(Tomica Šćavina: Soba na dnu mora, izd. Hena com, Zagreb, 2019.)

Čini se da je svojim trećim romanom Soba na dnu mora (2019.) Tomica Šćavina željela navesti čitatelja na misao kako odgovorā na fiktivno pitanje ‒ što je poezija ‒ ima beskrajno mnogo, kako se ti odgovori zapravo kriju u imaginarnoj »sobi na dnu mora«, kako do njih mogu doprijeti samo povlašteni pojedinci koje uresuju posebnost, kreativnost i senzibilnost te silna čežnja za slobodom preživljavanja, tj. opstanka ‒ unatoč tjeskobnom i onečovječenom svijetu. Takvom je egzistencijalno zaigranom idejom autorica odredila i svjetonazorski profil svoje glavne prvoosobne junakinje/kazivačice, koja s jakom dozom subjektivnosti prati vlastitu, ali i naraštajnu, adolescentsku tranziciju te isporučuje svijetu ljekovitu ideju kako je poezija ona mentalna sila kojom se nečija postojanja osmišljavaju i to sublimacijom životnih iskustava, a u banalnoj, kaotičnoj, paradoksnoj, grotesknoj i sličnoj svakodnevici otkrivaju se metafizički mehanizmi za njezino svođenje na podnošljivu mjeru.

U kaosu suvremenosti ove priče preživjela je mlada junakinja koja stvar uzima u svoje ruke te u prvoosobnim iskazima posreduje svoje relativno kratkotrajnoživotno iskustvo strogo raspodijelivši iskaze u četiri kategorije narativnih, odnosno lirskih, segmenata. Naoko najstabilniji narativni vez ovisan je o događanjima na luksuznom kruzeru koji krstari Karibima i gdje je mlada pripovjedačica u ponižavajućoj poslužničkoj ulozi, koja je izvor mnogobrojnim frustracijama i sustavnoj želji za (ne)mogućim bijegom. Jer paradoks je u tomu što je, unatoč zamornoj plovidbi (uz zastrašujuće monoton šum valova), riječ zapravo o izrazito statičkom, zatvorenom i ograničavajućem prostoru nagomilanih sjećanja i strahova, o mjestu iskorištavanja iscrpljujućim fizičkim radom te posljedičnoj depresiji s očajničkim pokušajima snivanja o spasu od robovanja sustavu i stereotipima kojima je u srži nezatomljiva pohlepa raznih korporacija za profitom (»I onda te o tvom trošku deportiraju doma, jer si prije toga potpisala ugovor u kojem piše da pristaješ nasve moguće uvjete rada, i da nikada, ni u ludilu, nećeš tužiti kompaniju koja je omogućila da iz svoje nerazvijene zemlje dođeš u njezinu razvijenu zemlju koja se razvija na iskorištavanju nerazvijenih«; Šćavina: 2019., 114).

Usporedo s mimetički predstavljenim brodskim prostorom patnje i klaustrofobičnih prisila, odvijaju se i prizori iz fenomenološki reproduciranog polaznog prostora doma, mjesta obiteljskih konflikata koji su u izravnoj vezi najprije s rodnim stereotipima, a istodobno i s izvanjskim, društveno dirigiranim događanjima, pri kojima su najvažniji raspad bivše države, ratne traume1990-ih te tranzicijske turbulencije viđene kroz vizuru i posredničku iskustvenu svijest tinejdžerice. Obitelj je »kazalište duhova« (141), emotivna neusklađenost njezinih članova, a odnosi oca i majke iritiraju stereotipijom (»Mamina tuga, ljutnja, očaj i agresija mom ocu ne znače ništa. Njezini osjećaji su višak koji imaju sve žene i s kojim se muškarci mogu nositi jedino tako da se isključe. – Ja sam za tebe zrak – zna reći mama. – Bez zraka se ne može – na to kaže tata i to je mami sve što joj treba da bi ostala s njim.«; 159).

Rat je dodatni remetilački činitelj koji izaziva razne stranputice na adolescentskom putu mlade junakinje u svijet odraslih (»Treći dan ne mogu izdržati u konobi, odlazim van, odjednom eksplozija, geleri rešetaju zid, na podu sam, prašina posvuda. Čučećim korakom se vraćam, svi se deru na mene, obećavam mami da neću više nikad.«; 156). Unatoč izvanjskim dinamičnim poticajima (rat udružen sobiteljskim konfliktima, napokon iscrpljujuće radne obveze na kruzeru kao uzaludni pokušaji iscjeljivanja adolescentskih aporija) – u prvom su planu mnogobrojna statična/klaustrofobična mjesta (dom, ratna skloništa raznih vrsta, brodska kabina i labirintski hodnici i sl.) koja potpiruju želju za bijegom prema mjestima bez granica na kojima bi adolescentska promišljanja o egzistencijalnim smislovima i identitetska traženja slobode dobila viši smisao.

Međutim, sve frustracije te vrste natkriljuje dinamika individualne unutarnje drame odrastanja adolescentice vidljiva u slikovitim otiscima individualnoga sjećanja, odnosno, u prebiranju po uzburkanoj pripovjedačkoj svijesti koja pruža oslobađajuću širinu, nagon za bijegom iz stereotipa prema naznakamavidljivih pa i nevidjivih dijelova svijeta, prema hologramima njihovih kompliciranih međuodnosa. Ta se otvorenost prema iskoracima u drugost očituje i u epistolarnim dijelovima teksta u kojima je psihoanalitičnost najvidljivija; u njima pripovjedačka svijest ispisuje poetizirana pisma mrtvoj prijateljici iz djetinjstva, sveprisutnoj »izbjeglici iz života« (70), onoj koja nije uspjela naći odgovor na pitanje tko sam, niti prevladati ožiljke mnogobrojnih mikrookrutnosti iz djetinjstva i kaotične adolescentske svakidašnjice te nekako ipak uploviti u svijet odraslih, dakle, poput pripovjedačice – preživjeti »obiteljsku tamu« (51) i »neizvjesnost tranformacije« (42).

Zato autorica ubacuje u mimetičke dijelove teksta, dakle u prepoznatljive slike iz društvene i obiteljske disfunkcionalnosti ‒ osobna pisma u paralelnu zbilju, pisma koja dakako ostaju bez odgovora. Usporedo sa stvarnosnim, egzistencijalnim izazovima, u njima raspoređuje svoja lirski oblikovana iskustva koja svjedoče o etičkim napuklinama u svijetu, o rašivenoj zbilji, o mladenačkim traumama, odustajanjima (uz pomalo potrošenu egidu: »bitno je pobjeći, bitno je nestati«; 179), ali i sazrijevanjima u skladu s prepoznatljivom i svakako rezignirajućom idejom. Primjerice: »Ti ćeš odabrati mrak smrti, a ja svjetlo života. Ti ćeš odabrati svjetlo smrti, a ja mrak života. I nikad nećemo znati koja od nas je u pravu, jer pravog nema.«; (96-97).

Ono što čitatelja u tekstu Tomice Šćavine možda najviše intrigira jesu lirske najave poglavlja oblikovane u monosintagmatski stih, kojim se tumače izmišljene riječi (»Kirkagor – gmaz koji putuje moždanim vijugama tražeći vlastiti rep dok zubima drobi prazninu«; 86). Te su najave do te mjere sublimirane da djeluju kao magični sažetci nekog miniteksta prepunog oksimorinskih, paradoksnih, metaforičnih i sličnih sklopova, a temelje se na tumačenjima izmišljenih riječi nekog nepostojećega jezika koje autorica naziva »nevidljiva koža svijeta« (90). Na taj se način plete mreža »ljekovitog rječnika« koji je izvor umjetničkog poimanja zbilje i služi kao »izlaz u slučaju opasnosti« (80).

U tom mladenački naivnom pokušaju spašavanja svijeta glavnu ulogu, dakle, ima tzv. Rječnik neoriječenih sadržaja koji je sastavljala neprilagođena i suicidalna djevojka koje nema; ona se diljem teksta pojavljuje tek hologramski, dakle u čudesnim slikovitim prizorima odnosno priviđenjima u kojima je njezin lik zrcalno osvijetljen laserskim/poetskim zrakama pa djeluje kao trodimenzionalna zbiljna prikaza, koja posreduje misao o tomu kako je istina sadržana jedino u pjesničkim metaforama. Zato ovaj roman Tomice Šćavine završava kompromisnom i iscjeliteljskom spoznajom o magijskoj snazi jezika poezije u kojemu pripovjedni subjekt, unatoč svojim pomalo statičnim kazivanjima, vidi put do istine preživljavanja u bolnom procesu odrastanja u tjeskobnoj zbilji, a time i spašava osobno pravo na autentičnost postojanja.