Kipeci i verzušeki za zdena vuha

Nova zbirka pjesama suvremenoga hrvatskog pjesnika Gorana Gatalice Jezero zmešaneh noči tradicijska je u oslanjanju na tematsku zaokupljenost, trodijelnu formu na kojoj se temelji i njegova prva kajkavska zbirka Odsečeni od svetla (2018.) te poetski zagovor jasne granice između svjetla i tame koja se u suvremenom svijetu više gotovo ne nazire. Izborom jezika i nastavljanjem kajkavske književne tradicije Gataličina se kajkavska poezija pak izdvaja iz suvremene poetske produkcije svježinom izraza koji mu omogućuju leksik i forma još nepotrošenog jezika te bogata književna baština koja je ostala izvan standardizacije.

Tradicijska danteovska trodijelnost nazire se u trima ciklusima zbirke Jezero zmešaneh noči koju potvrđuju i izabrani naslovi. Prvi ciklus naslovljen Nore, nefkrotlive ceste, nore prikaz je svijeta u kojemu su zavladali čemer, strah, trpljenje i bol i kojem bismo mogli pridjenuti atribut ničemuren. Navedena Gataličina kajkavska riječ, semantički i zvukovno sljubljena, predočuje upravo ništavnost i tjeskobnost svijeta koji je zaglibio u materijalizmu i duhovnom siromaštvu, svojevrsni zemaljski pakao. Prošecija svetla v požiraku drugi je ciklus u kojem autor eksplicira svoju pobožnost i harnost, zahvalnost za sveta otajstva vjerujući u moć čišćenja i izlječenja.

Treći ciklus Dišeči bombeki verzušekov čežnja je za boljim svijetom, za utjehom koju jedino može naći u verzotočnem španceru, stihotvornoj šetnji, u prizivanju pjesnika suputnika, bilo dijakronijskoj ili sinkronijskoj te u stvaranju u kojem pjesnička samina, prošavši katarzu, dodiruje svjetlo. Valja pripomenuti kako je upravo kajkavski jezik svojom eufemičnošću i deminutivnošću te komplementarne mu dramatičnosti i crnohumornosti primjeren za Gataličinu poetiku, u kojoj se ljudski fatum odvija u oprečnim polovima svjetla i tame. O čovječjoj duši, u pjesmi Grehi, černi kavran i pekel, Gatalica bilježi: Zgubila se človječja duša / tera je živela kak tat i vmoritel / vu žarečem švicu pekla. / Poždroknule su ju / glibine rastepene zbezumlenosti / i oglobale do kosti. Nasuprot toj slici, slika je pravednoga anđela u kajkavskoj deminutivnoj inačici u pjesmi Pravični angelek, koji se krije, manji od pšeničnoga zrna, u glasu molitve.

Dosljednost Gataličine poetike koja se odvija u komplementarnim oprečnostima razvidna je i u svojevrsnoj tradicijskoj avangardnosti u kojoj se na razini jezika eksperimentira s kajkavskom jezičnom tradicijom u koju se uvode novotvorenice za apstraktna i prilagođenice za konkretna značenja: ničemurna, grenkoba, ciklonuš, glavozgubeča, zahodnost, vitiznanstvo, zlatezorja, neiztolnačni, verzotočni, špitalske krabule, po Richterove lojtre, spejs šatlin. Na razini strukturiranja pjesme također se umješno usklađuju kajkavsko verzotočje i gruntanje, svojevrsna epska liričnost i disciplina i statičnost klasične haiku sličice. Primjerice, u pjesmi Tejnoviti svet dišečeh bombekov pjesnički iskaz grunta o japanskoj haiku poeziji, o njezinoj svjetlosti i mudrosti, o mogućnosti da pomoću nje spozna djelić svemira, ali i svijet u sebi, u kojima šume, ptice i konjići mogu bez tjeskobe pjevati o njegovoj skrivenoj duši. I prije no što će završiti u sličnome tonu: Z misli šlatram njegve gartlice, / a izlazeče sonce / mi se z dišečeh črešenj / bezbrižne smeje, zastat ćemo pred japanskim kipecom u kojem je u samo tri stiha povezan zvuk i tišina, neobuhvatno i obuhvatno: Prelepi tejnoviti svet / z morji je zvuzlan / vu čkomeču školku. Takav postupak pratimo i u pjesmi V letu zakrabulenega cajta u kojoj je šetnja zakrabuljenog vraga ublažena sličicama iz prirode: Špileraj pavučine z vetrem se razmata; / vrapca v gnezdu zmislil je červ.

Kada je riječ o japanskim kipecima na kajkavski način, amblematska je pjesma Cukorasta mesečina, čiji naslov potiče na razmišljanja o odnosu prirode i čovjeka, također i njegove duhovnosti te izgovorenih riječi i djela. Pri tomu se Gatalica, kao već potvrđeni pjesnik kršćanskoga nadahnuća i znanstvenik po zvanju, kritički osvrće na suvremenost: Denes je preveč cukoraste mesečine / v duše ‒ budeći čovjeka iz zaborava, ne nužno zbog izdaje kršćanskog nauka, već duhovnoga i božanskoga. Stoga će pjesnički iskaz u 3. osobi množine, suosjećajući, zaključiti: Spozabili sme zdavna prižganu sveču / za človeka teremu je serce bile / duhovni soldat. I prikazati ga kao zagovornika ljepote, istine i dobrote: On je v duše nosil rashajcane reke i morja, / zdavna razlučene dobre i zle... i vučil o lepote duše z pokošene trave / i pervega cveta hruške. Ili sintagmom hodočasnik poezije u dolini suza, kojom je Zvonimir Mrkonjić u predgovoru zbirke, o kojoj je riječ, označio njezina autora.

Tamni tonovi prvoga ciklusa Nore, nefkrotlive ceste, nore odvijaju se od sadašnjih, stvarnih tema skitnica u pjesmi Amorozna večer na tramvajske štacije, izbjeglica u pjesmi Živlenje v egzilu, potresa u pjesmi Čemer i strahi po Richterove lojtre preko pogleda u povijest ljudskog roda u kojoj se ratovi i nepravde stalno ponavljaju u pjesmama Dogi harci za terde vure na Zemle i Kervavi svetki rišeju kolendare do vizija Posljednjeg suda i kraja svijeta. Poput starih začinjavaca, uz Gataličin poetski dodatak u kojemu se smrt ne interpretira kao uskrsnuće, već se stapa sa svemirom koji je jednak ljudskoj duši. U pjesmi Senja o nebeskem flojsaru pjesnički iskaz u 1. osobi jednine povezuje nebo i zemlju mitološkim slikama u kojima nebeski kočijaš na belemu cujzeku prek narudlaneh oblakov odvozi umrle na drugu stranu svemira, na neku nepoznatu zvijezdu.

Izbor kajkavskog jezika kao poetskog izraza još jednom pokazuje jedinstvenu harmoniju Gataličina osobnoga poetskog svijeta i jezika kojim se taj svijet iskazuje. Riječ smrt u kajkavskom je jeziku zvukovno, pa i značenjski, otvorenija i semantički plodnija za pojam koji označuje. Umetanjem otvornika e u snažan skup zatvornika njezino se značenje razlučuje. Jedna od njezinih značenjskih nijansi jest i šepet smerti u pjesmi Šepet smerti z druge strane samine koja završava stihovima: Zguščavle se šepet smerti / z druge strane samine. / Oblekli su još jenega pokojnika / vu zvezdanu robaču / poradi harca i norosti. U prvom je ciklusu najavaljena i tema pjesničkog poslanja koja će kulminirati u trećem ciklusu. Gataličina vjera u pjesničko poslanje razvidna je u pjesmi Gda truple vitiznanca zbudiju u kojoj je pjesnička riječ jednaka disanju: On se ufal da svet bu bolši / za jenu gliboku ranu. Poezija, ne samo kao poslanje, već i spasenje od svijeta u kojem su se zmešale noči. U suvremenom kaosu u kojem iščezava svjetlo, pitajući se kamo poći, pjesnik odgovara: Na prazni paper. Spod mesečine. / Na protuletni dežđ.

U suglasju s naslovom drugog ciklusa Prošecija svetla v požiraku uvrštene pjesme zahvala su svjetlu i svetom otajstvu, himnuši Majci Božjoj Bistričkoj te zazivanje milosrdnih riječi Gospodina u kratkim proznim zapisima. Pjesnički iskaz u pjesmi u prozi Zvezdane reči opraščanja, uzdajući se u svoju vjeru, u poniznome biblijskom tonu, zaziva svetlobu: Prevađam vsakdašnji jezek svetla zmed bregov i kamenja, povezujući nebesko i zemaljsko te zaključuje: Zvezde prevzemaju v nebe zgovorene reči opraščanja. Pisanje je sada poslanje u službi Dobroga u svijetu, u kojem se poradi žufke teskobe zagovaraju čemerne reči. U Gataličinoj poetici jednak je udio estetskog i etičkog. U ovom se ciklusu pjesnički iskaz priklanja etičkomu zagovarajući poniznu i svetu reč.

Treći ciklus Dišeči bombeki verzušekov započinje pjesmom Parnasovske meštrije koja nas uvodi u razmišljanja o pjesničkom stvaranju, kajkavski kazano, u meštrije verzotočja. Za Gatalicu je verzušek, kako mu se autor šmajhla, zreloča najmenjše reči koja se krije u zvuku molitve ili u zrncu pšenice. Stoga će o Cvetekima hudobe zapisati: lepi su i grenki bez ufanja / kak i vmiranje kao svojevrsnu definiciju estetike ružnoga. Sjajno izabranim naslovom jedne od pjesama zadnjeg ciklusa Verzušeki za zdena vuha, Gataličina se poetika jasno promovira, ne nužno kao estetika lijepoga (što bi bio i pleonazam), već kao estetika moralnoga. Zvukovi naslovne sintagme i njezine sljubljenosti sa značenjem te antitetičke povezanosti topline stihovanja (deminutiv verzušeki) i hladnoće egzistencije (za zdena vuha) potvrđuju navedeno obilježje. Zemaljski vrtovi i zemaljska dolina suza u Gataličinoj poeziji nikad se ne odvajaju od svemirske refleksije. Stihovima: I denes guštiram videti / verzušek teri klepara / na zvezdane prašine započinje navedena pjesma koja se stvara u zemaljskome siromaškom vrtu: Poleg siromaka / mogel bi dočakati / zvonkaste verzušeke / za tere živiju / zdena vuha.

Nadahnuće za svoju poeziju Gatalica eksplicira u nekoliko pjesama posljednjeg ciklusa posvećujući pjesme pjesnicima suputnicima i supatnicima, bilo suvremenicima, bilo klasicima. U tim posvetama izdvajam kao imlicirani utjecaj na njegovu poeziju pjesme Ober Domjaničeve murve, Zapisi o Leopardiju i Zlatezorja v japanskem gartlicu. Dakle, razvidno je kako se Gataličina poezija nastavlja na Domjanićevu poetiku i u jeziku i u tonu od dramatičnosti do ljupkosti, od senja do senki. U pjesmi Ober Domjaničeve murve zapisuje: Domjaničeve reči spiju spod vanjkuša z nami, a u pjesmi Svetleči liliputančeki domjanićevska osamljenost reciklirana je na način primjeren suvremenosti: Železničke štreke čez zahičene noči / spominjaju se z glažnatu mesečinu. / Na zacopranem obloku / hiže bez dece / hraniju se z navadu samine. Mjesec je, pak, motiv koji nadahnjuje i Gatalicu i Leopardija kao znak koji emanira zatomljenom svjetlošću na crnom nebu. U Zapisima o Leopardiju Gatalica bilježi: Leopardi z verzuši sluti / mesečeve doktrine. Kad prikazuje japanski gartlic i metaforom zlatezorja označuje haiku poeziju, vrlo je blizu da svojim osvrtom na nju Vse je posložene / bez halabučenja označi i svoju poetiku, u kojoj nastoji ne buditi tišinu. Posljednja pjesma zbirke Dihanje žetve verzušekov svojim imperativima u molitvenom tonu: posluhni, razluči, rasvetli, odmekni, spukni, ofiraj, zmuštraj... učvršćuje Gataličinu poetiku u sustav koji se jednako temelji na estetskim i na etičkim načelima. U pjesmi kojom je označen i naslov zbirke Jezero zmešaneh noči blago je upravo u riječima koje ne uznemiruju tišinu u vremenu kad pritiščeju nas zmešane noči i kad restače nas zgublenje.

Suočen s prizorima razlomljenoga i diskontinuiranoga svijeta, dodatno razrušenog potresima i bolešću pred kojima znanstvenici ostaju nemoćni u godini nastanka svoje zbirke pjesama Jezero zmešaneh noči, autor odgovara otvarajući posve novi put u suvremenoj hrvatskoj poeziji. Njegov odgovor usuprot je svijetu u kojemu su bogovi prognani, svijet umrtvljen, krajolik tek mutno sjećanje, stvari umnožene, ali razdvojene, riječi slobodne, ali obezvrijeđene i potrošene. Probudivši kajkavsku književnu tradiciju kojom eksperimentira na razini jezika, ostaje joj vjeran u ideji kako zreloča i najmenjše reči može vratiti svjetlost u refleksiji svemirskih pastorala i zemaljskih vrtova.