Zapisi iz samoizolacije

ZIMA / RJEČNIK BJELINE

Sve do maločas, dok je grad tonuo u mrak i ponad nedalekih kupskih brda mrznulo lunino tijelo, pokušavao sam vrškom olovke na list papira zabilježiti one oblike bjeline koji su mi se u obliku raznih predmeta, bića ili znamenja zaplitali u bunovne misli i pozivali na svoju bijelu gozbu.

Ne odbijajući ovaj iznenadni poziv, u par sam redaka napisao nekoliko mliječnih, dahovima bjeličastih plamenova dosjajenih natuknica. Usredotočivši se na to da nabrajanjem obuhvatim samo one čija su značenja bliska većini ljudi ovoga svijeta, u rječnik bjeline upisao sam: porculanski tanjur, srebreni nož, proseni kruh, tučeni bjelanjak, grudu soli, izlizani kupski oblutak, sipinu kost, redovnički habit, galebovo krilo i zastavu predaje. Naposljetku sam na papir ucrtao i njenu davnu, po šavovima isparanu vjenčanicu ukrašenu štirkanom kragnicom i baršunastim cvjetićima jasmina i gardenije.

No, čim sam s površine stranice podigao olovku, svi su ovi pojmovi naglo posivjeli i postali nejasni poput sjene moje ruke što se jedva odražavala na hladnom zidu sobe. Jedino je onaj dio lista na koji sam ucrtao nekoliko ledenih anđelčića preobličenih u drhtave božje ovčice, ostao dirljivo čist i čudesno nezasjenjen, bijel kao netaknuto inje u prozoru i sve dublji snijeg u kristalnom oku krajine.

GRLICA / PRŠAC

Opet je neizvjesno ono što očekujem, suočen s bjelinom kao s nepreglednim cjelcem pod kojim piskaju dahovi ogoljene zemlje i blijede mirisi dogorjelih ruža.

Prosinac je i moje se opet, u odgledana (ona bez obasjanja) zrcala odrođuju riječi. Iz dana u dan, snijeg u njima prekriva stvari i bića o kojima se nema ništa novoga za reći pa je sve ono što izgovaram samo pršac čije pahuljice cvokotom kristala obrubljuju mi usne.

I dok snježni pokrov sve više raste i raste, duboko pod nanosima sve manje i manje postaje moje jabukovo stablo čiju k zemlji povinutu sjenu nove brišu pahulje i na kojem slovima od inja svoje promrzlo ime, poput sveca tananim nožicama, upisuje grlica.

Zna li kako da prezimi i dočeka proljeće?

Zna li koliko li joj još udaha pripada?

Sada kada njeno raskuštrano perje postaje krilo pomahnitalog vjetra, a uzlupano srce već srasta s olujom u kojoj sve dalji, sve bliži bijeloj smrti, postaje njezin, sve više mojem prispodobiv pjev.

JUTRO / ZAPAMĆIVANJE SLAVUJA

Zelena kao zimzelen i plava kao razlivena tinta neuništiva je priroda, puna starih napjeva i začudnih kulisa, primjerice, zlatnim bojama visokih suncokreta uokvirenih krajina i modrikastih jezera plisiranih ribljim plitvama.

No, još je začudniji onaj zeleni šumarak iz kojega nam proljeće za proljećem, kroz zrak ispunjen kapima rose i kristalima svjetla, slavuji uzduž i poprijeko šalju svoj praskozorni ljubavni pjev čiji krajnji smisao mogu da u potpunosti shvate jedino, o zoro, istim takvim čulima povezana bića.

Premda je pjev ovih bića ponešto drukčiji od slavujeva, smisao mu je zapravo isti: uvjeriti slušača da se unutar postojećeg svijeta nalazi još jedan, unutar toga još jedan, pa unutar toga još jedan, sve tako do iskona iz kojeg, evo, prelijećući jedan po jedan šumarak pristiže tvoj lepršav i čudotvoran glas: Bok, čujemo se i sutra, sutraaaaa...sutraaaaa....

AUTOPORTRET S GAVRANOM

Kako izgovoriti svijet, kada stablo zvano trešnja ili jabuka, više nije ni jabuka ni trešnja, već samo bezlična krošnja ponad koje nepoželjne, odbačene s gnušanjem, kao krijesnice u lampašu dogorijevaju riječi čiji sjaj u noći više nitko ne uspijeva prevesti u slike čijom se ustreptalošću zanose obeshrabrene duše?

Kako izgovoriti svijet kada riječi su suvišne kao sjena i jeka, kada cvijet zvan božur ili ruža, ljiljan ili kamelija, više nije ni božur ni ruža, već samo skrušeni stručak čije je smežurane haljinice samoživi u nedosežne visine upravio vjetar?

Kako izgovoriti svijet kada usta mi blijede poput zapahuljenog sunca i nepodobnosti me opkoljuju poput pustinje čija se jedina rijeka u lijepo ništa ulijeva i čiji pijesak već zastire odraze onih bića čija se imena, još kao jučer, bijeliše poput lokvanja začudno usidrenim u mojim očima?

Kako izgovoriti svijet kada sve manja težina sve veći postaje mi teret, kada vjetri nose nevidljiva pisma iz nekih tuđih zrcala u ovo u kojem se već jedva nazire moje priljubljeno lice, u kojem moje riječi oslovljava netko drugi, u koje se nakon svega više ne može sakriti ništa drugo doli onaj (pred)dramatski (s)umoran i (t)moran, pathetisch i démodé, krakra i blabla i kakav već sve ne gavran, kojega više nijedan nemir ne može uznemiriti, nespokoj onespokojiti ni strah zastrašiti, u kojemu sam naposljetku ja on, a on ja, onaj kojemu je crno nebo zatvorilo prozore i gusta magla oklopila odraz kojemu se grakćući ispovijeda.

KUPA

Evo, na ovom se mjestu nebo izokrenulo u vodu i rastopljen u mliječnoj kredi bijeli se svod. Na ikru i timijan miriše zrak. U pracvrkut jezika par ga modrih prevodi lastavica. U treptajima brzine nestaju plotice. Sve dok posve ne zaklopi čeljust, iz bjelouške odjekuje žablje kreketanje. Nepomične poput kipova, stražare čaplje.

Uvjerene da ih nitko ne promatra, iznenada gube dno pod nogama, vriskave peračice. Zbog njihovih visoko uzdignutih sukanja, mrijeste se stare strasti u očima ribara, maskiranih poput barbara u lišću bijelih vrba. Prem su pramcima vezani za olovna sidra, čamcima ipak upravlja matica. S vremena na vrijeme izbačene osti promašuju cilj i sve ono što je još moglo postati ulov, pamtljiv za cijeli život i sva vremena, tone u ponore nedostižnih zrcala.

Sve niže i niže, u zlatni rez s lukom željeznog mosta, stropoštava se sunce. Jednosmjerno ga vrijeme odvodi ka horizontu na kojem ga, kazano jezikom mog dječačića, uvijek progutaju urice i kmice. Nama ostave tek u ništa zureće prozore. Mrtve odraze. Prazne stranice.