Proširene interpretacije

Obljetnice su, u nedostatku sistematičnih istraživanja i dugoročnog planiranja, uvijek bile prigoda da se neki kulturni kompleks ili nečiji lik i djelo dovedu u središte javnoga i stručnoga interesa. Tako je bilo i u slučaju Mihovila Pavleka Miškine, gdje su obljetničarske okolnosti već više puta bile poticajne za organizaciju skupova, kolokvija i simpozija, što je pak, u pravilu, finalizirano knjigama, zbornicima ili tematskim brojevima časopisa posvećenim ovome seljačkom piscu i tribunu. Prigoda 130. obljetnice rođenja i 100. godišnjice prvog objavljenog članka iskorištena je za priređivanje kolokvija u Koprivnici, na kojemu je sudjelovalo dvadesetak dobrih poznavatelja Miškinina života i rada, pretežno povjesničara i književnih povjesničara.

Mada ponukana izvanjskim povodima ta čitanja u pravilu donose ne samo nova kritička i heremeneutička saznanja o djelu nego refleksiraju i povijesne, duhovne i društvene okolnosti aktualnoga vremena. Tako je i prva cjelovitija valorizacija Miškinina opusa i rekonstrukcija njegova života i političkog djelovanja u interpretaciji Zvonimira Kulundžića (nakladnik: Matica hrvatska Koprivnica, 4 knjige, 1968.) donijela niz novih saznanja i sistematizaciju biografske i književno-publicističke građe, ali je i ostavila – iz raznih razloga, ne samo književnopovijesnih nego i političkih – neka nepopunjena područja i neodlučne konkluzije.

Druga prilika ostala je, za sada, na djelomičnom rješenju. Naime, 2011. godine Muzej grada Koprivnice pokrenuo je izdavanje Sabranih djela M.P. Miškine u pet knjiga, ali je realizirana samo prva knjiga, u kojoj je Mira Kolar Dimitrijević detaljno istražila Miškinin život i rad do 1935. godine. Stogodišnjica rođenja seljačkog pisca i tribuna, pak, obilježena je 1987. godine znanstvenim skupom u Koprivnici, s prilozima desetak sudionika, pretežno s područja književne povijesti i književne kritike, objavljenim u tematskom broju časopisa Kaj.

Trideset godina poslije, s novom generacijom istraživača i u drugačijim političkim i idejnim okolnostima te s drugačijim vrijednosnim kriterijima, prilozi su se većinom bavili Miškininim biografskim detaljima i životnim postupcima u konkretnom povijesnom, političkom i ideološkom kontekstu, posebno njegovom ulogom i time povezanom sudbinom unutar djelovanja HSS-a u Podravini. Ova dominacija povjesničarskih i politoloških tema posve je razumljiva: ako su 80-ih godina na skupu dominirali književni teoretičari i kritičari, uz tek konvencionalne razrade ideoloških usmjeravanih teza o HSS-u kao političkom i društvenom pokretu, onda je danas – zahvaljujući kontekstu u kome suha ideološka preša i dnevna politika valjda manje opterećuje akademske rasprave – pomalo u drugom planu ostala književnost, a posebno aksiološka razmatranja Miškinina pjesničkog, pripovjedačkog i publicističkog rada. Tako će se, s prilično argumenata i unutar različitih istraživačkih modela, u otklonu od tradicionalne književne historiografije, poprilično jasnije ocrtati Miškinin lik, sa svim njegovim biografskim, idejnim, moralnim i karakternim osobinama, ali će se njegova književna vrijednost, estetski profil njegova stvaralaštva i društvena refleksija toga rada vidjeti tek unutar labilnih i vrijednosno ne do kraja definiranih okvira tzv. književnog ruralizma.

Teze koje su postavili raniji interpreti, zapravo tada najjači mogući tumači Miškinina književnog doprinosa (Šicel, Frangeš, Mihanović, Skok, Brešić i drugi) kretali su se, naime, unutar sintagmi o »autentičnom svedočanstvu«, o »kriku« i o Miškininom književnom tekstu kao »ogledalu čovjekove duše«, kako je i sâm autor govorio o svojoj poeziji. Budući da istome društvenom i kulturnom kompleksu u velikom dijelu pripadaju i hrvatski književni ruralizam i hrvatska naivna umjetnost, Miškinino se stvaralaštvo više puta uspoređivalo s djelima Generalića i Viriusa, i to ne samo kao stvaralačka kategorija, po statusu, kao »stil«, po svojoj genezi, kao višedimenzionalna struktura u kome se zrcale raznoliki povodi i uzroci, na kraju i vrijednosno.

No, uz sve moguće komparativne analize, vrijednosne analogije se, po našem mišljenju, mogu pronaći tek unutar dionice najranijih, »amaterskih« Generalićevih akvarela i crteža ili prvih, »formativnih« radova Mirka Viriusa, a nikako u njihovim kasnijim, najvišim likovnim vrijednostima. To, pak, ne znači da je Miškinino djelo estetski i vrijednosno slabije, nego kriteriji izbora ovdje podliježu nekim drugim, srodnim, ali ne istim mjerilima, a posve je razumljivo i da su izvan sfere gdje se vrijednosti poput tradicije, arhaičnosti i kulturnog kuriozitetstva, sumirane u sintagmi seljak-pisac, nameću kao aksiološka kategorija.

Da je duboka potreba i unutarnji zahtjev da opiše osobne i kolektivne sudbine i izrazi muku i vapaj potlačenoga seljačkog sloja bila osnovni poticaj i razlog za pisanje slažu se gotovo svi interpreti Miškinina književnog stvaralaštva. U tekstu »Što je Miškini književnost?« Mario Kolar razrađuje taj temeljni, pragmatično-prosvjetiteljski autorov motiv, ali bilježi i onu nakanu koja je posve intimne prirode i u kojoj Miškina ispovijeda svoje najintimnije misli, često s indirektnom samoanalitičkom pomirenošću i sumnjom u kvalitetu onoga što je napisao (»Napisao sam malo, i ono što sam napisao znam da je slabo«). Mihaela Cik kontekstualizirala je Miškininu književnu podukciju unutar kompleksa seljačke književnosti u Podravini, uzimajući u obzir niz dosadašnjih definicija i interpretacija te književnosti, njezine odjeke kako u književnom tako i u socijalno-političkom kontekstu te podsjećajući na glavne organizacijske poluge za disperziju seljačke književnosti.

U tematološkoj analizi poezije M.P. Miškine lako je uočljiva prisutnost motiva smrti. Stoga Matija Ivačić razmatra te mnogobrojne primjere, prepoznavajući različite lirske forme i konotativna značenja u izoštrenim životnim i društvenim okolnostima njihova nastanka. U sva tri tematska bloka Miškinina poetskog opusa (u pejsažima, u socijalnoj i intimnoj poeziji), ali i u mnogobrojnim pripovjetkama i crticama smrt se uzima ne samo kao neminovni dio prirodnoga ciklusa nego i kao jedini i priželjkivani izlaz iz ovozemaljskih muka: tako se – naspram projektivne političke borbe i angažirana socijalna djelovanja – javlja drugi pol njegova bića, onaj zapravo pravi, osjetljivi, poetski, stvaralački subjekt.

Iako je naglasak rada Mije Lončarića na analizi tipične đelekovečke akcentuacije, autor je u svome prilogu dopunio i svoja ranija istraživanja đelekovečkog kajkavskog govora i Miškinine kajkavštine nekim novim saznanjima, posebno apostrofirajući utjecaj koji je Miškina crpio izvan najužeg lokalnog idioma (Galović, Krleža).

Miškinino književno stvaralaštvo, a ne samo politička djelatnost, izvirala je i bila poticana neposrednim, realnim okolnostima života. Na te demografsko-gospodarske prilike podsjetio je Dragutin Feletar u svome prilogu koji detaljno iscrtava tešku socijalno-ekonomsku zbilju podravskoga sela i postavlja logično pitanje: Zar je njegovo književno djelo i moglo biti drugačije nego duboko socijalno i narodno?

O Miškini je objavljeno i više radova u kojima se nastojala iznijeti što točnija i iscrpnija kronologija života i rada: od prvih cjelovitijih istraživanja Zvonimira Kulundžića publiciranih 1968. godine, pa do novijih priloga Mire Kolar Dimitrijević u prvoj (za sada jedinoj) knjizi Miškininih Sabranih djela iz 2011. godine. Hrvoje Petrić nadogradio je stoga, svojstvenom temeljitošću i akribijom, tu nedovršenu priču, s osobitim osvrtom na geneologiju obitelji Pavlek i na istinsku povezanost Miškine s rodnim mjestom i s neposrednim životnim okružjem. Mira Kolar Dimitrijević priredila je pak opširnu i vrijednu historiografsku analizu, s posebnim naglaskom na društvenom djelovanju Miškine i na glavnim svojstvima njegova političkog angažmana, dakle, na praćenju najvažnijih sastavnica Radićeve politike. A širi društveno-kulturni rad Miškine na kolokviju i u Zborniku rekonstruirala je Suzana Leček, naglašavajući pri tome osobitu vrijednost njegovih organizacijskih i književno-suradničkih doprinosa radu Seljačke sloge, glavne kulturno-prosvjetne organizacije Hrvatske seljačke stranke.

Dva priloga vežu se uz posljednje godine Miškinina života, njegovo djelovanje i tragičnu sudbinu za vrijeme 2. svjetskog rata. Tako Vladimir Šadek analizira šire okolnosti koje su dovele do uhićenja i jasenovačkog martirija, dok Željko Krušelj u tekstu »Miškina i logor Danica« donosi nekoliko svjedočanstava i dokumenata o neposrednim krivcima među lokalnim ustašama za Miškinino interniranje u prvi koncentracijski logor u NDH i u jasenovački logorski kompleks.

Goran Hutinec opisao je posjet Louisa Amamiča, koji je ovaj Amerikanac slovenskog podrijetla učinio Đelekovcu, za vrijeme boravka u Jugoslaviji 1933. godine i njegov razgovor s Miškinom o socijalnim, političkim i drugim odnosima na osiromašenom selu za vrijeme diktature. Ivica Šute pak analizira dva tematsko srodna teksta, Čapekov esej »Zašto nisam komunist« i Miškinin članak »Zašto hrvatski seljak nije komunist?« te u komparativnom pregledu objašnjava razlike i sličnosti u razmišljanjima o komunizmu, ali i o totalitarnim ideologijama uopće.

Zbog čestog nerazumijevanja trorječne kategorije Mihovil Pavlek Miškina zanimljiv je i članak Anđele Friščić, rad koji se bavi onomastičkom analizom te antroponomijske formule. A detaljan pregled sadržaja i vrijednosti osobne piščeve knjižnice, koju je poslije 2. svjetskog rata Muzeju grada Koprivnice poklonio Miškinin otac, u Zborniku je predočila Božica Anić. Na kraju, jedno autentično svjedočanstvo o nekim detaljima iz života Miškine, nastalo na temelju pričanja i uspomena najbliže obitelji, donio je Miškinin unuk Zvonimir Pavlek.