Bogata baština bednjanske župe

Nije uobičajeno da prikaz jedne knjige počne opisom njezinih grafičko-tehničkih značajki. Bibliofilska izdanja to ipak zaslužuju, a jedno od njih je i monografija Bednja – mjesto i župa Uznesenja Blažene Djevice Marije. Impresioniraju već sam format (30 x 23 cm), vrhunski otisak i bezbroj (doslovce bezbroj) fotografija i ilustracija od kojih bar polovica zaslužuje epitet umjetničke. Uvaži li se tvrdnja da fotografija na najbolji način potvrđuje ono što je izrečeno riječima, tada dokumentarna utemeljenost sadržaja ne može biti upitna, a i naslov bi se knjige mogao koncipirati kao Ilustrirana monografija mjesta i župe Uznesenja Blažene Djevice Marije Bednja.

Okosnicu knjige čine radovi pročitani na Znanstvenom skupu o povijesti bednjanske župe i trakošćanskog vlastelinstva te povijesno-umjetničkom prikazu sakralne baštine na području župe Bednja, održanom u Trakošćanu 11. studenoga 2016. Knjigu su za tisak priredili Neven Blažon i Anđelko Košćak, likovno-grafičko je oblikovanje obavio Ivan Rožmarić, a otisnuta je u tiskari Kerschoffset u Zagrebu 2020. godine.

U uvodnom tekstu aktualni bednjanski župnik Neven Blažon ističe kako je došao za kapelana u njemu potpuno nepoznato mjesto Bednju, ali je već na samom početku bio impresioniran iznimno zanimljivim spomenicima u predmetnom i pisanom obliku. Uskoro je, međutim, spoznao i činjenicu da sve to povijesno i umjetničko blago još uvijek nije predstavljeno široj kulturnoj javnosti u jednoj opsežnijoj publikaciji. To ga je ponukalo da organizira spomenuti znanstveni skup i iznađe mogućnosti za tiskanje monografije. Njegova je osnovna poruka da valja cijeniti prošlost, ali se ne treba bojati budućnosti: »Bog je uvijek uz nas, ako se u njega ufamo i ako ga slijedimo«.

Poticajne su riječi kojima se čitateljima obratio i bivši varaždinski biskup Josip Mrzljak. Evocirajući svoje srednjoškolske i studentske dane u kojima se sretao sa suučenicima i sustudentima iz cijele tadašnje države (bila je to Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, o.p.) ‒ u kolokvijalnim je razgovorima slušao sve moguće dijalekte i njihove varijante. Već je tada zapazio specifičnosti bednjanskog govora, da bi kasnije upoznao i mnoge znamenitosti toga kraja, o kojima će čitatelji naći detaljne obavijesti uzmu li u ruke sada svima dostupnu monografiju.

Velečasni Anđelko Košćak podrobnije opisuje znanstveni skup u Trakošćanu i sumarno prikazuje sadržaje referata koji su održani tom prigodom. Ujedno zahvaljuje bednjanskom župniku Nevenu Blažonu, njegovim župljanima i svećenicima, redovnicama i redovnicima iz tog kraja koji su svojim prilozima pridonijeli nastanku jednog velebnog djela.

Svaka potpunija monografija obuhvaća nekoliko tematskih cjelina:

‒ povijest određenog kraja,

‒ gospodarstvo, koje uključuje zemljoradnju, kućnu radinost i, u novije vrijeme, industriju

‒ bogoštovlje i školstvo

‒ društveni život

‒ znanost i umjetnost u najširem smislu.

Građa u knjizi nije striktno raspoređena tim redoslijedom, ali se svaka od spomenutih cjelina može detaljnije iščitati iz priloženih tekstova. Valja napomenuti da su autori svoje radove pisali samostalno, pa mjestimice dolazi do manjih preklapanja, ali i to samo proširuje i obogaćuje pojedine segmente djela.

Možda je najuputnije na početku ukazati na tekst Ivane Peškan, Sakralna građevinska baština župe Bednja, jer se u njemu precizno oslikavaju zemljopisni položaj samoga naselja na platou u blizini rijeke Bednje i prvi tragovi njegova postanka iz 1244. kada se spominje kao terra Bugna. Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije spominje se kao centar župe već 1334. godine. Zanimljiv je i popis župa iz 1501., kada se, usput rečeno, prvi put spominje i više međimurskih župa. Župom Bednja tada upravlja Stephanus plebanus in Bednya. Autorica navodi i sve filijale koje su tada pripadale župi Bednja.

Prošlost je samoga kraja vezana uz povijest dvorca Trakošćan, o čemu podrobnije piše Ivan Mravlinčić u radu Bednjanski kraj kao dio trakošćanskog vlastelinstva ‒ agrarni odnosi u 16. i 17. stoljeća. Vlastelinstvo Trakošćan prvi spominje arhiđakon Ivan Gorički († nakon 1353.). Od značajnijih se kasnijih vlasnika spominju Herman Celjski († 1435.) i Ivaniš Korvin (1473. – 1504.) da bi trakošćansko vlastelinstvo 1569. dobila obitelj Drašković i ostala u dvorcu do 1944. godine, kada su se njezini potomci iselili u Austriju.

Autor podrobnije opisuje trgovinu u feudalnom razdoblju, objašnjava značenje feudalne rente i desetine kao oblika davanja feudalnom gospodaru, a u poljodjelstvu posebno ističe uzgoj vinove loze. Zanimljive su kategorije zavisnih seljaka koje idu od kmetova, preko želira ili inkvilina do gornjaka. Slobodnjaci su bili djelomično ili u cjelini oslobođeni davanja feudalne rente.

Vesna Pascuttini Juraga u svom tekstu Inventari sakralne baštine na području župe Uznesenja Blažene Djevice Marije u Bednji iscrpno prikazuje pokretni inventar župe u koji idu glavni i pokrajnji oltari, propovjedaonice i klupe. Jedan je odsječak posvećen liturgijskom posuđu što uključuje kaleže i pokaznice (monstrance). Posebno impresioniraju pokaznice koje su u najvećem broju prava mala umjetnička djela.

Tri iznimno uspjele pokaznice iz crkvenog inventara

Detaljno je opisan pokretni inventar i u filijalnim crkvama župe Bednja. Valja napomenuti da je gotovo svaki autoričin tekstovni segment popraćen i sjajnom fotografijom. Tekst ovdje daje neophodne informacije, ali osnovnu priču čine fotografije.

Ivan Mravlinčić predstavlja kapelu Svetog Križa u trakošćanskom perivoju, uključujući tu njezin povijesni put, arhitekturu i unutrašnjost.

Čitatelja vraća u povijest rad Ivana Košćaka Župa uznesenja Blažene Djevice Marije u Bednji u kojem su uključene osnovne geografske, gospodarske, upravne i kulturne značajke bednjanskoga kraja. Zanimljiv je prikaz razvoja općine Bednja, u što su uključena i imena njezinih načelnika od kojih je prvi, Janko Pic Bistrović, izabran 1886., a prvi u demokratskoj Hrvatskoj Vladimir Gašparić 1993. Košćak će detaljnije progovoriti i o važnijim spomenima župe Bednja, u što su uključene i kapele. Posebna je pažnja posvećena kapeli, a potom župnoj crkvi Presvetoga srca Isusova u Vrbnu, koje je 1965. godine postalo i samostalnom župom.

Zanimljivo poglavlje čini opis raspela krajputaša. Uključe li se tu i raspela u manjim kapelicama, nabrojit će se pedeset i jedna fotografija, što nesporno govori o dubokoj religioznosti stanovnika Bednje i okolice. Svako je od tih raspela nastalo kao plod nekog zagovora i svojevrstan je unikat. Pokušaj uspostavljanja nekakve vrijednosne ljestvice ovdje ne bi postigao svoju svrhu. Iz tog se mnoštva svojom osebujnošću, i po izrazu Isusova lica i po umjetnikovoj viziji čitavog tijela na križu, nameće raspelo Izidora (Žige) Popijača u župnoj crkvi u Bednji.

Izidor (Žiga) Popijač: Raspelo u župnoj crkvi Bednja

U poglavlju se o nastanku novih župa ponovo kao najmlađa spominje župa Vrbno. Autor navodi i tri dekanata: Belički, Krapinski i Bednjanski. Bednjanski dekanat, osim župe Bednja, još obuhvaća i župe Lepoglavu, Cvetlin, Gornje Jasenje, Kamenicu, Klenovnik, Višnjicu i Vrbno. Tako je ostalo i nakon uspostave Varaždinske biskupije.

Spomenuto je već da se bednjanski govor odlikuje brojnim specifičostima, posebno na fonetsko-fonološkom i leksičkom planu, a 2007. godine uvršten je u Popis zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara Republike Hrvatske. O njemu je sustavno dosad pisao samo Josip Jedvaj. On posebno naglašava njegovu starinu i kaže: »Da se sve to moglo održati (jamačno iz davnih vremena) uzroci su ne samo zatvorenost teritorija i slaba prometna povezanost, nego i struktura toga govora«. Točna je njegova primjedba, koja, međutim, ne vrijedi samo za Bednju nego i za najveći dio kajkavskoga govornog prostora, kako su Bednjanci još prije pedesetak godina s negodovanjem slušali povratnike iz vojske koji su pokušavali govoriti štokavski. Normalno je da je u primjedbama bilo i dosta zlobe.

Dalje se sumarno spominju i promicatelji bednjanskog govora, a to su pjesnici Slavko Šprem sa zbirkom Nujlepši kemoček svieto Bednjo (predgovor je napisao pisac ovih redaka), i Katica Rajić-Popijač. Tu svakako još valja spomenuti Baricu Pahić-Grobenski, autoricu niza eseja u kojima se spominje bednjanski kraj, a koja je i u zborniku Našo bedljuinsko rieč (2007.) prikupila i objavila više radova izvornih bednjanskih govornika i pisaca. Odlična je poznavateljica bednjanskog govora i profesorica Nevenka Žirovec, a značajni su njegovi promicatelji i članovi vokalno-instrumentalnog sastava »Kavaliri«.

Vrstan je proučavatelj starije kajkavske književnosti i plodan pisac bio Franjo Galinec (stradao 1945., odmah nakon »oslobođenja«). Za kajkavski su govorni prostor važni njegovi prikazi starih kajkavskih pripovjedača iz 17. i 18. stoljeća, a posebno odjeka Edipova kompleksa u kajkavskoj književnosti s poukom o grijehu i praštanju. Galinčeva je kći Bosiljka Galinec udata Paska još za života postala legendom Varaždinske gimnazije, a u znanost je ušla predgovorom i komentarom Krležinih Balada Petrice Kermpuha.

Dalje slijede opširniji tekstovi o još nekoliko znamenitih ljudi iz bednjanskog kraja koji su dali svoj doprinos hrvatskoj kulturi bilo kao književnici, znanstvenici ili liječnici. Pisac ovih redaka ipak zamjera urednicima ove velebne knjige što su premalo mjesta posvetili Izidoru (Žigi) Popijaču koji se već davno nametnuo široj kulturnoj javnosti i svojim izvornim kiparskim talentom i svojom osobnošću.

Anđelko Košćak donosi plejadu župnika, upravitelja župa i kapelana, od najstarijeg Dimitrija iz 1466. do danas aktualnog župnika velečasnog Nevena Blažona. Bez namjere da umanji dignitet bilo kojeg od spomenutih župnika, pisac ovih redaka vjeruje da je i ovdje malo više prostora zaslužio Lavoslav Vojska (1829.-1901.) koji je dvadeset godina (od 1881. do 1901.) proveo na mjestu župnika upravo u Bednji, kamo je došao iz Bisaga. U Osnovnoj školi Bednja (prije Domovinskog rata Osnovna škola »Ivan Ferek Srećko« Bednja) i danas postoji Ljetopis obće pučke škole u Bednji u kojem na strani 19. doslovce stoji: »Mjeseca svibnja 1881. imenovan bi upravitelj bednjanske župe Mirko Krsnik župnikom u Kalinovcu, a njega nasliedi kao župnik vlč. Lavoslav Vojska, bivši župnik u Bisagu«.

Valja spomenuti da je Vojska bio talentirani glazbenik, a gitaru je učio svirati kod znamenitog Varaždinca Ivana Padovca. Rano je upoznao nešto mlađeg Franju Šavera Kuhača (1834.-1911.), svakako najvećeg etnomuzikologa na južnoslavenskim prostorima, uključivši i Bugarsku, s kojim je surađivao i ostao mu prijatelj do smrti. Poznato je da je Kuhač često živio u siromaštvu i da bi njegov 60. rođendan vjerojatno prošao bez ručka da mu upravo Vojska nije poslao dva purana i lagvić vina. Nesebično mu je ustupio i bogatu melografsku građu, za njegove Južno-slovjenske narodne popievke, skupljenu u rodnom Radoboju i Bisagu.

Uvijek promišljen i staložen, vlč. Vojska uspio je smiriti svoje župljane u pobuni protiv mađarskih tablica 1883. u kojoj su poginula četiri župljana, a sve se moglo pretvoriti u katastrofu (o tome također detaljno u spomenutom Ljetopisu). Za taj je čin odlikovan »zlatnim krstom s krunom za zasluge«. U Bednji je i umro, a pokopan je na mjesnom groblju. Za kontekst je te »pobune« zanimljiva i crtica A.G. Matoša Kip domovine leta 188* u kojoj su događaji promatrani iz zagrebačke perspektive.

Anđelko Košćak je također autor opširnog rada Orguljaši, školnici, učitelji, učiteljice Osnovne škole u Bednji te škola u Vrbnu, Pleši i Prebukovju. Već se na početku 18. stoljeća spominje orguljaš Petar Rožmarić koji je, najvjerojatnije i poučavao nekoliko dječaka. Autor najprije prikazuje djelatnost orguljaša i školnika do osnutka škole 1839. godine, zatim od 1839. do kraja Prvoga svjetskog rata, razdoblje između dva rata i, na kraju, od kraja Drugoga svjetskog rata do danas.

Slijedi njegov Prikaz pojedinih pastoralnih područja života i rada u župi Bednja.

U mnogim župama postoje podaci o pučkim misijama, a jedan je od prvih takvih pučkih misionara bio plodan kajkavski pisac Juraj Mulih (1694.-1754.). Autor svoj prikaz završava misijom u ožujku 1979. godine. U nastavku je prikazano devet bratovština i nabožnih društava koja su djelovala na području župe Bednja.

Istaknuta je i Katolička akcija koja je između dva rata okupljala stanovništvo u razna nabožna društva, pri čemu autor posebno apostrofira okupljanje muževa koje je uvijek bilo teže pridobiti za članstvo i rad u vjerskim društvima. Predstavljeni su sastavi limene glazbe, a priloženi su i popisi članova književnih i kulturnih društava, posebno Hrvatskoga književnog društva Sv. Jeronima u Zagrebu i Matice hrvatske.

Opširno je prikazan Književni simpozij o pjesniku i svećeniku Izidoru Poljaku održan 7. i 8. svibnja u povodu stote obljetnice njegova rođenja. U vezi s imenom Izidor otisnuta je u monografiji i Propovijed na spomen Sv. Izidora, inače zaštitnika poljodjelaca, koju je održao maruševečki župnik Janko Šašel, a objavljena je u Katoličkom propovjedniku 1899. godine. U bednjanskoj je župi nastalo i više liturgijskih pjesama koje su tiskane u časopisu Sv. Cecilija. Zanimljivo je da u tekstovima tih pjesama osjetno prevladava štokavsko narječje.

Impresionira broj svećenika i redovnika podrijetlom iz župe Bednja, kojih je biografije i djelovanja također koncizno opisao Anđelko Košćak, a tu su i redovnice, pripadnice različitih redova, njih dvadeset i sedam. Autor je za svaku od njih, osim Marine Lukač, uspio pribaviti i fotografiju koja ih prikazuje u odjeći specifičnoj za njihov duhovni red.

Slijede precizni statistički podaci o stanovništvu od 1792. do 2011. a zatim i popis obitelji (predstavljenih prezimenima). Dakako da se nisu mogli preskočiti majstori i zanatlije, ali tek u 19. i na početku 20. stoljeća. Zanimljiva su zanimanja cestar, mužikaš, poštanski službenik, stražarski službenik, panduri, žandari, podvornik, lugar, hmeljar i vincilir, a od zanatlija klobučar, krojač, tesar, zidar, stolar, kolar, bačvar, bravar i kovač, a specifično je zanimanje bilo i jajčar za koje nema pobližih podataka.

Budući da je do sredine 20. stoljeća velik broj kuća i sjenika bio pokriven slamom, učestali su i požari. Stoga su bile nužne i organizacije dobrovoljnih vatrogasnih društava. Takvo je društvo osnovano i u Bednji 1937. godine, a pokretač je njegova osnivanja bio Milan Habrun iz Bednje.

Nakon toga je priložen i precizan popis župljana iz Bednje i bliže okolice poginulih u raznim ratnim zbivanjima, koji završava imenima petorice branitelja poginulih u Domovinskom ratu. Bili su to: Ivan Keder, Adam Oreški, Ivan Čižić, Slavko Smiljan i Krešo Šmintič.

Vrlo su vrijedna dva priloga s područja narodnih obreda i običaja. Prvi je Bednjanski svadbeni običaji iz pera Ivana Mravlinčića s preciznim opisom dijelova svadbenih svečanosti i sudionika u njima. Drugi je iz pera Josipa Genca s naslovom Bednjanska svadba (Bednjunsko ženjetvo). Pisac bi ovih redaka u naslovu ipak stavio na prvo mjesto Bednjunsko ženjetvo, a tek potom u zagradi Bednjanska svadba.

Na kraju knjige donosi se bibliografija s preciznim popisom korištene literature, kazalom imena i sadržajem.

Zaključno se može ustvrditi da monografija Bednja – mjesto i župa sadrži iznimno bogat izbor preciznih i na više izvora provjerenih podataka s različitih područja narodnog života, Crkve, prosvjete, znanosti i umjetnosti pa može poslužiti kao sigurna osnova svim znanstvenicima koji se i ubuduće misle baviti ovdje uokvirenom problematikom. Još jednom valja istaći i iznimno bogat slikovni prilog, i to ne samo zbog njegove dokumentarnosti nego i zbog iznimne zanatske visine pri stvaranju i objavljivanju njegovih segmenata.**

__________________
* Osvrt na monografiju Bednja – mjesto i župa Uznesenja Blažene Djevice Marije, priredili: Neven Blažon i Anđelko Košćak, Bednja, 2020.

** Svi su autori atribut sveti pred imenima pojedinih svetaca pisali s velikim početnim slovom, i tada kad nisu označavali praznike (npr. Sv. Izidor), pa pisac ovih redaka to namjerno nije mijenjao.