Kolo 4, 2020.

Književna scena

Ivan Klarić

Stihovi za Marka


DE BELLO BALCANICO

dragi Marko

rat je protiv nas iznio najstrašnije dokaze
paroksizmu masa radovali smo se kao rođendanskoj torti
vlastitu savjest napuštali smo iznenada i bez razloga
u tuđim stanovima u tuđim kućnim ogrtačima
promatrali su nas portreti pravih vlasnika
sjeća li se itko smrskane jetre Vukovara?
iskopanih očiju Srebrnice? blaženog osmijeha lorda Owena
naočala lorda Carringtona rođaka blesavog žapca Kermita
mjesta na kojima nas je čekalo ludilo
ali mi smo se držali ponosno
i sad lutamo od grada do grada
pijemo lijekove za PTSP i baš kao što je bilo za pretpostaviti
vraćamo se u djetinjstvo


MRAMORNO PISMO

dragi Marko

obraćam ti se u pola glasa
jer Ti si cezar a ja tek trubadur
bez konja s lirom u ruci koja nagoni na laž
Tvoja riječ ima sedam sjena pitaš me
koliko dugo ćeš tragati za ljepotom
prije nego se bosonog uputiš prema istini

dugo dulje no što želim Marko

teško je razumjeti mramorno vrijeme
mramorni prezir mramorne sate
od Tebe ne tražim ništa nego prijateljstvo

noću mjesečarim slomljenih ruku
na sjeveru gore vatre vukovi kese zube
a u nizinama diže se val užegle krvi


KIP

dragi Marko

priroda kaže
prije mene bila je glazba
glazba je mramorni kip
kojeg su isklesali bogovi
priroda kaže
stvoriti savršenu glazbu
mogu samo oni hladnog srca

slušaš sonatu na morskoj obali
njezin eho ti curi niz lice
kao prozirni med
uđi u jutro
pjevaj izvan uzroka i posljedica
priroda je zrcalo iz kojeg
obnavlja se svijet

priroda kaže
voli me zaboravi me
voli me zaboravi me
priroda kaže
odaberi najkraći put
nauči hodati ovdje bilo gdje
u bilo kakvoj vječnosti


ATLAS STRAHA

dragi Marko

naši strahovi
kupljeni su na kredit
imaju lice djevojke s naslovne strane
sporazumijevaju se trivijalnom abecedom

naši strahovi
oblače se po najnovijoj modi
drže strogu dijetu
čitaju Cosmopolitan i Men s Health

naši strahovi
raskrstili su s prirodnim katastrofama
u našem modernom repertoaru
nama mjesta za uragane i potrese

naši strahovi
nemaju oblik nacrtati ih
moglo bi pasti na pamet
samo nekom neupućenom diletantu

naši strahovi
imaju kibernetičku kožu
možemo ih spremiti u kompjutor
i živjeti s njima u miru

ali svaki put kad sklopimo oči
nešto u nama implodira

pokušavamo pokopati
komade smrskane utrobe

uzalud


ODA

dragi Marko

prije nego barbari dođu
naše ulice nosit će imena barbarskih poglavica
naši vođe naučit će njihov jezik
nosit će njihove odore i oponašati njihove geste
naši hramovi bit će srušeni
a na njihovom mjestu bit će podignuti
novi u čast njihovih bogova
naše knjige bit će spaljene
jer u njima pišu stvari
koje nam više ne trebaju

prije nego barbari dođu
proglasit ćemo ih zlima
i optužiti ih za sva naša zlodjela
održat će se
desetci znanstvenih skupova
na temu barbarstva
i objaviti desetci monografija
u njihovu čast
uz obvezni techno party
u glavnome gradu

prije nego barbari dođu
u nekoj ulici u predgrađu
stari filozof
godinama proganjan
i prešućivan od vlasti
zapisao je u svoj dnevnik:
barbarizam je djelo apsurda
onaj koji ne razumije njegovo djelovanje
sve što mu se događa objašnjava sudbinom

kad su barbari ušli u grad
na središnjem trgu su im
uz elektronske fanfare
digitalni vatromet
i godinama ranije
pripremljene govore
naših vođa
bili svečano uručeni ključevi grada
netko se sjetio i starog filozofa
ali on je već bio mrtav


O POVIJESTI

neke zime na Trešnjevci
vozio sam se u tramvaju i čitao Polibija
treći svezak Povijesti šutio je tvrdo
u mojim rukama
o Polibije ostavi tintu i pero
otvori prozor
sa sjevera ustaje tamni huk mliječne staze
prostranstva govore barbarskim jezikom
udarac je to buzdovana o dječju lubanju
od kojeg se širi zemaljsko vrijeme
sve je strah crni strah koji se
razlijeva ulicama Rima kao živa
posljednju utvrdu ljudi
progutat će crvi
o Polibije povijest je neman
uzalud je pod vratom nemani
tražiti istinu
ruše se katakombe
svjetlost se povlači u apstraktnu prazninu
a nama ostaje drhtati lomiti prste
i raspletati sjene
koje su iz svoje utrobe
povratili ubijeni
sjeti se Kartage te slomljene lune
ostavi svoju hladnu latinštinu
stavi ruku iznad proključalog mraka
neka sjaje sva osjetila
i svemir će doći
nakon pravih pitanja
nakon što nas napusti naša mudrost
astronomija naših misli i botanika naših tijela
volio bih te večeras sresti u tramvaju
i vidjeti tvoje suze o Polibije


DRUGO

dragi Marko!

razmišljam o nekim stvarima
razmišljam na primjer
hoću li na mom posljednjem putovanju
čekati na obali hladne i vijugave rijeke?
a Haron taj birokrat iz podzemlja
hoće li doći?
zamišljam to otprilike ovako:
maglovito jutro
projekcija mliječne svjetlosti
na svilenom ekranu
glazba u aseptičnom ritmu
sati prolaze u linearnoj agoniji
nakon dugog čekanja dolazi Haron
loše odjeven
pripit poslije neke grobarske zabave
pitam ga mogu li mu postaviti nekoliko pitanja
on kima stavlja laktove na stol
pitam ga
zašto su me ignoranti uvijek tako nezamislivo gnjavili?
i krije li se u tome uopće neko značenje?
pitam ga
koliko je vremena potrebno da bi se svladali mržanja, zavist i bijes?
i događa li se sve to brže na nebu
ili i ondje traje neizdrživo dugo kao sudska parnica?
pitam ga
što je s društvenim intelektom svemira?
i zašto se dok mrzimo dok osjećamo zavist ili bijes ne sjetimo
da je naš život kratkotrajni bljesak sumpora u mraku?
Haron sliježe ramenima otvara mi usta
utvrđuje da pod jezikom imam propisani novčić
i upisuje moj slučaj u knjigu
da me barem umjesto te podzemne predstave dočekala
napuštena plaža u listopadu
ili osušena gajeta s očima mog psa


IDOLOPOKLONIK

dragi Marko

prije nego odlučim pokloniti se cezaru
još jednom razmislit ću o svemu
iako živim ovdje u provinciji
gdje pod lipom rastu glupani
i zrakom se širi slatkasti zadah korupcije

ako se na to odlučim neću se inatiti
pljeskat ću revno govoriti malo
osmjehivat ću se na tone
a ni zlatnih riječi koje otvaraju
vrata ništavila neće nedostajati

najbolje mi je da se na to odlučim
ne mogu živjeti među čobanima i lopovima
u nizinama bez početka i kraja
gdje ništa nema auru visokih planina
gdje trulo voće baulja u vlažnim jutrima
i ako promislim najbolje mi je pokloniti se

prije toga svoje geste ću preurediti
nagon za osvetom
i prezir mudro ću sakriti
iza mramornih očiju
odzvanjat će jedno otegnuto ništa

opet ako se na to odlučim zaboravit ću
da sam nekad volio stvari koje su
slijedile svoju zvijezdu
i da sam se protiv samog sunca dogme borio
i bojim se da bojat ću se kad smrt dođe po moje tijelo
bojat ću se tako sramno
u jedno sam siguran ‒ cezara neću upoznati
on je samo čovjek koji igra šah s mnogo sjena
ako izgubi konja izgubio je nogu
ako izgubi lovca izgubio je oči
ako izgubi kraljicu izgubio je glavu
a osim toga govorka se da cezar uopće ne postoji

dakle ako odlučim pokloniti se cezaru
sve u svemu bit će mi vjerujem sasvim dobro

Kolo 4, 2020.

4, 2020.

Klikni za povratak