Ruke dovoljno široke da sakupe tvoj odlazak

PRAG

U tijelu, gdje sve ima cijenu,
     bio sam prosjak. Na koljenima

gledao sam, kroz ključanicu, ne
    čovjeka kako se tušira, već kišu

kako pada kroz njega: žice gitare
    koje pucaju iznad njegovih okruglih ramena.

Pjevao je i to je razlog
    zašto se sjećam. Njegov glas ‒

ispunio je moju srž
    kao kostur. Čak i moje ime

kleknulo je unutar mene,
    tražeći da bude pošteđeno.

Pjevao je. To je sve čega se sjećam.
    Jer u tijelu, gdje sve ima cijenu,

bio sam živ. Nisam znao
    da postoji bolji razlog.

Da će se jednog jutra moj otac zaustaviti
    ‒ tamno ždrijebe ukopano u pljusku ‒

i slušati hvatanje moga daha
    iza vrata. Nisam znao da je cijena

ulaska u pjesmu ‒ izgubiti
    put natrag.

Pa sam ušao. Izgubio se.
    Izgubio sam se širom

otvorenih očiju.

TELEMAH

Kao bilo koji dobri sin, vadim svog oca
iz vode, vučem ga za kosu

kroz bijeli pijesak, njegova koljena rezbare trag
koji valovi žure isprati. Jer grad

iza obale nije više
gdje smo ga ostavili. Jer je bombardirana

katedrala sada katedrala jedino
stablima. Klečim kraj njega da vidim

koliko duboko bih mogao potonuti. Znaš li tko sam ja,
oče? Odgovor nikad ne dolazi. Odgovor je

rupa od metka u njegovim leđima
prepuna morske vode. Tako je miran da mislim

da bi mogao biti bilo čiji otac, našavši
način na koji se zelena boca može pojaviti

kraj stopala dječaka sadržavajući godinu
koju nikad nije dotaknuo. Ja dodirujem

njegove uši. Nema koristi. Preokrećem ga.
Da se suočim. S katedralom

u njegovim morsko crnim očima. S licem
koje nije moje ‒ ali koje ću nositi
kada ću dati poljubac ljubavnicima za počinak:
to je način na koji pečatim očeve usne

sa svojim vlastitima i započinjem
vjerni posao utopljavanja.

JEDNOM ĆU VOLJETI OCEANA VOUNGA

Oceane, ne boj se.
Kraj puta je tako daleko
da je već iza nas.
Ne brini. Tvoj otac je tvoj otac
samo dok jedan od vas ne zaboravi.
Kao što se kralježnica neće sjetiti krila
bez obzira koliko puta naša koljena
poljube pločnik. Oceane,
slušaš li? Najljepši dio
tvoga tijela je gdje god
padne sjena tvoje majke.
Ovdje je kuća s djetinjstvom
istanjenim u jednu žicu.
Ne brini se. Nazovi ga horizontom
i nikad ga nećeš doseći.
Danas je ovdje. Skoči. Obećajem da nije
čamac za spašavanje. Ovdje je čovjek
čije su ruke dovoljno široke da sakupe
tvoj odlazak. I ovdje je trenutak,
kad se svijetla ugase, kad još uvijek
možeš vidjeti slabu baklju među njegovim nogama.
Kako je koristiš svako malo
da pronađeš svoje vlastite ruke.
Tražio si novu šansu,
i dobio si usta koja možeš isprazniti.
Ne boj se, pucnjevi su
samo zvukovi ljudi koji pokušavaju dulje živjeti
i ne uspijevaju. Ocean. Oceane ‒
ustani. Najljepši dio tvoga tijela
je tvoja glava. I sjeti se,
samoća je i dalje vrijeme
provedeno sa svijetom. Ovdje je soba
sasvima u njoj. Tvoji mrtvi prijatelji
prolaze kroz tebe kao vjetar
kroz vjetrenjaču. Ovdje je stol
s klimavom nogom i cigla
da ga ustabiliš. Da, ovdje je soba
tako topla i bliska krvi,
da ti se kunem da ćeš se probuditi
i zamijeniti ove zidove
za kožu.

ODANOST

Umjesto toga, godina započinje
s mojim koljenima
koje stružu tvrdo drvo,
još jedan čovjek odlazi
u moje grlo. Svježi snijeg
puže po prozoru,
svaka pahulja slovo je
abecede
koju sam zauvijek utišao.
Jer razlika
između molitve i traženja milosrđa
pokazuje kako pomičeš
svoj jezik. Ja pritišćem svoj
u poznati vrtlog pupka,
nema melase u tom
silasku u
pobožnost. I nema ništa
svetije od držanja
tuđih otkucaja srca
među svojim zubima,
izoštrenima
od previše zraka. Ova usta posljednji
ulaz u siječanj
utišana pucketanjem svježeg snijega
na prozoru.
I što sad ‒ ako moje perje
gori? Nikad
nisam tražio let.
Samo da osjetim
potpuno, samo da
osjetim cjelovito dodire snijega
i gole kože i
iznenada, snijega
više nema.

LOGOFOBIJA

Poslije toga, probudio sam se
u crvenom mraku
da napišem
giađình
na ovom žutom bloku.

Gledajući kroz pisma,
mogu vidjeti
zemlju ispod,
plavu zamućenost
kostiju.

Brzo ‒
probušim tintom
točku,
najdublju rupu
gdje je metak

nakon što je probio
leđa mog oca,
došao
počinuti.

Brzo ‒ penjem se
unutra.
Ulazim
u svoj život
na način
na koji riječi
ulaze u mene ‒

Padajući
kroz
tišinu
ovih širom
otvorenih usta.

DETO(NACIJA)

Postoji šala koja završava s ‒huh?
To je bomba koja izgovara ovdje je tvoj otac.

Sada, ovdje je tvoj otac unutar
tvojih pluća. Pogledaj samo koliko je lakša

zemlja ‒ nakon toga.
Čak i napisati otac

je izrezbariti jedan dio dana
iz stranice osvijetljene bombom.

Dovoljno je svjetla da se utopiš,
ali nikad dovoljno da uđeš u kosti

i ostaneš. Nemoj ostati ovdje, rekao je, moj dječače
slomljen imenom cvijeća. Nemoj plakati

više. Pa sam otrčao. Otrčao sam u noć.
Noć: svoju sjenu koja raste

ususret mom ocu.

TORZO ZRAKA

Pretpostavimo da promijeniš svoj život.
I da je tijelo više
od komadića noći ‒ zapečaćeno
ogrebotinama. Pretpostavimo da se probudiš

i nađeš svoju sjenu zamijenjenu
crnim vukom. Dječak, prekrasan

i nestao. Pa nožem kreneš prema zidu
umjesto svega. Rezbariš i rezbariš

dok se kovanica svjetla ne pojavi
pa uspiješ pogledati unutra, konačno,

u sreću. Oko
koje zuri u tebe s druge strane ‒

čekajući.

ODISEJEV POVRATAK

Ušao je u moju sobu kao pastir
koji izlazi iz Carvaggiove slike.

Sve što ostaje od rečenice je
crta

crnog pramena kose
kraj mojih nogu.

Natrag iz vjetra, zvao me ustima
punim cvrčaka

‒ dima i jauka
koji se podižu iz njegove kose. Čekao sam
da se noć pretvori
u desetljeća ‒ prije nego sam posegnuo
za njegovom rukom. A onda smo zaplesali

a da nismo to ni znali: moja sjena
koja produbljuje njegovu na čuperku.
Vani, sunce se nastavilo dizati.
Jedna od njegovih crvenih latica pala je
krozprozor ‒ i uhvatila se
na njegovom jeziku. Pokušao sam

je istrgnuti
ali sam bio zaustavljen

njegovim licem, zrcalom,
njegovim pucanjem, crvčcima, svakim slogom

koji se prolijevao kroz njega.*

Izbor i prijevod s engleskog:
Monika Herceg

_________________
* Ocean Voung je vijetnamsko-američki pjesnik, esejist i romanopisac, jedan od najbitnijih glasova nove generacije. Rođer 14. listopada 1988. u Vijetnamu. Dobio je nekoliko uglednih priznanja za svoje zbirke poezije, od kojih je najbitnije napomenuti Ruth Lily/Sargent Rosenberg stipendiju, nagrade Wihiting Award i T.S. Eliot Prize. Njegov prvi roman, Na zemlji smo nakratko prekrasni, objavljen je 2019. i bio je bestseller u SAD-u. Dobio je nagradu MacArthur Grant iste godine. Ovdje su prijevodi iz njegove zbirke pjesama Nebo s izlaznim ranama.