Urednička djeca

Profesor Mladen Kuzmanović bio je jedan od trojice oporučnih čuvara najvažnijeg dijela Krležine ostavštine (s Ivom Frangešom i Brankom Hećimovićem). Ta činjenica govori mnogo o njegovoj stručnosti i autoritetu. Kad je Antun Vrdoljak htio ekranizirati »Gospodu Glembajeve«, morao mu je dati scenarij na odobrenje. Mladen Kuzmanović bio je najprecizniji od sve trojice i izračunao je koliko je riječi dodano, koliko oduzeto – oko trideset posto, ali ipak je dao odobrenje, i nastao je jedan od najvećih hrvatskih filmova.

Prvi sam ga put upoznao početkom 1999. godine, nakon izlaska prvoga broja »Vijenca« koji je on uredio. Upoznala nas je Ivana Mandić-Hekman, koja je s njim dogovorila i objavljivanje moga prvog teksta, intervjua s američkim redateljem Stevenom Kentom, za koji je Kuzmanović bio osobito zainteresiran. S velikim zanimanjem slušao je moje prijedloge i primio skice filmske i kazališne rubrike. Po »Vijencu« se tih dana pucalo iz svih oružja, osobito iz »Jutarnjeg lista« u kojem sam tada radio; optuživalo ga se da je gerijatrijski i da donosi vijesti iz srednjeg vijeka. Bez imalo obzira i razumijevanja za situaciju u kojoj se nova redakcija našla, dok se moralo stvarati sve iz početka, samo uz suradnike iz same Matice, nesmiljeno su po »Vijencu« javno udarali čak i neki Matičini članovi.

Međutim, nakon razgovora s Kuzmanovićem odlučio sam napraviti sve što mogu da taj list uspije. Njegove ideje i vizije o budućnosti lista oduševile su me. Nakon godinu rada u kazališnoj rubrici i brojnih intervjua s glumcima i redateljima, koji su mi donijeli neprospavane noći uz računalo, postao sam njegov pomoćnik i radio s njim sve do posljednjega dana.

Jedinstven pothvat

Mladen Kuzmanović je želio, a mislim i potpuno uspio, stvoriti od »Vijenca« u Hrvatskoj jedinstven list koji će, poput svog nakladnika, Matice hrvatske, promicati istinske i trajne umjetničke vrijednosti i ne podilaziti prolaznim trendovima; list koji je otvoren za sve kvalitetno u suvremenoj umjetnosti, ali pritom ne zanemaruje niti omalovažava tradiciju, daje prostor mladim suradnicima, i umjetnicima, ali ne zaboravlja one iskusne i mudre; europski list koji nije zatvoren u hrvatsku nacionalnu kulturu, ali ga više od Beograda zanimaju Beč, Ljubljana i Pariz, kojem će visoka jezična, stilska i stručna razina tekstova biti važnija od njihove bombastičnosti.

Kao glavni urednik »Vijenca« Kuzmanović je želio da to bude list koji će uvažavati svoje fotografe, karikaturiste i grafičare kao umjetnike; novine koje više od osobnih konflikata i međusobnih napada kulturnjaka zanimaju dobra umjetnička djela, a ne zanimaju privatni život ni politička uvjerenja umjetnika, s konzistentim sustavom vrijednosti u kojem nove pop-zvjezdice ne zavređuju više prostora od pravih umjetnika; list koji promiče kreativni rad, suradnju i toleranciju, a ne mržnju i sukobljavanja; kojem je sama umjetnost važnija od afera i skandala u kulturi, i konačno, nacionalne novine koje će u moru estradnog i politiziranog pisanja o kulturi progovoriti glasom i jezikom struke.

Životne sitnice

Glavni je urednik u redakciju dolazio s Filozofskog fakulteta, u svom starom crvenom autiću, u kojem je njegovo dobro srce zauvijek i prestalo kucati. Prije ulaska u redakciju svaki bi dan razgovarao s radnicima na gradilištu nove Matičine dvorane, uživajući u živome kajkavskom govoru. Već smo prepoznavali zvuk njegovih koraka uz drvene stube. Pozdravljao bi nas na engleskom, sa »Hi!«, zadirkivao bi našu tajnicu Antoniju ako bi na posao došla u hlačama, a ne u kotulu, provjeravao ima li njegove omiljene Coca-cole u hladnjaku, da li je svih dvadeset olovaka na njegovu stolu zašiljeno.

Na zidovima Kuzmanovićeva ureda bile su uokvirene minijature njegovih omiljenih likovnih umjetnika. Stol bi mu uvijek bio zatrpan papirima, pozivima i tekstovima, no sve ono bitno držao je perfekcionistički sređeno u posebnim faciklima, a u svoj dnevnik minuciozno je zapisivao sve svoje obveze. Na probnim otiscima »Vijenca« uvijek bi podcrtavao rastavljene riječi i odveć stisnute retke u podnaslovima, trajno vodeći računa o visokoj estetskoj razini lista, a osobno je uređivao likovnu rubriku i duplericu. Želio je bogat i plemenit list koji ima srce i dušu. Svaki dan bi odlazio u Maticu, ostavljajući na stolu mobitel koji bi uporno zvonio ponavljajući poznatu melodiju. Brinuo se i urgirao da honorari budu isplaćeni na vrijeme.

Mladen je mrzio isticanje akademskih titula, pogotovo kad bi se netko potpisivao sa prof. dr. sc. (ironijom sudbine ‒ obitelj mu je objavila upravo takvu osmrtnicu). Razgovarao je sa svima koji bi ga došli posjetiti, čak i s onima koji bi mu svaki treći dan dolazili cijediti mast kako bi bili objavljeni njihovi, često neobjavljivi tekstovi. Nije imao srca nikomu reći odrješito ne, čak kad bi ga zvali i nudili mu nešto za što je od početka znao da ima male šanse za objavljivanje. Najviše se radovao susretima s Elizom Gerner, pričajući s njom u redakciji o davno minulim vremenima i Zagrebu kojeg više nema...

Posljednji dan u redakciji proveli smo razgovarajući o planovima uredništva za iduću godinu, o ponudi posebne pretplate na »Vijenac« pretplatnicima HNK u Zagrebu, o ponudi tiskare za tiskanje šesnaest stranica u boji, o ponovno objavljenoj knjizi Gospoda Glembajevi koje je prije nekoliko dana stavio na svoju policu i o skoroj splitskoj premijeri te drame. Rekao mi je da se odijevam previše crno. Podijelio nam je čokolade u obliku srca, simbolički pokazujući koliko nas je volio. I bili smo zaista njegova urednička djeca i nastavili uređivati list na principima koje nas je on naučio. Nikad ga neću zaboraviti.