Sjećanja na Mladena Kuzmanovića

I da nije prošlo toliko godina koliko je prošlo od časa kad je Mladen Kuzmanović zaklopio zauvijek svoje oči, moja je životna dozrelost dobrano izblijedila mnoge slike našega suživota. Naime, Mladen Kuzmanović, zajedno s kolegom Josipom Vončinom i sa mnom, nakon odlaska u mirovinu profesora Mate Hraste, bio je dugo godina sastavnim dijelom nastavnikā na Katedri za hrvatsku jezičnu povijest i dijalektologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bili smo zajedno tridesetak godina. Danas su ostale samo crtice sjećanja toga suživota. Zabilježit ću bar one koje još ostaše u mojemu sjećanju, a odnose se na Mladena.

Mladen je bio najmlađi na Katedri (ta`` zvao se Mladen!), ali svi su se poslovi obavljali onako kako su pristizali i kako smo se tada dogovorili tko će što napraviti. Ne sjećam se da je Mladen ikada napravio kiselo lice što mu je bio dodijeljen baš taj, možda teži, dio poslova. Prihvaćao se posla, gotovo s radošću, i obavljao ga kako je najbolje znao. Tâ, recimo, suradnička crta kolegijalnosti nije kod Mladena Kuzmanovića nikada popuštala. Jest da je bio najmlađi (i po godinama i po stažu), ali nikakva brazda nezadovoljstva što je, zbog dogovorena posla, trebalo katkad a ostati na Fakultetu i do kasnijih popodnevnih sati, nije se pojavljivala na Mladenovu licu. Čak i uz sadašnji intenzivan napor da se sjetim, ne znam da sam ikada vidio namrgođeno Mladenovo lice.

Druga je Mladenova crta bila, koliko se još sjećam, da bez mnogo riječi ili uvjeravanja zamijeni nekoga s Katedre na kakvu drugom poslu, ako je to trebalo, pa makar se radilo i o dužem vremenskom periodu. Riječju, nastava se, kao i priprava za nju, odvijala kao da je taj dio fakultetskog djelovanja bio u punom radnom sastavu. Tako je, na sreću, bilo i vice versa, tj. kad je trebalo zamijeniti Mladena. Takav je odnos omogućio da svi članovi Katedre prihvate, na određeni rok, lektorsku dužnost u kojoj drugoj europskoj zemlji. Time se postupno stvarao humus za Seminar za strane slaviste, odnosno za Zagrebačku slavističku školu koju je, u određenom periodu, upravo Mladen Kuzmanović uspješno vodio.

Ali sve je to učvršćivalo spoznaje o postojanosti i posebnosti hrvatskoga jezika u njegovoj tronarječnoj stilizaciji. O tome među nama nije bilo ni trunka razlike. Zato je napor Matice hrvatske da se izradi i objavi Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika naišao na plodno tlo kroatističkih katedara na zagrebačkome Filozofskom fakultetu. Među potpisnicima Deklaracije nalaze se i sva tri člana naše Katedre ovim redom: Milan Moguš, Josip Vončina i Mladen Kuzmanović. Nama se, svoj trojici, činilo tada (i od tada) sasvim normalnim, bez ikakvih posebnih uvjeravanja, da potpišemo Deklaraciju. Dovoljan je bio samo međusobni pogled. A dalje, s obzirom na eventualne posljedice, bit će kako bude.

S Mladenom Kuzmanovićem vezivale su me i druge veze. Naime, bio sam mu mentorom pri izradi magistarskoga rada i, kasnije, doktorske disertacije. I u jednome i u drugome slučaju tema je bila ‒ Miroslav Krleža. Iako sam obrađivao neke jezikoslovne teme vezane, prvenstveno, uz Balade Petrice Kerempuha (pa npr. zajedno sa Željkom Bujasom objavio kompjutorsku konkordanciju Balada), glavne je ocjene o Mladenovim tezama ‒ i dobrima, čak odličnima, i manje dobrima ‒ izlagao sučlan komisije Josip Vončina, zacijelo najbolji poznavalac jezika Krležinih Balada Petrice Kerempuha.

Pomalo mi je žao što se taj dijalog nas trojice kolega s iste katedre nije tada snimao (nije nam palo to ni na pamet), jer sam prisustvovao i (donekle) sudjelovao u jednom ne baš uobičajenu nadmetanju tezâ i protutezâ znalaca onoga što je na dnevnom redu ispita. Bio je to pravi znanstveni užitak. Zahvalan sam stoga onima koji su mi priredili spomenuti užitak, posebice Mladenu i Josipu, i sretan sam što mi taj događaj nije izblijedio kao neki drugi.

Još su u meni ostale dvije uspomene koje su povezane s Mladenom Kuzmanovićem. Prva je da me nije ‒ dok je to bilo u njegovoj moći ‒ nikada izostavio u popisu predavača na Seminaru za strane slaviste (odnosno Zagrebačke slavističke škole). Činilo mi se to važnim i za kroatističku orijentaciju struke i za mene osobno.

Druga je uspomena ova: kao glavni urednik Matičina Vijenca objavio je 2000. godine moj članak Metropola jedne mladosti (u povodu 275. obljetnice osnutka senjske gimnazije). Taj su članak, umnožen u podosta primjeraka, ponijeli sa sobom mnogi bivši senjski maturanti (kojima i ja pripadam) kao dragu uspomenu s tadašnjeg Dana senjskih maturanata. A ne bi se smjela zaboraviti ni širina pogleda tadašnjega urednika Matičina Vijenca Mladena Kuzmanovića koji, objavljujući spomenuti članak, nije zaboravio što je u povijesti hrvatskoga naroda svojedobno značila senjska gimnazija, ali i sjemenište i biskupija.

Za obje sam mu uspomene zahvalan.