Zaljubljenik u knjigu i hrvatski jezik

Kad god započnemo razgovor o Mladenu Kuzmanoviću uvijek se u našem sjetnom sjećanju pojavljuje njegova draga osoba one jedinstvene jednostavnosti staroga agramerskoga stila. Naime, pamtimo ga kao gospodina meitteleuropskih manira kojima je specifičnom ležernošću i rječnikom zagrebačke kajkavštine oblikovan njegov habitus za kojega se moglo čuti kako se govori da je Herr Professor ‒ šarmantan gospodin. Nezaboravna je i slika strastvenog pušača (»Bez OPATIJE nikuda!«) koji je duboko uvlačio dim cigarete dok bi »biranim« rječima i temperamentnom gestom učvršćivao vlastiti diskurs o temi što ju je upravo u tom trenutku raščlanjivao. I ponovo bi vrlo koncentrirano povukao duboki dim još žustrije nastavljajući elaboraciju na otvorenu temu. Zaista, kad ga sjećanje dozove ukaže se uvijek u svojoj gospodskoj ležernosti, nekonvencionalnom rječniku s pokojom nježnom psovkom, s blagim osmijehom i cigaretom.

Naime, taj vrsni znanstvenik, ugledni sveučilišni profesor, urednik knjigā, publikacijā i novinā, te predani kulturni djelatnik bio je neposredan u ragovoru sa svojim kolegama i studentima, kao i s brojnim i različitim suradnicima, zapravo, jednako sa svima. Neposredno i srdačno s lakoćom je uspostavljao komunikaciju sa svakim sugovornikom gotovo kao svojim starim prijateljem. Dobro se sjećam kako je često posezao za različitim »verbalnim sredstvima«, a napose za onima čija je »slikovitost« bistrila pojmove sočno izgovorenim riječima eksplicitno pokazujući kako je, i koliko, i kome je značajna, baš ta lijepa i privlačna svaka tako izgovorena riječ u profesorovu vokabularu.

Ah, taj Mladenov govor! Zacijelo bi ga valjalo zapisati i sastaviti rječnik u kakvom džepnom izdanju koje bi ga sačuvalo od zaborava. Čini se, unatoč svemu, da bi i danas bio aktualan i, kako stvari stoje, i poučan priručnik mnogima od nas, pa bi, zacijelo, imao i nekoliko izdanja. Zaista trebamo reći da je taj govor bio izvorne čistoće i elementarne snage, i da smo ga upravo takvim mogli čuti u svoj ljepoti hrvatskoga jezika kako ga zorno demonstrira u svakom trenutku i svakoj prigodi u toj zagonetnoj sintezi riječi i psovke, te, da je baš njemu, možda i posljednjem Matoševom đaku psovka bila metaforička oštrica a ne stilska figura. Usprkos tome što je bio na glasu kao »psovač par excellence« može se kazati za njegov govor, paradoksno, ali točno, da je zapravo bio čedan.

Naime, u Mladenovu govoru nije bilo cinizma ni sarkazma, a ni malicioznosti, već jednostavno izravan govor agramerske kajkavštine koji tradicionalnu građansku terminologiju i purgersku frazeologiju nije stilski narušio unatoč čestom prodiranju u govor uličnih »poštapalica«. Upravo takvim smo ga kao govornika doživljavali i takvim sugovornikom prihvaćali jer je njegov prirodni diskurs bio tako još prirodniji, elementaran po živoj riječi i gospodski po akademskoj opremljenosti, a najsažetije ćemo to izraziti kažemo li da je nekonvencionalnim govorom i kežual stilom oblikovao model, rekao bih, sveučilišnog boema.

Čestom uporabom psovki u brojnim i različitim inačicama generirao je govornu energiju u verbalnu grmljavinu kroz koju je sijevala jasnoća misli u valjanom zaključku. Osim toga, takvim govornim postupkom izjednačavao je moralnu čistoću i konvencionalnu toleranciju u akademskoj legitimnosti i građanskom ćudoređu svake izgovorene riječi, pa i psovke kao riječi, jer je i ona riječ koju ju je tako i shvaćao i izgovarao koristeći upravo njezine specifične značenjske vrijednosti. Dakle, psovka mu nije bila neprikladna riječ, već nužno sredstvo za jasniji govor i spasonosno pomagalo u svakom, a poglavito u težem dijaloškom obliku koji je u živom govoru vrlo često započeo dobivati jasne konture polemike. To načelo filološke jednakosti među riječima bijaše naročito izraženo u smionim sintagmama kajkavske provenijencije izvodeći zaključke poznate u frazemu »mam se druga slika skaže.«

A najčešće, kada je ovaj cijenjeni dijalektolog izgovarao zagrebačku kajakavštinu specifične akcentuacije gdje se naglasci »tak lepo spreštimavaju« u svakom slogu »da nemreš verovat« naročitim je zadovoljstvom rabio te riječi s onom vrstom užitka kojom pobjednik slavi pobjedu, primjerice u poslovnom uspjehu, sportskoj igri i sl., ili pak u ovom slučaju pobjedu u verbalnom duelu jer je »bil u pravu«. Međutim, njegov govorni jezik »zapraf je bila mešavina« standarda i agramerske kajkavštine, odnosno, agramerskih kajkavskih arhaizma, jer »njegov kaj« jeziku je »daval, onak, neki starinski ton«. Možda je upravo taj specifičan ton i otkrivao njegovu ljubav i poticao znanstvenu radoznalost u etimološkim istraživanjima dubokih slojeva kajkavskoga jezika gdje je »tak rat iskal« različite endemske oblike imenica i pridjeva, zamjenica i glagola...

Čini se, da je stoga upornim »iskopavanjem« u slojevitom nasljeđu jezika tražio i druge vrste riječi po starim kronikama i požutjelim listinama, ili u živom govorniku napeto osluškivao arhetipske oblike s jasnim ili manje jasnim glasovnim mutacijama nastojeći ih točno markirati akcentuacijskim znakovima. Zato i želimo vjerovati da ga je upravo ta radoznalost i poticala, a naravno njegova temeljita upućenost u jezik i dovela do vrijednih znanstvenih otkrića objavljenih 1988. godine u knjizi Krleža u sjeni Terezije. Podsjetimo da je znatno ranije započeo s krležijanskom avanturom; naime, već je 1972. godine objavio studiju pod naslovom Rječnik i komentar »Balada Petrice Kerempuha« Miroslava Krleže koja je izazvala golem interes stručne, kao i šire kuturne javnosti. Od tada je to pouzdana literatura svakom obrazovanom laiku i referentan izvor stručnjaku u praksi, te naravno, i znanstveniku u proučavanju ovoga klasika hrvatske književnosti 20. stoljeća.

Još bi samo »dometnul« jedan »štiklec«. Naime, u Mladenu nije živio samo matoševski, ako možemo tako reći ‒ »lingvistički grabancijaš«, već i onaj puntarski kerempuhovski duh kojega je Krleža tako majstorski oblikovao u hrvatskom kajkavskom narječju i, koliko znade pisac ovih redaka koji je godinama bio u Mladenovoj prijateljskoj blizini, da je zacijelo i zato tom istraživanju posvetio tolike godine svojega života i znanstvenoga rada. A, nadasve, jer je taj duh otkrivao i vrsnoga jezikoslovca (napose, kajkavske filologije) s izrazitom osjećajnošću za hrvatski jezik u bogatstvu svih njegovih dijalektoloških inačica. Dakako, Mladen je na osobit način u narječju determiniranom upravo fonetskim posebnostima kajkavske provenijencije u suptilnoj akcentuacijskoj iznijansiranosti pokazivao ne samo specijalistički stručni interes već i ljubav i istraživačku radoznalost znanstvenika; to su oni kotači zamašnjaci u svakom projektu jer pokreću uvijek novi istraživački ciklus, kojim otkrivaju nove činjenice na temelju kojih i stvaraju nove značenjske vrijednosti u određenoj temi. Ova se tvrdnja pokazala utemeljenom, primjerice, u Kuzmanovićevoj interpretaciji pjesništva kajkavskog dijalekta kojega je minuciozno analizirao kroz 20. stoljeće. Pokazao je time iznimnu vitalnost kajkavskog narječja u recentnom izboru iz plodne suvremene pjesničke produkcije jasno govoreći da je riječ o golemoj i manje poznatoj temi koju je pregledno prikazao i temeljitom obradom popratio u Antologiji novije kajkavske lirike 1975. godine.

* * *

»Kuzma« ili samo Mladen, kako smo ga, naime, najradije zvali bio je na glasu i po srdačnosti s kojom je prožimao svaki dijalog, a napose kolegijalni i prijateljski, kao i onaj s kojim je precizirao stručne teme, znanstvene skupove i profesionalnu suradnju, pa naravno i svoju dugogodišnju pedagošku djelatnost. Kad ovdje spominjemo Mladenov svestrani intelektualni i duhovni inetres tada svakako trebamo reći da se on pokazivao u nekoliko tema koje ćemo navesti i u našem zapisu. Među njima, zacijelo, prva i najznačajnija u njegovu predanom radu jest ona u Zagrebačkoj slavističkoj školi, gdje je bio ravnateljem gotovo puna dva desetljeća, od 1982. do 1998. godine. A Škola je, podsjetimo, osnovana od Vijeća Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu 1970. godine s namjerom da »...predstavlja hrvatsku kulturu, prvenstveno hrvatski jezik i književnost u inozemstvu«; to je Školu kroz godine, držeći se rečenog programa, i oblikovalo u uglednu nacionalnu instituciju s međunarodnom reputacijom.

Kao višegodišnji ravnatelj Zagrebačke slavističke škole Kuzmanović je upravo tu nacionalnu komponentu programski učvršćivao u toj temeljnoj zadaći, tj. predstavljajući stranim slavistima hrvatski jezik, književnost, ali i nacionalnu kulturu i suvremenu umjetnost. Međutim, osim ove osnovne zadaće Školu je s vremenom proširio suradnjom i s drugim umjetničkim medijima predstavljanjem najugledanijih hrvatskih umjetnika: kazališnih i filmskih redatelja i glumaca, kipara, slikara, crtača i grafičara, pjesnika, glazbenika... surađujući s gotovo svim relevantnim sudionicima hrvatskog umjetničkog i kulturnog života. Valja napomenuti da ovdje više nije riječ samo o umjetnicima iz Hrvatske, već i o cijenjenim znanstvenicima i umjetnicima iz drugih nacionalnih sredina.

Ovu činjenicu valja istaknuti zato što su i oni dali svoj prilog međunarodnoj afirmaciji Škole u razdoblju kada je njezinim ravnateljom bio Mladen Kuzmanović, učinivši je prepoznatljivom u svijetu, a napose među slavistima, kao otvorenoj hrvatskoj znanstvenoj instituciji. Tako je, proširivši djelatnost i suradnju s drugim institucijama i umjetnicima njegova ravnateljska dionica ‒ nećemo pretjerati kažemo li da je od povijesnog značenja za Školu upravo po njenom multimedijalnom profiliranju; o tomu najbolje govore brojni i respektabilni predavači i suradnici, prigodne knjige, katalozi, plakati i druge publikacije.

Kad spominjemo činjenicu da je Mladen Kuzmanović bio svestranog interesa, tada svakako trebamo reći koju i o njegovom golemom interesu za tisak i tiskaru, tj. za knjigu, rekli bi filozofi, »kao takvu«. I, zaista, imao je jedinstveni ljubav za samu tehnologiju proizvodnje knjige, za njezino tiskanje i, povrh svega, za nju samu, za medij knjige. A to je značilo izravno sudjelovati u radu u tiskari kamo je često odlazio s preciznom koncepcijom cjelokupnoga proizvoda, tj. knjige, i s onom strašću kojom lovac ide u lov. Možda je to bolje kazati kroatiziranim germanizmom – u štampariju ‒ najviše zato što eksplicitnije izražava puninu onoga osjećaja kojega proizvodi specifični miris boje i papira u metjerskoj stvarnosti tog radnog prostora, dakle, štamparije, a time, dakako, i samog procesa proizvodnje kojega je Mladen s toliko strasti pratio u svakoj fazi.

Kažem, dakle, ne tiskara, već štamparije i zato što je taj termin i sam Mladen koristio. Štoviše, često je i sudjelovao u štampanju knjige dijeleći brigu i nervozu, zanos i ushićenje s majstorima grafičarima u svim pripremnim radnjama u tiskanju knjige. Od najsitnijeg detalja pa do prvog »drucka« legendarne heidelbergice čiji je precizni ritam pokretao i njegovo cijelo biće ushitima radosti otisnutim u tim prvim probnim otiscima, u prvim tiskanim stranicama knjige čiji bi se obrisi već tada jasno vidjeli a to je onda svakako morao sam vidjeti i pročitati u »špiglu«. U toj fazi često je u njegovoj blizini bio i Ernest Fišer s kojim je također intenzivno i kontinuirano surađivao u oblikovanju i tiskanju brojnih knjiga i publikacija.

Možda treba manje govoriti o njegovom zanimanju za poslove oko proizvodnje knjige, iako je teško, pa gotovo i neizbježno i o tome kazati koju riječ, kao što sam i nastojao bar skicirati u nekoliko prizora kako bi se jasnije percipirao protagonist ovoga zapisa. Stoga ću sad nešto više kazati i o njegovoj golemoj ljubavi prema knjizi, o njegovoj, nije pretjerano reći jedinstvenoj strasti za knjigom, a naoročito onom malog formata kao bibliofilskoj minijaturi vrhunskog tiskarskog umijeća koju je listao s djetinjastim divljenjem njezinoj grafičko-likovnoj skladnoj izvedbi i knjigoveškom umijeću koje je »zaključilo« knjigu.

S jednakim je zanosom priređivao i knjige pretisaka (najčešće u suradnji s istim znalcima i jednakim zaljubljenicima u tisak i knjigu: Josipom Bratulićem i Stjepanom Damjanovićem!), od kojih pojedine među njima imaju iznimno nacionalno značenje i bibliofilsku vrijednost. U tom kontekstu treba spomenuti da je upravo s ovim suradnicima, Bratulićem i Damjanovićem, pripremio pretisak Prve hrvatske glagoljske početnice tiskane u Zagrebu 1983. godine, dakle, zamalo petsto godina poslije njezina prvog tiskanja u Veneciji 1527. Ovim pretiskom koji se s pravom drži i izdavačkim pothvatom dostojno je obilježena i visoka obljetnica od tiska prve hrvatske inkunabule, Misala po zakonu rimskog dvora iz 1483. godine. Tako je ponovno, upravo s ovim pretiskom knjige, još jasnije rečeno da je Hrvatska integralna dionica europske kulture i povijesti, te da je hrvatska povijest sačuvala svoja nacionalna obilježja i da je ovaj pretisak prožima europskim kulturnim identitetom kao svojim. Ovome u prilog još nam je dometnuti da je Mladen Kuzmanović kao ravnatelj Zagrebačke slavističke škole pokrenuo i biblioteku pretisaka starih i iznimno vrijednih knjiga iz hrvatske povijesti pod naslovom Cymelia croatica kojoj je bio i glavni urednik.

Dobro je znano da je Mladen i sâm na visokoj grafičkoj i likovnoj razini oblikovao knjige i kataloge, grafičke mape i različite publikacije, a jednako je tako znana i njegova plodna suradnja s likovnim umjetnicima na intrigantnim temama i zahtjevnim projektima: Janešom, Lovrenčićem, Antolčićem, Šercarom, Kulišem, Švaljekom... te, napose, s Franom Parom koji je taj Kuzmanovićev jedinstveni odnos prema knjizi i tisku ovako zapisao: »Odnos Mladena Kuzmanovića prema knjizi bio je prožet sasvim atipičnom i nesvakodnevnom dimenzijom. Tu su dimenziju mnogi njegovi prijatelji dobro poznavali. Nekima se činila egzotičnom, nekima vrlo logičnom«.

Zanimljivo je da Paro, kao dugogodišnji Kuzmanovićev suradnik, primjećuje i vrlo precizno opisuje »tu posebnu Mladenovu plemenitu, romantičarsku zanesenost tiskarom kao pravim locus natalis svake knjige. Kuzmanoviću nikad nije bilo zazorno pokazati stvarnu zaljubljenost u knjigu. On knjigu nije volio jednostavnom ljubavlju načitana čovjeka, ljubitelja lijepe riječi. Njegova je ljubav bila putena; osjećao ju je svim ćutilima ‒ vidom, dodirom i mirisom«. O ovoj Kuzmanovićevoj ljubavi prema knjizi i tiskarskom umijeću govori i činjenica da je bio jedan od inicijatora (sa Želimirom Grabarićem i Leom Stipančićem) susreta grafičara u Senju, već pomalo i daleke 1996. godine, koji je prerastao u projekt od prvorazrednog nacionalnog značenja u promicanju knjige u hrvatskoj kulturi.

No, valja nam i reći da je Mladenova velika ljubav prema tisku, knjizi i grafičkom oblikovanju ništa nije bila manja kao i prema likovnim umjetnostima, što se najbolje vidi kroz suradnju s mnogima. Iz svega se nameće zaključak da je sve to imalo odlučujući utjecaj na formiranje njegove vlastite zbirke suvremene umjetnosti u kojoj su prevagu imali hrvatski umjetnici. S vremenom je Mladenova zbirka postala vrijedna cjelina koja je, rekli bi s lijepom dozom opreza, i reprezentativno predstavljala suvremenu umjetnost s djelima hrvatskih klasika i mladih umjetnika s prepoznatljivim autorskim obilježjima, počevši od Lovrenčića, Murtića, Kulmera, Perića, Kinerta, Frane Para, Šercara, Kuliša, Švaljeka, Kesera, Ružića, Rončevića, Radovanija, Janeša, Kinerta, Jordana, Lesjaka...

Svakako je vrijedna spomena i Mladenova respektabilna biblioteka s više od tisuću knjiga, a poglavito stoga što su je krasila i divot izdanja i rijetki primjerci bibliofilskih knjiga, te rijetki, gotovo »unikatni«, a po vrhunskom tiskarskom umijeću svakako rearitetni primjerici knjiga, osim na hrvatskom jeziku, još i na latinskom, njemačkom, mađarskom... Te birane biser-knjige mogao je »napipati« na tamnim policama antikvarijata diljem Europe samo onaj kojemu je Fortuna držala ruku i njegovim očima pokazala put kao što je to učinila našem »Kuzmi«, vrsnom knjigoznalcu i strastvenom knjigoljupcu.

S tom je velikom strašću za knjigom i za tiskarom, te predanom intelektualnom odgovornošću uređivao Matičine novine »Vijenac« sve do svojeg posljednjeg broja. Taj broj »Vijenca« nije stigao urednički pregledati prije tiska, jer, kad je krenuo sa svojeg Odsjeka za kroatistiku, zauvijek stao na putu u svoju redakciju.

Još nam je pripomenuti da su o brojnim drugim temama koje su odredile njegov život i profesionalnu djelatnost u svojim prilozima nešto više rekli ugledni pisci na stranicama časopisa »15 dana« (br. 3-4) kojega smo 2012. godine u cijelosti posvetili upravo Mladenu Kuzmanoviću.

Ovdje sam tek u obrisima naznačio svestranu osobu i markirao pojedine teme kojima se Mladen Kuzmanović profesionalno bavio kao znanstvenik i sveučilišni profesor, ravnatelj i voditelj, pisac i lektor, novinar i urednik, grafički i likovni urednik, te kao promicatelj kulturnih vrijednosti na visokoj profesionalnoj razini u našem društvu. Isto tako, nastojao sam svojim prilogom obnoviti sjećanje kroz nekoliko osobnih »štikleca« koji su ga, vjerujem, oblikovali i time približili jasnijom i življom slikom u njegovoj ljudskoj prirodi. Također, nastojao sam otvoriti temu svojim pristupom dragoj osobi i njegovu vrijednu i još neistraženu djelu koje bi se trebalo sagledavati pod mogućim naslovom: »Prilozi Mladena Kuzmanovića hrvatskoj znanosti i kulturi«.