Marija Bistrica ‒ »tiho žarište« hrvatskog narodnog preporoda

Godine 2016. slavila se diljem svijeta četiristota obljetnica smrti velikoga Willia ma Shakespearea pa smo se tada prisjetili prvih hrvatskih doticaja s tim britanskim dramatikom do kojih je došlo u Hrvatskome zagorju, upravo u Mariji Bistrici. Prvi prevoditelj iz Shakespeareova djela na hrvatski jezik bio je bistrički opat Ivan Krizmanić (1766. – 1852.) okušavši se u prevođenju ulomka iz Romea i Julije. Kako je 2016. godina bila i 250. obljetnica Krizmanićeva rođenja i 180. obljetnica spomenutog mu prijevoda, objavili smo tada profesor Ivan Lupić i ja knjigu Prvi hrvatski Shakespeare u kojoj donosimo transkripciju prijevodnog ulomka naslovljenog Flundra senje zrokujuča... te ga prigodnim tekstovima smještamo u devetnaestostoljetni hrvatski, te širi, europski kontekst prevođenja Shakespeareovih djela.

Iste je, 2016. godine, objavljena imonografija U suton kajkavskoga književnog jezika: povijesnosociolingvistička analiza jezika Ivana Krizmanića, u kojoj donosim rezultate višegodišnjih istraživanja Krizmanićeva jezičnog ponašanja, posebice njegovih prevođenja sa stranih jezika i štokavskoga na kajkavski te obrnuto, što je fascinantna tema u sociolingvističkome kontekstu hrvatskoga narodnog preporoda.

Da je Ivan Krizmanić bio uistinu dojmljiv akter preporodnih zbivanja, persona grata i mecena najistaknutijih iliraca koji su se kod njega na Bistrici rado okupljali, prepoznao je i Ogranak Matice hrvatske u Mariji Bistrici te se s malim zakašnjenjem, 2017. godine, uključio u obilježavanje 250. obljetnice rođenja Ivana Krizmanića. Matica je, doduše, imala dvostruki razlog za slavlje: smatra se da je upravo na Bistrici za Krizmanićeva župnikovanja (1842.) rođena ideja o njezinu osnutku, a za jedno malo mjesto to nipošto nije mala stvar. Tako su bistrički Matičari od 3. do 4. veljače 2017. organizirali znanstveno-stručni skup Marija Bistrica u doba Ivana Krizmanića – ‘Tiho žarište’ hrvatskog narodnog preporoda i Matice ilirske, a dogodine objavili zbornik radova o kojem će ovdje biti više riječi.

Ugrubo rečeno, prvih 130 stranica zbornika tematizira s jedne strane povijest Matice hrvatske te povijesno-političke, društvene i ekonomske prilike Marije Bistrice tijekom prve polovice 19. stoljeća. U drugoj polovici zbornika, na 150 stranica, fokus je usmjeren na Krizmanićeve suvremenike – Paulinu Gaj, Dragojlu Jarnević, Stanka Vraza, Sidoniju Rubido Erdödy i Eduarda Finka, a nešto manje na Krizmanićevu jezičnu ostavštinu. U tom se dijelu zbornika nalazi još zanimljiv rad o kajkavskoj književnosti i kulturi za vrijeme preporoda kao i kratak esej Damira Galoića o Ivanu Krizmaniću kao prvom hrvatskom filmskom junaku.

Krenimo stoga redom.

U svojem prilogu o počecima rada Matice ilirske (1842.) Stipe Botica stavlja naglasak na prve Matičine donatore, jer kulturna se baština ne može zamišljati bez kulturnih stvaralaca (13), među koje se, s uplaćenih 10 forinti u srebru, upisao i Ivan Krizmanić. Na temu važnosti Matice hrvatske u hrvatskome društvu tijekom proteklih 175 godina nadovezuje se tekst akademika Josipa Bratulića u kojem se osobit naglasak stavlja na Matičinu nakladničku djelatnost kojom je oplemenjivala, i dalje oplemenjuje, književnost, prosvjetu i znanost u hrvatskome društvu. Slijedi pretisak rada povjesničara Mije Koradea o Ivanu Krizmaniću i njegovu dobu. Taj je rad prvotno objavljen daleke 2004., no kako napominju urednici, zbog velikog značaja za integritet i zaokruženost tematike, u zborniku se nanovo objavljuje (37). U njem autor govori o duhovnim utjecajima koji su mogli oblikovati liberalnog i slobodoumnog Ivana Krizmanića, koji je zbog nekih svojih poteza ostao marginalizirana crkvena ličnost.

Među radovima koji daju pregled konteksta u kojem je živio i djelovao I. Krizmanić nalazi se i rad povjesničara Roberta Holjevca o političkim i crkvenim prilikama onoga doba. On nas podsjeća u kakvom su nezavidnom položaju bile hrvatske zemlje tijekom prve polovice 19. stoljeća »između austrijskog centralizma i mađarskog hegemonizma«, no usprkos tome, na valovima Francuske revolucije došlo je do pokretanja hrvatskoga narodnog preporoda čiji se zameci povezuju s Marijom Bistricom. Marta Dobrotková nadalje govori o vezama hrvatskih i slovačkih preporoditelja koje je ujedinjavala želja za oslobođenjem od mađarske represije, o čemu svjedoči bogata korespondencija između vođe slovačkoga nacionalnog pokreta L’udovíta Štúra s Ljudevitom Gajem, Stankom Vrazom te Bogoslavom Šulekom. Među radovima koji se obaziru na povijesno-političke, gospodarske i ekonomske prilike ondašnje Bistrice nalazi se i rad historika Darka Lackovića koji stavlja naglasak na upravno-teritorijalnu podjelu i na stanovništvo Bistrice tijekom preporoda. Spominje u radu niz zanimljivih detalja, među kojima valja istaknuti da su tijekom popravka crkve i župnog dvora krajem 30-ih godina 19. stoljeća, dakle za vrijeme Ivana Krizmanića, latinski napisi zamijenjeni hrvatskima (79).

Svježinom uvida u Krizmanićevu svakodnevicu ističe se rad Vlaste Švoger, koja na temelju proučavanja korespondencije Krizmanićeve i njegovih brojnih gostiju te iščitavajući znamenit Dnevnik Dragojle Jarnević rekonstruira »ulogu Ivana Krizmanića i njegova obiteljskog kruga u privlačenju pripadnika hrvatske, a dijelom i inozemne elite na dolazak u Mariju Bistricu« (96). Autorica opetovano kazuje da je Krizmanić »poput magneta« privlačio goste, mahom ilirce, ali i goste drugih narodnosti i vjeroispovijesti koji za posjeta Hrvatskoj nisu propuštali odlazak na Bistricu. Ta Krizmanićeva otvorenost, kao i potpisivanje prijedloga crkvenih reformi 1848., stajali su ga na koncu župe, no dotad je Bistrica bila jedno od središta preporodnoga pokreta, kao i mjesto na kojem je osnovano prvo žensko društvo. Interesantan je i rad Vedrana Klaužera koji podrobnije istražuje gospodarsko-financijsko stanje bistričke župe u vrijeme Ivana Krizmanića.

Literaturom se već stoljeće i pol provlače podaci o tome kako je Krizmanić bio vrlo gostoljubiv što ga je dovelo u financijske neprilike. Dr. Klaužer odlučio je taj podatak podrobnije istražiti i prikazati ga u brojkama te je zaključio da je župa svake godine Krizmanićeva župnikovanja prihodovala financijski pozitivno, no neosporno je iza sebe ostavio dug nastao zbog renovacije i izgradnje mlinova. Filološki gledano, najzanimljiviji je dio toga članka kajkavski leksik iz izvornih dokumenata, od mikrotoponimije bistričkoga kraja (šume: Gaj, Segman, Kolosek; sjenokoše: Večerinka, Ribnjak, Kerč ober melina, 121) do leksika iz domene domaćinstva i poljoprivrede koji se spominje pri nabrajanju župnikove pokretne i nepokretne imovine (dve kante za kavu i jedna za teh iliti čaj, 123). Bilo bi zanimljivo u budućnosti istražiti kojim su jezičnim kodom i grafijom pisani izvornici. Tim je radom završen prvi, povjesničarski tematski blok zbornika, a dalje se nižu radovi kojima su u središtu interesa Krizmanićevi suvremenici i gosti u njegovu bistričkom domu.

Prvi je u nizu rad Arijane Kolak Bošnjak o ženskim figurama u ilirskom pokretu, konkretnije o Krizmanićevoj nećakinji, a Ljudevitovoj ženi, Paulini Gaj. Autorica skreće pozornost na patrijarhat u hrvatskome društvu 19. stoljeća kada su »žene smatrane prirodnim bićima« (133) te je njihova uloga bila ograničena na privatnu sferu, to jest, na uloge supruge i majke. Ipak, u vrijeme hrvatskoga narodnog preporoda i žene se, doduše stidljivo, uključuju u politički život. Neke od njih poput Dragojle Jarnević i Sidonije Erdödy Rubido, napominje autorica, ostavile su značajniji trag, no pažnju zaslužuju i one koje su djelovale iz sjene, kao podrška svojim muževima. Jedna je od njih Paulina Gaj, utemeljiteljica Društva domorotkinja 1842., moralni oslonac vođi ilirskog pokreta i majka-domorotkinja (143). Slijede još četiri rada o Krizmanićevim stalnim gostima i pripadnicima njegova preporodnog kružoka. Romina Gorički obazire se na rodne identitete u djelima Dragojle Jarnević. Zaključuje da se u svim njezinim djelima odražava borba između društveno nametnutog identiteta o ženi kao majci i supruzi i identiteta samostalne i neovisne žene, ravnopravne muškarcima: »Da sam muž kamo sreće moje!« (154).

Andraž Jež govori o Stanku Vrazu i njegovim višegodišnjim odnosima s Bistricom i Omiljem, gdje se nalazi posjed Štauduarovih. Na temelju Vrazovih biografija, ali i iščitavanja korespondencije, autor govori o Vrazu kao o simpatičnom vagabundu koji je kao vjesnik zagrebačkih preporodnih zbivanja rado navraćao na Bistricu s kojom su ga vezala čvrsta prijateljstva, osobito ono s Dragojlom Štauduar. Doduše, kako se 1842. priklonio osnivačima Kola – Rakovcu i Vukotinoviću – došlo je do svojevrsna razmimoilaženja s Krizmanićevim »zetom« Ljudevitom Gajem, što ga ipak nije spriječilo da na Bistricu i dalje navraća sve do svoje smrti 1851. Sada nakratko preskačemo tri rada da bismo nastavili s nizom članaka koji tematiziraju pojedine osobe iz Krizmanićeva kružoka.

Tako Ivan Peklić prikazuje život i rad prve hrvatske primadone Sidonije Rubido Erdödy. Govori o njezinu talentu i školovanju, prvim nastupima kada je pjevala hrvatske budnice poput Još Hrvatska ni propala, ili prvu nacionalnu operu Ljubav i zloba. Na kraju ističe poveznice Sidonije Rubido s Marijom Bistricom. Budući da je prijateljevala s Paulinom Gaj, ne čudi da ju je vjenčao upravo Ivan Krizmanić u Mariji Bistrici 1842. godine, a da je 1845. bila kumom Paulininom i Ljudevitovom sinu Velimiru. Njezina je najveća zasluga za hrvatski narodni preporod spomenuta uloga u prvoj hrvatskoj operi kao i angažman oko prikupljanja sredstava za Jelačićevu vojsku 1848.

U Krizmanićevu kružoku bila je još jedna zanimljiva ličnost. Jadran Jeić donosi svježe spoznaje o Krizmanićevu kapelanu Eduardu Finku. Taj nadareni violinist za vrijeme obrazovanja u Nadbiskupskom sjemeništu osnovao je Skladnoglasje, društvo rodoljubno usmjerenih glazbenika koje već od 1840. svoje zapisnike vodi isključivo na narodnom jeziku. On sâm četrdesetih se godina 19. stoljeća u skladu s ilirskim trendovima preimenovao u Slavoljuba Zebića (njem. Fink = zeba) (263). Od 1843. godine Fink je bio Krizmanićev kapelan, o čemu svjedoče pasusi iz Dnevnika Dragojle Jarnević; od 1848. godine bio je vojnim kapelanom u Jelačićevu pohodu na Mađare, da bi se kasnije smjestio kao dugogodišnji župnik u Radoboju pored Krapine.

Na kraju nam se valja vratiti trima preskočenim radovima koji se bave jezikom i identitetom Krizmanićevim, ali i širim kontekstom višejezičnoga prostora Banske Hrvatske u doba Ivana Krizmanića.

Suzana Coha vrlo elokventno i informirano piše o funkcijama i značenju kajkavske književnosti i kulture u hrvatskome narodnom preporodu, temeljeći svoju analizu na smjeni kajkavskih i štokavskih tekstova u Danici. Napominje da kajkavština nastavlja živjeti u hrvatskoj knjizi od Nemčića nadalje, neovisno o za nju nepovoljnim jezičnim odabirima, a dodali bismo i suženju domena upotrebe, koji su se dogodili za ilirizma. Slijedi rad Alojza Jembriha pod naslovom Rukopisni rad Ivana Krizmanića u kroatističkim istraživanjima 20. i 21. stoljeća. O tom radu nema potrebe podrobnije pisati jer je već dvaput ranije objavljen (kao dio priloga u Disputovom izdanju Raja zgubljenog iz 2005. i kao članak u zborniku Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju iz 2006.). Šteta je što su autor i urednici propustili priliku ažurirati podatke o kroatističkim istraživanjima rukopisa Ivana Krizmanića, jer bi taj neažuriran, a treći put objavljen rad, čitatelje mogao u najmanju ruku zbuniti. Proučavanja rukopisa Ivana Krizmanića naime ne završavaju s Jembrihovim radom iz 2005., nego se tek u dvijetisućitima ozbiljnije zahuktavaju.

U trećem radu Snježana Husinec vidi prikladnost moderne povijesnosociolingvističke metodologije u proučavanju jezika i identiteta Ivana Krizmanića primijenjene u radovima B. Schubert (2014; 2015; 2016a; 2016b); povodi se za njom u analizi manjeg, neknjiževnog dijela Krizmanićeve rukopisne ostavštine, napose pisama i pravnih dokumenata, te ju nadopunjuje detaljima. Zaključak ipak ostaje isti: Ivan Krizmanić pod utjecajem povijesno-jezične zbilje i prijateljevanja te rodbinske povezanosti s ilircima, napose Gajem, početkom 1840-ih godina počinje pisati i štokavštinom. Zbornik završava zgodnim prilogom Damira Galoića o predavanju Daniela Rafaelića o prvom hrvatskom dugometražnom filmu Lisinski iz 1943. Prema riječima predavača, u filmu je jedan od istaknutijih i popularnijih likova bio upravo onaj Ivana Krizmanića, kojeg je igrao Tošo Lesić.

Na kraju valja istaknuti da je uistinu pozitivna stvar što Matica hrvatska i njezini lokalni ogranci usmjeravaju svoj fokus na književno-jezičnu povijest i kulturu mjesta u kojem su utemeljeni. Urednicima bistričkoga zbornika valja stoga čestitati na poslu koji su obavili u svrhu oživljavanja uspomene na uistinu intrigantnu i nezaobilaznu povijesnu ličnost Ivana Krizmanića – tu »magnetsku silu« koja je privlačila preporoditelje na Bistricu.