Lada Žigo Španić

U povodu Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje na mnogim je internetskim stranicama spomenut roman pulskog književnika, novinara i publicista Mate Ćurića Zenga – riječ je o ratnom romanu, ali nipošto napisanom s ideološkim »natjecateljskim« ambicijama, govorom mržnje ili s bilo kakvim stereotipnim ukrasima ili ratnim pokličima, kakvi su česti u »zanosno« napisanoj domoljubnoj poeziji i prozi. Mate Ćurić, koji je kao novinar napravio niz intervjua s braniteljima, kreirao je roman Zenga kao svoju fikciju koja nas duboko uznemiruje, ali kakva je to literatura koja čitatelja ostavlja ravnodušnim? Površna, ona koja pada u brzi zaborav, poput zalogaja koji smo probavili i progutali, da bismo ubrzo opet postali gladni. Roman Zenga ostaje u nama, često ćemo ga se sjetiti, jer je to i ratni i duboko egzistencijalni roman koji govori o čudesnoj ljudskoj ćudi, i u miru, a kamoli u ratu koji izobličuje našu narav, ili pak samo budi onu zaspalu ratobornu stranu koje nismo ni svjesni u civilizaciji »propisane« pristojnosti.

Roman Zenga pisan je kao duboko i slojevito psihološko štivo, jer opisuje rat u Vukovaru iz perspektive junaka Zenge koji je bio zarobljen, prošao užase u logorima da bi na koncu u procesu razmjene vojnika bio »oslobođen«, no samo fizički, a nikada duhovno, jer je rat izobličio njegovu svijest i podsvijest, a i njegov odnos s obitelji kojoj se nije javljao s bojišta kako ju ne bi uznemirio. No obitelj je, umjesto u miru, ronila u nemir, jer nije znala je li suprug i otac živ ili mrtav – još jedan paradoks od brojnih u ovome romanu, koji se pletu i prepliću, uz beskonačna životna pitanja »zašto«, »kako«, a na koje nema odgovora. Što je Zenga trebao učiniti – mučiti obitelj javljanjem s bojišnice ili ju odrvenjeti u skepsi da ga više nema? Čitav se život u romanu prikazuje kao paklena tajna, kao niz nedokučivih uzročno-posljedničnih veza, kao klupko što ga život zapliće i raspliće dok mi naivno vjerujemo kako smo kovači svoje sreće. Pa kada smo već kod paradoksa, spomenimo još dva, veoma važna, kako bismo, prije egzistencijalne interpretacije, malo »prošarali« golom, napetom radnjom.

Tu je i lik ratnog profitera Jamara koji je izbjegao rat, ali se uvalio u Upavu i nastoji osvojiti Zenginu suprugu Sonju u koju je od mladosti zaljubljen. Za vrijeme rata naručuje ubojstvo Zenge, ali metak ubija njegova prijatelja, a poslije rata, kada se Zenga vratio na svoj stari posao na benzinsku crpku, naručuje pljačkaša koji vadi pištolj, no Zenga vadi svoj, ranjava naručenog ubojicu i opet mu sudbina spašava život. No, slijede političke i medijske optužbe, jer branitelj nije smio bez uniforme nositi pištolj, pa se razvija prava trakavica, opet apsurdna – da nije nosio pištolj, poginuo bi, a to što je spasio sebi život koštalo ga je opet života, jer su politički i novinski lešinari sasuli na njega paljbu, da bi na koncu, ni kriv ni dužan, poslije svih ratnih strahota, ponovno završio u zatvoru.

Dok je Zenga u ratnom logoru, profiter Jamar javlja njegovoj ženi da joj je muž poginuo i u njezinoj psihozi je zavodi i siluje, a da se ne razaznaje granica njezina htijenja i otpora. Sonju nagriza savjest s kojom jedva da životari, no roman na koncu ipak završava pobjedom strahova i grizodušja te Zenga i Sonja uspijevaju, uz tešku muku, povratiti strast i dobiti najveću pobjedu u miru – iz mrtvih duša, što se klataraju bespućima zbilje, uspijevaju ponovno probuditi klice života i zasaditi makar sjenoviti vidik nove budućnosti.

Roman započinje izvrsnim podnaslovom: »Samo se u ratu isplati biti promašen slučaj«. Potom slijede rečenice: »Život se smjestio između htjeti i smjeti. Ovo je moja i naša priča. Problem je u tome što ja ne znam kada sam ja ja, a kada sam ja mi, jer biti dio jedne apokalipse sigurno znači gubljenje svake osobnosti, a jedinka se stapa u masu, baš kao što one granate, koje su padale po nama, nisu bile upućene jednoj osobi, već onoj drugoj strani, i uvijek su iza sebe ostavljale krvavog traga bar na nekolicini. Tako kroz mir hodam zarobljen tim gubitkom osobnosti i nezaustavljivom čežnjom da ju ponovo povratim«.

Rat je, dakle, gubitak jastva, a svaka individualna tragedija, koja zaslužuje posebnu priču, utapa se u »mi«, postaje nevidljivom ili samorazumljivom patnjom, što potvrđuje onu Krležinu da su ljudi u ratu, ma koliko ih vodio zanos za domovinom, ipak samo »topovsko meso«. Mate Ćurić rijetko u romanu spominje neprijateljsku vojsku, kako bi zaobišao »mi« i »oni«, odnosno kako ne bi razvio još i književni rat poslije pravoga rata. Opisuje užase naših u logoru i Zengin pakleni krug poslije rata u kojem se stalno vrti pokušavajući povezati početak i kraj, pronaći središte kruga, no usud ga stalno okreće oko vlastite osi, a on se grčevito bori s usudom, u toj strašnoj utakmici bez pobjednika. Zenga se stalno pere, ne bi li vodom isprao prljavštinu ratne zemlje i osvježio se, no stalno ga proganjaju ratne slike koje se nižu poput filma – »onda« se stalno pretvara u »sada«, jer se u šoku poistovjećuju sva vremena.

Zenga često uspoređuje rat s filmom koji se možda dogodio nekom drugom, a koji su režirali nevidljivi redatelji, sklapali, montirali kadrove, dok su vojnici ostali samo statisti sa svojim unutarnjim filmovima, kaotičnim, koje moraju srediti i režirati sami, no bilo kakva racionalizacija u buri teških emocija nemoguća je. Mate Ćurić rat diže i na općečovječansku razinu – i ovaj rat bit će jedan od ratova koji će političari različito tumačiti, u kojem će žrtva i dobrota ostati nevidljive, u kojem će političko herojstvo često potisnuti onaj pravi vojnički heroizam što na zemlji, a ne u udžbenicima, stvara svaku pravu povijest.

Mate Ćurić veoma je i kritičan, ne libi se napisati kako su neki političari poslije rata besramno ugrožavali braniteljska prava, pa su tako i Zengu htjeli »otprliti« u mirovinu. No Zenga, simbol pravoga borca, poslije rata nije htio mirovinu, nije htio u politiku, ni u jednu udrugu, htio se samo vratiti na stari posao, ali su mu to onemogućavali dok se za tu »običnost« i skromnost na koncu nije morao opet svom snagom izboriti. Žrtva je uvijek dvostruka, trostruka, četverostruka... nekome je suđeno da bude žrtva, to je nečija esencija, nečiji zacrtani križni put, a pobjeda često kasni, rijetko je doživljena.

Roman Zenga nije pisan površnom crno-bijelom tehnikom, nego ulazi u misterioznu individualnost jednoga heroja koji stalno propituje smisao života, postojanja, pa i smisao smrti: u svom fasciklu Zenga prikuplja sve novinske članke o samoubojsvima branitelja poslije rata, kao da tuđim smrtima potiskuje misao na svoju vlastitu. Zenga je i borac, i stolik, i mislilac, i emotivac, i herojska i tragična ličnost – sve suprotnosti kuljaju u jednom biću koje se ne može osloboditi strahotnih sjećanja na svoje stradale suborce, koji ne može podnijeti zamke pohlepnih političara, kojem se prošlost izbistrila, a budućnost posve pomutila. Tako autor piše kroz prisjećanja glavnog protagonista romana:

»I onda se vraćamo na početak, na onaj dio našeg zaleđenog života uvjereni da nas je čekao da završimo sve bitke, i da se kao heroji, ili invalidi, vratimo i nastavimo dalje kao da ničega nije bilo. Ali, kako nastojimo pokrenuti taj zamrznuti kadar našeg života, tako sve više nailazimo na ubrzanu sliku razočaranja u kojoj smo zatočenici jedne obmane. Vratili smo se na početak, ali stariji i ranjiviji za sve ono iskustvo koje smo u međuvremenu doživjeli i prošli. Taj povratak u budućnost melje nas, i koliko god se trudili zatrpati tu rupu bezdana koju preskačemo da bismo mogli sigurnije hodati, sve više u nju padamo. Nikada nismo toliko svjesni da se vrijeme ne može vratiti kao kada se suočimo s ranama na vlastitoj savjesti. Jednako nas žulja ordenje na reveru kao i geleri u tijelu. Prolaznost je neumoljiva rijeka koja odnosi pokušaje da na lovorikama slave slavimo život, ili nad rakama mrtvih lijemo suze.«

I dok Zenga ide na psihoterapije, kako bi se oslobodio sraha, neki političari stvaraju terapiju za vlastitu bolju budućnost. Strah se u romanu opisuje kao duboko egzistencijalni rebus: »Strah, strah je najgori i najužasniji osjećaj koji svakog čovjeka može dosegnuti i od kojega sve može nastati. Dok je autobus konačno stao i vrata se otvorila, granica je smrti prijeđena, osjećao se kao da mu se vratio u onaj dječji osjećaj i poriv koji još ne poznaje strah, juri svojim ispruženim ručicama radosno prema vatri, ponoru, oštrim zubima zbunjene životinje, ali i raširenim rukama majke i ne znajući hoće li na kraju biti dočekan u sigurnom zagrljaju ili se opeći. Osjećaj je između tih krajnosti polje bez straha, možda i jedino iskonsko međumjesto za kojim svi žudimo, a koje smo morali napustiti da bismo shvatili kako vatra nije samo izvor topline, već i prijetnja da nas speče, kako ponor nije nastavak tla pod nogama, već rupa koja će nas progutati, da će i ona zvijer možda iz vlastitog straha zagristi«.

Rat, dakle, nije samo zemljani labirint, nego i unutarnji, onaj još teži, jer bismo sami trebali iz njega naći izlaz, a ne možemo – labirint nam se čini kao da je u njemu još labirinata... strahota nikada nema kraj, ona je virus u svijesti, koji mutira na stotine načina, a ni u psihoterapiji nema »cjepiva«... valja trpjeti, kako bi se neke strašne bistre slike s vremenom pretvorile barem u podnošljive konture...

Autor tečno vodi radnju, opisuje mnoge stradale i preživjele likove, za vrijeme rata i poslije njega, dovodi ih u zanimljive suodnose, uz dinamične dijaloge, a sve je ispresijecano digresijama, literarnim i filozofskim, pa roman itekako dobiva na težini. Valja spomenuti kako autor u romanu Vukovar naziva Vukograd. Lijep metaforički naslov! Vukograd može asocirati na neprijateljske vukove, može asocirati na naše borce, pa i na ratne profitere koji kidaju plijen, ali Vukograd može značiti i ono strahotno zavijanje na bespućima bojišnice, na zov opasnosti koja najavljuje borbu na život i smrt, tih dviju sila što uvijek vibriraju na granici, i u miru, a koliko li tek u ratu! U ratu se život i smrt čak i poistovjećuju, u ratnoj hipnozi sve je izmiješano, sve je tako stvarno, a tako nedokučivo i ta zagonetna stanja autor jako dobro opisuje. Ima li dubljeg egzistencijalizma od ratnog? Može li se Sartreov teški osjećaj besmisla uspoređivati s ratnim teškim osjećajem straha u kojem konkretni život visi o tankoj, veoma tankoj niti nad provalijom smrti?

Dok čitamo roman Zenga, i nas čitatelje život grabi kandžama, a psihički tonemo u krugovima, kao da se spuštamo u neku neistraženu špilju svemira. Miješaju nam se vertikale i horizontale, brkaju nam se »onda« i »sada«. No autor nije htio zarobiti svoga junaka ni čitatelja u mraku, nego nam je priuštio ponovni hod uzbrdo, ma koliko koraci bili spori i bolni. Zenga i supruga Sonja na koncu se opet povezuju u zajedničkim iskušenjima, istresaju jedno drugome terete duša i katarzično se oplemenjuju u zajedništvu. Empedoklo je, govoreći o praelementima svijeta, rekao kako ljubav spaja, a mržnja razara. Ta formula grčkog mudraca toliko je jednostavna da ju se ne može osporiti. A ljubav u romanu nije samo ljubav prema obitelji, nego i prema suborcima, svim dobrim ljudima, odnosno ljubav je i empatija, suosjećanje, ta najuzvišenija emocija prema Schopenhaueru, kada uranjamo u Drugog i oslobađamo se svoga ega. Kamo sreće da je toga više u ovom dobu materijalističke psihoze!