Život sačinjen od poraza

Jedan od najistaknutijih domaćih pjesnika srednje generacije, Ivica Prtenjača, u proteklih je petnaestak godina stvorio i zamjetan prozni, ponajprije romaneskni opus koji čine naslovi Dobro je, lijepo je iz 2006., Brdo iz 2014., Tiho rušenje iz 2017. i najnoviji Plivač iz 2019., predmet ovog prikaza. Svi Prtenjačini romani oslanjaju se na protagonista/fokalizatora/pripovjedača u prvom licu koji se ne snalazi najbolje u svijetu, jasno osjeća svoju drugačijost, te se odlučuje na neku vrstu bijega odnosno samoizolacije. U Plivaču takav je lik dvadesetogodišnji Zagrepčanin Andrej Šetka koji se nedavno vratio sa služenja vojnog roka u JNA, a već očekuje mobilizacijski poziv u Hrvatsku vojsku.

Ljeto je 1991. i Andrej, što s roditeljima, što sam, boravi na neimenovanom jadranskom otoku gdje obitelj ima vikendicu, s idejom da se tu pritaji i izbjegne odlazak u rat koji samo što nije počeo. Andrej je naime antimilitarist i neka vrsta pacifista, prezire vojsku, gnuša se rata i onih koji ratove spremno vode i druge u njih silom ili manipulacijom uvlače; on je dečko koji predano sluša pjesme Azre, osobito onu znakovita naslova Gospodar samoće, a potpuno su mu daleki oni, a to je većina, koje razgaljuju pjesme Magazina ili Novih fosila. Pritom u njega nema nikakvog aktivističkog nerva, on je usamljenik koji utočište pronalazi u dugim plivanjima nalik svojevrsnim zen seansama, a osobito voli plivati s plivaćom maskom na licu prema još jednom, posve malom otoku na kojem se nalazi groblje i samo jedna kuća.

Moglo bi se možda reći da je to i jedina bitna aktivnost u njegovom pasivnom življenju kojeg je itekako svjestan, pa ipak uspijeva se zbližiti sa švedskom studenticom dizajna Annom koja na otoku ljetuje s bakom i djedom kamperima, te se između njih dvoje rađa takozvana tipična ljetna ljubav ‒ slatka, kratka, prolazna; no svejedno, za Andreja je Anna jedino svjetlo u njegovoj sumornoj, nerijetko mučninom obilježenoj egzistenciji. Mobilizacijski poziv ipak neće uspjeti izbjeći, ali majka će mu pomoći da se preko veze lažno upiše na fakultet, i to ni više ni manje nego na Akademiju dramske umjetnosti (kad je već odustao od studija veterine nakon bolnog svjedočenja mučenju i ubijanju životinja u JNA), i da tako izbjegne vojačenje.

Plivač je roman sastavljen od niza kratkih, kraćih, srednje dugih i duljih poglavlja u kojima se, u prvom dijelu narativa, izmjenjuje sadašnjost s nedavnom protagonistovom prošlošću služenja jugoslavenskog vojnog roka u Vojvodini, dok će se u drugom dijelu, odnosno pri kraju, radnja premjestiti u Zagreb, kamo se Andrej vraća da bi si po majčinim naputcima sredio oslobođenje od vojne obveze. Plivač se otvara kratkim, izrazito poetski intoniranim prologom koji je, za razliku od ostatka romana, pisan u trećem licu i koji sažeto, istovremeno preneseno i doslovno, ocrtava suštinsku protagonistovu situaciju i karakter – on je plivač i bjegunac, silno uplašen, bez ikakve veze s mitskim hrvatskim narativom i posve povezan s popularnom kulturom paradigmatski američke provenijencije te onom nacionalnog otpadnika (nijednom u romanu imenovanog) Branimira Štulića Johnnyja; on je čovjek čiji je život sačinjen od poraza. Nakon intra, slijedi razrada u njemu postavljenih osnovnih koordinata, vremenski i prostorno razvedena, koju pripovijeda sam protagonist, samosvjestan, refleksivan, pa čak i diskurzivan (u smislu raspravljački). Autor Prtenjača protagonista je, čini se, zamislio kao osobu koja s jedne strane zaslužuje afirmaciju, a s druge izlaže ga kritičkom pogledu i odmiče daleko od ikakve idealizacije.

Kritika je do sad zamijetila da je Andrej Šetka lik kakav nacionalna romaneskna beletristika o prošlom ratu nije predstavila, iako je stvarnost takvim ljudima bila itekako napučena – urbani individualist bez ikakve sklonosti prema domovinsko-nacionalnom apstrahiranju i kolektiviziranju, štoviše u potpunom otporu spram te ultimativno zahtijevane ideološke pozicije koju, zajedno sa svim onim što uz nju ide, doživljava s gađenjem. Nema u njega probuđene spoznaje da se, iako antinacionalist, treba suprotstaviti većem zlu, to jest invazivnom srpskom hegemonizmu, ili u najmanju ruku, najdoslovnije braniti vlastiti dom. Upravo suprotno, on zamjećuje šikaniranje hrvatskih građana srpske nacionalnosti, te to da između jugoslavenskih odnosno srpskih (pod)oficirskih i hrvatskih (do)časničkih primitivaca nema nikakve razlike.

Nesumnjivo, osvježenje je dobiti takav književni lik ako ga do sad, kao što kritika tvrdi, nije bilo, tim prije što, kako je već rečeno, taj lik nije jednodimenzionalno pozitivno postavljen. On je naime djelomično i karakterni slabić koji će spremno prihvatiti, spomenuto je ranije, da ga dobra mama oslobodi vojne obaveze dajući mito korumpiranoj službenici iz fakultetske referade, iako je do tad bio sklon svisoka gledati na moralno dubiozne ljude iz svoje bliže i daljnje okoline, uključujući i vlastita oca kojeg vidi naglašeno ironično. Također, njegov doživljaj ljubavi s Annom patetično je sentimentalan, a njegovo zaneseno obraćanje u mislima nekadašnjoj profesorici hrvatskog Radmili, koja je prema njemu gajila majčinske osjećaje, još je patetičnije. No tu dolazi do problema.

Naime, u ranijim Prtenjačinim romanima, osobito prvom Dobro je, lijepo je u kojem se glavni lik zove Ivica i iz Rijeke se, baš kao i autor, doselio u Zagreb, protagonisti su imali poneku biografsku odnosno karakternu i svjetonazorsku crtu svog tvorca. Pa kad se u novom romanu Andrej u završnici odjednom otkriva kao ljubitelj književnosti, posebno poezije, kad se u emocionalno ultrapovišenom raspoloženju obraća profesorici Radmili s riječima da je prešutjela Prevertovu knjigu na njegovom školskom stolu, jer »poeziju i inače treba prešutjeti i progutati kao rijedak lijek za sve bolesti«, onda je teško ne pomisliti da se u tim trenucima Andrej Šetka i Ivica Prtenjača izjednačuju, budući da su istovjetni autorovi stavovi o nezavidnom položaju poezije kao dragocjenog izraza duha u javnosti dobro poznati. Drugim riječima, protagonistov iznenadni izljev ljubavi prema književnosti/poeziji doima se podosta neuvjerljivim i nekako isiljenim, kao, dojam je, plaćanje danka tome što je autor liku po svaku cijenu želio umetnuti vlastite stavove. Odnosno, čini se da Prtenjača taj dio teksta nije zamislio kao kritički odmak od lika, nego kao prilog njegovoj afirmaciji.

Stoga se onda postavlja pitanje ‒ je li i Andrejeva patetična ljubavna sentimentalnost posljedica samo njegovih adolescentskih godina, ili je to rezultat i autorove sentimentalističke perspektive? Tim prije što je Annin lik, razmjerno važan, dat plošno, kao što je čitav taj ljubavni odnos postavljen površno, što se naravno uvijek može pravdati ranije spomenutom efemernom prirodom ljetnih adolescentskih ljubavi; međutim, od ambicioznog autora kakav Prtenjača sigurno jest, ima se pravo očekivati više. Uostalom, sam je viši nivo pristupa glavnom liku demonstrirao u trenucima Andrejeva kritičkog sagledavanje sama sebe, na onim stranicama kad protagonist govori o sebi kao onom koji sliježe ramenima i šuti ili bježi, kao onom koji se pita nije li taj bijeg možda aktivan čin hrabrosti, kad razmišlja o sebi kao ništici (»Ja sam ustvari pjesma o nuli«) i naposljetku, u samoj završnici, kad samom sebi kaže, osvijestivši jalovost svojeg zapravo tipično adolescentski samozadovoljnog patništva: »Trebao bih završiti s tim zavodljivim prezirom i očajavanjem (...)«. Takav refleksivni, samopromišljajući lik koji se otvoreno suočava sa svojim minusima kud i kamo je intrigantniji od karaktera svedenog na plošnu sentimentalnost iz popularnih tinejdžerskih filmova, ili nadobudnog mladca koji nemotivirano, s velikim zanosom, lamentira o iznimnosti poezije.

U vezi s glavnim likom više je kritičara primijetilo njegovu takozvanu naknadnu pamet u pogledu ratnih zbivanja i njihovih nuspojava, odnosno opet dojam da iz lika progovara autor (sa znanjima koje sam lik nije mogao imati). Misli se ponajprije na to da Andrej, tim prije što ima samo dvadeset godina i neiskusan je, nije neposredno prije izbijanja rata mogao tako dobro znati što će se u tom ratu događati, kakva grozna zlodjela će u njemu biti počinjena, i da će on, rat, biti iskorišten za bogaćenje čitavog jednog profiterskog sloja na vlasti ili pri njoj. Prigovor ima svoj raison d’etre, ali moguće je ponuditi odgovor na njega: inteligentan i intelektualno neovisan čovjek s dvadeset godina, što nota bene ipak nije dječja dob, a takav čovjek Andrej više-manje jest, pa još odrastao na američkoj popularnoj kulturi koja implicitno uključuje i filmove o Drugom svjetskom ratu i vrlo kritičke filmove o ratu u Vijetnamu, te na izrazito društveno-kritičkim pjesmama Branimira Štulića, takav, dakle jasno individualistički i kritički postuliran čovjek, premda još poprilično mlad, mogao je imati takav stav o ratu i politikama koje su do njega dovele, te predvidjeti ono što će se tokom njega dogoditi. Osobno, veći problem imam s nečim što mi se čini faktografski netočnim. Naime Andrej u ljeto 1991., neposredno prije izbijanja rata u pravom smislu riječi ili na samom njegovom početku, priča o tome da je u zagrebačkom kafiću vidio muškarca koji je nataknute na žici nosio ljudske uši, predstavljajući to kao prošli događaj; no kako je netko u kasno proljeće ili na samom početku ljeta, kad pravog rata, a onda ni (masovnih) ratnih zločina još nije bilo, mogao ljudima rezati uši?

Roman, kroz Andrejevu perspektivu, predstavlja niz likova koji prije svega imaju dramaturšku funkcionalnost, ali većinom i dovoljnu dozu ekspresivnosti da djeluju reljefnije nego što stvarno jesu, a svakako su najsolidnije profilirani protagonistovi otac i majka te njihov odnos. Otac Vlado iz nacionalno je obilježene hrvatske obitelji, a majka Jelena ratno siroče koje su spasili partizani; on je jak na riječima a slab na djelu, ona predana i sposobna, a njihov odnos beskrvno je rutinski, međutim toliko su navikli na nj da jedno bez drugoga ne bi mogli. Odnos i likovi vrlo životni, svakako idu u uspjele elemente romana: dok razmišlja o roditeljima Andrejeva perspektiva vrlo je uvjerljiva, među najuvjerljivijim mjestima narativa. Andrej je inače često poetičan pripovjedač, i kad opisuje i kad razmišlja i kad mašta, u rasponu od suptilnije liričnosti (»Jutros sam se probudio u dubokoj tišini, nešto mekšoj i s više vate po stvarima i ljudima, vjetra nema, more je ogledalce za galebove koji stoje na molu...«) do naturalističnosti i grotesknosti (»nož koji odsijeca spolovila, a poslije reže uši, bode ih na žičicu i stavlja oko vrata, pa putuje kroz grlo sve do svjetlosti s druge strane«).

Zapravo, ranije spomenuto iznenadno i eksplicitno protagonistovo samopredstavljanje kao ljubitelja književnosti pri kraju romana, jasno je navještavano kroz cijeli tekst djela (poetičnim) načinom na koji fokalizator ispisuje taj tekst, pa čak se i patetičnost tog samopredstavljanja na neki način navješćuje povremenim slabim stilskim rješenjima, kakvo je na primjer krajnje stereotipna usporedba života i kazališta (»Ležao bih i promatrao brodove, ljude, njihove živote što u tišini klize preko površine kao po pozornici predstave koja nikada neće završiti.«). Problem je međutim što čitatelj ne može znati je li tu na stvari visoko promišljen autorski koncept, koji dakle uključuje i namjernu stilsku, misaonu i emocionalnu prozaičnost kao signale proturječne složenosti protagonistova psihe, ili su se autoru naprosto dogodile omaške.

Ovdje se opet postavlja pitanje ‒ je li Andrej stilski, misaono i emotivno autonoman karakter autorski zamišljen upravo tako kako je samopredstavljen, ili je autor ispisujući tekst povremeno gubio konce te nesvjesno unio sebe u lik tamo gdje nije trebao. Bilo kako bilo, potpisani kritičar bio bi sretniji da je cijeli roman napisan na visokoj stilskoj razini kao pojedini njegovi dijelovi, te da je Andrej Šetka konzistentniji lik, u smislu da mu se ne događaju povremeni patetični ispadi. Da ne bi bilo zabune, nije problem u nekonzistentnosti lika kao takvoj, nego u vrsti te nekonzistentnosti – patetičnosti za koju nije jasno je li autonomni dio lika koji autor kritički apostrofira, ili proizlazi iz senzibiliteta samog autora.

Zaključno, Plivač je solidno ostvarenje čiji su glavni aduti većinom dojmljiv stil i relativno svjež protagonist, ostvarenje idejno-značenjski srodno onom što je Ivica Prtenjača i do sad ispisivao u romanesknom dijelu svog opusa, u koji se i kvalitativno skladno uklapa. Tiho rušenje ostaje dosadašnjim najsolidnijim izdankom tog opusa, ali i ovaj novi roman već ima svoje velike poklonike.