U potrazi za akustikom duše

Kad kao čitatelji prilazimo formi novele, gotovo uobičajeno od nje očekujemo pripovijedanje o događaju koji se zbiva ili se već dogodio, što u tradicionalnoj prozi podrazumijeva dinamiku radnje. Međutim, nova zbirka s deset novela Na vrhu ruž, ugledne suvremene pjesnikinje i spisateljice Dunje Kalilić, pripada neočekivanom iznenađujućem oblikotvornom diskursu suvremene refleksivno introvertirane postmodernističke novele. U tim originalno oblikovanim novelama naziru se tragovi književne tradicije: u kulturološkom i stvarateljskom nasljeđu nazire se bogatstvo Proustovog opisivanja detalja i ključnih brazdi sjećanja, a pored toga se u umjetničkom oblikovanju parcijalno eksponira tehnika unutarnjeg tijeka svijesti po prauzoru na začetnicu modernističke proze Virginiju Woolf. Međutim, spisateljski oblik rečenice stvoren je prema unutarnjem, duboko intimnom tijeku misli ili podsvjesnih asocijacija, a razlomljen je prema ritmu unutrašnjih dilema, emotivnih proživljavanja nesigurnosti, trumatičnih prisjećanja.

Kad bi radoznali čitatelj samo informativno prelistavao nizove ovih novela, zapazio bi na prvi pogled kao uočljive grafičke grozdove – nizove izmjeničnih dijaloga, koji uobičajeno pružaju dramsku napetost proznoj radnji. Ali tu bismo odmah prevarili svoja očekivanja. U novelama Dunje Kalilić ne dominira fabulativno zbivanje, a pretežiti dio njezinih »dijaloga« (koji čak na prvi pogled izgledaju kao prepirke različitih likova) zapravo su oživljeni unutarnji monolozi vlastite osobnosti, iskopani i uhvaćeni iz nevidljive nutrine čovjekove svijesti i podsvijesti u svojim mnogolikim suprotstavljanjima, kolebanjima, sumnjama i refleksivno-emotivnim disputima. Ove objedinjene novele posvećuju se ulasku u fluktuirajuća stanja senzibilne ljudske emotivnosti i previranja duše, ali pritom uvijek naziru u svojem kontrapunktu i racionalni glas savjesti i odgovornosti za sudbinu bližnjih i drugih osoba. Građu za svoje psihološki strukturirane novele autorica crpi iz realnog okruženja, ali događaji koje likovi susreću samo su pokretači i poticaji za duboko, minuciozno poniranje u tajne zakutke ljudske duševnosti.

Svaka novela na svoj osobit, dojmljiv, a nerijetko i potresan način prikazuje u svom žarištu određeni izabrani prijelomni životni pomak: ponekad je to susret s bolesti (u novelama Obećanje, Fotografija), ili doživljaj smrti bliske osobe (Zov, Naslonjač, Ime, Bluza), trauma izgubljene ljubavi i samoće (Ruž, Poruka), spoznaja o mogućnosti promašenog odabira (Pink), ili pronalaženje nade nakon životnog pada (Poruka, Pink, Vrh). Isječci realističke pojavnosti iniciraju čitavu lavinu refleksije i unutarnjeg emocionalnog talasanja, a ponekad i poniranja u tajnu ontološke biti u kojoj svaka individua mora pronaći svrsishodnost svojeg zemaljskog trajanja ili barem vratiti poljuljanu ravnotežu životarenja. Na osebujan način ove novele predstavljaju i djeliće biografsko-ispovjedne, psihološki-intimističke proze, ali preobražene u umjetničkoj stilizaciji koja je bremenita i zakrivena velom lirskog izričaja, a usporedno proza pruža i lucidne opažaje zrele analize u razmatranju raznolikih karaktera koji stupnjevito prolaze kroz proživljavanje vlastite prolaznosti, ljudske krhkosti, ranjivosti i kratkotrajnosti u protoku životnog puta. Autorica diskretno kritički prikazuje vanjske klišeizirane ljudske reakcije, izraze ljudskog licemjerja, uhodanih navika, eksponiranog sloja površnosti ispod kojeg se kriju ljudske tajne i brižljivo skriva prava narav čovjeka, stoga u jednoj rečenici naglašava: »Neke dubine nikad ne dotakne svjetlo, osim ljudske misli«.

Svojim novelama Dunja Kalilić realizira jedan odvažan spisateljski iskorak prema osluškivanju i razotkrivanju tankoćutnih raznolikih glasova razmatranja između razuma i emocija unutar ljudske nutrine, te ga paralelno sučeljava s vivisekcijom suvremenog doba u kojem se, nasuprot ubrzanom jačanju elektronsko-tehnološke dominacije, sve izrazitije pojavljuje ljudska osamljenost, otuđenost, otupjela obamrlost. Javlja se svojevrstan paradoks: uslijed sve intenzivnije i neprestane medijske i elektronske povezanosti, ljudi postaju robovi uređaja, postaju izolirani, samodostatni i naposlijetku sebični pojedinci prepušteni ljudskoj neprisutnosti i ukopanoj samoći, što se osobito naglašava u noveli Poruka.

Stilističku strukturu ovih proza karakterizira autoričino različito oblikovanje diskurza. Većina iznesene građe pojavljuje se u nizovima uznemirenih, uzgibanih, isprekidanih refleksija, ili u još slobodnijoj semantičkoj formi unutarnje struje svijesti koja je često oblikovana u nezavršenim, krnjim rečenicama, ili u tzv. kolebajućim, zamuckujućim rečenicama u kojima se određene riječi poput anafora i epifora ponavljaju, reflektirajući uzrujanost i nesigurnost prikazanih likova. Takav stil želi uvjerljivo predočiti ljudsku nutrinu u kojoj se misli samopreispituju, bore s vlastitim dvojbama, traže nedorečene odgovore, zrcale nesigurnost i nedostatak pravog uporišta u ponavljanju istih riječi, odražavaju vlastitu ranjivost i prigušen strah od životnih nedaća. No ponekad se u dubini unutarnje meditativnosti iskristalizira i nadahnuti nadstvarni govor duševne osjećajnosti ili dimenzije višeg stupnja prosvjetljenja (kao primjerice u novelama Naslonjač, Zov, Ime), pa tada diskurz zadobiva oblik lirskoga poetskoga govora, ponekad poput lirske pjesme u prozi. Kao npr. »U ljubičastocrnom carstvu to ne bi bilo pravedno. Za misli njezine u izvitoperenim pahuljama tuge rasprostrte na dlanovima besane noći.« (Zov); »Ostaješ nepomična i tiha, osluškuješ svoje disanje kao jedini postojeći zvuk, a onda zraka padne na tvoj dlan. Zacvrkuće ti šum iz sva četiri kuta sobe, zažubori vrutak iz poda, dahne šaptaj kroz debele zidove.« (Naslonjač).

Uočljiva umetnuta ponavljanja riječi unutar rečenične periode u stilističkoj su funkciji reflektiranja emotivne kolebljivosti, nevjerice, grozničavosti, jake afektivnosti, ranjive tankoćutnosti te traženja pouzdanja unutar poljuljane ravnoteže. Taj isprekidani, uznemireni rečenični tijek svojim stilskim oblikovanjem potencira delikatna, pa i stresna unutarnja stanja likova u kojima se često zbiva odslik grubosti života. Tijek vremenskog zbivanja u novelama ne slijedi kronološku logiku, već je oblikovan u nelinearnoj ispresijecanosti koja je uvjetovana snagom unutrašnjeg proživljanja i pravcima duševno-refleksivnih prioriteta. Autorica svjesno bira i pronalazi svoje likove u složenim, čak i vrlo teškim životnim trenucima – onima u kojima čovjek naizgled gubi životno uporište, ali zapravo samo gubi svoju neposviješćenu površnost. Autorica prilazi psihološkoj analizi svojih likova sa sviješću da tjeskobni trenutci tuge nerijetko otvaraju neslućene ponore unutar kojih se ljudi zapravo dublje sučeljavaju sami sa sobom i smislenošću postojanja. U rijetkim primjerima najdubljeg poniranja u nedosegnute dubine unutrašnjosti, novele dotiču put i prema nadnaravnoj, onostranoj dimenziji doživljajnosti, što se posebice zamjećuje u novelama Zov, Ime i Vrh.

Poput zagonetne pitalice Dunja Kalilić postavlja pred čitateljstvo i naslov ove ukoričene zbirke. Naslov Na vrhu ruž je neočekivan, privlačljiv, izazovan, upravo kao što je to i sam izum ženske šminke. Ovaj provokativni naslov može prema logici predviđanja neupućenog čitatelja čak zavesti na pretpostavku da se u ovoj knjizi skriva tematika umijeća mode i vanjskog uljepšavanja kojom zasitno obiluju priručnici i časopisi suvremenog potrošačkog društva. Međutim, situacija je obrnuta, jer tematika svih novela iznosi teške i turobne trenutke ljudskog života kao što su bolest, gubitak povjerenja, osjećaj životnog besmisla, izdaja ljubavi, nestanak drage osobe. A taj mali, ali civilizacijski omiljeni kozmetički predmet iz trezora ženskih torbica postaje svojevrsni simbol. Ruž postaje amblem ženske čežnje prema lijepom, ujedno i simbol njezine težnje prema radosti, ljubavi, strasti za životom. On je naglašeni prkos prema svemu sivom, indiferentnom i turobnom. Dakako, sve divovski zadaci za tako mali predmet...

Naime, vrlo često ruž u ovim novelama nije samo označnica mladosti i vitaliteta, vanjska »slikovnica« dobrog raspoloženja, već ga pronalazimo i u njegovom naličju, kad ga prikazani likovi koriste kao vanjski odraz sreće i dotjeranosti, a ispod oslikane vanjštine kriju se susreti s neizlječivom bolešću ili teretom tuge. U više primjera ruž se u novelama zapravo javlja kao krinka koja skriva prave osjećaje razočaranja, beznađa, straha od životne neumoljivosti te tako ruž postaje svojevrsna maska iz Leoncavallovog Pagliaccija koja se prividno raduje i smije životu, a iza vrha obojane krinke – plače. Upravo takvim naslovom Dunja Kalilić želi naglasiti da u svojim novelama nastoji oljuštiti ljudsku vanjštinu i doprijeti ispod nje do unutarnjih pretinaca čovjekove duševne biti.

Ako prema obilježjima raspoređene građe promatramo novele Dunje Kalilić, možemo uočiti da su reducirani opširniji opisi vanjskog pejzaža, a uzročno-posljedični tijek zbivanja je ispresijecan umetnutim digresijama – refleksijama i sveden na najbitnije točke rekonstruiranja izvanjske pojavnosti. U skladu s tipološkom klasifikacijom Wolfganga Kaysera, ova proza pripada obliku psihološke proze u kojoj se bogatstvo deskripcije, naracije i refleksije primarno manifestira u unutrašnjoj svijesti likova. Zbivanje koje se odvija prelomljeno je u unutarnjoj duševnoj vizuri pojedinog lika i pored zbijene temeljne niti fabularne vodilje posjeduje opsežne nizove asocijativnih, osjetilno-doživljajnih predodžbi, opise nagonskih, nesvjesnih gesta, pa i neobična viđenja na rubu irealnog (kao npr. u novelama Bluza, Zov, Naslonjač gdje se proživljava osjećaj susreta s bliskom umrlom osobom, dok se u noveli Vrh proživljava unutar marijanskog hodočašća i osjećaj bliskog dodira s nadnaravnom osobom).

Iako se većina novela odvija u unutrašnjosti ženskih likova, čime se pruža značajan prinos u sagledavanju delikatnih raspoloženja i tankoćutnih gibanja ženske duše, ova vizura pripovjednoga gledišta nosi i svoj nasuprotni uteg. Upravo ta senzibilna i introspektivno usmjerena razmatranja inicirana su surovim zbivanjima iz vanjskog svijeta, te ujedno sadrže i kritički odraz određenih suvremenih društvenih pojavnosti. Primjerice u noveli Pink dotaknut je primjer nametnutog materijalističkog prestiža i problem iseljavanja hrvatskog pučanstva u inozemstvo, a u noveli Ime potresno su prikazana traumatična proživljavanja ratnih udovica i majki iz Domovinskog rata koje se susreću s pogibijom najbližih. Tom uzročno-posljedičnom vezom se vrijednost i semantički radijus novela širi od razotkrivanja dubina unutarnje doživljajnosti prema lucidnom razobličavanju životne surovosti, suvremene otuđenosti i gubljenju pozitivnih etičkih kriterija, što se manifestira u materijalističkoj pragmatičnosti, sebičnosti, ispraznosti, bešćutnosti vanjske zbilje.

No usprkos odabiru teških tema, autorica prikazuje i mogućnost čovjeka da se pokuša izdignuti iznad beznadnih i tjeskobnih situacija koje mu život nenajavljeno donosi. U prvoj noveli Ruž nesigurnost i strah pred iznevjerenom ljubavi onemogućavaju sretan susret iznova probuđenih emocija, a ljudska neodlučnost se eksponira kao »besramnica koja srcu stopala krade«. Ali već u drugoj noveli Poruka u finalu naziremo proplamsaj nade koja oponira osuđeničkoj samoći i otuđenosti glavnih protagonista. U noveli Pink glavni lik doživljava potpunu preobrazbu i uspješno se suprotstavlja ispraznosti i plitkosti nametnutog pomodnog života. Djevojka Mia gotovo postaje zaglupljena marioneta tuđeg nametnutog mišljenja i potrošačke hobotnice, ali nakon susreta sa siromašnom ženom u crkvi, sretno se okreće pravim vrednotama ljubavi i obitelji. Kroz navedene tri novele napisane u teretu opterećenja brojnih detalja, dobivamo na prvi pogled dojam da se prikazuju određene tipizirane marginalije iz životne svakodnevice, ali upravo iz tih zakutaka prividne običnosti autorica ulazi u duboke pore psihe, u brazde skrivenih promišljaja i ljudskih duševnih preobrazbi ili potonuća. A unutar idućih šest novela susrećemo se s iznimno teškim situacijama neizlječivih bolesti i smrti. Ipak, i u okviru depresivnih bezizlaznih tema autorica postupno najavljuje svojevrsni izlaz iz labirinta tamnog proživljavanja života.

U noveli Zov ljepota i tajanstvenost ljubičastocrne noći donosi nadnaravnu viziju prisutnosti u imaginarnom razgovoru kojeg majka proživljava s umrlim sinom, a osjećaj odgovornosti s druge strane nedohvatne pojavnosti otrežnjuje i nadvladava njezinu očajničku čežnju za zajedništvom u smrti. Kao što je Albert Einstein dokazao da energija ne može nestati, tako se u ovoj noveli dodiruje snažna energija majčinske ljubavi sa svijetom nevidljive onostrane energije. Novela na dirljiv način dočarava mistične spone kojima silina ljubavi želi srušiti granice između svijeta živih i umrlih.

Kroz novelu Obećanje pratimo tragičnu ljubavnu priču obrubljenu zagrljajem smrti, ali njen optimizam izvire iz plemenitosti žrtve koja spašava život voljene osobe. U novelama Naslonjač, Bluza i Fotografija ističu se tragični momenti života kao što su gubitak voljenog djeda, gubitak kćeri i susret s neizlječivom bolesti, a te se turobne životne postaje lakše nadilaze u unutarnjoj pohrani dragocjenih životnih sjećanja. Vrlo potresnu tematiku iznosi novela Ime u kojoj se prikazuje neizreciva žalost majke za poginulim sinom, ali usporedno i nedohvatni, neiskazljivi razmjer majčinske ljubavi.

Posljednja deseta novela Vrh pruža opis marijanskog hodočašća k svetištu Gospe Sinjske i čudesan zbiljski događaj u kojem duhovna nadnaravna dimenzija ulijeva snagu potpunog izlječenja. Upravo zbog prikaza neobičnog, čudotvornog zbivanja, ova novela posjeduje stilistički odmak od ostalih novela i u njoj pronalazimo najviše realističkog, objektivnog i suzdržanog, gotovo dokumentarističkog prikaza pješačenja k cilju, koji se nadopunja s unutarnjom vizurom sjećanja na uzrok bolesti i napore dotadašnjeg nepotpunog oporavka. Kulminacija novele prikazuje kako preko Bogorodičina posredništva čovjek može zadobiti nepojmljivu Božju milost uslišanja i ozdravljenja. Ova proza je impresivan iskaz vjere u Božju pomoć kojom čovjeka poziva na novi izazov životnog puta.

Novele skupljene u ovoj zbirci predstavljaju vrijedni iskorak u suvremenoj hrvatskoj prozi po svom rijetkom i zanimljivom izboru tematizirane građe, a nadasve po osebujnom oblikovanju proznog diskursa koji vjerno reflektira neistražene putove unutarnje ljudske doživljajnosti. Autoričine bogate vizualne, senzitivne predodžbe upotpunjene lirskim izričajem i nijansama emotivne senzibilnosti odražavaju puninu ženske duše i ženskog pisma. Zrela refleksivno-analitička konciznost pri vaganju važnosti dubinskih životnih prioriteta i ontoloških enigmi odaju diskretnu interpolaciju filozofičnosti ove zbirke. Dunja Kalilić uložila je puno autorskog pregnuća da bi dotakla i da bi nam približila tu rijetko čujnu akustiku ljudske duše. Njezine novele kroz suvremeno oblikovane prozne strukture uvjerljivo pokazuju dobro transponiran put umjetnosti, a to je po uzoru na poetičko poimanje zaboravljenog estetičara Tona Smerdela put »neprestanog pomlađivanja ljudske bitnosti posredovanjem nove i izvorne umjetničke riječi«.