Knjiga višestrukih dijaloga

Povijesne, geografske, jezične, kulturne i sve ostale specifičnosti (različitosti) hrvatskog prostora i hrvatskog društva vrlo često se odražavaju i na književno (i uopće umjetničko) stvaralaštvo, ili barem to tako vide oni koji ga vrednuju i klasificiraju. Tako se npr. govori o sjevernoj (kontinentalnoj, panonskoj) i južnoj (priobalnoj, mediteranskoj) književnosti, ako u obzir uzmemo prostorne kriterije, ili npr. o urbanoj i ruralnoj. Ako u obzir uzmemo jezik, govori se o standardnojezičnoj i dijalektalnoj književnosti, ako u obzir uzmemo stilska obilježja, govori se – na najopćenitijoj razini – o modernoj i tradicionalnoj književnosti itd. Stvari u većini slučajeva tako i stoje: književna djela uglavnom reflektiraju samo neka od spomenutih obilježja, i to uglavnom ovisno o autorovoj geografskoj i jezičnoj provenijenciji, obrazovanju ili jednostavno estetskim preferencijama. Tako su neki okrenuti npr. samo urbanim temama, drugi samo mediteranskim motivima, treći pišu samo dijalektima, četvrti gaje samo moderni stil itd. Vrlo rijetko pojave se djela koja većinu ili gotovo sve spomenute opreke poništavaju. Jedno od takvih je zbirka pjesama Smiljko i ja si mahnemo Eveline Rudan. Šesta je to pjesnička knjiga ove nagrađivane pjesnikinje rodom iz Pule, inače izvanredne profesorice na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, koja je ove godine dobitnica i književne nagrade Fran Galović.

Pokušaj da ovu zbirku smjestimo u neke od spomenutih ladica bit će uzaludan, iako na prvi pogled djeluje sasvim suprotno. Naime, zbirka je pisana istarskom čakavštinom pa bismo ju mogli uložiti u dijalektalnu ladicu; u njoj se pojavljuje mnoštvo tipičnih istarskih motiva koji prizivaju ladicu u koju se spremaju prostorno determinirana djela; pojavljuju se tu i brojni tipični prirodni i ruralni motivi pa bismo ju mogli smjestili i takovrsnu ladicu; a sve to onda tobože pretpostavlja i tradicionalniji stil itd. No, do takvih zaključaka mogla bi doći tek površna čitanja ili ona – a takvih nažalost ima – koja jednom od spomenutih signala (npr. korištenje dijalekta) pripisuju automatski i neke druge. Nasuprot tome, zbirka Eveline Rudan takva čitanja p(r)okazuje kao promašena, kao što su to, uostalom, učinili već i brojni drugi dijalektalni pjesnici ‒ spomenimo samo kao najradikalnije primjere iz suvremene književnosti (na čakavskoj strani) Milorada Stojevića te (na kajkavskoj) Zvonka Kovača.

Baladičnost i svijest o jeziku

Smiljko i ja si mahnemo zapravo je možda balada koja se sastoji od četrdeset obrojčanih stavaka/strofa, koje možemo shvatiti i kao zasebne pjesme, pa u tom smislu i cjelinu kao zbirku pjesama. Na to da se radi o baladi (ili o četrdeset balada) upućuje ne samo podnaslov knjige (balada na mahove) nego i struktura, pa i tematika pjesničkih sastavaka u knjizi (koje ću nadalje jednostavno zvati pjesmama, iako se, dakle, mogu shvatiti i kao dijelovi/strofe jedne velike balade). Naime, pod pojmom se balade najčešće (pozivam se na Književni leksikon Milivoja Solara) shvaća stihovano djelo pripovjednog karaktera; i pjesme u ovoj knjizi zaista sadrže mikronarative koji pričaju neku priču, ili bolje reći neke priče.

Štoviše, knjiga kao cjelina sadrži i likove – najvažniji su lirska protagonistica i pripovjedačica Velina te muški lik iz naslova knjige, uz koje se pojavljuje i ne tako mali broj drugih likova, uglavnom iz njihova obiteljskog i prijateljskog kruga. Žanru balade ove pjesme približava i njihov na trenutke nostalgičan i tugaljiv ton te povezanost s usmenom književnošću, u kojem je kontekstu balada kao žanr vjerojatno i nastala. Povezanost s usmenim žanrovima vidljiva je npr. kroz citate nekih usmenoknjiževnih tekstova, ali i kroz pojedine ponavljajuće formulaične izraze (svaka pjesma započinje stihom Smiljko i ja si mahnemo, a često se – u različitim varijacijama – pojavljuje i konstrukcija svi naši su još živi itd.), te kroz formu razgovora Veline i Smiljka, koji podsjećaju na svakodnevno ćaskanje.

Osim na žanrovski kôd, spomenuti podnaslov knjige – pomalo i ludistički – aludira i na sam sadržaj pjesama. Naime, konstrukcija balada na mahove može se shvatiti kao aluzija na činjenicu da Velina i Smiljko u cijeloj knjizi jedno drugome zbilja mašu, ali može značiti i to da su pjesme u knjizi balade tek povremeno, na mahove. Inače, Smiljko je višeznačan lik, koji je u prisnoj vezi s Velinom, ali nije do kraja jasno kakvoj. No, možda se upravo tom višeslojnošću njihove povezanosti želi ukazati na to da nije niti važno u kakvoj su točno vezi, bitno je da su nerazdvojni, da se mogu jedno drugome povjeriti, da su jedno drugome sugovornici. Ono što pouzdano znamo je to da Velina i Smiljko rade na susjednim zagrebačkih fakultetima te da su povezani još od djetinjstva, koje i evociraju gotovo pri svakom svojem susretu/mahanju.

Kako bilo da bilo, već, dakle, i podnaslov knjige uvodi ludistički princip, koji će se provlačiti kroz većinu pjesama, čineći ovu knjigu zabavnim, ali istovremeno – kako ću pokušati pokazati – i intelektualno izazovnim te emotivno toplim štivom. Spominjanim žanrovskim samoodređenjem (ili kvazisamoodređenjem) knjiga htjela-ne-htjela u obzor svojeg tumačenja priziva Krležine Balade Petrice Kerempuha (1936.). Usporedba je tim neizbježnija što su obje knjige pisane nestandardnim jezicima, Balade kajkavštinom, a Smiljko čakavštinom, ali i što sadrže balade / lirske sastavke različitog stiha, opsega itd. Obje imaju i svojevrsnog središnjeg naratora/fokalizatora, s tim da je Velina dominantnija i frekventnija nego Krležin Petrica, a obje žele i problematizirati vlastiti jezik, odnosno hrvatsku jezičnu stvarnost. Poznato je, naime, da je Krležina zbirka jednim svojim dijelom protest protiv odbacivanja i marginaliziranja (stereotipiziranja, minoriziranja) hrvatskih dijalekata (ponajprije kajkavštine), i nije slučajno da je objavljena točno na stogodišnjicu početka ilirskog pokreta, kojim je taj proces započeo.

Knjiga Eveline Rudan nema takvu protestnu notu, no itekako posjeduje svijest o (nepovoljnom) položaju vlastitog jezika, što implicitno želi promijeniti. Kako bi pokazala njegovu (poetsku) potentnost, Evelina Rudan u Smiljku (kao i Krleža u svojim Baladama) konstruira npr. brojne dijalektalne novotvorenice, kako bi mogla izraziti najsloženije (pjesničke) misli. Jednako tako u objema knjigama pronalazimo i citate iz stranih jezika (kod Krleže uglavnom iz latinskog, kod Eveline Rudan iz talijanskog, njemačkog, engleskog...), čime obje dijalektalni izraz odvajaju od posvećenog statusa čuvara zavičajnih vrijednosti, odnosno od funkcije (isključivo) folklorističkog i dijalektološkog kataloga. Ubacujući u svoj dijalektalni izraz novotvorenice, (višejezične) citate, parafraze i aluzije, Evelina Rudan pokazuje i dokazuje da dijalektalna književnost može tematizirati sve što može i književnost na bilo kojem drugom jeziku, čime su Krležine (kvazi)balade dobile dostojnog nasljednika.

Svijest o jeziku Evelina Rudan pokazuje i time što se ispod svake pjesme nalazi svojevrsni rječnik s prijevodom čakavskih riječi na standardni jezik. Time pokazuje da je svjesna regionalnog rasprostiranja jezika svoje knjige, odnosno činjenice da dijelu čitatelja (nečakavcima) taj jezik nije do kraja poznat, pa je odlučila pomoći im u njegovu razumijevanju. No, autorica se tim prijevodima istovremeno i poigrava. Naime, osim uobičajenih prijevoda riječ za riječ (npr. karijola – tačke), pojedina objašnjenja čakavskih riječi više su od toga, npr. »zapasan – prođem mimo nekog ili nečeg do nestanka iz vidokruga tog drugog (zgodan glagol, pojavljivao se već, u sebi sadrži i perspektivu hodača i perspektivu onoga koji hodača gleda i osjećaje hodača o gledateljevoj perspektivi, gledatelj može biti i stablo, pa računa i s personifikacijama)«.

Radi se, dakle, o subjektivnim i kreativnim opisnim objašnjenjima, koja su nerijetko i primijenjena na konkretan kontekst u pojedinim pjesmama. U tim dodacima ispod pjesama nerijetko se nalaze i objašnjenja određenih toponima, pa čak i likova: npr. »na stancijah, na picelovemu, na boškici – sve odreda mikrotoponimi, na prvom se najljepše spava, na drugom najljepše miriše sijeno, u trećem je najdublja hladovina, na četvrtom su najbolje jagode«; ili: »galjarda – Galjarda, ime lijepe, strpljive i pametne krave, bijela podolka«. Takvim objašnjenjima dodaci ispod pjesama nadilaze uobičajene dijalektalno-standardnojezične prijevodne priručnike te zapravo postaju sastavnim dijelom pjesama, što je inovativan postupak koji ova knjiga unosi u dijalektalnu književnost.

Višestruka premještanja i pretapanja

Spomenuo sam da Velina i Smiljko često evociraju svoje djetinjstvo, a ono je bilo vezano uz istarski zavičaj, u koji se pri većini susreta i premještaju iz zagrebačke gužve:

smiljko i ja si mahnemo
(...)
i već smo tamo na haluzovih parti
srid polne je
teplo je i jagodice su teple
najprije gren ja da pokažen požicijon
onda vedran zad mene, na kraju smiljko
razgrnemo dvi grane, shuznemo zdol
i nasrid mrež coki je jena čistina
i miljar jagodic
krvave, su teple, miće i slatke
zobljemo, zobljemo prez mire
(...)
naši doma počivaju
(...)
svi su još živi i ninemu još ni nič poznat
(10.)

U tom smislu Smiljko je i svojevrsni simbol zavičaja, kakvom tumačenju ide u prilog i njegovo ime koje može biti aluzija na smilje kao mediteransku biljku, ali i biljku koja ima ljekovite učinke, kakve očito i Smiljko ima na Velinu. Jednako tako, ime Velinina prijatelja slično je i riječi smijeh, kakav blagotvorni učinak Smiljko također proizvodi.

Evokacije zavičaja, međutim, nisu svedene samo na nostalgično-emocionalnu razinu, odnosno zavičaj u ovoj knjizi nije iskonski nevin i idealiziran, nego je onečišćen kako životnim nedaćama, tako i utjecajima popularne kulture i kasnije intelektualne lektire. U tom smislu u ovoj knjizi ne pronalazimo, u dijalektalnoj književnosti vrlo često prisutnu, idealizacijsko-utopijsku zavičajnost, koja zavičaj vidi kao civilizacijskim nametima nedodirnutu atemporalnu oazu sreće, nego svojevrsnu kritičku zavičajnost, kakvu je u svojim kajkavskim stihovima pokazao već i Fran Galović; zavičajnost koja je svjesna nedostataka zavičaja, odnosno njegove ograničenosti. Zbog toga se u zavičajnim evokacijama pojavljuju i brojni akteri i fenomeni popularne kulture (Zagor, J. Wayne, Darth Vader...), a spominju se i brojni pisci (L. N. Tolstoj, M. Rakovac...), filozofi, teoretičari (L. Wittgenstein, N. Chomsky...) itd. Drugim riječima, lirska protagonistica jednako je dijete nevinog, neiskvarenog zavičaja, kao i suvremene, različitim nametima onečišćene civilizacije. Miješanje tih dviju razina ide toliko daleko da npr. spominjana Galjarda čita M. Foucaulta (10.), ili Kiteša (također krava iz zavičaja) ide s Velinom na projektni sastanak (13.). Suprotstavljenost zavičaja i svijeta koja je izazivala podvojenost Galovićeva lirskog subjekta, u ovoj je zbirci, dakle, pomirena.

Ime lirske protagonistice, kao i činjenica da radi na zagrebačkom Filozofskom fakultetu te se prisjeća istarskog djetinjstva i zavičaja, upućuje na autobiografske elemente, kao što su i brojni drugi motivi, pogotovo prostorni, identični onima iz zbilje, npr. obližnji Smiljkov Fakultet strojarstva i brodogradnje, s čijeg sedmog kata maše Velini, zatim brojni istarski mikrotoponimi (uvale, polja, šumice, ulice) itd. No, taj stvarnosni materijal zaodjenut je u imaginarna putovanja iz jednog prostora u drugi. Pritom ne samo da Velina putuje iz Zagreba u istarski zavičaj, nego i zavičaj dolazi u Zagreb, pa tako npr. Velina i Smiljko na parkiralištu između fakulteta – kao nekada na zavičajnim livadama i poljima – piju teran i jedu fuže (28.). Vremenska, prostorna i ostala premještanja prisutna su u cijeloj zbirci – Velina je čas djevojčica, čas odrasla žena; čas čita suvremene teoretičare i ide na znanstvene simpozije, čas bezbrižno trči po zavičajnim poljima; čas sanjari, čas je u zbilji itd.

Tijekom cijele zbirke vodi se zapravo dijalog između zavičaja i metropole, mora i kopna, prošlosti i sadašnjosti, emocije i intelekta te stvarnosti i mašte, koji se glatko prelijevaju jedni u druge i nadopunjuju se. U knjizi s lakoćom dijalogiziraju i poezija (stih) i proza (mikronarativi) i drama (dijalozi), i usmenost i pismenost, ali i čakavština i ostali jezici. Knjiga je to višestrukih dijaloga, upravo, dakle, onoga što nam je danas možda potrebnije nego ikad prije. Knjiga je to koja pokazuje da su sve naše različitosti važne, ali i da ne smetaju jedne drugima, nego nas obogaćuju. Uostalom, od njih niti ne možemo pobjeći, sve kad bismo i htjeli. Knjiga je to koja bezbrižno odmahuje rukom na podjele između tobožnjih centara i periferijā, između jezikā i dijalekata, ali i između sjećanja i zbilje, života i imaginacije. Knjiga je to koja govori da se – ako se hoće – istovremeno može živjeti i u zavičaju i u metropoli, da se istovremeno može uživati i u narodnoj pjesmi i francuskim filozofima, da se istovremeno može biti i dijete i sveučilišni profesor.

Knjiga Eveline Rudan Smiljko i ja si mahnemo pokazuje da su različitosti nepremostive samo ako se zatvorimo sami u sebe, odnosno ako nismo spremni otvoriti se drugima i voditi dijalog. Zato i nije važno jesu li sugovornici koji vode dijalog tijekom cijele knjige stvarni ili je sve to samo imaginacija jednog od njih. Bitno je da postoji dijalog, odnosno bitno je da postoje sugovornici koji su spremni saslušati i razumjeti jedni druge. Velika je to poruka ove knjige, koja na najrezolutniji mogući način ujedno rastvara i bilo kakve stereotipe povezane s dijalektalnom književnošću, pokazujući da ona – kao i dobra književnost na bilo kojem drugom jeziku – ne poznaje granice. U tom smislu Smiljko i ja si mahnemo predstavlja jednu od najznačajnijih pjesničkih knjiga onog korpusa koji tradicionalno zovemo dijalektalnom književnošću, i to ne samo njegova suvremenog odsječka, kao što ide i u red ponajboljih knjiga hrvatskog pjesništva posljednjih godina.