Ledeno doba*

IZVRNUTA KOŽA

Otkad su mi zabranili
govoriti jezikom anđela

odbijam se smijati zajedno
s onima koji upisuju krila

u snijeg mahanjem ruku.
Dobro je dok se, zarobljen

u ledu, strah boji vlastitog
odraza. Oprezno kročim:

meka šapa lisice dodiruje
moje stope. Ne znam je li

ona izvana, a ja iznutra.
Istina se izvrnula iz kože.

PARADNI KORAK

Valjaju se moji dani u mirisu
mačje metvice: ekstaza razapinje

mreže u svaki zapušteni kut
i nije to u što zaplićem ruke

paučina nego igra svjetla i
brončana prašina u traku sunca.

Jedna za drugom pucaju metalne
alke i rastaljena šećerna vuna

kaplje glasno na pod. Gaze me
paradnim korakom crveni mravi.

KENTAURSKA ZEMLJA

Zemlja sije u nebo. Raspukline
pljuju bijelo sjeme šafranike

posvuda gdje je novim urezom
bila unesena zabilješka da je tlo

popilo vodu u prolazu. Dolijeću
grlice: svjedoci svođenja računa.

Ne zoblju, ne guguću, samo stoje
uparene i stajanjem potvrđuju

da je tako kako jest: naopako
usmjereno kao noge kentaura

koje se trude riješiti čovjeka
bezglavim galopom unazad.

LICE LOVCA

Produžilo se trajanje
dana. Pauk je čitavu

vječnost spajao znojno
lišće visećim mostovima
dok nije pala noć i rosa
nanizala kapi na niti.

U svakoj se maloj kugli
rozarija, prosvjetljenjem

ukazuje uvijek isto lice
lovca iz središta mreže.

UMJETNIK

Zaljuljani na tankim
stapkama vedrine, nekad

u približavanju, nekad
u udaljavanju, otkrili smo

tajnu: sudbina koristi vjetar
da bi se bestidno smijala

nama u lice. Vjetar je
umjetnik koji stvara strah

od razdvajanja. Prostor
između bio je i ostao isti.

MUTNO SVJETLO

Ispod vjetra, u sjeni,
pod mahovinom koja

pokazuje stranu svijeta
koja više nije orijentir

za kretanje. Kamo bi se,
ako bi se napustilo
dom? Željezne kugle:
skoreni planeti uokolo

razbacani katapultom.
Ovaj ravni svemir zasijan

orbovima mutnog svjetla
‒ čuva energiju za plod.

ZNATIŽELJA

Slijepo smo slijedili putanju
rasipanja sjemena iz komuške

otrovnog grašara. Kao konji
zaustavljeni u trku, paralizirani

škorpionskim žutilom u travi,
ostali smo tamo kamo nas je

odvela znatiželja koju zovemo
poslanjem. Kako opravdati

našu nepokretnost sada kad su
suzne žlijezde izgubile svrhu;

sada kad je otrčati bez osvrtanja
najbolje što možemo učiniti?

OBLIK-U-NAPUŠTANJU

Kad beskraj gori sva se
tijela znoje mirisom žive,

ali to još nitko nije osjetio.
Nitko među nama: jedino
duše koje su molile svaki
mišić oblika-u-napuštanju

da se opusti kao žitki kaučuk
i da ih pusti na slobodu.

Zarezana kora i oguljena koža:
bijeli lateks veže dva svijeta.

VUČJI ČEMER

Ljubičasto i plavo razliveno
dokle oko seže. Još malo

pa će mi bonaca tamne tvari
zamračiti pogled. Stajat ću

u mjestu: mislit ću da me vuče
u daljinu nepoznato polje

gravitacije, i da novi pogonski
motor zuji kao kolibri. Sve što

čujem – čujem kao ono što sam
već čula. Za stvari koje će doći

imam gotovo ime. Rastem kao
vučji čemer između golih stijena.

PRAZNA PLOČA

Duhovi gomilaju točke
u rojeve i jata, i od njih

stvaraju obrise likova koje
svatko može prepoznati
kao od šale. Ispunjavaju
nebo od početka do kraja.

Čak i tamo gdje se čini
da je prazna ploča, nalazi se

neki bolni bitak koji isijava
svjetlost iz onoga što više nije.

Odsutnost je najvidljivija
pojava na ovome svijetu.

OTROV

Pod bijelim cvijećem svinjskoga
korova djeca grade lutkine kuće,

mladim nerastima rastu kljove i
medvjedići jedan drugome grizu

uši. Pod jarkim suncem progorijeva
krzno, smude se čekinje, a kapljice

otrovnog soka brazdaju ruke, gole i
zaigrane. Sve što živi odmjerava rast

svoje nejačadi prema brzini kojom se
otrov penje do srca i korov do neba.

PREKO RUBA

Život ide dalje ljubičastim
venama na prozirnoj koži

onih koji točno znaju kako se
roditi sretni, kako rasti jedno
uz drugo gusto natiskani
kao stapke bijelog jasenka

na strmini okupanoj suncem;
kako sići bez spoticanja i kako

bez straha nagnuti glavu nad
ponor preko zelenog ruba.

SNJEŽNI PONOS

Vjetar s milijun zubi
razvlači pustu ravnicu

i vije plahtama snijega.
Šutke predajem bitku:

zastave poraza mašu.
Gorocvijet ispod leda

probija bojom žita.
Šesterokraka zvijezda

snježnoga ponosa pupa:
bode me kristalni zrak.

ONA SE SPUŠTA

Nepoznata sila crta repovima
lastavica: čitav je vidik išaran

linijama gladi, linijama bijega.
Iz oka spirale silovito izlijeću

mušice i njihove točke zavijaju
u crno narančasto nebo. Hajde
da vidimo tko bi se danas usudio
rasporiti ptice; pročitati sudbinu

svijeta iz njihovih crijeva? Noć
ne treba predviđati: ona se spušta.

LEDENO DOBA

Kad ponestane riječi,
osamljeni dah će zapjevati

zarazni napjev smijeha,
i tako će započeti epoha

odučavanja od znanja,
prebacivanja odgovornosti

s gramatike jezika na
valove zvuka koji se šire

prigušenim pucnjevima
kroz ledene plahte oceana.

___________________
* Ciklus pjesama iz rukopisa Prljavi od zemlje, pijani od zraka. (Op. a.)