Pričin ili java

MATOŠ I SLAMNIG

1.

Ivan zaključi predavanje
maštovitom stegom srokova
i strminu Gornjega grada
spreže kratkouzlaznim korakom
u kurzivu suton.
Romor Sabora
rerum... ru... ru...
rinorno govorom
napinje vokativ
u zvoniku sv. Marka.
Und noch etwas sehen meine Augen
kroz skroz tamo u tami
jedna slika dva lika sami:
Matoš sa Slamnigom priča
uz zid uzidan u zidinu Griča.

2.

Dva glasa, živa, moćna
svaka riječ, britka, točna.
To, samo to, to, i to Gustl!
Ne, to ne, to nisam izustil!
Al´, opet, to, baš to, pod nos
turcizmi, germanizmi, english of corsse.
Una parola Italiana viene da sola
ola, la
so
la, la
oooooo...

3.

Nam je loše od ovih i onih
blijedimo, siromašimo od svih
od lijevih, desnih, i centra
lisnica je lisica od metra
svak, kvak-kvak, svaka stranka svraka
bijela crnka crnja od bijelog mraka
neka, kveka, i neka
kveka, kreka, i kveka.
Unsere Schprache, identitet auch,
immer Hederwary oder Rauch.
Nekak je nikak, nema svjetla
ne puca zora, ne čuje se pijetla,
moj Ivane, glagoljaš sehr tužno,
ach, da, promijeniti to je nužno
i tako mi je žao što mi je tako žao
i vidim da ništa ne vidim, i jao
i znam, i ne znam, i što još reći
a da taj čemer ne bude veći
i nije dobro pa kuš onda bolje
neka vazda nama vladaju srolje.
Sursum corda sursum,
Rosa aurora nova.
Ponosni, svoji, ostajmo ovdje
doma, odavdje pa dodandje.
Gore, srca gore
rumen nove zore,
neka živi naše ime
stare slave djedovine!
Vivat, vivat, braco i seka
vivat, vivat, dovijeka!

4.

O, John, where are you now?
I hear your loud voice! Wher are you?
Come, and see mee, John, look wher i am!
My path is finished, i con’t go
enywhere anymore!
U ovu formu
kipar me uklupio
i u klupu ukalupio
imenjak tvoj slavni
oblikovao moj san davni
da nad gradom dragim
bdijem pogledom blagim
i spokojan, i vako brkat
mogu brk, nako, ufrkat.
O, Elle, est une jolie Madmoiselle...
Oui, et ce paysage est aussi boau...
U daljini, ko čežnja, pričin il´ java
kroz plavetnost neba svjetluca Sava.

5.

Komm, Johanes, setz dich neben mich,
ach, nicht, das ist nur püch, küch und müch
i ondak smo dva: Hrvat em Hrvat
Pa smo tako jopet brat plus brat.
Dođi, Ivane, budi tu, uz mene
možda nam na bolje krene.
Čini mi se da sam dobro čuo
kako govore da smo dobar duo
koji duhom živi slavu djedovine
a čežnjom putuje u daljine, u daljine...
I dok smo, Ivane, eins-zwei skupa
za domovinu nam srce jače lupa.
Izdržat ćemo te psine i tuđe naracije:
»Dok je tika-taka bit će i Kroacije!«

GLASOVI

1.

Govorio sam s tobom
o skorom putovanju
i o ljetu što dolazi
suncem tvoga osmijeha.
Pogledaj, kako maestral
brzo razmiče grane borova
i tuče provama
usidrenih brodova
nemirno more
i raznosi kapljicama
sunčanom rivom.
Vidiš, kako iz tamne dubine
izranjaju tople struje
i pokreću more valovima
i moje prste
rubom tvoje haljine.
»Znaš«, rekla si, »ovaj put
trebamo se bolje pripremiti
za ljeto,
ponijeti manje stvari
neko lagano štivo
i, možda,
još koju sitnicu.«
Govorio sam s tobom
i onda
kad se tvoj glas
više nije čuo
a bio je stvarniji
od činjenice
da ti više nisi stvarna.

2.

Godine su prolazile
i krupne pahulje snijega
pokrivajući tvoj glas
nanosima zaborava i bjeline.
A i ljeto je brzo prošlo
i nisi stigla
do malog žala
po onaj oblutak
još topao od trenutaka
izgorjelih na suncu.
Ne, nitko nije mogao zaustaviti
bujanje svjetlosti
u glasu izgovorenom vatrom
na brdu Horeb
jer je govorio vjerom
u Boga tvojega postojanja.

3.
                                     Stjepanu Damjanoviću

Ova je kamena ploča
istrgnuta listina povijesti
i duhom pisan
zemaljski trag
našega postojanja.
Ni oštra sol baščanskoga mora
ni udarci stoljeća
ni ruka tuđina
nisu izbrisali
»tvrdo slovo«
koje pod svjetlom sv. Lucije
čitaš
i učvršćuješ se
u vlastitoj biti
glasovima: az buky veda glagoljan

4.

I kad se ništa nije čulo
tišina je govorila
ustima zemlje
da si prah
raspršen u sjećanju.
S dugim sjenama sutona
tvoj se glas izgubio
u tami starih kuća
po čijim se ruševnim zidovima
penje bršljan
u čežnji za životom
kojega si budna sanjala.

5.

Čuješ li jeku
svoga imena?
Ne boj se.
To je Njegov glas
koji te zove.
Pođi, ne boj se.
Svakim ćeš se korakom
udaljavati
od vlastitoga tijela
postajući stvarnija
od svega
što si stvarno bila.

O, STVARNO O

                                   Antunu Borisu Švaljeku

O oooo, o kako je visoko o
ovo o, da, to o, baš to o,
o kako se o zaokružuje u o
o meine Gott, das ist Neue O
O höchste O, und Grosse O
o kad bi o ostalo ovako o
tad bi o, o moj Bože, o bilo stvarno o...