Tri kratke priče

BADNJAK

Teško dišući, pokušavao je držati korak sa mnom. Išli smo uz Vrhovec, kasno navečer, gladni i depresivni. On je već dva dana pod temperaturom. Visoko smo, na broju 110, u maloj dvorišnoj kućici, s još jednim, koji ima curu. Večeras je kod nje. Cijeli dan ništa nismo jeli. Skromne apanaže potrošili smo prije deset dana. Jedanput mjesečno počastili bismo, u svojoj nastambi, cijeli filozofski seminar, a to ima cijenu ‒ zube na klin. Jutros sam uzalud čekao poštara u nadi da će se netko sjetiti svoga siromaška. Čovjek s velikom torbom uvijek bi malo odsjeo kod nas, uz šljivovicu, odigravši, s onim što ima curu, partiju šaha. Rekli smo mu pod kojom vazom na prozoru držimo ključ, ako nas nema doma, kako ne bi ostao bez svoje čašice. Teško se penjati uz taj Vrhovec.

Duga cimerova kosa, slijepljena uz čelo grašcima znoja i laganom kišicom, kao da je, od izmaglice, imala svetačku auru. Bradica na ispijenom licu, ispod kapuljače, davala je u polutami ulice neku svečanost ovoj badnjoj večeri. Gledao sam ga smijuljeći se što i ne zna koji lik u njemu prepoznajem. Djetinjstvo, s vatrom na ognjištu, slamom u kutu i dječjom cikom, daleko u mome bosanskome srednjem vijeku, iskrilo mi je pred očima kao nadomjestak uvrijeđenosti koju sam osjećao pred ostavljenošću i zaboravom obitelji. Kroz prozore kuća, pa čak i ispred njih, bili su ukrašeni borovi s upaljenim žaruljicama. Gradski su trgovi čekali Novu godinu da bi zadobili blagdanski izgled.

‒ Možda ćemo u pećnici privesti životu onaj frtalj starog kruha, pokušah vratiti raspoloženje cimeru, ali on samo odmahnu rukom.

Do kućice smo došli šutke, a na prozoru, ispod vaze pod kojom je obično stajao, nije bilo ključa. Podignem drugu, tu je.

‒ Netko je dolazio, rekoh, a prijatelj me znakovito pogleda.

U veliku sobu, smještenu ispod stubišta kuhinje, uđosmo na prstima. Kada upalih svjetlo, na stolčiću pokraj ulaza u drugu sobu, ugledasmo velik paket. Nekoliko štambilja Jugoslavenskih željeznica, jedan poštanski, i ceduljica na vrhu. Cimer ju pročita naglas:

‒ Nije vas bilo, a da ne vraćam paket, ja sam potpisao prijemnicu. P. S. Rakija je bila odlična, ali nažalost, posljednja. Vidimo se, vaš poštar.

Ganut, otvorih kartonsku kutiju, a unutra cijeli pečeni odojak, s pisamcem na vrhu: Čestit Badnjak drago dijete, tebi i prijateljima. Strina Janja

Obojici nam se, između nogu i poda, otvori tampon zona. Gledali smo se u nevjerici.

Banket u kuhinji trajao je dugo u noć. Dobro začepljena flaša rakije, iz paketa, podržavala je nadahnuće malom simpozionu dvojice gladnih filozofa.

DVIJE STOJE

Jutro je visjelo između sela i grada, ravnodušno dotičući konjsku zapregu koja se spuštala dolinom Usore. Matan je dostojanstveno upravljao novim platonom na kojemu je sjedilo dvanaest suseljana. Među njima, stisnut u sredini, sjedio sam i ja, jadanaestogodišnjak. Otpremili su me strina i stric, prvi put samoga, natrag, kući, nakon ljetnih praznika.

‒ Veži lance, viknu kočijaš na svog unuka, mog vršnjaka, kada smo se pojavili, šta čekaš?

Strina se nakašlja, pogladi me po glavi, gurnu u ruku kocku šećera i reče:

‒ Ne boj se, on se samo pravi važan.

Nakon što sam je poljubio, vidio sam kako mu pruža crvenu novčanicu, popularnu »stoju«, za prijevoz.

‒ Penji se gore, reče oraspoloženi foringaš, sretan što me neće morati voziti za neki stari obiteljski dug.

Cijelim putem do grada žuborio je razgovor suseljana, a ja sam, kao i uvijek, sa zanimanjem slušao mudrolije.

Kada se približismo ušću Usore u Bosnu, međutim, sve utihnu i priča izgubi čaroliju. Na utoku je obično stajala milicija i zaustavljala prekršitelje propisa u prometu. Ugledavši ih, već izdaleka, s nedefiniranim osjećajem krivnje zašutjeli smo, nesigurno se približavajući. Čovjek u plavom podiže trokutasti znak i pokaza na uleknuće pokraj ceste. Matan zaustavi. Bosna je šljapkala svojom zagađenom zeničkom vodom­.

‒ Daj ličnu!, neuljudno zapovijedi državni službenik.

Na svu sreću imao ju je. Nakon dugog listanja i prevrtanja dokumenta milicajac upita:

‒ Đe ti je fenjer?

Matan se osvrnu, kao da nešto želi upitati sumještane koji su zurili u rijeku, te nakon kraće stanke reče:

‒ Pa, kod kuće.

‒ A šta radi kod kuće, nesretniče?, upita ovaj.

‒ Pa, tamo ga upalimo, kad treba, odgovori naš prijevoznik.

‒ Tamo, znači, treba, a u saobraćaju ne treba, je li?

‒ Pa šta će sad, upita kočijaš, kad je dan?

‒ A odakle si ti prijatelju, upita čuvar zakona, držeći prst na iskaznici.

‒ Iz Omanjske, skrušeno odgovori Matan.

‒ A, iz Omanjske, malo se začudi, a kad si krenuo iz Omanjske?

‒ U pet sati, točan bješe naš prijevoznik.

‒ U pet, znači, a je li tada još bio mrak u Omanjskoj?

‒ Pa jest, skrušeno priznade Matan.

‒ Pa đe ti je onda fenjer?, slavodobitno ga upita. Matan ništa ne odgovori.

‒ Iljadu dinara, reče milicajac, ne dižući pogled, dok je ispisivao potvrdu.

Matan teškom rukom izbroja deset crvenih novčanica i pruži ih predstavniku vlasti koji mu uljudnijim tonom reče:

‒ Na povratku, pazi, s fenjerom!

Nakon tristo metara Matan prostenja unuku koji je šutke sjedio pokraj:

‒ Samo dvije stoje...

KAPETANOV URED

‒ Ti si profesor? – upita me kapetan.

‒ Tako je – rekoh.

‒ U prvoj četi imamo jednog nepismenog Roma, ima da ga u vreme obuke opismeniš! Jasno?

‒ Jasno, druže kapetane, samo, imamo li kakav udžbenik? Nisam učitelj, nikada nisam nikoga učio pisati.

‒ Kako da ne, široko se nasmija dobrijan, puni su ti hodnici »Borbe« koju niko ne čita. Uzmi to bre i nauči čoveka. Razumeš?

‒ Razumijem, druže kapetane!

‒ Tu ti je ključ moje kancelarije da ti popodne ne smetaju podređeni. U redu?

‒ U redu, druže kapetane – odgovorih ganut.

Mjesecima nisam na miru mogao niti pismo napisati. Čak ni na zahodima nije bilo vrata. Gledali smo jedni druge na čučavcima u prolazu, tuširali se u skupinama po trideset golaća, a toliko nas je i spavalo u jednoj prostoriji s krevetima na kat. Mirisalo je i smrdjelo po svemu zamislivom, o zvukovima da i ne govorim. Sada ću, odjedanput, cijela popodneva imati svoj ključ i svoju prostoriju. Kraljevstvo nebesko! Naučit ću čitati i pisati cijeli Šuto Orizari, ako treba.

Drugi dan, nakon teške pješačke obuke, u četiri popodne, pozvah svoga učenika u kapetanov ured.

‒ Dobio sam zapovijed da te naučim čitati i pisati. Kako se saznalo da si nepismen? – upitah.

‒ Prijavio sam se – reče – nisam išao u školu.

‒ Znači, ne znaš se ni potpisati? – upitah.

‒ Ne znam, Brko – postade odmah prisan moj štićenik.

‒ Nisam za tebe Brko – rekoh – nego drug razvodnik! Jasno?

‒ Jasno, druže razvodniče!

‒ Dobro, onda, idemo prvo s velikim slovima latinice, ćirilicu ćemo kasnije. Razumiješ?

‒ Razumem, druže razvodniče!

‒ Kako se zoveš?

‒ Idriz Idrizov.

‒ Dobro Idrize, prvo ćemo naučiti pisati ime i prezime, velikim slovima. U redu?

‒ U redu druže razvodniče!

U ovom posljednjem : – U redu, druže razvodniče! – naslutih mrvicu neposlušnosti, čak i poruge. Postadoh oprezan.

‒ Znaš što Idrize – primirih ton – bilo bi lijepo da svojima doma, nakon obuke, možeš napisati pismo. Oni bi se sigurno obradovali.

‒ Sigurno, druže razvodniče, kad bi znali da čitaju.

‒ Pa valjda netko u selu zna? – primijetih dvojeći.

‒ U kojem selu? – upita – nemamo nikakvog sela, mi smo čergari.

‒ Pa kako ćeš ih naći? Kako će ti poslati civilnu odjeću?

‒ Civilku? – upita začuđeno – pa tu mi je civilka, u ormariću. Nisam mogao da je pošaljem natrag jer nemamo adresu.

‒ U redu Idrize – rekoh – svejedno je dobro znati pisati.

‒ Zato sam se i prijavio – odgovori.

Mučili smo se cijelo popodne s velikim latiničkim slovima njegova imena i prezimena dok me, najedanput, nije zapitao:

‒ A znaš li, druže razvodniče, koliko će ova naša škola da traje?

‒ Oko šest mjeseci – odgovorih – onoliko koliko traje pješačka obuka.

‒ I to sve – upita – za vreme obuke?

‒ Ne – rekoh – popodne, nakon vojnih zanimacija.

‒ Znači, Brko, dok se ostali odmaraju nas dvojica ćemo ovde da idemo u školu?

‒ Nisam za tebe Brko – ponovih. To je zapovijed.

‒ Dobro, druže razvodniče – zaiskri tamnim očima – znači mi nećemo mene da učimo pisati dok oni tamo pužu na suncu?

‒ Ne – rekoh – poslije puzanja na suncu.

Zašutio je, vidno razočaran i počeo bez komentara prepisivati svoje ime i prezime. Nakon nekog vremena pružio mi je papir na pregled. Kvrgavim, velikim slovima, ali potpuno razgovjetno pisalo je: JEBI SE BRKO.

To popodne, postade mi jasno, ostao sam bez kapetanovog ureda.