Bogat stvaralački opus

Plodan istraživač hrvatske kajkavske književnosti i kulture, Ivan Zvonar, ponudio nam je kritički pristup životopisu pjesnika, melografa, etnografa, likovnog umjetnika i kantora Florijana Andrašeca iz međimurskog sela Dekanovca (28. travnja 1888. – 9. srpnja 1962.). Iako je bio afirmirani narodni kulturni djelatnik i pjesnik još za svojeg života, o Andrašecu se, zapravo, pisalo najviše tek nakon njegove smrti. Za života je objavio tek jednu omanju zbirku pjesama (Međimurske fijolice, 1953.). Zato je o njegovoj stvaralačkoj sudbini Zvonimir Bartolić zapisao: »Ostavio je svijet kao pisac bez knjiga, skladatelj bez skladbi, slikar bez slika, kipar bez kipova, sve to pojedinačno i sve to zajedno: bio je bogataš bez bogatstva i siromah beskonačnog obilja«.

U kratkom životopisu na početku knjige, Zvonar o Andrašecu ističe dojam koji je o mladom dekanovečkom seljaku stekao akademik Vinko Žganec, kada ga je upoznao 1916. godine: »Otkrio sam u njemu bistra seljaka koji se razumio u različita obrtna i gospodarska umijeća. Bilo mu je oko 30 godina. Znao je silu pučkih popijevaka. Po njegovu pjevanju zabilježio sam gotovo sve popijevke koje se pjevaju u Dekanovcu i okolici. Kasnije sam Andrašeca poslao u orguljašku školu u Celje, gdje se za dvije godine donekle uvježbao za orguljaško zvanje, te je sad orguljaš u Dekanovcu«. Andrašec je bio i sudionik u Prvom svjetskom ratu, gdje je teško ranjen u nogu, što ga je pratilo cijeli život. Na njega su, bez sumnje, znatan utjecaj imala i dva brata franjevca – Josip (1885.-1969.) i Martin (1896.-1982.).

Florijan Andrašec je kajkavske pjesme počeo objavljivati vrlo mlad i to u novinama Muraköz/Medjimurje, koje su izlazile u Čakovcu od 1884. godine. Pišući o tomu u poglavlju »Andrašecovi stihovi i notni zapisi«, Zvonar ispravlja tvrdnju Miroslava Vuka (koju je kasnije prenio i Bartolić) da je prvu pjesmu Andrašec objavio već 1905., jer je pjesmu pod naslovom Medjimurje objavio još 1884. Gjuro Gerencser. Andrašec je svoje tri pjesme objavio u Medjimurju 1908. pokazujući već u početku svoj raskošni stvaralački talent. O tomu Zvonar piše: »I njegove su, ovdje objavljene, pjesme stvorene po pravilima usmenoknjiževne poetike, jer druga, kada je u pitanju svjetovna poezija, u Međimurju tada nije ni postojala, ali mu je izraz koncizan, stihovi zvonki, a rime pravilne«.

Pišući o Andrašecovom melografskom radu, Zvonar ističe veliku njegovu ulogu u zapisima hrvatskih narodnih pjesama u drugom Žgančevom izdanju Hrvatskih pučkih popijevaka iz Međimurja 1920. godine. Neke od tih pjesama Andrašec je tako uvjerljivo zapisao i interpretirao da mu neki pripisuju i autorstvo. Andrašec je imao i veliku ulogu u stvaranju poznate hrvatske opere Dorica pleše, koja je inspirirana hrvatskim pučkim melosom iz Međimurja (premijerno je izvedena u Ljubljani 1935.). Naime, tijekom stvaranja opere Andrašeca su posjetili u Dekanovcu skladatelj Krsto Odak i libretist Đuro Vilović. Dakako, u stvaranju ove opere snažan utjecaj imale su zbirke pučkih popijevaka Vinka Žganca, ali i uloga Florijana Andrašeca, koji ih je interpretirao, bila je vrlo značajna. Nažalost, autori opere to nigdje nisu spomenuli. To tim više što su u pamćenje ušle i najpoznatije međimurske pjesme upravo prema zapisu Florijana Andrašeca, kao što su »Ružica sem bila...«, »Vesela trlja« i druge.

Andrašec je vrlo značajan kao autentični zapisivač i interpretator hrvatskih kajkavskih duhovnih pjesama iz Međimurja. Najviše duhovnih pjesama iz pera Florijana Andrašeca (čak 53) objavljene su u Žgančevom Zborniku hrvatskih crkvenih pučkih popijevaka 1925. godine. Osim književnog i muzikološkog stvaralaštva, Andrašec je bio i vrstan obrtnik i društveni djelatnik, pa je logično da je ostavio i znatne etnografske zapise. Bio je vičan mnogim zanatima, a pogotovo drvodjeljstvu (njegova preša na polugu dobila je 1925. zlatnu medalju u Rimu). Bio je među osnivačima Ogranka Seljačke sloge, DVD-a, limene glazbe, tamburaškog sastava i pjevačkog zbora u Dekanovcu i mnogo je kontaktirao s narodom. Poznati su Andrašecovi zapisi općenito o Međimurju, o narodnim običajima (posebice svadbenim, crkvenim), narodnim zanatima i alatu, graditeljstvu... O tom Andrašecovom stvaralaštvu doznajemo više tek u Bartolićevoj opsežnoj monografiji, koja je u nakladi TIZ-a »Zrinski« iz Čakovca izdana 1988., nastojanjem nasljednika Andrašecovih autorskih prava, Franje Božića.

U većem dijelu knjige Zvonar se vraća Andrašecovom pjesništvu, te kritički analizira sve recentne objavljene radove i knjige o njemu. U toj analizi snažno se očituje Zvonarovo mišljenje da, zapravo, ne postoji tzv. pučko pjesništvo (koje u imenu ima pejorativnu oznaku manje vrijednog), već je netko pjesnik ili nije pjesnik. Andrašec je, očito, bio nadahnuti pjesnik. Pišući o Andrašecovoj zbirci Međimurske fijolice (koja je tiskana 1953. u nesretno doba realsocijalizma i bila »kritizirana« već od uvodničara Antuna Žganca), Ivan Zvonar uspoređuje neke Andrašecove i Galovićeve stihove u kojima ne vidi gotovo nikakvu kvalitativnu razliku (to se odnosi i na Domjanića).

Zvonar osobito kritički analizira obimno izdanje Franje Božića Florijan Andrašec: Hrvatske popijevke iz Međimurja, koje je tiskano 1981. godine. Urednik i glavni pisac ovoga izdanja je muzikolog Miroslav Vuk. Za Vukovu interpretaciju i književnu analizu Andrašecove poezije Zvonar ima niz opravdanih prigovora i zamjerki. To se prvenstveno odnosi na nedosljedno prepisivanje Andrašecovih pjesama, odnosno čak i na nakaradno štokaviziranje pojedinih stihova. Tako primjerice Andrašec piše: »Moreš mi to povedati«, a Vuk to prepisuje kao : »Hoćeš li to sad kazati«!? Takvih primjera ima podosta. Uz to, Vuk očito ima problema s fonetsko-fonološkom interpretacijom, te često na svoju ruku mijenja pojedina slova ili naglaske, koji ne odgovaraju Andrašecovom originalu.

Mnogo je kvalitetnija, po Zvonarovu mišljenju, monografija Hrvatski pučki pjesnik Florijan Andrašec, koju je 1988. uredio Zvonimir Bartolić. Uz neke druge sitnije primjedbe, Zvonar se kritički osvrće na pojam pučkog pjesništva, koji umanjuje vrijednost Andrašecova djela. Nakon nekih kritika, to je uvidio i Bartolić, te svojoj novoj monografiji o dekanovečkom kantoru daje naslov Međimurski pjesnik, slikar, kipar i skladatelj Florijan Andrašec (izašla je 2008./2009.). U izboru poezije, te drugih Andrašecovih književnih i etnoloških zapisa, Bartolić daje interpretaciju njegovih šaljivih epova (komedija) i stihovanih pripovijesti. Takvi prikazi, koje još i danas uspješno izvode dramske skupine u Međimurju, imaju dugu tradiciju, a Andrašec ih je vrlo nadahnuto pisao (spjev Jendraškin Ivek i drugi). S obzirom na vrijednosti i utjecaje Andrašecove poezije, prava je šteta što je dosad u antologijama hrvatske kajkavske književnosti nikako ili minimalno zastupljen.

U sažetku na kraju knjige Ivan Zvonar s pravom zaključuje: »Valja na kraju reći da je Andrašec pjesnik bez epiteta ‘pučki’, pa da je napisao samo tri pjesme: Spomen letošnjega Božića, Mesec i Ruža, zaslužio bi daleko uglednije mjesto od onoga što su mu odredile i dale književna kritika i književna povijest«.