Kako ostvariti zajednicu slobodnih pojedinaca?

Radnja najnovijeg roman Pavla Pavličića, Kužni pil, događa se u Varošu. Čak i za one površnije upućene u opus jednog od najznačajnijih i najproduktivnijih suvremenih hrvatskih pisaca to je presudna informacija. Naime, spomenuti gradić poprište je događanja u još nekoliko Pavličićevih romana pa i ovaj novi odmah treba smjestiti u taj ciklus. Prvi roman iz varoškog ciklusa bila je Kronika provincijskog kazališta (2002.), ujedno i jedan od najboljih (mi) Pavličićevih romana uopće, a slijedili su Odbor za sreću (2004.), Devet spomenika (2006.) i Literarna sekcija (2008.). S obzirom pak na činjenicu da spomenuti izmišljeni istočnoslavonski gradić na Dunavu neodoljivo podsjeća na Vukovar, autorov rodni grad, indikator je da Kužni pil treba smjestiti i u još širi kontekst Pavličićevih vukovarskih djela, kojih je do danas velik broj, i to u rasponu od romana i novela, preko memoaristike, pa sve do feljtona i eseja. U svakom slučaju, Kužni pil logično se uklapa u dosadašnje Pavličićeve književne interese, no donosi i, dakako, nove naglaske.

Radnja romana smještena je u 2000. godinu, kada se u Varošu održava višednevni međunarodni znanstveni simpozij u povodu 250. obljetnice osnivanja toga gradića. Na skup dolazi i glavni lik, Vjeko Dugan, urednik u zagrebačkoj izdavačkoj kući koja će biti sunakladnik zbornika radova sa skupa. Dugan je, inače, rođeni Varošanin, no rodni grad nije posjetio već pedesetak godina zbog složene obiteljske situacije. Naime, Duganovi su se roditelji rastali sredinom 20. stoljeća te su tada petogodišnjeg sina ostavili Teti u Zagrebu, koja je brinula o njemu sve do njegove odrasle dobi i svoje nedavne smrti. A Teta je također imala neriješenih računa s Varošom pa nećaku nikada nije htjela o njemu govoriti, osim načelno (o Dunavu, o prirodi, običajima i slično), a pogotovo je zabranjena tema bila obiteljska povijest. Došavši u Varoš Dugan se, dakle, zapravo vratio u mjesto koje skriva obiteljsku prošlost obavijenu velom tajni, koje ga sve više zanimaju: »Tek je sad jasno osjećao da u njegovoj biografiji postoji golema rupa, i da ni sam sebe ne razumije dobro upravo zato što ta rupa postoji«.

S vremenom se pokazuje da je Duganova obiteljska povijest usko povezana s poviješću samog Varoša pa kroz roman pratimo postupno odmatanje tih dviju povijesnih linija, u čemu Duganu ponajviše pomaže povjesničarka Neža Rastovski, docentica na varoškom veleučilištu, koju upoznaje na skupu i s kojom stupa u ljubavnu vezu. Kroz roman se pojavljuje još dvadesetak zanimljivih likova, oko kojih Pavličić znalački plete bogatu fabulu, oplemenjujući ju pronicljivim razmišljanjima i trunčicama fantastike, što je i zaštitni znak (nekriminalističkog) dijela njegova cjelokupnog opusa.

Okosnicu radnje predstavlja zapravo spomenuti simpozij, na kojem brojni govornici iznose različite teze o prošlosti Varoša, od kojih neke izazivaju ne samo sporenja i svađe među govornicima i publikom, nego i intervencije gradskih vlasti. Rasporedivši gotovo pravilno u svako od sedam poglavlja romana po jedno izazovno izlaganje, tijekom cijelog romana saznajemo komadiće slagalice koja se zove povijest Varoša. Tako doznajemo da je Varoš izgrađen sredinom 18. stoljeća, i to planski, s konkretnim ciljem. Štoviše, njegova je izgradnja bila »zapravo eksperiment, odnosno filozofski projekt, to jest utopijska gesta«, kako u svojoj nedovršenoj povijesti Varoša tvrdi Antun Lipovac, inače unuk istoimenog lika iz prvog Pavličićeva varoškog romana, čiji rukopis Dugan nalazi među Tetinim stvarima poslije njezine smrti. Lipovac tvrdi da su načela na kojima je grad trebao biti izgrađen »bila posve u skladu s duhom onih gibanja koja su prožimala Europu sredinom XVIII. stoljeća«, a to su ideje o ljudskim pravima, o brizi za djecu i starije, o socijalnoj pomoći siromašnima i slično: »Po svemu se činilo«, smatra Lipovac, »da je Varoš trebao postati grad budućnosti i da je u tom statusu barem neko vrijeme i živio«.

Ta budućnost trebala je omogućiti miran suživot različitih etničkih skupina i vjerskih zajednica koje stoljećima žive u Varošu, što se vidi ne samo po više bogomolja u gradu, nego i po njemačkim, mađarskim, srpskim, židovskim i drugim prezimenima varoških stanovnika itd. Povezano s time, najviše pažnje na simpoziju izazivaju različite interpretacije varoškog grba, odnosno njegove dvije povijesne verzije, koje obje prikazuju osmerokraku zvijezdu, u čije su, međutim, krakove upisana različita načela. O tome koji je grb pravi, odnosno koja su načela važnija, kao i o tome što uopće prikazuje ta zvijezda izlagači i publika imaju različita mišljenja pa nastaju prepirke, a organizator pokušava čak i utjecati na neke izlagače da promijene svoje teze. Tijekom skupa događa se još nekoliko svađa i skandala, novine izruguju simpozij, neki ga izlagači napuštaju, neki se gotovo utope u Dunavu itd. (usput, motivom skandala na simpoziju Pavličić se i ranije bavio u istoimenoj noveli).

Pitanje načela iz varoškog grba prelijeva se i na pitanje koja bi načela Varoš danas trebao slijediti, a ona se uglavnom tiču odnosa pojedinca i zajednice, što je možda i glavni problem koji roman želi propitati, i to na različitim razinama. Naime, osim različitih mišljenja sudionika na samoj konferenciji o tome treba li Varošu (a ustvari današnjem čovjeku) na prvome mjestu biti pojedinac ili zajednica, to se propituje i kroz ponašanje sudionika simpozija izvan konferencije, prilikom čega Dugan i Neža, ali i sveznajući pripovjedač ironiziraju ne samo njihovu pretjeranu brigu o sebi, nego i neutemeljenost njihovih teza, prilično oštro kritizirajući zaokret humanistike prema (hiper)metaforičnom mišljenju, koje ne samo da prilično slobodno interpretira povijesne podatke, nego ponekad o podacima i činjenicama uopće ne vodi brigu.

Većina izlagačica i izlagača na simpoziju prikazani su kao umišljeni i isprazni šminkeri, koji ne samo da su isključivi i ne poštuju druga(čija) mišljenja, nego su i povodljivi pa pošto-poto u svoja izlaganja ubacuju (upitne) spoznaje najatraktivnijih prezimena s trenutačnog teorijskog tržišta, ne znajući pritom koristiti vlastitu glavu. Činjenica da se većina njih u godinama poslije simpozija prebacuje na pisanje ljubića, ili postaju društveni aktivisti, političari i slično, dovoljno jasno govori o tome kolika je bila njihova znanstvena vrijednost. Pritom valja spomenuti i da neki sudionici simpozija po svojem izgledu, ponašanju i/ili temama kojima se bave podsjećaju i na stvarne osobe iz naše humanistike.

Uz rasplitanje varoške povijesti raspliće se i povijest Duganove obitelji, koju je dobrim dijelom zapravo i razorila tzv. velika povijest. Našavši se spletom okolnosti poslije Drugog svjetskog rata na suprotnim stranama, jednako kao što su to bili i njihovi pretci sve od osnivanja Varoša, Duganovi roditelji morali su se razići. Time i ovaj roman, kao i svi iz varoškog ciklusa, ali i neki drugi Pavličićevi romani (Nevidljivo pismo, Zaborav, Muzej revolucije), propituje odnos tzv. malog pojedinca i tzv. velike povijesti, ali i odnos službene i neslužbene povijesti. Potonje je vidljivo po tome što je većina podataka o varoškoj povijesti ili nepoznata ili nedorečena, a neki su podaci i pomalo fantastični. Tiče se to pogotovo tobožnjih tajnih tunela koji se nalaze ispod cijeloga grada i koje grb Varoša možda prikazuje.

Motiv je to kojim se Pavličić bavio još u svojim prvim pričama iz Lađe od vode (1972.), a spominje ih npr. i u Diksilendu (1995.) itd. No, kao i u tim djelima, niti ovdje se do kraja o njima sve ne saznaje, zato što konzervatorske službe (a zapravo državna vlast) ne dopušta da se tuneli istraže. Osim tajnih podzemnih hodnika, u romanu se pojavljuju i enigmatični pilovi i spomenici, stoljetne lipe, neobične makete i slike grada, kolekcije glazbenih automata i cijeli niz zanimljivih i neobičnih motiva, od kojih neki također koketiraju s Pavličiću omiljenom fantastikom, koja je u ovome romanu ipak ostala zauzdana.

Cijeli varoški ciklus, kao i neka druga Pavličićeva djela, velika je i pohvala Dunavu, kojem su i u ovome romanu posvećeni brojni lirski opisi, ali koji se pokazuje i kao presudan (Duganov) životni orijentir: »Ne može čovjek bez posljedica živjeti kraj tolike vode, ne može ostati nedodirnut svim njezinim značenjima i ne može a da se ne pokori njezinu smislu«. Osim Dunavu, roman je pohvala i surducima, prapornim brdima, prizemnicama s velikom dvorištima, bunarima na kotač, kapijama, drvoredima lipa i sličnim motivima podunavskog podneblja, kojih se Dugan sve više počinje prisjećati iako su bili nestali, odnosno bio ih je izbrisao iz pamćenja. S obzirom na taj aspekt moglo bi se govoriti i o autobiografskom sloju ovog romana, koji je vidljiv po još nekim podudarnostima sa stvarnim autorovim životom, poput naziva i izgleda ulice u kojoj je rođen itd.

U svakom slučaju, Pavao Pavličić je u ovome romanu (ponovno) uspješno spojio (autobiografsku) zavičajnost s natruhama fantastike te elementima (novo)povijesnog romana. Ovajput je ponajprije propitivao koje su granice (hiper)individualizma suvremenog društva i gdje je u cijeloj toj priči zapravo samo društvo, odnosno zajednica, ako više uopće o nečemu takvom danas možemo i govoriti.