Magični prašak*

Pisac ne nameće svoj svjetonazor svojim likovima,
ali ne prihvaća ni da mu oni nameću svoje nazore!

Gotovo čarobni pripravak koji liječi mamurluk, glavobolju, mučninu, vrtoglavicu i još koji od poznatih simptoma neumjerenosti u piću smislio je godine 1931. farmaceut Maurice Treneer u Americi. Lansirali su proizvod po imenu Alka Seltzer koji je obišao svijet, a obilazi ga i do dana današnjeg. Temeljna formula sadrži aspirin, sodu bikarbonu i limunsku kiselinu u prahu. Kada se pripravak razmuti u vodi, dobiva se pjenušavi napitak koji ujedinjuje ljekovita svojstva aspirina s antacidnim djelovanjem sode bikarbone. Alka Seltzer dolazio je na tržište u obliku velikih tableta promjera jednog inča, dakle kojih dva i pol centimetra, a tablete su se pakirale u valjkaste tube. Kod nas je Alka Seltzer znao biti skup, nerijetko i nedostupan pa sam smislio vlastitu varijantu.

Pomiješao sam acidum acetisalicilicum u prahu sa sodom bikarbonom, a umjesto limunske kiseline dodao sam smjesi acidum ascorbicum, to jest c-vitamin u prahu. Moja se smjesa pakirala u papirnate kuvertice poput onih za kombinirani prašak protiv bolova. U vodi se podjednako dobro pjenila, ali je imala i dodatnu kvalitetu. Djelovanjem sode bikarbone pretvarao se c-vitamin iz askorbinske kiseline u askorbat, oblik c-vitamina koji se bolje apsorbira u ljudskom organizmu, a pridaju mu se i ljekovita svojstva koja acidum ascorbicum nema. Ali u opisu svoga pripravka nisam ta svojstva imenovao. Bilo je to pokriveno onim standardnim, široko upotrebljivim »Smatra se«. U nazivu moga preparata prva riječ – »Magični« – bila je upravo ovako napisana, oivičena navodnim znacima što je ukazivalo na to da je taj naziv do određene mjere proizvoljan pa njegovu magiju nije potrebno dokazivati.

Život teče dvama odvojenim tokovima. Onaj s vanjske strane kristalnih vrata odvija se po svojim pravilima, rukovodi se tamošnjim okolnostima. Ovaj ovdje sluša četiri žene, tu i tamo bude ih pet, sve u bijelim kutama, dotjerane, glatke kože lica, bez obzira na to je li im trideset i pet ili pedeset pet, sve navikle kontrolirati svoj glas, jačinu i ton, birati riječi i uvijek pokazivati onom tko je s druge strane kristalnih vrata zakoračio u naš svijet da smo ovdje više posvećeni pozivu, brizi za dobrobit, za zdravlje onih koji dođu i prođu, nego za trgovanje. Tu sam i ja, češće u laboratoriju nego za pultom, osim u kasnim večernjim satima kada nas zapadne dežurstvo, ponešto odvojen spolom, godinama pa i specifičnim iskustvom, nije ono samo opće životno nego je i profesionalno, a podrazumijeva se da su mi i interesi drugačiji, da ne čitam ilustrirane časopise, da se ne znam žaliti na muškarce kao na jedinstvenu kategoriju. U mnogo čemu ostalome imamo više zajedničkoga nego što bi se reklo na prvi pogled.

Ipak dogodi se da razgovor u nekom mirnijem trenutku kada nema nikoga tko nas treba, pođe prema tom klupku temā pa jedna od kolegica izjavi kako su muškarci sasvim neshvatljivi, tako infantilni kada je u pitanju neki sportski prijenos, neka utakmica ili što već i u stanju su buljiti u televizijski ekran satima ili koliko već ta njihova utakmica traje, a za neke se čini da traju i danima, dok on uporno cucla svoje pivo i tu i tamo komentira odluke suca ili riječi reportera te ih je u stanju nazvati potpunim idiotima i slijepcima, uzviknuti to tako žestoko i strasno kao da će ih onaj tamo čuti i posramiti se ili čak odustati od svoje nekompetentne ili nepravedne odluke ili izjave, i reći da se ispričava, nije ono bilo za žuti karton... I onda jedna od njih mahne glavom prema otvorenim vratima laboratorija što ja sasvim dobro vidim u odrazu vitrine s komponentama od kojih se lijekovi trebaju tek složiti, iako to činim sve rjeđe, sve rjeđe nešto važem, mjerim i slažem jer su se tvornice, ogromne industrije u dalekom svijetu pobrinule da se sve dobiva u paketićima s prikladnim brojem jedinica i u najpogodnijoj gramaturi uz upute koje upozoravaju na ovo i ono i kazuju svašta, a ne kažu gotovo ništa osim činjenice da je i dani lijek mogući otrov kao gotovo svi ostali.

Ta dva odvojena toka koja teku jedan pored drugoga ne toliko na nekom velikom odstojanju koliko odvojeni kristalnim vratima u zasebne svjetove, teku kao da netko beskonačne konopce namata na neke nevidljive koloture, dodirnu se u trenutku kada se vrata otvore i osoba koju je veća ili manja nevolja natjerala uđe u ljekarnu, a onda se konopci razdvoje i opet idu različitim tokovima i različitim brzinama. Ipak, u nekim se slučajevima konopci zapletu i povežu u čvor koji posebno nas zaštićene kristalnim vratima izvuku iz te zaštite i nađemo se uvezani u tok koji više nije sasvim naš. Zanimljivo je da je baš »Magični« prašak najčešće uzrokovao međusobno povezivanje nevidljivih konopaca i izvlačio nekoga od nas, najčešće mene, u sasvim drugi ambijent, u sasvim drugu struju događanja, u sasvim drugačiju brzinu njihova pokretnoga niza.

Kada se moja varijanta Alka Seltzera pročula, a pročulo se i da je jeftinija pa čak i djelotvornija od originala, rastao je broj onih kojima je to bio glavni ili jedini razlog da navrate u našu apoteku. Većinom su to bili muškarci različita uzrasta, od studenata do umirovljenika, upravo su te dvije kategorije bile najčešće, dok su muškarci u godinama kada je čovjek u punoj snazi svoj mamurluk odnosili na posao, a raspoloženje i kondiciju popravljali su kako je dan rastao porastom unosa istoga onog otrova od kojega će im i sutrašnji dan započeti barem blagim mamurlukom. Našla bi se tu i vremešnija gospođa, obično širih dimenzija koja bi smatrala nužnim pri naručivanju »Magičnoga« praška napomenuti da je to za muža, ili da je čula kako taj prašak pomaže i kod prehlade. Prašak je zaista ublažavao i neke simptome prehlade, ali najčešće se ipak prodavao i kupovao za liječenje posljedica neumjerenosti u piću. Glasina koja je prašak pratila usredotočila se sasvim na takvo djelovanje.

»Magični« prašak imao je još jedno čarobno djelovanje: ponekad je povezivao ljude.

Poznavao sam ga oko četvrt stoljeća, još od vremena kada je dolazio kupovati bebimil, ili kako se to već zvalo, i kašice za treće dijete, konačno sina. Njegovo ime nije bilo nepoznato, pisao je povremeno likovne kritike, ali mnogo češće objavljivao bezazlene karikature. Kolegice su se u prvo vrijeme natjecale koja će ga poslužiti. »Lepo ste opatrnuli tu njihovu kontracep-tualnu, ili kak se već veli, ta tobóžnja umjetnost. Molim vas lepo, obući drvo u plahtu, i to je umjetničko djelo. Kaj god!« – znale bi govoriti. Ali se taj odnos s vremenom promijenio. »Opet je bil onaj pijani Kuber«, raportirala je kolegica iz prijepodnevne smjene. »Tak je petljal z onim flašicama za decu da je skoro razbil staklo od blagàjne.«

Kad mu se rodio kao treće dijete sin, Kuber je u apoteku donio bocu whiskyja. Brojao sam kapsule u stražnjoj prostoriji kada su do mene žurno dokloparale borosane popraćene zvukom koji je više nalikovao na siktanje nego na diskretan šapat. »Čujte, skroz je pijan. Onaj novinár, karikaturist, odnosno kaj već je. Maše tam s flašom. Kaj da pozovete milíciju?«

Procijenio sam da bi to bilo neumjesno. U ono se vrijeme boca whiskyja smatrala propusnicom pri posjetu liječniku ili u sličnim prilikama. A i najsitniji skandal bio je jednako nepotreban ljekarni koliko i ubogom ocu trećeg djeteta i prvog sina. Otišao sam naprijed, pružio ruku, čestitao i predložio da popijemo kavu u bifeu preko ulice. Tada je u Zagrebu bio raširen zanimljiv običaj: Sretnu se dva prijatelja pa se ispozdravljaju jer se dugo nisu vidjeli i zaključe da moraju na kavu. Idemo na kavu! – uzvikuju ta hipotetička dvojica, ulaze u najbliži bife i bez daljnjeg usklađivanja stava oko te kave, uglas naručuju: »Dva gemišta!«

Nakon drugoga gemišta stavio mi je povjerljivo ruku na rame i priznao da je bio jako žedan. Nakon trećeg izjavio je da je prijatelj sve što čovjeku treba. »Ja imam mlađu ženu i svi mi zavide«, rekao je, »ali nije to uvek... samo tak. Znaš, veli se: razlika u godinama ne znači niš. Age is just a number. Samo što to traži dost mudrosti i poštovanja za prednosti. Alica ti je voljela bit u drugom stanju, hormoni i takve stvari, to kao prvo, a nakon sina – htjela je rodit još jednu kćer... A ja sam ti bil male dece sit. I tak se naruši idila. Znaš one stare drvene kuće, ono korablje po Posavini? To kad se jedanput nagne, onda ostaje nagnuto sve dok se ne zruši. Niko to nemre ispravit. Tak i s ljudskim odnosima. Ona se nastoji brinut o svemu, a ja nastojim zaraditi tolko da se sve to pokrije. To je manje-više sva romantika. Onda juriš sim, juriš tam, ganjaš honorare. I stalno ti je u glavi to da bi htel sam slikat. Već davno sam svega toga drugog sit! Preko glave!«

Ja sam pak bio sit ispijanja gemišta. Sa šanka sam nazvao ljekarnu, uvjerio se da će kolegica opstati i bez mene, i posvetio sam se nastavku svoje humane misije: čovjeka koji je imao probleme s razlikom u godinama i sa silom težom valjalo je odvesti kući. Srećom, ljudi najčešće zalaze u najbližu ljekarnu; kuća u kojoj je stanovao bila je udaljena samo dva bloka. Sizifov posao bio je uskotrljati novinara i karikaturista – koncentrirnu težinu dviju osoba u jednoj – na peti kat, koji se u skladu ili neskladu s regulama službeno zvao četvrtim, kako zgrada ne bi morala imati lift. U džepu sam imao vrećicu s nekoliko paketića »Magičnoga« praška i ostavio sam to raščupanoj mladolikoj ženi koja je, usprkos frizuri, mrzovolji na licu i haljini na kojoj su bile masne mrlje, djelovala razmjerno ljupko. Sljedećega jutra prašak je očigledno djelovao na očekivani, magičan način. Od tada je kupovao »Magični« prašak češće nego bilo što drugo. Bio mu je zaista potreban. Koristio se njime više od dva i pol desetljeća.

Postali smo tada dakle prijatelji, ili barem neke vrste prijatelja. Čak smo si i tikali; to je vjerojatno počelo u onom bifeu. Došao bi s kartonskim koricama u kojima su bili originali njegovih karikatura. Možda znam nekoga tko bi to htio kupiti? Za sitne pare, jasna stvar, dobro će mu doći svaka svotica, svaki dinar koji se može dobiti, a to sve skupa ionako ne vrijedi puno. »Kako ne vrijedi? Meni se čini dobrim. To je umjetnost.« Kuber je vrtio glavom. »Karikatura je dosjetka, a dosjetka ne može biti umjetnost. Dosjetka je sam dosjetka.«

Neke druge usluge koje je od mene povremeno, srećom ne prečesto tražio, bile su na rubu zakonitosti. Ili s krive strane ruba. To je bilo u onim prvim godinama našeg prijateljstva. Donio bi recept socijalnog osiguranja za neki skupi lijek, a umjesto lijeka trebali su mu vitamini za djecu, riblje ulje, tablete protiv glavobolje i onih ženskih smetnji, znaš već, ova moja dosta od toga pati, ali hvala Bogu da nije u drugom stanju. Za sebe je sve češće tražio čajeve i pastile protiv kašlja. Smrdio je na cigarete, one najgore, na Dravu, nerijetko i na piće.

I on je meni činio usluge. U ono vrijeme bogatstva plemenitih ideja i ideala manjkalo je svakojakih materijalnih dobara. Čak je za kupovinu lanca za bicikl trebala veza. Ili za perive tapete. Ili za čavle bez glavice kojima se pribija brodski pod. Robert Kuber poznavao je ljude, ljudi su znali njega, uspijevao je nabaviti i moguće i nemoguće.

Dolazio je u ljekarnu prilično često, tu i tamo odlazili smo na kavu. Ponekad smo se jednostavno susretali na ulici; ona peterokatnica koja se službeno zvala četverokatnicom bila je sasvim blizu.

Za tih oko četvrt stoljeća u mojoj se svijesti sasvim nenamjerno slagao mozaik njegove biografije. Diplomirao je pravo, na jedvite jade, jer je s vremenom bio postao svjestan da je to za njega pogrešan izbor. »U biografijama slavnih umjetnika gotovo je standardni obrazac da odu na neki praktičniji studij da bi udovoljili roditeljima«, objasnio mi je. »Sa mnom to ni bil slučaj. Oduvek sam volil crtati, čak i slikat, farbat, akvarel mi je sasma išal od ruke, ali u trenutku kada je trebalo odabrat studij, činilo mi se nepraktičnim odabrat hobi za struku. Ruka mi je sama crtala pa tome nisam pridaval dovoljno ozbiljnosti, a u jednom trenutku bil sam pomislil da je bit advokat božansko zvanje. Možda ipak utjecaj oca, iako mi on nije ništa savjetoval, al’ bil je pisar u odvjetničkoj kancelariji i stalno je stvaral dojam da su fiškali najveća gospoda na svetu. Samo ja sam počel prodavat karikature novinama već prije neg sam apsolviral!«

O poslu u novinama nije pričao. Možda ondje nije bilo događaja vrijednih pričanja. Ili je bilo u događanjima suviše detalja da bi se mogli skupiti u sažetu priču. Ni o Akademiji nije puno pričao. Spominjao je tek usput studij koji mu je nakon prava bio nešto poput razbibrige, iako je sve vrijeme crtao novinske karikature, pisao članke o izložbama.

»Htel sam bit slikar«, ponavljao je često, »to mi je bil i ostal životni san. Proricali su mi budućnost. Ali, znaš kak to ide, moja prva žena bila je snob, i to ne običan snob nego snob za tri koplja veći od Himalaja. Svaki drugi tjedan putovala je u Trst po novu torbicu... Trebalo je dirinčit, stari moj, bil sam u redakciji dan i noć, ili na ulici, na zadatku, svaki dan, cijeli dan, ma kak crnac...«

Drugu ženu zvao je moja debeljuca. Debeljuca je bila majka one djece za koju je svojevremeno kupovao bebimil i dječje kašice. Iz nekih fragmenata njegovih priča shvatio sam da je debeljuca bila studentica na Akademiji, ali ju je prva trudnoća spriječila da postane slikarica, a onda je prihvatila život onakvim kakav je dolazio do nje. Debeljuca je svoga Roberta i svoju djecu voljela više nego slikarstvo. Debeljuca nije voljela Akademiju. Ne zato što nije uspjela ondje završiti studij, nego zato što Robertu nikako nisu davali stalno zaposlenje. Uza sve ostale poslove, Robert je na Akademiji vodio vježbe crtanja. Ali iz godine u godinu samo honorarno! Kuberu to nije previše smetalo. Njezine riječi prenosio mi je sa smiješkom. Objašnjavao mi je da su mu te vježbe omogućavale kontakt s mladim ljudima, budućim likovnim umjetnicima. Rad s njima bio mu je veselje, istinska radost u životu pretrpanom kojekakvim radnim obavezama, rekao je, ali je Robert Kuber pritom slijedio i svrhu koja mu je bila još značajnija.

»Htel sam te klince obranit, spasit ih te mode konceptualizma!« govorio je. »Ma nije to ni moda, to je zaraza! To je poput kuge! Kakva je to umjetnost, prosim lepo, ako se mora objašnjavati da je nekakva točka zapravo točka u svemiru pa zbog toga postaje likovno relevantna jer se bez te kapljice tuša ne bi mogla takva točka u svemiru zamislit? Ili ak se prilijepi beštek na platno pa je to onda poruka, likovni iskaz ne znam čega, možda nedovoljne pristupačnosti hrane za pol čovječanstva, ili je to... šta god se već može natrkeljat u katalogu, likovno osmišljavanje bogtepitaj čega? Ak znaš narisat jabuku, lepo nariši jabuku i imaš nekakav crtež, ali ak misliš tvrdit da si tom risarijom likovno izrazio sudbinu žene od Eve do danas, onda je to čisto sranje, s oproštenjem, a crtež jabuke i dalje nije bogzna šta!«

Vjerojatno mu zbog njegovih stavova i načina na koji ih je zastupao i nisu dugo vremena davali zaposlenje na Akademiji. Time su mu onemogućavali i formalno, statusno napredovanje. Stalno je bio samo vanjski honorarni suradnik. Kada su ga konačno ipak zaposlili, bio je već prestar za prevelik uspon u predavačkoj karijeri. Ali nije bio ništa manje buntovan. Zapravo i ne znam koliki je bio domet te buntovnosti jer se to u javnosti uglavnom ignoriralo. Znam ono što sam od njega slušao direktno.

»Kolega s Odjela grafike ima veliku izložbu na kojoj izlaže trideset platna, metar sa metar, a sva se sastoje od kockica istih dimenzija, onak kak je otprilike prosječno šahovsko polje, takve kockice. Na jednom platnu su kockice zelene i bele, na drugom bele i plave i tak dalje. Uvek su dve boje. Misliš bit će neka aluzija na tradicionalni hrvatski grb, ali crvene i bele kockice nije upotrebil. Namesto toga ima pet nijansi plave, i četri nijanse žute, i ne znam kolko nijansi ljubičaste, i sve ti to zgleda kak oni kineski stolnjaci. I studenti moraju na izložbu doć i divit se tom dreku, s oproštenjem! Al taj diletantizam ti je sam pol priče. U katalogu je objašnjenje da je to genijalno, zamisli ge-ni-jal-no olikovljenje konstruktivističke šablonizacije suvremenog sveta.«

Apoteke su nekada imale svoj neobičan, ponekada bi se moglo reći i vrlo bizaran ritam. Razlikovao se od jednoga do drugoga godišnjeg doba, od mjeseca do mjeseca, od tjedna do tjedna, razlikovali su se čak i sati u danu. Razlikovalo se vrijeme alergija od vremena hunjavice ili gripe – a usput rečeno, mnogi su otkrili da im i tada dobro dođe »Magični« prašak koji ponekad magično ublažava simptome – vrijeme jačeg ultraljubičastog zračenja od vremena naglih i dugih jesenskih i zimskih zahlađenja kada istočnoeuropska anticiklona obavije ulice maglom i sakrije nebo pa sve više ljudi zalazi u apoteku i na uvijen način objašnjava da pate od depresije, ali se ne žele obratiti psihijatru. Ove posljednje upozoravao sam da ipak razgovaraju s liječnikom, ali sam im nudio i gospinu travu, poznatu i kao kantarion ili sasvim službeno Hypericum perforatum. Oznaka perforatum odnosi se na rupice na listovima gospine trave, a u tim rupicama skuplja se eterično ulje. U ritam rada ljekarni uklapala su se ona nekadašnja večernja i noćna dežurstva kada je apoteka ostajala osvijetljena i onda kada su svi okolni dućani već bili spustili metalne rolete preko ulaza.

Robert Kuber s obavezama na sve strane često je od kuće prolazio u blizini pa je mogao vidjeti u kojoj se fazi svoga ritma ljekarna u nekom trenutku nalazi. Čini se da je s vremenom i stekao pouzdan osjećaj za dinamiku tog ritma, za njegove amplitude, plime i oseke. Iako je bio stariji od mene, to se čak i vidjelo na njemu, ipak se odnosio prema meni gotovo kao prema starijem; u svakom slučaju, kao prema svom ispovjedniku. Stvari koje su mu se premotavale u glavi morao je i izgovoriti, a zbog nejasnih razloga mene je odabrao kao prikladnu osobu gdje to može izgovoriti, ili naprosto misliti naglas. S godinama i kolegice su ga prihvatile do određene mjere, i mogao je bez primjedbi sa strane boraviti u laboratoriju, sjediti u naslonjaču iz nekih prošlih vremena.

Laboratorij je sve manje služio svojoj izvornoj, nekadašnjoj svrsi. Današnja se sve više svodila na kuhanje kave. Ili čaja. Nitko više nije ni znao, a kamoli tražio moju nekada tako glasovitu grgljaču u kojoj je nekoliko kapi borne kiseline, ili acidi borici, spriječilo mnoge nepotrebne tonzilektomije... Sve je stizalo zapakirano, u zatvorenim kutijama i bočicama pa se mogao steći dojam da naš laboratorij postoji jednako zbog misaonih i verbalnih izleta Roberta Kubera koliko i zbog neophodnog kuhanja jutarnje kave, bez obzira na to radi li se o filter-kavi ili onoj iz talijanskog vrča za espresso, a obje su varijante imale gorljive pristalice i međusobno suprotstavljene zagovornice.

»Dosjetka nije umjetnost!« gunđao je Kuber u antiknoj fotelji u kutu. »Neko napravi kuglu i kaže: umetničko delo. Al to je tek blef. Samo je Picasso znal dosjetku pretvorit u umetnost. Bil je dovoljno rafiniran i zrel za nešta takvo. On je rekal da mu je četri godine trebalo da nauči slikat kak Rafael, a ceeeli život da slika kak dete. On je iz blefa, iz dosjetke nekaj znal napravit. Nekaj posebno. Ja ne želim blefirat. I nisam Picasso. Al ne šutim o tome kaj vredi, a kaj ne. Zato me cela desetleća nisu hteli stalno zaposlit na Akademiji, a većina me ne trpi tam ni danas. Ja sam za njih zaostali primitivac. Ja pripovedam zagrebački i suprotstavljam se konceptualizmu. To kaj imam dva fakulteta ne znači ništ! Pripovedaš zagrebački – primitivac! Pripovedaš dalmatinski – temperamentni Mediteranac. Dva fakulteta – niš! Ni ja se s tim ne špinčim, al da mi neko uzme nekakvu špricalju u koju zlije malo farbe pa onda prek slamke to ispuhuje na slikarsko platno – to je običan drek. Z oproštenjem. A za naše kričare i teoretičare to je vrhunsko delo. To je pretvaranje ljudskoga daha u likovni izraz! Ti bokca kak to gordo zvuči! Sam, pitam te ja: kakva inspiracija stoji iza toga? Kakva umetnost? Stoji jedino bezobrazluk i nedostatak obrazovanja. Jer to kaj oni misle da je avangardno danas, da je nekaj novo, bilo je avangardno i novo prije više od sto godina. Takve su stvari mogle bit inovativne u vreme dadaizma. U vreme dadaizma! U Rusiji su takvu avangardu imali već u devetnajstom stoljeću. Danas su to zastarele stvari kak konjski tramvaj!«

Prema receptima koje je donosio posljednju godina shvatio sam da ima oštećenje jetre. Vidjelo mu se to i u licu, ostarjelom i tmurnom. Već odavno prestao sam s njim odlaziti na piće. Tu i tamo odazvao bih se pozivu na kavu, ali sam sada inzistirao da doista pijemo kavu. Mrzovoljno Kuber bi se odlučivao za čaj. Uostalom, radije je dolazio u laboratorij, u večernjim satima, u dane kada je dinamika apoteke dozvoljavala mirno sjedenje i kontemplaciju u antiknoj fotelji.

Onda sam ga odjednom susreo na ulici sasvim drugačijeg, ozarena.

»Znaš, u svakoj sam generaciji znal imat nekakvog ljubimca. Ljubimicu da budem sasma iskren. To je subjektivna stvar. Al sad se pojavila cura koja je reinkarnacija Leonardova. Ta bi mogla naslikat Mona Lisu z levom rukom! Dobro možda malo preterivam. Al kak njezin mentor postigal sam to kaj nikad prije nisam. Videl si da ja mogu naslikat tako rekuć savršeni portret, relativno savršeni, šezdeset četri puta četrdeset osam centimetri, za jedan jedini dan. Mala to može također. I to tak precizno da ti stane dah. Ona ti nariše kistom svaku las na glavi!«

»Je li zgodna?«

»Ko? A, da, Tamara! Čuj, Ljermontov bi rekal: Prekrasna kak angel nebesnij. Sam ni kovarna i zla kak njegova Tamara. Tanjuška je...«

»Tanjuška?«

»Tak ju zovem od milja, uglavnom u četri oka. Pružam joj individualno mentorstvo. Svaćaš? Mala obećava, to treba podržavat.«

Nisam bio sasvim siguran da sam sve dobro shvatio, ali u tuđu intimu nerado se uplićem, ako je o tome bila riječ. Nisam ga nakon tog razgovora vidio nekih šest tjedana. Čini se da mu je individualno mentorstvo zaokupljalo većinu vremena. A lijekovi mu odjednom više nisu trebali.

Za veliku izložbu »Likovnost i tradicija« najave su stigle prije Kuberova objašnjenja. Prema tim najavama trebala je biti riječ o protuteži novoutemeljenom Zagrebačkom salonu. Od početka je bilo neobično što se moglo zaključiti da je broj sudionika ograničen. Pritom odbor selektora nije odlučivao o eksponatima nego samo o njihovim autorima. Na televiziji se govorilo o tome kako će radi maksimalne objektivnosti, ocjenjivački žiri slike prvi put vidjeti tek na izložbi.

Robert Kuber došao je u apoteku navečer uoči zatvaranja. Trebao mu je »Magični« prašak. »Rekal si da je to i protiv hunjavice.«

»Olakšava simptome viroze, ali postoje i neki noviji lijekovi. Moj prašak bazira se na aspirinu, a sada se sve više u preparatima takve vrste upotrebljava paracetamol, uz specifične dodatke kao što su fenilefrin-hidroklorid ili pseudoefedrinklorid i slično.«

»Meni je tvoj prašak sasma dobar. Kolko dnevno?«

»Maksimalno četiri puta, po mogućnosti poslije jela.«

»Odlično, stari moj. To bude dost. Znaš, spremam se za ovu izložbu. Nekaj još dovršavam, nekaj imam s onom svojom štićenicom, Tamarom, spominjal sam ti ju.«

»Jesi.«

»Čuj, tebi se mogu poverit. Ova ‘Likovnost i tradicija’ to ti je sve jako velika cirkusijada i papazjanija. Stvar je u tome da sam ja postal nacionalni problem. Ja ne mogu priznat da se neko namaže bojom po golom telu, da se valja po velikom platnu, onda to razreže na male komade i ima izložbu. Ne mogu priznat da je to umetnost. Dosjetka nije umetnost. I sad, oni bi mene najrađe proglasili bezveznjakom i lajbekom, al ja sam za sve njih enciklopedija, a kaj se talenta tiče, mogu narisat točnu kružnicu prostom rukom kak Albrecht Dürer. Većina njih ne može narisat ni pravilni kvadrat. Al došle su mi godine i treba me sterat u penziju. Onda se napravi ovakav cirkus, onda nagrada, onda nagrada za životno delo, onda dva govora i tri članka kak na sprovodu, i goni se lepo... znaš već kam, a mi ćemo tu prozvodit nesmetano senzacije i konceptualizam. Samo kaj nisam ja naivan. Pripremil sam i ja njima minu. Slike se budu prikazale tek na samoj izložbi. Tam se budu ocenjivale i nagrađivale. Niko nema prava ništa videt prije toga. I sad, oni od mene očekuju nekakve skroz realistične slikarije, tehnički savršene, a budu od mene dobili nekaj neočekivano. Surprize! Ko na onam idijotskim rođendanima. Nekaj sasma deseto! Na drugoj strani bude moja mala Tamara sa savršenim potretima. I kaj? Morali budu dat nagradu njoj! Ništ od nagrade meni i veličanstvenog šupiranja u penziju! A opet se bude jasno pokazalo da dosjetka ni umetnost! Ni konceptualizam! Priznanje bude dobila istinska umjetnost, a ne dosjetka!«

Roberta Kubera poznavao sam već više nego dobro i mogao bih se bio zakleti da nije tip proračunata čovjeka. Pripremao je neku vrstu spletke ili nešto poput spletke, a spletka nije bila u njegovoj prirodi. Da je tražio savjet, savjetovao bih mu da to ne čini. Ali on je bio sasvim uvjeren da čini pravu stvar i nije mu padalo na pamet da zatraži savjet ili mišljenje, a ja se u pravilu ustežem davati savjete koji sežu daleko izvan prostora oivičena kristalnim vratima čak i kada ih netko traži. Moji savjeti uglavnom su uokvireni pravilima poput: »Tri puta na dan poslije jela.«

Pogledao sam izložbu sljedeći dan poslije otvaranja i dodjele nagrade. Namjerno sam želio izbjeći stres iznenađenja. Kuber je izložio šest portreta – broj je bio određen pravilima natječaja. Vjerno naslikana lica poznatih svjetskih ličnosti završavala su negdje iznad sredine čela, a ondje je bio naslikan rub koji je nalikovao na rub kuhinjskog lonca što je cijelu glavu vizualno pretvaralo u posudu. Iz te glave, otvorene posude kod Washingtona je izvirivala knjiga na kojoj je pisalo »Constitution« i vijorila se nacionalna zastava. Iz Churchillove glave izvirivala su dva prsta koja su pokazivala pobjedničko »V«, a iza njih je ponirao borbeni Spitfire. Nad Hitlerom je lebdjela slika progona Židova, nad Staljinom poznata pesnica s čekićem i crvena zvijezda koja je ponirala iza siva sumornog oblaka. Iz Mozartove glave erumpirao je oblak bezbrojnih nota. Iz Tolstojeve glave virila je žuljevita ruka i nudila komad crnoga kruha.

Tamara Horvat izložila je tri crteža olovkom, to su bili portreti kumica »Žena s tržnice«, a zatim su ondje bila ista ta lica izvedena u tehnici ulja na platnu. Dobila je drugu nagradu i kritičari su je nazvali ženskim Leonardom.

Kuberove slike ipak su dobile predviđenu prvu nagradu. Njegov stil proglašen je klasičnim i tradicionalnim nadrealizmom. Ugledni je kritičar napisao:

»Potreba da se unutarnje slike duha ne zadrže samo kao mentalne slike, nego da se inkarniraju u materiji pretpostavlja nužno problem re­alizacije koja je objektivacija du­ha i istovremeno njegova trans-subjektivizacija.«

U intervjuu Roberta Kubera uz ostalo su pitali o njegovoj razigranosti i vitalnosti. Ponešto ironično spomenuo je »Magični« prašak.

Dva dana kasnije u ljekarnu je došla inspekcija, službena tročlana komisija koja je trebala utvrditi predstavlja li »Magični« prašak neki oblik nadriljekarstva i je li štetan. Tjedan dana trajalo je ispitivanje, a onda je zaključeno da se prašak ne smije prodavati pod imenom koje nije patentirano, ali da su svi sastojci neškodljivi te mogu imati povoljno djelovanje na ljudsko zdravlje u smislu kako je to opisano u relevantnoj stručnoj literaturi.

Od onda prašak miješam u iznimnim prilikama, samo za prijatelje i samoga sebe. Kažu da oblik askorbata u koji se C-vitamin pretvara otapanjem mješavine produžuje život i štiti od srčanog infarkta.

__________________
* Tekst iz nedovršene knjige pripovijedaka Iza kristalnih vrata. (Op. a.)