Povijest umjetnosti kao vodič kroz prošlost*

Samo onaj tko gradi budućnost
ima pravo suditi prošlost.
F. Nietzsche

Ni nakon povijesne diskreditacije marksizma, ni poslije pada komunizma, dobro uhodana hrvatska agitpropovska historiografija reducirana na jugonacionalni minimalizam nije progledala ‒ nego kroz ideološku dioptriju i dalje nameće svjetonazor i tumači svijet. Ona vodi idolopoklonstvu opipljivog i polaže pravo na predikat objektivnosti, zato zanemaruje suvremenu historiografiju, sve što ne dolazi iz njezina legla, čak i onda kad je prevodi i prigodice citira. No, u svojoj žudnji za pjatoljetkama i programskom budućnošću ta historiografija niti umije niti želi prepoznati hrvatsku i svjetsku (povijesnu) zbilju nego i dalje obmanjuje boljševističkom ideologijom i prodaje zatucane kominternovske matrice. Ostavši bez starih mecena nastavlja živjeti od milostinje i slijepe servilnosti novim gospodarima koji istim parolama o slobodi, jednakosti i ljudskim pravima pokušavaju strojno poravnati ljude te matricom jednoobraznosti porobiti svijet i čovječanstvo. Skučeni agitpropovski um ne prihvaća ništa izvan ideološke matrice, oporu činjenicu da je svaka ideologija samo kvasac kvarenja ‒ i tu nema pomoći.

Povijest se širi u ponavljajućim krugovima i podložna je slučajnostima koliko i riziku osobito snažnih povijesnih figura. Povijest je nebrojeno puta dokazala da je s potlačenima i njihovim ustancima uvijek isto ili slično: buntovnici samo žele zbaciti i zamijeniti vlastodršce i tlačitelje, a »sloboda«, »jednakost«, »prevednost«... tek su prigodna slatkorječivost za mase od kojih se neprestano skriva prava namjera. Na djelu je neprestana obmana. Pobune i ustanci kroz povijest nisu nikakva marksistička prefiguracija klasne borbe, ponajmanje nagovještaj Oktobra i sličnih krvoločnih epizoda diktature proletarijata, kako ih je agitpropovska povijest interpretirala i potom naknadnom pameću utemeljila u marksističku znanost. Primjeri takvih marksističko-komunističkih, tj. ideoloških interpretacija povijesnih događaja su nebrojeni, puni su ih školski udžbenici i enciklopedije iz domaće agitpropovske kuhinje.

Žalosna je stvarnost da su, na primjer, Spartak i Matija Gubec još uvijek »revolucionari«, borci za ljudska prava i preteča osviještenog seljaštva i proletarijata, svojevrsni »narodni heroji« – bez Partizanske spomenice, jasno. To isto postaje i masovni ubojica Che Guevara, kubanski izvozni artikl i simbol ljevičarskog otpora svjetskoj nepravdi. Svi sjecikese i buntovnici, uzavrela gomila i njena pohlepa oblijepljena izlizanim frazama o pravima postaju nekakva marksistička »prefiguracija« proleterske revolucije i osviještena prethodnica Oktobra, svakog antifašističkog pokreta. Za angažirane intelektualce ljevice Francuska revolucija, izvedena oštricom giljotine, predstavlja sâm osvit demokracije i ostvarenje ljudskih prava na slobodu i jednakost, umalo bratski stisak svekolikog čovječanstva. Istina se mjeri u tisućama košara napunjenim ljudskim glavama.

Za agitpropovce Ilirski pokret i Ljudevit Gaj proroci su južnoslavenstva i hrvatski spasitelji od pangermanizma, a J.J. Strossmayer i Franjo Rački ostrašćeni seniori jugoslavenstva, dokaz da se Crkva jednom svrstala na pravu stranu. Usput su zaboravili da se panslavenstvo, kao reakcija na pan-germanizam, začelo među utjecajnom poljskom emigracijom upravo kao korektiv ruskom prisezanju svih slavenskih narodnosti u Europi, a prvenstveno se odnosilo na slavenske narode unutar Austro-Ugarske Monarhije. Carska Rusija težila je apsorbirati sve slavenske narode i podanički ih staviti pod krunu Trećeg Rima. Spomenimo grofa Adama Czartorynskog, Michaela Czajkowskog i Karola Gregorovicza. Pogotovo je utjecaj Čeha Franje (Františeka) Zacha (1807. ‒1892.) na Iliju Garašanina i njegovo Načertanije itekako opipljiv i, nažalost, opasan.

Godine 1844. Franjo Zach napisao je Plan slavenske politike Srbije gdje je razradio stvaranje južnoslavenske države pod Karađorđevićima. Njegovi su panslavenski tekstovi u beskrupuloznoj srpskoj preradi postali velikosrpski program. Zach je došao u Beograd krajem 1848. i tu je oduševio Iliju Garašanina svojim pogledima na budućnost Balkana. Garašanin je njegov plan o slavenskoj politici Srbije smatrao remek-djelom, pa ga je jednostavno prepisao, izbacujući iz njega sve što je pan-slavensko, a ostavljajući uvijek prostora za Veliku Srbiju (vidi: Igor Žic, Laval Nugent neokrunjeni kralj Hrvatske, str. 82). Ideja jedinstva među južnim Slavenima grofa Janka Draškovića naišla je na veliko razumijevanje među Srbijancima i potakla svetosavske ideje »prisajedinjenja zapadnih srpskih zemalja«. Hrvatski sveslavenski poj, uskoro pretvoren u južnoslavenski, bio je itekako ugodan svetosavlju, vukovstvu i srbijanskoj ambiciji, pa je zaraza bizantizmom bila trenutačna i silovita. Na vrh državnih prioriteta zasjela je politika velikosrpstva i ona se u različitim intezitetima nastavlja do danas.

Cijelo je europsko 19. stoljeće sukob ostataka srednjeg vijeka sa sve ambicioznijim i snažnijim građanstvom, galopirajućom malograđanštinom i s liberalnim idejama novih društvenih odnosā. U Hrvatskoj je to stoljeće prožeto jakom mađarizacijom – s jedne strane – i sveslavenstvom, tj. Ilirizmom – s druge, dok Beč istovremeno drži sve poluge moći u svojim rukama. Prije svega vojnu upravu u Karlovcu, kao jamca za cjelovitu politiku carskog Beča prema hrvatskoj banovini. Dodatno je karlovački general pazio da se hrvatski ban ne otme kontroli carskog Beča. A Beč priskače Hrvatima u pomoć prema vlastitoj procjeni ‒ i da se vaga s Mađarima previše ne nagne. Na primjer, kao kod mađarskih nastojanja da u Hrvatsku uvedu mađarski jezik umjesto iz javne službe odlazećeg latinskog. Perfidna Metternichova shema kontrole Mađara uz pomoć Hrvata i Hrvata uz pomoć Mađara, s početka 19. stoljeća, nastavila se i poslije njegova umirovljenja, nakon što se 1848. slomila Europa Bečkog kongresa, pa sve do nestanka Austro-Ugarske carevine.

Nestankom Austro-Ugarske, Kraljevina SHS samo je logičan početak povijesnih težnji sveslavenstva/južnoslavenstva, tj. velikosrpstva i svetosavlja. Sindrom hrvatske državotvorne invalidnosti opet se ponavlja u sve jačoj kliničkoj slici. Hrvati obožavaju laskanje i vole vjerovati komplimentima i te su pogubne osobine itekako skupo plaćene dvjema Jugoslavijama. Ali sindrom nije nestao ‒ ta sklonost sluganstvu i uvlačenje glave u ramena traje do danas. Srpstvo sve više postaje mjerilom hrvatstva... Da je cijela Hrvatska Zagreb, Hrvatske ne bi više bilo... Zato i čujemo sa svih strana pozdrav servus! Sluga sam pokoran, piše i opominje A. G. Matoš. Davno i uzalud kao i politički otrežnjeni Augustin Ujević kad konstatira: Od Soče do Vardara cvjeta i napreduje Univerzalna Birtija (Ljudi za vratima gostionice).

U društvu skučenih obzora i najvulgarnijeg materijalističkog svjetonazora manifestira se ista dijagnoza: febrilni marksizam, slizan s agresivnim učiteljstvom iz vlastite produkcije i militantna isključivost. Na ovaj ili onaj način epigonstvo socijalističkih birokrata, tzv. marksista – razasuto po katedrama filozofskih fakulteta, Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu i Instituta za suvremena istraživanja, na primjer – do današnjih dana ostaje vrhovni arbitar povijesti i političke pravovjernosti svih društvenih kretanja, te kreator javnog mnijenja; stari-novi zagovaratelj (neo)komunizma, socijalističkog utopizma i promotor jugoslavenskog »trećeg puta«. U komunističkoj Hrvatskoj nije bilo objektivnih povijesnih sinteza, osim ako Krležino enciklopedijsko mucanje i korčulansko-kumrovečke umotvorine ne svrstamo u iste. Međutim, salonski duh agitpropovskog »nauka«, pogotovo njegove zločinama poškropljene historiografije, nastavljen je i nakon demokratskih promjena 1991. Očito je da promjena zapravo nije bilo, nego se promjene odnose na ambalažu – političku pomodnost u skladu s geopolitičkim promjenama u svijetu (pad Berlinskog zida!) – ali ne i na sadržaj. Društvena scena: kultura, mediji i školstvo nisu lustrirani, nego su partijski ideolozi i njihovi mlađahni epigoni, samo preodjeveni u lijeve intelektualiste i liberale, nastavili s ideološkim ispiranjem i cementiranjem otprije zauzetih političkih položaja.

No, nije li ipak došlo vrijeme da se podvuče crta i povijesnom objektivnošću, gotovo ravnodušno i bez ikakvog političkog navijanja, profesionalno progovori o hrvatskoj povijesti i konačno odmakne od agitpropovske historiografije? Da se napuste laži i predrasude, odustane od neuvjerljivih komentara o društvenom napretku, sumarno o književnosti i priprosto o politici te napokon izvažu posljedice toliko hvaljene ideje sveslavenstva kao prethodnice vukovstva i državotvornog južnoslavenskog bratstva i jedinstva? Hrvatska službena historiografija itekako je mitologizirana panslavenskim i južnoslavenskim lažima, konkretno tlapnjama o društveno-političkom suživotu među Slavenima na prostorima propalih Jugoslavija, a pobjedom komunističke diktature 1945. godine pravim agitpropovskim krivotvorinama. Komunizam se borio samo za svoju ideologiju, komunističku Jugoslaviju, a jedan od njegovih neprijatelja bio je i nacifašizam (ali tek nakon napada nacističke Njemačke na SSSR), ali ne i jedini. Ta je historiografija agitpropovskim, žonglerskim vokabularom i zastrašivanjem ispirala mase »novim vremenima« i podvrgavala ih doktrinama socijalističkog samoupravljanja i Pokreta nesvrstanih. Cijeli je scenarij kasnije dodatno opterećen političkom šizofrenijom o nekakvom Titovom »trećem putu«, društvenom sustavu smještenom između kapitalističkog i sovjetskog imperijalizma, tj. indoktriniran smicalicom o »komunizmu s ljudskim licem« i udbaškim terorom!

Ni Katolička crkva nije prihvatila svoj dio krivice i priznala koliko je političko sljepilo južnoslavenstvom J.J. Strossmayera i Franje Račkog prouzročilo katastrofalne posljedice po Hrvate i udaljilo ih od ideje suverene hrvatske države. Ti hrvatski biskupski prvaci nisu shvatili zamku bizantizma i njegovu otpornost na sve poznate lijekove i one koji se tek trebaju pronaći.

Komunističkoj historiografiji je najjednostavnje za početak Domovinskog rata okriviti Referendum o hrvatskoj samostalnosti iz svibnja 1991. godine. Dakle, za »kumrovečke đake« i korčulanske izjelice oborite ribe svu krivnju snosi hrvatski separatizam i nacionalizam, bez obzira na veliki odaziv Referenduma (83,56%) i visok postotak građana koji su glasovali za hrvatsku samostalnost (94,17%), a ne nedvosmislena želja hrvatskih građana za odlaskom iz Jugoslavije i komunističke diktature. Ostvarenjem hrvatskog državotvornog sna, povijest Hrvatske i Hrvata napravila je velik povijesni krug i nakon mnogih stoljeća oklijevanja i neuspjeha stigla na svoje ishodište – suverenu međunarodno priznatu državu. Povijest je saglediv odnos činjenica, ljudi i događaja, a prije svega posljedica čiju nazočnost osjećamo do danas, a to znači da je južnoslavenstvo bila obmana od samog početka, prijevara koja se nikad nije smjela dogoditi.

* * *

Neopterećen marksističkim trabunjanjima o neprestanoj klasnoj borbi (»Revoluciji koja teče«) i diktaturi proletarijata kao postaji na putu prema besklasnom društvu i drugim besmislicama o slobodi i jednakosti; slobodan od agitpropovskih laži o vječno potlačenom proletarijatu i pokvarenoj buržoaziji kao njegovom najgorem klasnom neprijatelju, Igor Žic je naslutio onu tešku trku lučonoša. Ali je ipak krenuo u potragu za povijesnim kontekstom drugim načinom. Kroz umjetnost, točnije kroz Nugentov muzej i mauzolej na Trsatskoj gradini i zbirku umjetnina u Pomorskom muzeju u Rijeci. S pomoću karizmatičnih povijesnih osoba i umjetnika opisao je okolnosti i odmotao povijesne događaje. Kroz njihove biografije i umjetnička djela prikazao je živu povijest Hrvatske 19. stoljeća – konkretno razdoblje Ilirskog preporoda i njegove stvarne aktere.

Veličina umjetničkog djela govori o moći njezina naručitelja, naročito kad je riječ o Tizianu, Antoniju Canovi, Giorgoneu (Zorzo da Castelfranco), Bertelu Thorvaldsenu, Manzoniju, Giacomu Paronuzziju, Andriji Meduliću, Jean August Dominique Ingresu... Kad je riječ o visokoj umjetnosti, nije u pitanju samo sirovi novac skorojevića i prostačko kolekcionarsko nadmetanje. Bitni su društveni ugled i moć: obostrano prepoznavanje naručitelja i umjetnika. U vrijeme svog punog opsega Museum Nugent bio je najvažnija umjetnička zbirka u Hrvatskoj. Na žalost, to impresivno umjetničko bogatstvo nije utjecalo na kulturni život ondašnje Hrvatske, a to je u prvom redu bila posljedica obitelji Nugent, njena želja da se drži u političkoj sjeni, doživljavajući Hrvatsku kao svoj posjed kojim teba diskretno upravljati. Ta aristokratska superiornost, kojom se Laval Nugent kretao Europom, učinila ga je slavnim u zatvorenim krugovima i gotovo posve nepoznatim unutar tek stasajućeg građanstva (Igor Žic, Laval Nugent, neokrunjeni kralj Hrvatske, str. 38). Visoka kultura upućuje na moć vladajućih ili onih što bogatstvom samo uspješno podupiru sliku vlastitoj moći. Umjetnička djela koja se čine nevina u odnosu na moć mogu poslužiti kao insignije moći i dobrog ukusa, kao duhovni bedž povlaštene skupine.

Taj veliki fundus Nugentovih umjetnina poslije je raskomadan pa je dio otišao u Narodni muzej u Zagreb, dio rasprodan novim riječkim bogatašima koji su se obogatili riječkim gospodarskim uzletom, a manji dio ostao je do danas čamiti u depou Guvernerove palače. Prvu aukciju umjetnina (slike, brončani spomenici, numizmatika) organizirao je 1881. najmlađi Lavalov sin, Arthur Nugent. Nakon tri godine na drugoj su se aukciji prodavali antički kameni spomenici i 1500 grčkih vaza, a na aukciji 1902. slike, grafike, namještaj i dans već zaboravljeni umjetnički obrt.

Naglašavajući karizmatski lik feldmaršala Lavala Nugenta i njegovih sinova Alberta i Arthura, Igor Žic odmotava društveni život i postavlja ga u kontekst ne samo političkih strujanja u banskoj Hrvatskoj već u tada još feudalnoj plemenitaškoj Europi krunjenih glava. Upravo je Žicova vodoravna i okomita raščlamba – isto kao kontekstualizacija i premreženost europskih velikaških obitelji i onodobnih umjetnika, mecena i dobrotvora, galerista i velikih umjetničkih zbirki, kao na primjer, zbirka d’Este-Gonzaga – istinski nositelj povijesne zbilje. No, okrunjene glave, plemići, veleposjednici, čak i trgovačka buržoazija novčara, imućni skorojevići – što kupnjom umjetničkih djela iskupljuju svoju nelijepu prošlost – nisu klasni neprijatelji i narodne gulikože, kako ih zdušno etiketira agitpropovska povjesnica i olako opravdava njihovo fizičko istrebljenje, već uspješni poduzetnici i vizionari koji svojim zamislima i projektima upošljavaju nove tehnologije i nova znanja. Oni zapošljavaju i donose gospodarski prosperitet, prosvjećuju i podupiru stvaralaštvo. Bijeda je maćeha Muzama, ars est pecunia. Upravo su poduzetnici nositelji progresa, pojma što ga proleterska revolucija tako rado voli sebi pripisivati. Proleterska revolucija bavi se samo pljačkom ‒ da s krvavim čizmama ulazi u tuđe kuće i stanove ili uredbama »u ime naroda« konfiscira i nacionalizira privatne manufakture i tvornice.

Stoga je popis konzumirane povijesne građe i broj autorā u ovoj knjizi upravo impresivan, isto kao i popis Žicovih djela na temu riječke i hrvatske povijesti. U knjizi citirani ulomci su važni, jer slikovito potkrepljuju autorove teze, argumentaciju i pokazuju koliko se kvalitetnih autora bavilo hrvatskom srednjovjekovnom prošlošću i hrvatskom poviješću 19. stoljeća prije nego su povijesno sukno preuzeli agitpropovski pouzdanici i partijskim ga škarama skrojili na svoju mjeru. To su za partijsku povjesnicu nepopularni autori poput Izidora Kršnjavog, Andrije Račkog, Julija Jankovića, Dragutina Hirca, Bernarda Benussija, Josipa Neustädtera, Bartolomea Biasoletta, Ferde Šišića... Nepopularni i nepodobni autori, jer u svojim povjesnim osvrtima nisu naslutili, a kamoli anticipirali ili spomenuli južnoslavensko zajedništvo srpskog Pijemonta i nisu najavili povijesni dolazak diktature proleterijata, velikog vođe druga Tita i njegova sveznajućeg ideologa, Miroslava Krležu.

Karizmatične povijesne osobe nositelji su prijelomnih povijesnih događaja; okolnosti i povijesni kontekst katalizator su njihova povijesnog dosega i osobnog dosuda. Podatak da je Hrvatska davala trećinu svih vojnika nekadašnjoj Austro-Ugarskoj (u kojoj je bila više pokrajina nego potkraljevina) nije samo vojna statistika, već i vojno-politička činjenica koju ni Beč ni Budimpešta nisu smjele ignorirati. I nisu, nego su s tim računali. Karizmatične povijesne osobe međaši su vremena i pokretači događaja; kad krene po zlu mogu postati dosud čitavog naroda. Na prvi pogled neobično i neprihvatljivo, čak glupo, no koliko god zvuči nelogično povijest pokazuje da čamac koji plovi niz rijeku, nosi sa sobom vodu na kojoj pliva. Na koncu ostaju grobnice kao mjesto hodočašća i umjetnički pedmeti kao muzejske uspomene i svjedoci epohe.

Irski grof po rođenju (Earl of Westmeath) i austrijski grof od 1848., Laval Nugent, divizijski general engleske vojske, vrhovni zapovjednik napuljskog kraljevstva, feldmaršal i rimski knez imenovan po Piju VII., vitez Zlatnog runa, gospodar Trsata, Bosiljeva (tu je i umro od upale pluća 1862.), dvorca Stelnik, Stare Sušice, grada Kostela u Kranjskoj, dvorca Januševca, Castel-Volturna, Dubovca... jedan je od najmoćnijih ljudi Monarhije i nesumnjivo najmoćniji Hrvat. U Beču je vješto balansirao zastupajući tvrdu hrvatsku liniju ogrnutu plaštem obitelji Habsburg, kojoj je pripadala i njegova supruga (vidi: Igor Žic, Laval Nugent, neokrunjeni kralj Hrvatske, str. 84). On je jedini hrvatski političar kojeg su doista uvažavali Beč i Budimpešta, iako mu Beč nije bezrezervno vjerovao, jer je slutio moć njegova frankopanskog panslavizma, a i sjećanje na Zrinsko-frankopansku urotu (1671.) još je svježe i zlopamćeno. Stoljetna politika carskog Beča bila je zasnovana na podijeljenoj Hrvatskoj u kojoj ban samo donekle vlada civilnom Hrvatskom, a vojni zapovjednik Vojnom Krajinom. Samo je razjedinjena Hrvatska za Beč prihvatljiva, dok bi se ujedinjena Hrvatska mogla boriti za sebe i mahati banskim žezlom kraljevskom snagom. Ipak, Beč je u jednom trenutku odvagnuo i učinio kompromis te je feldmaršala Lavala Nugenta gestom potpunog političkog povjerenja postavio za zapovjednika Vojne krajine.

Njegov stariji sin, kraljevski pukovnik Albert Nugent, prozvan Hrvatskim lavom, nimalo politički nevin, stoga barjaktar Josipa Jelačića i nositelj njegovih insignija prigodom instalacije Josipa Jelačića za hrvatskog bana 1948., nastavio je političko djelovanje svog oca. Za razliku od oca, Lavala Nugenta, koji je Ljudevita Gaja slušao pažljivo, pružao mu zaštitu, ali je s oprezom prilagođavao njegove ideje aktualnoj politici Monarhije, Albert Nugent je Ljudevita Gaja slijedio bezrezervno (Igor Žic, Laval Nugent, neokrunjeni kralj Hrvatske, str. 79). A najmlađi sin, Arthur Nugent, nakon 1849. preuzeo je Albertovu ulogu bliskog očeva suradnika i nakon smrti oca prodao dio umjetnina sredivši na taj način samo donekle financije Nugentovih. Svi su Nugentovi, otac Laval i dvojica sinova, po svom podrijetlu potomci najuglednijih europskih plemićnih obitelji ili s njima obiteljski povezani, ali iznad svega domoljubni Hrvati.

Politički utjecaj Lavala Nugenta u Hrvatskoj i vojna pozicija u Monarhiji postaje mogući kontekst Jelačićeva pohoda na Budimpeštu i spašavanje carskog Beča od mađarskog separatizma, kao i parada njegova postavljanja za hrvatskog bana izvedena uz pomoć srpskog patrijarha Rajačića. U 19. stoljeću neprestano postoje usporedne dvije Hrvatske: civilna u Zagrebu na razini vazalske banovine i vojna u Karlovcu s austrijskim zapovjednicima potpuno podređenima Beču, tj. glavnom stožeru. Turska opasnost u Hrvatskoj već je odavno minula, ali je izgovor snažnoj vojnoj nazočnosti u Hrvatskoj (Vojnoj krajini) 19. stoljeća.

* * *

Ilirski pokret zbiva se u banovini skromnih ovlasti unutar velikog carstva. U skladu s tom činjenicom posloženi su i akteri na povijesnoj pozornici. To je kontekst ljudi i događaja, takav je raspored snaga i silnica unutar Austro-Ugarske Monarhije što se proteže od Trsta do Beča, od Budimpešte do Dubrovnika, od Insbrucka do Temišvara i Crnog mora. Laval Nugent je oženjen vojvotkinjom Ivanom (Giovannom) Riario-Sforza. Njen djed Ksaver Saski bio je sin poljskog kralja Augusta III. i nadvojvotkinje Josipe, kćeri cara Josipa I. Slijedimo li lozu Giovanne Riario-Sforza malo dalje u prošlost (prema službenom rodovniku, prijepis Državni arhiv Rijeka), čekaju nas još poneka iznenađenja. Naime, Wilhelmina Amelia, žena Josipa I., kći je danskog kralja Johanna Friedricha, vojvode od Braunschweiga i Benedecte Henriette čija je majka bila Ana Gonzaga(!). Anin muž Eduard, sin je češkog kralja Friedricha IV. I Elizabethe, jedine kćeri engleskog kralja Jamesa I... (Igor Žic, Laval Nugent, neokrunjeni kralj Hrvatske, str. 160).

Dakle, Laval Nugent se oženio za instituciju europskog plemstva; bio je u srodstvu s više vladajućih europskih kuća i njegov je položaj u Beču jak. Zapravo ništa neobično za obitelj čiji korijeni sežu do u 10. stoljeće, kad ih povijest spominje kao francusku plemićku obitelj imenom Nogent le Rotrou. Po ženskoj liniji Lavalova supruga Riario-Sforza bila je potomkinja knezova Frankopana, ponajbolje hrvatske plemenitaške obitelji koja je ženidbom s najuglednijim plemenitaškim kućama poput d’Este (Stjepan II. Frankopan) i Hohenzoller (Beatrice Frankopan), obiteljima zadojenima ezoteričnim naukom, uvučena u duboku sjenu onog što bi se moglo nazvati paralelni tijek povijesti (Igor Žic, Laval Nugent, neokrunjeni kralj Hrvatske, str. 167).

Ova knjiga nastavlja i nadopunjuje dvije Žicove knjige: Laval Nugent, posljednji Frankopan, gospodar Trsata iz 1992. i Zbirku starih majstora Pomorskog i povijesnog muzeja u Rijeci, tiskanu u Rijeci 1993. Ali ne smije se zaboraviti i prigodna izložba Stari majstori s Trsata, postavljena 1991. u Franjevačkom samostanu na Trsatu. Svakako treba spomenuti i treću Žicovu knjigu Rimski orao, venecijanski lav i rimska vučica (Adamić, 20...). Ja bih knjigu nazvao: Petnaest eseja o hrvatsko-apeninskim odnosima, a ne hrvatsko-talijanskim odnosima, jer do 1861. nema talijanske države, tj. Kraljevine Italije, pa pojam »talijanski« ne odgovara povijesnim činjenicama. Možda je bilo bolje knjigu podnasloviti: »Lomeći povijesne predrasude i ideološka podmetanja«, jer o tome je neprestano riječ. Ova knjiga uz pomoć životopisa umjetnika i kroz njihova djela interpretira hrvatsko-apeninske odnose u minulim stoljećima.

Naime, između Talijana i Hrvata, njihova rivalstva i dobrosusjedstva, uvukla se talijanština i iredentizam/fašizam opasnih namjera s jedne i boljševizam s druge strane. Neraščišćene povijesne nedorečenosti i predrasude samo su gurnute pod tepih, a da nisu dobile povijesnu valorizaciju niti se o njima iskreno progovorilo. To su politička poluznanja što se talože ili vrtlože ovisno o potrebama »velike i male« politike, a svaki novi naraštaj daje novi prinos starim predrasudama. Dakako ‒ i prije komunističke hegemonije u povijesnim znanostima, dakle i prije negoli se kroz dioptriju povijesti radničkog pokreta i klasne borbe počela izučavati povijest, u Hrvatskoj je bilo kvalitetnih povijesnih istraživanja i ozbiljnih autorâ na zadanu temu. Poteškoća je što su takvi autori u međuvremenu ugušeni povojima hrvatske šutnje i zanemareni, jednostavno preskočeni ili su u grču autocenzure profesiju povijesnog istraživača prepustili oportunizmu.

Igor Žic je proučio mnoge naše i strane autore koji su se bavili 19. stoljećem u Hrvatskoj i znalački konzultirao arhivsku i muzejsku građu u Rijeci, Budimpešti, Zagrebu i Dublinu. A ova knjiga njegova je završna misao na slavnu hrvatsku obitelj irsko-francuskih korijena, obitelj Nugent.

Knjiga Riječki orao..., isto kao Laval Nugent..., pokušava rekonstruirati povijesne događaje ili ih makar nazvati pravim imenom. Svi su opisani ljudi i događaji prepoznatljivi i podsjećaju na važne događaje u Hrvatskoj, ali se ne preklapaju službenom poviješću i crveno-bijelom agitpropovskom podjelom. Već na izmaku srednjeg vijeka to su kartograf Klobučarić, slikar Julije Klović, a potom osebujne i nikad do kraja istražene važne povijesne figure poput baruna Josipa Vrkljana, Ljudevita Adamića, slikara Giovannija Fumija, Scomparninija i Umberta Verude. Za Igora Žica povijesni ponderi su osobe, umjetnost, politika i gospodarstvo isprepleteni do neprepoznatljivosti, osobito kad svevremensko nadvlada biološko. Dovoljna je jedna šetnja grobljem. Knjiga završava poglavljem Suton talijanskog fašizma koji samo što ne dodiruje današnje dane, tj. partijsku vladavinu od 1943., kad je u Rijeci osnovan prvi NOO, do danas. Taj tekst znalca s pravom očekujemo. Prava je šteta da je Rimski orao... stao na davnim pokojnicima, tj. zaustavio se na 1945. godini i nije zahvatio razdoblje Titove Jugoslavije makar u jednom poglavlju koje bi najavilo takvu knjigu.

Pepeo Jugoslavije u ovome gradu još je itekako vruć i pun plamteće žerave. Žicova povijest Rijeke, Istre i Hrvatskog primorja prikraćena je upravo za to nenapisano (ili još neobjavljeno?) poglavlje, a riječka fašistička povijest za već davno napisanu (1975. godine), prevedenu i nikad objavljenu knjigu D’Annunzio prvi Duce autora Michela Ladeena, poznatog američkoga geostratega i povjesničara. Bez te instruktivne knjige svaka je povijest Rijeke i stvaranje SHS-a manjkava i nedostaje joj važan geopolitički kontekst, činjenica da se u 19. stoljeću gradom na Rječini »potkusurivalo« i Mađarsku, Italiju i Titovu Jugoslaviju pa to »štafetiranje« Rijeku pretvara u dogovoreni ratni plijen.

Već je u svojim prvim naslovima Igor Žic iznio za hrvatske agitpropovske ideologe nekoliko presnažnih teza i zato su njegove knjige od struke prešućene ili su se na njih sasule diskvalifikacije. Prva je Žicova teza da se u fundusu Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja u Rijeci nalaze ostaci ostataka Nugentove zbirke, ali i još vrlo vrijedna, uistinu kapitalna djela venecijanskih majstora. U toj tezi Žic nije nimalo usamljen već ga u tome podupire Grgo Gamulin, najveći autoritet za venecijansko slikarstvo u Hrvatskoj. Druga Žicova teza cjelovito objašnjava i argumentira kako su se ta djela tamo našla, tj. isprepletenost povijesnih događaja i njihovih aktera u Hrvatskoj 19. stoljeća.

Možda je najzanimljivija Žicova teza o grofu Lavalu Nugentu kao neokrunjenom kralju Hrvatske; osobi koja je u slavnoj frankopanskoj prošlosti tražila sliku budućnosti njegove nove domovine Hrvatske i snažno obilježila političke događaje u Hrvatskoj u 19. stoljeću. Laval Nugent kombinacijom dvorskih veza, plemićkog podrijetla, masonskog djelovanja i vojničke moći ukazao je na realnu mogućnost da se sjedinjena Hrvatska izdigne do trećeg ravnopravnog člana Monarhije (Igor Žic, Laval Nugent, neokrunjeni kralj Hrvatske, str. 175). No, usprkos intrigantnoj argumentaciji i kontekstualizaciji ljudi i događaja, Žicove knjige o Lavalu Nugentu ostaju bez pravog odjeka, a depo Guvernerove palače u Rijeci ostaje zatvoren ne samo za javnost nego i za povjesničare umjetnosti, za svakoga tko želi potvrditi ili demantirati Žicove teze. Povijesna uloga Lavala Nugenta i spomen na njegovu obitelj u Hrvatskoj i dalje ostaje izbirsana, jer se ne uklapa u marksistički pogled na klasnu borbu i Kratku povijest KPB-a.

Završni udarac uspomeni na značajnu plemićku obitelj i povijesne osobe 19. stoljeća dogodio se 1960. restauracijom Trsatske gradine, kad je sedam grobnica obitelji Nugent pretvoreno u zahode i pomoćne prostorije restorana! Grobnica u duhu romantike 19. stoljeća izgrađena za starog maršala i njegovu obitelj, Mirjunaka s kapelicom sv. Josipa, potpuno je devastirana. Uništen je oltar, stupovi su poluzazidani, muzejska kula pretvorena je u caffe-restaurant... Kosti pokojnika zatečene u sarkofazima ugrađene su kao spolij, pa se Lavalu Nugentu »ispunila želja« da sebe i svoju obitelj ugradi u frankopansku baštinu, a crvena Rijeka još je jednom mrskom klasnom neprijatelju pokazala kako treba postupati s njegovim posmrtnim ostacima. Kosti su spremljene u vrećice i prema najvjerojatnijoj varijanti, uzidane u tzv. rimsku kulu prilikom njena popravka. Divot sarkofazi, kako bi to rekao Szabo, prepolovljeni su pneumatskim bušilicama, skinuti su mramorni ukrasi... (Igor Žic, Laval Nugent, neokrunjeni kralj Hrvatske, str. 156). Da su se Nugentovi kojim slučajem prezivali Glembay, vjerojatno bi bolje prošli...

Na koncu, možda je zagonetka riječkog umjetničkog depoa samo u nehajnoj evidenciji, činjenici da s nekim(?) razlogom ozbiljna inventura nije nikad učinjena – ili su doista Petar Omčikus, Bata Mihajlović i još neki u nedostatku likovnog materijala ušetali, tj. provalili u depo, poskidali nešto platna s okvira i jednostavno »iskuhali« stare majstore i napravili nova platna za svoje slike – a to onda otvara druge, nimalo povijesne teme i dileme.

Žicova knjiga Laval Nugent, neokrunjeni kralj Hrvatske prilično uspješno dokazuje još jednu za hrvatsku povijesnost neugodnu tezu: da je hrvatski domoljub, irski grof u austrijskoj službi, feldmaršal Laval Nugent kao najmoćnija osoba Ilirizma bio zaštitnik i njegova ideologa, Ljudevita Gaja. Laval Nugent je kao utjecajna figura Bečkog dvora bio istinski zaštitnik svih aktera koji su u Ilirskom pokretu sudjelovali bez obzira jesu li bili Metternichovi (plaćeni) informatori poput Ljudevita Gaja ili su u bitku za ilirizam ušli otvorenim domoljubljem poput Ivana Kukuljevića-Sakcinskog. Upravo je zbog toga grof Laval Nugent za jedno vrijeme uklonjen iz Hrvatske na način da je postavljen za vojnog zapovjednika Unutarnje Austrije i Tirola i na toj će dužnosti ostati do 1849. Istodobno Beč je smislio da je najbolje »hrvatsko proljeće« 19. stoljeća, tj. Ilirizam, neutralizirati postavljanjem Mađara za hrvatske banove. Mogućnost da se Hrvatska odmetne od carstva, Beč je na svaki način želio i uspijevao spriječiti.

Danas još vrlo prisutna agitpropovska historiografija u sprezi s nimalo pritajenim južnoslavenstvom i orjunaštvom čine sve da Hrvatsku odmaknu od Beča, srednje Europe i Tri mora i zato o Lavalu Nugentu vladaju muk i neugodna tišina. Tako su još uvijek na djelu i zavoji šutnje o povjesničarima koji se nisu uklapali u kompartijski ideološki okvir, na primjer o Miroslavu Brandtu, vrsnom povjesničaru i autoru brojnih povijesnih sinteza, prevoditelju i književniku, ali i (ko)autoru Deklaracije o hrvatskom jeziku. A to se u suverenoj i suvremenoj Republici Hrvatskoj očito ni danas nikome ne oprašta.

Osim prije spomenutih povijesnih karizmatika poput Lavala Nugenta, sporedni glavni »lik« Žicove knjige je i Rijeka, grad u kome su izmišljena dva strahotna planetarno pogubna izuma, poslije kojih se broj mrtvih, ranjenih i unesrećenih broji u desecima milijuna: koncem 19. stoljeća taj je izum bio torpedo, a od 1919. fašizam. Građani Rijeke mogu se donekle tješiti činjenicom da su oba ova »izuma« stvorili i svijetom proširili stranci: Robert Whitehead i Gabriele D’Annunzio. Slaba je to utjeha za sve građane koji žive u takvom ubijenom gradu, ali i nada za onu gradsku političku garnituru koja živi za dan kad će se crvena zastava proleterskog komunizma opet zavijoriti na gradskom tornju.

_____________________
* Zapisi uz knjigu Igora Žica: LAVAL NUGENT, neokrunjeni kralj Hrvatske, Ready2print, Rijeka, 2019. (Op.a.)