Obiteljski roman potrage

Narativ Marka Gregura naslovljen Mogla bi se zvati Leda (2018.) pruža čitatelju određenu posebnost u razradi jedne, uvjetno rečeno, dosad uvijek jednoperspektivne, najčešće feminilne teme o dugom i iscrpljujućem činu roditeljske potrage za potomstvom, a ovdje viđene s očinskoga rakursa (riječ je o osjetljivim pitanjima vezanima uz neplodnost). Ovaj obiteljski roman potrage, pisan kao neka vrsta intimnoga zapisničarskog/epistolarnog obraćanja oca nerođenu djetetu, problematizira tragalačku žudnju na više razina: od elementarne, duboko emotivne i iskrene ljudske potrebe za vlastitim djetetom, kao krunom bračne zajednice u ljubavi i partnerskoj prisnosti, do univerzalne ljudske potrebe za smislenijim i ispunjenijim životom, za onim etičkim sadržajima koji osiguravaju utočište u dobroti i ljepoti smirenog pribivanja pa makar i u malograđanskomu raju.

U svojem emotivnom obraćanju nezačetom, dakle, nepostojećem a žuđenom djetetu, autor, doduše marginalno, problematizira i pitanje etimologije te čežnje, razglaba o odnosu djetinje bezbrižnosti s izazovima zrelosti i odrastanja, o univerzalnoj ljudskoj potrebi prenošenja svojevrsne roditeljske »štafete« s koljena na koljeno, o nužnosti preslagivanja vlastite prošlosti i sjećanja, preimenovanju »čuvara djetinjstva« u ime nekih novih životnih dobitaka: »Dijete je jedini način kako nadoknaditi roditelje. Prestati biti u svom djetinjstvu i preseliti se u tuđe. Od lista postati korijen.«; (Gregur: 2018., 138). U tu se priču uklapa ne samo ideja o potrebi učvršćivanja korijena kao sine qua non obiteljskog identiteta, nego i svijest o dječjim »krilima«, metafori iscjeljujuće spoznaje o osobnim slobodama bez kojih nema zrelosti (»Postoje samo dvije trajne ostavštine za koje se možemo nadati da ćemo ih dati našoj djeci. Jedna od njih su korijeni, druga su krila«; 27).

U imaginarnim razgovorima s imaginarnim djetetom čiji se glas u jeku borbe za njegovim utjelovljenjem sustavno ne čuje, pripovjedni se subjekt vraća u »doba nevinosti«, u povijest vlastita odrastanja, pa zato dolazi do miješanja vremenskih dimenzija; pripovjedna se sadašnjost svako malo prekida, a na scenu stupa naratorovo sjećanje na djetinjstvo, njegovo provincijsko stasanje u doba socijalizma, na stanje duha jednog prevladanoga vremena.

Muk koji dolazi od strane nepostojećega djeteta i žalosna slutnja o uzaludnosti svih medicinskih i socijalnih nastojanja da se taj nedostatak ukloni – izaziva u čitatelja konstantan osjećaj empatije; međutim, dionice ove priče koje crpe građu iz prohujalih razdoblja vezanih uz pripovjedačevo djetinjstvo unose u narativ mimetičke sastavnice obavijene povremeno vedrinom pa i humorom te se na tren čini kako bi sjećanje na neko prosječno i dobro ukorijenjeno djetinjstvo moglo poslužiti kao utočišni rezervat s odgovorima na najvažnije izazove iz trpke sadašnjice. Ipak, činjenica je da osobna povijest ne samo takve odgovore ne može osigurati, nego se u njoj kriju i začeci mnogobrojnih kontroverzā koje pridonose stanju nemoći pa i očaju pripovjednog subjekta suočena s nerješivim reproduktivnim problemom i posljedičnom opsesijom ‒ roditeljstvom. Zato glavni lik ovoga romana traganja za nepovredivim ljudskim potrebama kao i životnim vrijednostima, u svojim prepričanim (pa i poučnim) bilješkama namijenjenima nerođenom djetetu (krležijanskoga imena Leda) – razastire priču s mnogobrojnim sekvencama iz vlastite najranije mladosti zamišlivši ih kao odgojno iskustveni zalog.

No dirljiva priča o nemoći pred prirodom i društvom, uključivši i pitanja steriliteta, umjetnog začeća, posvajanja pa i udomljavanja djeteta, otvara autoru prostore za kratku rekapitulaciju obiteljske povijesti, također povijesti bračne ljubavi koja pati zbog neplodnosti, ali i obnavljanja sjećanja na duh socijalističkog vremena u bivšoj državi, duh koji se djelomice utjelovljuje i poslije. Zato potraga za djetetom zbog frustrirajućih susreta s državnom inertnošću i birokratiziranim sustavima, napose socijalnim službama, postaje tragičan znak nemoći pojedinca da ostvari temeljne ljudske potrebe te izvor potajnoga bijesa zbog nemoći (»Pogledao sam ga, pozdravio i pomislio kako je sustav sve tromiji, jer mi se čini da je i takav još uvijek dobar za one kojima služi, budući da mi možemo samo kimati i osmjehivati se, ako želimo postići cilj. Jer ne da mi ga se nije pozdravljalo, došlo mi je da ga nabijem u glavu. Umjesto toga rekao sam: Dobar dan, kako ste? Civiliziran sam, lažan da je to degutantno i boli.«; 206).

U ovoj se prozi Marka Grebura sustavno smjenjuju prizori nabijeni sentimentom koje priskrbljuje forma pisanog obraćanja žuđenom djetetu, kadšto i sa self help nakanama, te oni koji odaju pripovjedačeve frustracije zbog državnih prisila i raznih životnih uniformiranosti. No, literarno su ipak najdojmljivije scene iz protekloga života u provinciji i reminiscencije na njezinu svakodnevicu u ozračju najrazličitijih povijesnih izazova koji uključuju opise raznovrsnih društvenih okolnosti duboko uraslih u scene pripovjedačeva djetinjstva, kao što su primjerice: rat, uzbune i raketiranja grada, ali i bezbrižne dječje igre u okruženju dvorišta, tržnica, škola, pa i pokrajinskih kafića. Dio te pozornice su i razni popkulturni znakovi kao bitne sastavnice odrastanja i neizostavni dijelovi protoka vremena.

Napokon, valja naglasiti kako tema ovoga narativa ima i određenu pragmatičnu ulogu, jer je neka vrsta protesta protiv okoštalosti raznih sustava pri (ne)rješavanju osjetljivih pitanja individualnih i obiteljskih intimā. Ta se crta pragmatičnosti u priči kombinira s pomalo melodramatičnim postupcima direktnog obraćanja predmetu individualne žudnje, čime se potencira afektivna strana priče. Istodobno autor donekle naznačuje i metafiziku općeljudskoga traganja za osmišljavanjem životne svrhe i egzistencijalnim boljitkom; pritom naglašava zaštitnu funkciju obiteljske, roditeljske i bračne ljubavi kao nepovredivih vrijednosti te nameće pitanje tjeskobna sučeljavanja pojedinca i njegove intime sa skučenim i dehumaniziranim kolektivnim aparatom.