnarutića, autora Vazetja Sigeta grada (Mletci, 1584.), prvog vojničkog epa u hrvatskoj književnosti, on se pridružuje onim vrlim hrvatskim muževima koji svojom čašću i odlučnošću pokazaše spremnost da budu svjedoci vremena, ali ne tek kao puki promatrači, već kao bojovnici, i perom i mačem, za dobro svoga naroda.

Jeremija opisuje kako je započeo rat u njegovu gradu: »Bio je listopad godine devedeset i prve. Umjesto ševa dolje u polju podno Ploče, Dračevca, Križa, Bokanjca, Biloga i Sokina briga pjevale su cijevi. Različite. Sunce se u jutrima vozilo na tenkovima. Navečer bi sjedilo na bojnim brodovima. Zrakom su plovile metalne ptice. Različitih veličina. Ususret gradu. Metal i kamenje razneseno... Skladalo je pjesme. Da, u to vrijeme, pozdravljajući se na pustim ulicama, među ruševinama, paljevinama, rijetki su prolaznici pozdravljali čudnim pozdravom: ‘Živi ste?’ Neki su dodavali: ‘Odakle tuku?’ ‘Otamo, odonamo’, govori su drugi, ‘odasvud...’« (...) Zadar petoga. Bulevar se naginjao prema moru. Pretrčavali su ga mladići. Neke je poznavao. Većinu je znao. Uglavnom bili su njegovi vršnjaci. Bezbrojna lica iz njegova djetinjstva. Naginjući se naprijed, trčali su kroz kišu gelera. Premda je svaki od njih imao razloge zbog čega je ostao u gradu, vezalo ih je nešto zajedničko. Iza njih ostao je grad, njihov grad. Strašno sličan životu.« (Bio je peti listopad one godine devedeset i prve u Zadru.)

Ivica Matešić iznosi žive slike iz Domovinskog rata s prve crte bojišnice, te kazuje o sudbini hrvatskih ratnika nakon što se (ratna) bojišnica umirila, a pobjednici odložili oružje očekujući ostvarenje svojih nadanja jer su, uz toliko željenu slobodu, sanjali i o drugačijem, boljem i ljepšem svijetu za koji su uostalom bili spremni položiti i svoj život. Radost zbog dočekanog tisućljetnog sna o slobodi, u svijesti hrvatskoga čovjeka ne može biti ničim zatamnjena: »Danas je, eto, taj dan. Dan za koji živjeli smo, za koji mislio sam da bit će upravo ovakav. Hodamo pod vedrim nebom slobodne zemlje hrvatske. Srca nam neobjašnjivo zanosi nekakva luda radost poslije godina pustih. Svi naši mrtvi, svi naši ranjenici koračaju s nama. Konačno smo otkrili tajnu brave na vratima slobode. Ključ svih ovih godina. Točka koja je nedostajala na slovu i, jedinstvo hrvatskih ljudi: Oluju.« (Peti kolovoza 1995.)

Prozno tkivo Matešićevog teksta višeslojno je, jer pisac o konkretnim povijesnim događajima vezanim uz Domovinski rat i poraće najprije progovara dokumentarno, faktografski precizno i korektno u oslikavanju stvarnih ljudskih sudbina i zbiljskih događaja, potom o njima progovara duboko humano i nadasve ćudoredno, ne zaboravivši nikada da mržnja znači uništenje Čovjeka u sebi samome, te je se stoga valja svagda i bez iznimke kloniti, te napokon posve čuvstveno, toplo i zaneseno; domoljubno. Isprepletanjem svih spomenutih slojeva pripovjedač želi iskazati svoju istinu o vremenu, prostoru i ljudima. Ponekad se njegova istina iskazuje u obliku memoarskih zabilješki s bojišnice, ili pak ratnih dnevnika, ponekad kao esej što zvuči kao dobronamjerna, katkad blaga a katkad opora propovijed, na trenutak i ogorčena kritika onih koji nisu dostojni žrtve ratnika, načas kao krik očajnika koji u krvi mrtve braće želi naći svjetlo spasenja za sav svoj puk, a ponekad kao pjesma, kao glas sreće zbog ostvarenja sna o uskrsloj domovini.

Hrvatskoj vojsci, koju Matešić zove Gardom hrvatskom, određuje ono mitsko njezino poslanje što ga mogu imati samo oni koji su spremni za ideale svoje, a to je prije svega sloboda Doma, platiti i najvišu moguću cijenu: život. Vjera u Boga. Kršćanstvo. Ljubav. To je duhovna hrana ratnika što im je omogućila pobjedu i dala smisao životu. Za nj je ta mladost hrvatska, koja od Domovine ništa nije tražila a sve joj je bila spremna dati, bila »bajka koja je imala odgovor na svako pitanje, jer zvala se Garda. Stijena. Puk hrvatski. Ne politička uvjerenja. Ne uvjerenost u Hrvatsku. Ne pogled na Hrvatsku. Nego tvorenje Hrvatske. Tvorenje mita. Ponovnog stvaranja hrvatske države« (S nama su).

Ratna proza Ivice Matešića ponovno potvrđuje svu opravdanost tvrdnje o kontinuiranoj vertikali hrvatske književnosti što duhovnosti hrvatske kulture, teško kušanoj poviješću, prinosi književna djela koja svoje inspiracijske odrednice nalazi u snazi i plemenitoj veličini domoljublja. Matešićeve priče odišu toplinom i živošću kojom pisac slika sve one brojne, obične »male« ljude koji su zajedničkim ratnim naporima i nastojanjima u Gardi hrvatskoj, uza sve svoje strahove, čežnje i želje, »nosili svoj križ, i s njime sve muke, trpljenja, sve nedaće života, uspeli se na svoju Golgotu i uskrsli«, ispisavši tim svojim činom najblistavije stranice novije hrvatske povijesti (Uskrs duše Gardijske).

Sudbina je ratnika da mnogi od njih plate najveću moguću cijenu. Njome se stjecala najuzvišenija vrijednost čovjeka, pa i naroda samog: sloboda. Poštovanje svetosti žrtve za Domovinu najviša je ćudoredna zadaća onih koji uživaju pobjedničke plodove palih ratnika, stoga Matešić naglašava: »...prisjećajući se danas ovih slavnih grobova hrvatskih, mi na ove besmrtne ljude gledamo s osjećajem bezgraničnog pijeteta. Ovi hrabri ljudi imali su toliko moralne, toliko ljudske, toliko kršćanske smjelosti da u tamnoj noći naše nedavne prošlosti svojom smrću zapale plamen koji će označiti svjetlost (...) Zaboraviti ih, značilo bi isto što i izdati sve njihove ideale« (Slavni grobovi hrvatski).

Sreća pobjednika ne smije, nikada i nipošto, zaboravu predati patnju kojom je ostvarena. Govoreći kao hrvatski vojnik, književnik Matešić u svojim razmišljanjima pokušava biti tumačem duše i srca hrvatskog vojnika: »Nosili smo križ i s njim sve muke, trpljenja, sve nedaće života, uspeli smo se na svoju Golgotu i uskrsli. Doživjeli smo slobodu novog Hrvatskog čovjeka, jedinstvenog i nedjeljivog, a Garda hrvatska je upravo to. Hrvatska je upravo u pobjedi Garde pronašla svoj konačni oblik i snagu. (...) Jer sve što je postignuto nije kupljeno novcem, već znojem, spremnošću i krvlju ‘malog’ hrvatskog čovjeka, koja nema cijene« (Sudbine ‘malih’ ljudi iz pera ‘malog’ čovjeka).

Pisac proživljava sudbinu Garde hrvatske kojoj pripada cijelim svojim bićem, opisuje njezine veličanstvene pobjede, palu krv uloženu u slobodu Domovine, ali i nepravedni zaborav hrvatskih vitezova u državi koju su svojim oružjem stvorili: »Ratnici su hrvatski... pjesnici zemlje hrvatske. Mijenjaju povijest, izazivaju ljutnju bogova, ljubomoru smrtnika, divljenje naroda... Događa se gotovo redovno danas da najsjajnija djela, najčistije bitke budu popljuvane... da njeni protagonisti budu marginalizirani... Nigdje kao u nas... Često su do te mjere proganjani da im se propast čini spasenjem... Svjedoci smo progona tvoraca Domovine... njih koji su svojom žrtvom zaustavili agresora. Umjesto lovora na njihove glave stavljena je trnova kruna... a žuč vlastita... njihova žuč... željezom probodena... prosuta... u žedna usta spasitelja sipa se svakodnevno ko napitak.« (Odlučuje li neko drugi za nas tamo negdje iza sedam gora?)

Bitke su prošle, ostala su sjećanja na slavne dane Domovinskog rata, na hrabrost i odlučnost hrvatskih bojovnika, a Ivicu Matešića Jeremiju sve više zaokupljaju razmišljanja o mjestu i sudbini hrvatskoga čovjeka nakon ratne epopeje. »Moje sjećanje izgara... kažite to jasno... Još koliko Hrvata treba nestati... Kažite... Glasno... Koliko ih još treba dati. Otjerati. Uz stube se europske Hrvatska penje... Svu svoju smrt na plećima nosi... nosi križ... breme. Traži osvit dana. A zaboravlja da je sama... A kad smo bili sami bili smo najjači...« (Tko su ti koji povijest brisati žele?)

Što sada kada je oružje utihlo, heroji kada dadoše svoj sveti dug Domovini, a oni koji ljubavi za svoj puk ne imadoše kada je najviše trebalo, sada, u miru, iznesoše svoje mračne egoizme u zajednički nam Dom? Što danas kada neki od ratnika nemaju ni za kruh? Postaju li upitni ideali u krvi oslobođene nam Domovine? Pisac jasno određuje narasle suprotnosti, iznoseći bolnu a istinitu sliku sada neke druge, možda, kako bi on rekao, civilne bojišnice: »Mit o Gardi hrvatskoj. Istina o Gardi hrvatskoj. Mit o velikim, mudrim, dobrim ljudima. Civilima koji postadoše najbolja vojska na svijetu. Koji jednostavno jednog dana nakon vjetrovite bitke rekoše: ‘Eto gospodo, Vi koji glumite gospodu. Eto vam države. Slobodne države Hrvatske. Eto vam je... i vi je sad volite, barem upola koliko smo je mi voljeli... Igrajte se, vama je ona ionako samo igračka koja vam služi za razbibrigu... Nama je bila život... Igračka s kojom se igrate dok je ne razbijete.’ A onda će te neznalice ponovno nas pozvati da od polomljenih dijelova pokušamo ponovno sastaviti, nešto spasiti. Jer, mi moramo živjeti. Ona je naš život. Ne bankovni račun. Ne švicarski sef, ne ladanje. Već život i grob. To je naša tajna, tajna naše snage« (I mitovi moraju jesti).

Matešić ne zaboravlja teška iskustva hrvatske povijesti. On zna da se neumoljivom logikom povijesna iskustva uvijek iznova potvrđuju, i onda kada su se odigrala u davnim vremenima, i onda kada ih vlastitom krvlju ispisujemo. To promišljanje životnog iskustva u vihoru ratnog požara tzv. »malih ljudi«, o kojima, kako sam voli reći za sebe, piše »mali čovjek«, sadrži brojna zrnca istine o srži kolektivnog pamćenja, onog iskustva što ga možemo nazvati »narodnom poviješću«. Tu Jeremijina slika Domovinskog rata postaje paradigmom naših povijesnih kušnji, našega postojanja i trajanja u stoljećima, kako u prošlosti tako i u budućnosti: »Olujo, snago, slavo Hrvatske. Udari vjetre cijelom snagom svojom. Udari, svim snagama svojim. Vjetre, vodi ovaj narod tamo opet gdje odveo ga jesi u onom petom danu kolovoza, jedinom danu hrvatskome... milenija prošlog. Vjetre najljepši i najmoćniji od sviju nevremena naroda tvoga hrvatskoga. Olujo roda moga. Udaraj... ujedini nas opet ujediniteljice svih promašenih stoljeća naših. Nosi. Nosi, pregazi sve podjele, sve razlike što nas dijelile jesu. Što prijete da nas opet... opet svijetom raznesu... od Rajne do Ognjene zemlje. Vjetre, Olujo, ne daj da nam ljudi odlaze. Da nam ptići iz gnijezda odlete« (Olujo, ujedini nas opet).

Literarno ruho Matešićevih proznih medaljona krase brojni lirski pasaži, naročit pripovjedačev smisao za dijaloge i osobit dramaturški intoniran naboj fabularnog tijeka, kao i vrsno izgrađena narativna osnovica utemeljena na realnosti, premda kadikad svoje literarne uzlete ima u bajkovitost, ili pak u transcendentalne pripovjedačeve dispute o konačnim stvarima Čovjeka i njegova svijeta.

Osobitost i ljepota proznog iskaza ponekad je efektno ojačana pokojom Matešićevom satiričkom žaokom, što je redovito uspješniji vid njegova književnog kazivanja od kadikad didaktičko-moralizatorskog propovijedanja koje razvodnjava literarnu razinu ponekih tekstova u knjizi, ali opet ne toliko da bi umanjila nedvojbenu vrijednost većine tekstova. Matešićevo je pero osobito ironično kada govori o nama današnjima, o svemu onom što zamračuje sjaj pobjede hrvatskih bojovnika u Domovinskom ratu, sjaj nastanka slobodne Hrvatske. Užasnut demografskom katastrofom on ironično ističe: »Nema veze što nas više neće biti, ni roda ni poroda... Zašto to kriti... Što ćemo kao gmazovi izumrijeti... Doći će s istoka novi barbari, Huni i Tatari, Saraceni su sad opet na cijeni... Ostat će toponimi, hrvatska imena za neke druge narode, za neka druga vremena...« (Seli se narod opet na zapad.)

Osvrnuvši se na na kraju knjige na svoje ratne i poratne zapise autor će o sebi samoironično reći: »Tip koji već godinama surađuje kod lokalnih novina, sentimentalna jedna budala idealistička, koja još misli da nije u novcima sve...« (Kolumna). Nasreću, pisac se ovaj put prevario. Sagledan u poliptihu cjeline, pa tako i u najnovijoj knjizi Oni su Hrvatska – njima je dugujemo prozni opus Ivice Matešića Jeremije nezaobilazan je prinos hrvatskoj književnosti o Domovinskom ratu. S dokumentarnog motrišta iznova je potvrđena autentična vrijednost Matešićeva ratnog pisma, s književnog stajališta mnogi zapisi vrijedni su i uvjerljivi iskazi pripovjedačeva literarnog talenta, uostalom o njima i njihovu piscu najbolju će potvrdu dati najstroži sudac – vrijeme.