Kuzmanovićevo životno djelo – Zagrebačka slavistička škola

U naše se vrijeme svuda po svijetu održavaju brojni seminari posvećeni pojedinim jezicima i kulturama na njima ostvarenima. Ali ako pogledamo kako je s tim bilo prije sedam desetljeća, dakle sredinom 20. stoljeća, uočit ćemo npr. da tada u svijetu djeluje samo jedan slavistički seminar koji organizira matična zemlja. Bio je to Jugoslavenski seminar za strane slaviste, koji je počeo djelovati 1951. godine i bio je, kako se u to vrijeme govorilo, »saveznoga karaktera«. U stručnom pogledu to je značilo da je nudio kroatističke, serbističke (»serbokroatisičke«), makedonističke i slovenističke sadržaje. Bio je vrlo popularan među inozemnim slavistima, posebice onima na Zapadu, jer je bio jedina prilika da odeš u slavensku zemlju čiji jezik učiš, da sretneš izvorne govornike, da čuješ stručnjake iz matične zemlje. Organizacija je seminara bila povjerena Filozofskom fakultetu u Zagrebu i na njegovu su čelu bili poznati hrvatski znanstvenici Antun Barac, Mate Hraste, Ivo Frangeš.

Pojedine su jugoslavenske sredine izražavale nezadovoljstvo zastupljenošću svoje kulture i svoga jezika na tom seminaru. Kako je to nezadovoljstvo bilo osobito jako u Sloveniji i Makedoniji, te su republike utemeljile svoje posebne seminare: Seminar slovenskega jezika, literature in kulture počeo je raditi 1965. g., a Seminar za makedonski jazik, literatura i kultura – 1968. U Hrvatskoj se također dugo govorilo o potrebi utemeljenja posebnoga – kroatističkoga – seminara pa je Vijeće Filozofskoga fakulteta u Zagrebu 14. siječnja 1970. donijelo odluku da se takav seminar utemelji i da se zove Zagrebačka slavistička škola. Vidi se da je ime drukčije koncipirano nego imena slovenskoga i makedonskoga seminara u kojima je nacionalno usmjerenje seminara jasno naznačeno. U Hrvatskoj je vrijeme osobitih političkih previranja (Hrvatsko proljeće će doživjeti svoj kratkotrajni uzlet i slom) i neki su u zagrebačkim filološkim krugovima držali da treba izbjegavati nacionalno ime u nazivu te tako omogućiti da se bez nepotrebnih sporenja odvija seminar koji će po svojim sadržajima i svojim ciljevima biti – hrvatski.

Spomenuti politički nemiri nisu dopustili da Zagrebačka slavistička škola odmah počne s radom. Voditelj toga seminara trebao je biti ugledni povjesničar hrvatske književnosti Ivo Frangeš, ali se vlast tome odlučno protivila pa je postalo jasno da se za njega mora pronaći zamjena. Odlučeno je da to bude tadašnji docent i budući profesor srpske književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu Franjo Grčević. Pisac ovih redaka sjeća se dobro sjednice Odsjeka za jugoslavenske jezike i književnosti na kojoj je docent Grčević izjavio da on ne želi biti direktor seminara ako se njegov pristanak tumači kao njegovo smjenjivanje profesora Frangeša, nego će prihvatiti tu dužnost ako Odsjek i Fakultet misle da je dobro da Seminar zaživi i ako vjeruju da će on taj seminar voditi dobro i na korist našoj sredini. Nije se moglo izbjeći brojne komentare, ali treba reći da je profesor Grčević seminar odlučno postavio kao kroatistički i tako ga vodio. Dva dubrovačka tjedna bila su posve ispunjena temama iz hrvatske književnosti i jezika, a treći tjedan (zagrebački) nudio je sadržaje iz drugih jugoslavenskih književnosti.

Od samoga početka, od prve godine kada je Zagrebačka slavistička škola djelovala (1972.), prvi i najvažniji pomoćnik profesoru Grčeviću u osmišljavanju i ostvarivanju programa bio je tada mladi asistent za povijest i dijalektologiju hrvatskoga jezika Mladen Kuzmanović, prvo kao tajnik, a onda devet godina kao pomoćnik direktora (1973. – 1981.), da bi ga naslijedio na mjestu direktora i vodio Zagrebačku slavističku školu četrnaest godina (1982. – 1998.). I dok je bio pomoćnik direktora, Mladen je Kuzmanović značajno utjecao na rad Škole, a kad je postao njezinim direktorom, dobio je priliku da provede svoje zanimljive ideje i u radu Škole i u njezinu komuniciranju s javnošću. To je činio tako uspješno da je u određenim trenutcima njegovo ime postalo sinonim za djelovanje te zaslužne institucije.

Predavanja i seminari

Dok je postojala Jugoslavija, seminari su bili trotjedni (prva dva tjedna u Dubrovniku, treći u Zagrebu). Na seminaru je sudjelovalo najmanje 80 inozemnih slavista (u nekim je godinama taj broj bio veći od 100), među kojima je bilo i vrlo uglednih slavističkih imena, ali najveći dio činili su asistenti i studenti završnih godišta studija što se pokazalo vrlo dobrim. Dio ih je dolazio po međudržavnim ugovorima (to su bile tzv. konvencijske stipendije), dio je Uprava pozivala izravno ili im odobravala stipendije u dogovoru s voditeljima slavističkih katedara i instituta u inozemstvu ili na preporuku Hrvata koji su radili kao lektori hrvatskoga jezika na inozemnim sveučilištima, a vrlo mali broj sudjelovao je na vlastiti trošak (tzv. samoplatiše).

Temeljni (nastavni) sadržaj trotjednoga seminara sastojao se od predavanja i seminara, a izvannastavni je postajao iz godine u godinu bogatiji i raznovrsniji te je vrlo uspješno inozemnim slavistima prezentirao vrednote hrvatske kulture. Direktor Grčević i mladi pomoćnik direktora Kuzmanović u početku su vrlo skladno i uspješno surađivali, ali je Kuzmanović odmah bio skeptičan prema praksi da strani slavisti slušaju na dan-dva jednoiposatna predavanja jer mu se to činilo pretjeranim za ljude kojima je hrvatski bio strani jezik. No Kuzmanović je odmah shvatio da ne samo direktor nego i neki ugledni profesori misle da tako treba biti i da neće moći promijeniti tu praksu te je nastojao i uspio uvjeriti profesora Grčevića da seminar obogati svoje izvannastavne sadržaje i njima se kao pomoćnik direktora on najviše posvetio.

Predavanja su posjećivali slavisti s dobrim predznanjem hrvatskoga, a seminara je bilo nekoliko i u njima su polaznici radili u malim skupinama, a u kojem će seminaru raditi ovisilo je o predznanju i interesu samoga polaznika (obično su bila dva jezikoslovna i dva književnoznanstvena seminara za one koji dobro znaju hrvatski te nekoliko skupina za početnike koji su radili po AVGS metodi ili su obavljali konverzacijske vježbe), a u ranim terminima (od 8.00 sati!) radili su fakultativni seminari makedonskoga, slovenskoga i staroslavenskoga jezika.

Izvannastavne aktivnosti doživjele su svoj puni procvat kada je 1982. godine Mladen Kuzmanović postao direktor Škole. Uživao je u takvim aktivnostima, institucionalizirao ih, za svaku je vrstu aktivnosti imao malen broj stalnih suradnika u koje je imao puno povjerenje i od kojih je mogao očekivati da rade brzo i djelotvorno u kadšto nimalo primjerenim uvjetima.

Književne večeri

Književnici su na Zagrebačkoj slavističkoj školi nastupali od samoga njezina početka, što je s obzirom na karakter ustanove posve očekivano. Bilo je godina kada su nastupala i po dvojica, a model predstavljanja bio je uvijek isti: uvodničar bi predstavio književnika i razgovarao s njim, a onda bi slušatelji postavljali pitanja. Stihove ili izvatke iz proznoga djela čitali bi često vrlo afirmirani glumci. Za Kuzmanovićeva vođenja Škole nastupali su: Ranko Marinković, Fadil Hadžić, Slavko Mihalić (dvaput), Joža Horvat, Ivo Brešan, Slobodan Novak, Feđa Šehović, Luko Paljetak, Antun Šoljan, Vesna Krmpotić, Nedjeljko Fabrio, Ivan Aralica, Ante Stamać, Dubravko Jelačić Bužimski, Milan Mirić, Ivan Kušan, Boris Biletić, Miro Gavran. Glavni Kuzmanovićev pomoćnik i savjetnik u odabiru, u pisanju popratnih tekstova i najčešći uvodničar-predstavljač bio je Ante Stamać. On je godinu dana nakon smrti Željka Sabola (umro 1991.) s glumicom Ljubicom Jović predstavio poeziju Željka Sabola i to je bila jedina književna večer na kojoj nije bilo autora kome je večer posvećena.

Glumište

Čim je postao direktor, Mladen Kuzmanović je utemeljio Glumište Međunarodnoga slavističkokoga centra SRH i omogućio ne samo gostima seminara nego i građanima Dubrovnika i njihovim gostima da uživaju u izvanrednim nastupima najboljih hrvatskih glumica i glumaca. Nastupi su bili u dvorištu dubrovačkoga Centra za postdiplomske studije (Frana Bulića 4) i nije bilo rijetko da je to dvorište bilo pretijesno za sve one koji su željeli gledati nastupe dramskih umjetnika. Na svakom su seminaru odvojeno nastupala dva glumca, a kadšto i više njih. Po godinama nastupa navodimo imena umjetnica i umjetnika koji su se predstavili jer će to nabrajanje imena najbolje svjedočiti o razini predstava koje su se odvijale: 1980: Izet Hajdarhodžić, Edita Karađole; 1983: Rade Šerbedžija, Milka Podrug-Kokotović, Pero Kvrgić; 1984: Nada Subotić, Fabijan Šovagović; 1985: Neva Rošić, Vanja Drach; 1986: Zdenka Heršak, Zlatko Crnković; 1987: Miše Martinović, Perica Martinović, Maro Martinović, Milka Podrug-Kokotović; 1988: Helena Buljan; 1990: Josip Genda; 1991: Veronika Durbešić; 1994: Eliza Gerner; 1995: Sanda Miladinov Langerholz; 1996: Špiro Guberina; 1997: Krešimir Zidarić; 1998: Zvonimir Torjanac.

Kadšto su bili predstavljeni i redatelji: Božidar Violić (1992.), Georgij Paro (1990.), Tomislav Durbešić (1991.), Želimir Mesarić(1992.), Ivica Kunčević (1993.), a ponekad su gledatelji umjesto predstavljanja glumca ili redatelja mogli vidjeti cijelu predstavu. Tako su 1985. amateri iz Hvara izveli Prikazivanje života svetoga Lovrinca, godine 1986. prikazane su Šnajderove Dumanske tišine (u režiji Želimira Mesarića), 1987. Glas vapijućega u pustinji (prema Krležinim tekstovima režirao G. Paro), a 1989. godine Šoljanova drama Zahvaljujemo na pitanju (režirala Neva Rošić).

U planiranju i ostvarivanju toga programa presudnu su ulogu imali Slobodan Prosperov Novak, Igor Mrduljaš i Antonija Bogner – Šaban. Novak je bio glavni savjetnik pri odabiru osoba te vrlo kompetentni i nadahnuti uvodničar koji je auditorij (posebno vodeći računa o inozemnim slavistima) uvodio u nastup glumca ili redatelja. Igor Mrduljaš napisao je barem petnaest glumačkih/redateljskih portreta, a Antonija Bogner-Šaban desetak i živo se sjećam kako su njihove knjižice o umjetnicima, kao i one drugih priređivača, oduševljavale i glumce i publiku. Večeri u dvorištu dubrovačkoga Centra za postdiplomske studije znale su biti doista čarobne i oduševljeni posjetitelji počeli su govoriti o »paralelnim Dubrovačkim ljetnim igrama«. Bio sam Kuzmanovićev pomoćnik puno godina i najčešće sam iz zadnjega reda s njim promatrao predstave. Bili su to trenutci njegova velikoga zadovoljstva koje je izlazilo iz uvjerenja da sa svojim kolegama radi nešto dobro i lijepo i da inozemnoj slavističkoj publici pokazuje prave uzlete hrvatskoga duha.

Galerija

Još dok je bio pomoćnik direktora Kuzmanović je uspio uvjeriti profesora Franju Grčevića da bismo u prekrasnoj zgradi dubrovačkoga Centra za postdiplomski studije trebali u vrijeme trajanja seminara izlagati likovna djela i tako inozemnim slavistima pokazati barem neka dostignuća suvremene hrvatske likovnosti. Još prije no što je zamislio i isposlovao da se utemelji Galerija Međunarodnoga slavističkoga centra RH počele su izložbe i već prvi izlagači bili su vrlo ugledni: Vasilije Jordan (1978.), Hrvoje Šercar (1979.), Želimir Janeš (1980.), Zlatko Sirotić (1981.). Kada je postao direktor, odmah je Galeriju i formalno utemeljio i počeo je pravi vatromet izložbi, najmanje dvije za trajanja trotjednoga seminara.

Izlagali su: 1982: Renato Percan, Zdenka Pozaić i Branko Vujanović; 1983: Eugen Kokot, Ivan Picelj; 1984: Albert Kinert, Zlatko Keser; 1985: Alfred Pal, Frane Paro, Josip Diminić, Edith Merle; 1986: Đuro Pulitika, Nives Kavurić-Kurtović, Kosta Angeli Radovani, Vladimir Gašparić-Gapa; 1987: Dimitrije Popović, Ljubomir Stahov, Branko Ružić, Petar Barišić; 1988: Marija Ujević-Galetović, Ivo Vojvodić, Josip Bifel, Zvonko Lončarić; 1989: Ivo Šebalj, Ivica Šiško, Ivan Lesiak, Kruno Bošnjak, Dubravka Lošić; 1990: Matko Trebotić, Vasilije Jordan, Vasko Lipovac; 1991: Ivan Lacković Croata; 1992: Ivan Lovrenović, Nikola Reiser, Biserka Baretić; 1993: Ordan Petlevski, Josip Ivanović; 1994: Ivica Propadalo, Zdravko Brkić, Karlo Pliska; 1995: Zlatan Vrkljan, Fulvio Juričić; 1996: Antun Boris Švaljek, Belizar Bahorić, Ljubomir Kolovrat; 1997: Šime Perić, Vatroslav Kuliš, Damir Mataušić; 1998: Đuro Seder, Dalibor Jelavić, Krešimir Trumbetaš, Ivan Lovrenčić.

Posao je bio opsežan i složen pa se Kuzmanović oslanjao na pomagače. Na različite je načine pomagao Josip Bratulić (dok se Škola održavala u Dubrovniku), pa zatim Gorka Ostojić-Cvajner (kada se održavala u Puli). Trebalo je pisati puno portreta i držati uvodna slova, a u tome mu je najviše pomogao Tonko Maroević (po mojem uvidu napisao je petnaest portreta i barem toliko puta otvarao izložbe). U vezi s Galerijom Kuzmanović je otrpio najviše prigovora. Ti se prigovori nisu ticali ni izbora autora ni kvalitete izložbi, nego upravo njihova broja. U Kuzmanovićevu filološkom okruženju držalo se pretjerivanjem imati u kratkom vremenu tolike izložbe i to za slavističku publiku. Kuzmanović se nije dao smesti i želio je da te izložbe budu događaj ne samo za polaznike seminara nego i za dubrovačko, pa poslije za pulsko građanstvo.

Glazbene večeri

Glazbene večeri MSCRH zaživjele su dvije godine kasnije od Glumišta i Galerije iako ih je Kuzmanović želio odmak čim je postao direktor. Imale su i svoju pretpovijest jer je prvi direktor Škole profesor Franjo Grčević pozivao 1978. – 1980. sopranisticu Milicu Maravić da se predstavi inozemnim slavistima. Kuzmanović je htio ambicioznije programe i u tom pogledu presudni su bili njegovi razgovori s Margit Antauer koji su urodili uzornom suradnjom. Njih su dvoje bili voditelji, Margit Antauer je napisala sve popratne knjižice, razgovarala s umjetnicima i povezivala ih s direktorom Škole. Nastupali su: 1984: Vladimir Ruždjak (uz klavirsku pratnju Jurice Muraja), Vladimir Krpan, Collegium musicum sacrum; 1985: Mirjana Bohanec i Goran Listeš, Darko Petrinjak, Kvartet Klima; 1986: Zagrebački puhački trio, Ruža Pospiš-Baldani, Tonko Ninić, Darko Petrinjak; 1987: Olga Vujić (uz pratnju Marija Šimunovića), Zagrebački gitaristički trio, Capela Ragusina, Trio Ars Longa; 1988: Capela Ragusina, Ruža Pospiš-Baldani, Josip Klima, Stjepan Mihaljinec; 1989: Zagrebački kvartet, Capela Ragusina, Klapa »Nova«; 1991: Capela Ragusina; 1992: Duo gitara iz Dubrovnika; 1994: Manola Facile (Udine, klavir); 1995: Darko Dimitrović; 1996: Monika Leskovar, Marko Magdalenić; 1997: Koncert komornih skladbi Zorana Juranića.

Ponavljanje nastupa istih umjetnika bilo je uvjetovano složenošću organizacije koja je kadšto nadilazila moći jednoga slavističkoga seminara pa su Margit Antauer i Mladen Kuzmanović dogovarali nastupe onih koji su već bili u Dubrovniku radi drugih poslova, ali bilo je i dodatnih razloga. No imena umjetnika pokazuju da se nastojala držati visoka razina. Moram dodati da su umjetnici imali vrlo veliko razumijevanje za Školu i poštovali njezinu ulogu u predstavljanju hrvatskoga jezika, književnosti i kulture te su najčešće nastupali za simbolične nagrade ili besplatno.

Filmske večeri

Godine 1988. Kuzmanović je utemeljio i Filmske večeri MSCRH i one su počele prikazivanjem hrvatskih filmova i gostovanjem redatelja ili kojega drugog važnog sudionika u filmu. Tako su prve godine (1988.) prikazani filmovi Rondo, Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja, Tko pjeva, zlo ne misli, te televizijska drama Nedjeljka Fabrija i Dubravka Jelčića August Šenoa. Drugi oblik bio je predstavljanje pojedinih redatelja: prikazalo bi se nekoliko filmova istoga redatelja u nekoliko dana, a redatelj bi na početku ili na kraju prikazivanja bio gost večeri. Tako su predstavljeni Antun Vrdoljak, Krešo Golik, Zvonimir Berković, Ante Babaja. Kadšto su gostovali glumci (Fabijan Šovagović, Relja Bašić), jednom je to bio snimatelj (Tomislav Pinter), jednom književnik (Ranko Marinković). Godine 1995. prikazani su hrvatski filmovi o ratu u izboru Ive Škrabala, a 1998. održavale su se večeri pod naslovom Mladi hrvatski film (prikazani su filmovi: Noć za slušanje, Vidimo se, Svaki put kad se rastajemo, Kad je počeo rat na mom otoku, Puška za uspavljivanje). Pisac popratnih tekstova u pravilu je bio Ivo Škrabalo.

Izdavaštvo

Svi koji su bolje poznavali Mladena Kuzmanovića znaju da je on volio knjigu (i) kao predmet. Posebno je volio pretiske i male formate. Sate i dane proveo je u tiskarama, posebice onoj u Karlovcu i u onoj zagrebačkoj, Sveučilišnoj tiskari. Već se iz onoga što smo napisali o izvannastavnim aktivnostima Zagrebačke slavističke škole može naslutiti koliku je važnost davao tiskovinama pa je gotovo svaki umjetnik koji je na Školi nastupao dobio svoju malu ukusnu knjižicu. No te dragocjene i ljudima tako drage male knjižice nipošto nisu bile jedino izdavaštvo Škole.

Prvi direktor profesor Franjo Grčević započeo je s izdavanjem zbornika u kojima su se našla predavanja koja su na Školi održana, a i poneki tekst koji je izišao iz rada na seminarskim zadacima. Otisnute su četiri knjige i sve su ih zajednički uredili Franjo Grčević i Mladen Kuzmanović. Pritom je Kuzmanović na sebe potpuno preuzeo pripremu i tisak: poznavao je veliki broj grafičara i tiskara te s njima sjajno surađivao, ali mnoge je poslove sam obavljao. Nakon četvrte knjige nastao je dugi zastoj koji je uzrokovan nekim neslaganjima između dvojice urednika i taj se zastoj prevladao tek kada je Kuzmanović prestao voditi Školu: njegovi su se nasljednici pobrinuli da izađe puno lijepih i sadržajnih zbornika.

Kad je postao direktor, utemeljio je biblioteku Cymelia croatica (kasnije su njega i njegove suradnike kritizirali zbog krivo napisane riječi – trebalo bi, kažu, Cimelia). Zamislio ju je kao niz pretisaka malih po formatu i velikih po značenju za hrvatsku kulturu. U tom je nizu objavljeno (pretisnuto) šest naslova: Gajeva Kratka osnova, Mihanovićeva Rech domovini, protestantska Glagoljska i ćirilska tabla za dicu, Kurelčevo Slovo nad grobom Ljudevita Gaja, Gundulićeve Pjesni pokorne kralja Davida i Prva hrvatskoglagoljska početnica iz 1527. Knjige su uvijek bile doslovce razgrabljene mada su tiskane u velikom broju primjeraka: važnost i popularnost odabranih naslova, mali format, ukusna oprema, kratki ali vrlo informativni popratni tekstovi ‒ sve je to donosilo veliku popularnost tim izdanjima, a Kuzmanović je u radu na njima (u čemu su mu pomagali brojni prijatelji i kolege, posebice Josip Bratulić i pisac ovih redaka), ujedinio svoj stručni interes za povijest hrvatskoga jezika, svoju ljubav prema lijepo oblikovanoj knjizi i svoj dar za grafičko oblikovanje.

Nastojao je da se tiska što više, a kako Zagrebačka slavistička škola nije zamišljena kao ustanova koja će izdavati išta osim popratnih materijala za nastavu i zbornike, trebalo je stalno ulagati dodatne napore da se dobiju sredstva, a kadšto je problem riješio tako što je Škola bila suizdavač. Počelo je objavom knjige Slobodana Prosperova Novaka Dubrovnik iznova (1973.), nastavilo se Lasićevom knjigom Mladi Krleža i njegovi kritičari (1987.), Keserovim Baladama (1987.), Brešićevom knjigom Dragi naš Šenoa (1992.) i dvjema knjigama Stjepana Damjanovića (Opširnost bez površnosti. Podsjetnik na život i djelo Vatroslava Jagića, 1988., Jedanaest stoljeća nezaborava, 1991.). Naravno, trebalo je svakovrsne podrške i pravedno je spomenuti neke osobe izvan filoloških krugova na koje se Kuzmanović mogao osloniti u svakom trenutku: Pero Budak, Ankica Janković, Ivica Lazanja, Mirsada Papež, Boris Šmit i više od svih Jelena Hekman (koja se djelotvorno zalagala da se u Školu slije što više sredstava, ali koja je i stručno pomagala pišući tekstove o književnicima i likovnim umjetnicima koji su na Školi nastupali i sudjelovala u mnogim oblicima rada Škole).

* * *

U ovom sam tekstu dao prednost onim djelatnostima Škole u kojima se najbolje vidi u čemu je Mladen Kuzmanović odigrao presudnu ulogu, poslove u kojima je on bio kreativniji, bolji od drugih. Zbog različitih neutemeljenih glasina treba reći da Mladen Kuzmanović nije zanemarivao nastavne sadržaje i jako je aktivno sudjelovao u njihovu planiranju. Još kao pomoćnik direktora izborio se sa svojim istomišljenicima za objedinjavanje predavanja u tzv. tematske blokove (blok bi se sastojao od nekoliko predavanja koja su sva obrađivala isto razdoblje povijesti hrvatskoga jezika i hrvatske književnosti). Nastojao je da predavanja budu kraća (da traju 45, a ne 90 minuta). Sve je veći prostor nastojao dati seminarskom radu, dakle radu s malim skupinama ljudi. Zvali smo ih lektorati i Mladen je Kuzmanović često naglašavao da su lektorati kralježnica cijeloga rada i jako mu je bilo do toga da lektorski tim bude i kompetentan i složan, da vjeruje u važnost posla koji obavlja.

Možda je za ukus kojega čitatelja u ovom tekstu malo previše nabrajanja, ali želio sam da moje tvrdnje o Kuzmanovićevim zaslugama ne ostanu u zraku. Ta brojna imena i naslovi svjedoče o jednoj iznimnoj djelatnosti, o čovjeku koji je znao okupljati ljude koji su, svatko na svoj način, željeli pridonijeti ostvarenju ciljeva Zagrebačke slavističke škole, ciljeva da se hrvatska kultura i hrvatska filologija pokazuju drugima na primjeren način u kome će ljubav svakoga pojedinca prema vlastitoj tradiciji biti pogonsko gorivo i koji tu ljubav nikada neće pomiješati s netrpeljivošću prema drugome i drukčijem.

Uz znanstvenike i umjetnike važnu su ulogu igrali, upravo zahvaljujući Mladenu Kuzmanoviću, i drugi ljudi. Bili su mu važni hotelijeri, turistički radnici, recepcioneri i konobari, posluga u zrakoplovnim lukama. Radovao se ljudima, radovao se susretima s njima, volio je prijateljski ćaskati, šaliti se... Kadšto je to radio ciljano znajući da uspjeh seminara ne ovisi samo o predavačima i lektorima, bilo mu je jako stalo do dojmova koje će naši gosti ponijeti iz Hrvatske. Volio ih je zadiviti, osupnuti. Sjećam se kad je cijeli seminar (više od sto osoba) za malo više od tri sata stigao od dubrovačkoga hotela »Bellevue« do zagrebačkoga hotela »International« ‒ kako je bio ponosan! A još više kad se dokopao ocjena koja je njemačka služba za razmjenu studenata (DAAD) davala slavističkim seminarima po svijetu i Zagrebačku slavističku školu u mnogo pogleda ocijenila najboljom. Ni s novinarima nije imao problema, dapače! Pratili su seminare i gotovo svakodnevno izvještavali o sadržajima koji su se na Školi nudili i o gostima koji su dolazili. Omogućavao je novinarima da se sretnu i razgovaraju ne samo s uglednicima, nego i s polaznicima iz različitih zemalja.

Čim je jedan seminar završio, počeo je pripremati novi i barem dva desetljeća mislim da u njegovu životu nije bilo dana u kojem nije razgovarao o Školi ili nešto uradio za nju. Htio je uvjeriti mnoge da je to važna institucija koja nam pruža mogućnost da zainteresiranim inozemnim gostima govorimo o hrvatskom jeziku, književnosti, kulturi, o zemlji i ljudima.

Godine 1991. seminar je zbog ratnih okolnosti održan samo u Zagrebu. Bio je to dvadeseti seminar i nije ga vodio Mladen Kuzmanović nego njegov tadašnji pomoćnik Marko Samardžija. Neizvjesnost hoće li se seminar uopće održati, može li se u Dubrovnik i tko će se od inozemnih slavista usuditi doći (na kraju ih je stiglo u Zagreb ukupno 14), uvelike su pomogli da se uruši zdravlje Mladena Kuzmanovića. Oporavio se i već je idući seminar vodio on. Pogodila ga je odluka prosvjetnih vlasti da se seminari Zagrebačke slavističke škole skraćuju za jedan tjedan, tj. da otpada onaj zagrebački. Vidio je u tom potezu nerazumijevanje za važnost posla koji su njegovi suradnici i on obavljali i da su sredstva koja se ulažu u taj posao skromna u odnosu na rezultate koje ustanova postiže. No nastavio je uporno raditi dalje, unatoč nezadovoljstvu i unutarnjem nemiru, unatoč narušenu zdravlju, sve do 1998. godine kada je seminar vodio zadnji put. Njegovi su se nasljednici imali na što osloniti i našli su se pred vrlo zahtjevnom zadaćom da čuvaju visoku razinu koju je on uspostavio i održavao dva desetljeća.*

____________________
* Više puta sam pisao o ovoj temi iz dubokoga uvjerenja da ne smijemo zaboraviti silne napore koje je uložio i sjajne rezultate koje je u vođenju Zagrebačke slavističke škole postigao Mladen Kuzmanović. Ovaj tekst unekoliko je dotjerana inačica teksta koji sam objavio pod istim naslovom u časopisu »15 dana«, br. 3–4, str. 16–19, Zagreb, 2012.