Otkad su mi zabranili
govoriti jezikom anđela
odbijam se smijati zajedno
s onima koji upisuju krila
u snijeg mahanjem ruku.
Dobro je dok se, zarobljen
u ledu, strah boji vlastitog
odraza. Oprezno kročim:
meka šapa lisice dodiruje
moje stope. Ne znam je li
ona izvana, a ja iznutra.
Istina se izvrnula iz kože.
Valjaju se moji dani u mirisu
mačje metvice: ekstaza razapinje
mreže u svaki zapušteni kut
i nije to u što zaplićem ruke
paučina nego igra svjetla i
brončana prašina u traku sunca.
Jedna za drugom pucaju metalne
alke i rastaljena šećerna vuna
kaplje glasno na pod. Gaze me
paradnim korakom crveni mravi.
Zemlja sije u nebo. Raspukline
pljuju bijelo sjeme šafranike
posvuda gdje je novim urezom
bila unesena zabilješka da je tlo
popilo vodu u prolazu. Dolijeću
grlice: svjedoci svođenja računa.
Ne zoblju, ne guguću, samo stoje
uparene i stajanjem potvrđuju
da je tako kako jest: naopako
usmjereno kao noge kentaura
koje se trude riješiti čovjeka
bezglavim galopom unazad.
Produžilo se trajanje
dana. Pauk je čitavu
vječnost spajao znojno
lišće visećim mostovima
dok nije pala noć i rosa
nanizala kapi na niti.
U svakoj se maloj kugli
rozarija, prosvjetljenjem
ukazuje uvijek isto lice
lovca iz središta mreže.
Zaljuljani na tankim
stapkama vedrine, nekad
u približavanju, nekad
u udaljavanju, otkrili smo
tajnu: sudbina koristi vjetar
da bi se bestidno smijala
nama u lice. Vjetar je
umjetnik koji stvara strah
od razdvajanja. Prostor
između bio je i ostao isti.
Ispod vjetra, u sjeni,
pod mahovinom koja
pokazuje stranu svijeta
koja više nije orijentir
za kretanje. Kamo bi se,
ako bi se napustilo
dom? Željezne kugle:
skoreni planeti uokolo
razbacani katapultom.
Ovaj ravni svemir zasijan
orbovima mutnog svjetla
‒ čuva energiju za plod.
Slijepo smo slijedili putanju
rasipanja sjemena iz komuške
otrovnog grašara. Kao konji
zaustavljeni u trku, paralizirani
škorpionskim žutilom u travi,
ostali smo tamo kamo nas je
odvela znatiželja koju zovemo
poslanjem. Kako opravdati
našu nepokretnost sada kad su
suzne žlijezde izgubile svrhu;
sada kad je otrčati bez osvrtanja
najbolje što možemo učiniti?
Kad beskraj gori sva se
tijela znoje mirisom žive,
ali to još nitko nije osjetio.
Nitko među nama: jedino
duše koje su molile svaki
mišić oblika-u-napuštanju
da se opusti kao žitki kaučuk
i da ih pusti na slobodu.
Zarezana kora i oguljena koža:
bijeli lateks veže dva svijeta.
Ljubičasto i plavo razliveno
dokle oko seže. Još malo
pa će mi bonaca tamne tvari
zamračiti pogled. Stajat ću
u mjestu: mislit ću da me vuče
u daljinu nepoznato polje
gravitacije, i da novi pogonski
motor zuji kao kolibri. Sve što
čujem – čujem kao ono što sam
već čula. Za stvari koje će doći
imam gotovo ime. Rastem kao
vučji čemer između golih stijena.
Duhovi gomilaju točke
u rojeve i jata, i od njih
stvaraju obrise likova koje
svatko može prepoznati
kao od šale. Ispunjavaju
nebo od početka do kraja.
Čak i tamo gdje se čini
da je prazna ploča, nalazi se
neki bolni bitak koji isijava
svjetlost iz onoga što više nije.
Odsutnost je najvidljivija
pojava na ovome svijetu.
Pod bijelim cvijećem svinjskoga
korova djeca grade lutkine kuće,
mladim nerastima rastu kljove i
medvjedići jedan drugome grizu
uši. Pod jarkim suncem progorijeva
krzno, smude se čekinje, a kapljice
otrovnog soka brazdaju ruke, gole i
zaigrane. Sve što živi odmjerava rast
svoje nejačadi prema brzini kojom se
otrov penje do srca i korov do neba.
Život ide dalje ljubičastim
venama na prozirnoj koži
onih koji točno znaju kako se
roditi sretni, kako rasti jedno
uz drugo gusto natiskani
kao stapke bijelog jasenka
na strmini okupanoj suncem;
kako sići bez spoticanja i kako
bez straha nagnuti glavu nad
ponor preko zelenog ruba.
Vjetar s milijun zubi
razvlači pustu ravnicu
i vije plahtama snijega.
Šutke predajem bitku:
zastave poraza mašu.
Gorocvijet ispod leda
probija bojom žita.
Šesterokraka zvijezda
snježnoga ponosa pupa:
bode me kristalni zrak.
Nepoznata sila crta repovima
lastavica: čitav je vidik išaran
linijama gladi, linijama bijega.
Iz oka spirale silovito izlijeću
mušice i njihove točke zavijaju
u crno narančasto nebo. Hajde
da vidimo tko bi se danas usudio
rasporiti ptice; pročitati sudbinu
svijeta iz njihovih crijeva? Noć
ne treba predviđati: ona se spušta.
Kad ponestane riječi,
osamljeni dah će zapjevati
zarazni napjev smijeha,
i tako će započeti epoha
odučavanja od znanja,
prebacivanja odgovornosti
s gramatike jezika na
valove zvuka koji se šire
prigušenim pucnjevima
kroz ledene plahte oceana.
___________________
* Ciklus pjesama iz rukopisa Prljavi od zemlje, pijani od zraka. (Op. a.)
4, 2020.
Klikni za povratak