Gitarist europskog formata

Iako baš obljetničke godine najčešće prizivaju pojačani interes javnosti za povijesne ličnosti raznih profila, u sjeni nemilih događaja koji su obilježili 2020. godinu prilično neprimjetno protječe 220. obljetnica rođenja Ivana Padovca. Ovim se tekstom stoga prisjećam na svog znamenitog sugrađanina ‒ gitarističkog virtuoza, skladatelja, glazbenog pedagoga i organizatora, konstruktora deseterostrune gitare, u prigodi obilježavanja godišnjice rođenja ove jedinstvene osobnosti hrvatske glazbe 19. stoljeća.

Po svojoj koncertnoj djelatnosti diljem Europe i Ivan Padovec jedinstven je među hrvatskim umjetnicima svog vremena. Autor je najstarije literature za gitaru u Hrvatskoj. Jedini je hrvatski skladatelj tog razdoblja čije se ime redovito spominje u inozemnim časopisima, leksikonima i knjigama o gitari sve do današnjih dana, a vjerojatno i jedini čije se skladbe i dalje objavljuju diljem svijeta (SAD, Velika Britanija, Njemačka, Mađarska, Poljska itd.). Prvi je u ovim krajevima koji je napisao i objavio udžbenik za postupno svladavanje sviranja nekog instrumenta – »Školu za gitaru« (Theoretisch-practische Guitar-Schule), te osmislio veliku novinu za svoj instrument, napravu pomoću koje se tijekom sviranja moglo kromatski alterirati četiri basove žice na drugom vratu. Ujedno je i prvi hrvatski glazbenik kojemu je objavljen životopis (biografski članak, s popisom značajnijih djela), i to još za života (Đuro Deželić, u »Dragoljubu«, 1862. godine).

Vrlo je vjerojatno da je podatke za ovaj biografski tekst Deželić dobio od samog Padovca, a njegovo viđenje, 12 godina kasnije, u potpunosti poštuje i sljedeći biograf, Ferdo Plohl-Herdvigov. Odmak od tog materijala, s ponekad upitnim intervencijama, pružio je 1893. godine Franjo Kuhač. On je u svoju poznatu zbirku Ilirski glazbenici uvrstio studiju »Padovec, kitaraški virtuoz i glazbotvorac«. Možemo reći da se, uz onu Krešimira Filića (u knjizi »Glazbenom životu Varaždina«, iz 1972.), radi o najutjecajnijoj biografskoj studiji o Ivanu Padovcu, na koju se pozivaju brojni kasniji istraživači.

Tako i povijesni podatci izneseni u ovom tekstu, posredno ili neposredno, temelje imaju u djelima navedenih autora. Na njih se nadovezuju i novija istraživanja, od kojih su mnoga iznesena na međunarodnom znanstvenom skupu održanom u Zagrebu i Varaždinu 2000. godine, u povodu 200. obljetnice Padovčeva rođenja.

* * *

Ivan Eugen Padovec rođen je 17. srpnja 1800. u Varaždinu, od majke Josipe rođ. Moor i oca Ivana Krstitelja Padovca. Svi biografski tekstovi kažu da je kao dijete bio boležljiv i vrlo lošeg vida, uz nevjerojatnu nesreću da mu je vršnjak u igri kamenom izbio lijevo oko. Ta je činjenica definitivno suzila njegov izbor zvanja i usmjerila ga prema glazbi. Kako mu je upis u sjemenište odbijen zbog lošeg vida, odlučuje se za učiteljsko zvanje. Upis u Zagrebačku preparandiju podrazumijevao je i poznavanje nekog instrumenta. Kako bi mu pomogao, rođak iz Beča šalje mu 1817. godine violinu na poklon, čime započinje njegov glazbeni razvoj. Iako samouk, ubrzo iskazuje velik talent, pa varaždinski skladatelj Leopold Ebner preporučuje Padovčevu ocu da mu nađe učitelja. Tko je bio njegov prvi učitelj glazbe ne znamo, ali od njega je stekao osnovna znanja o violinskoj tehnici i glazbenoj teoriji.

Poznata priča kazuje da je mladi Padovec 1818. posjetio rođaka u Beču, pri čemu ga se toliko snažno dojmio odlazak na koncert slavnoga gitarista Maura Giulianija da je čvrsto odlučio posvetiti se gitari. (Franjo Kuhač je pretpostavio da je Padovec već i prije odlaska u Beč pomalo svirao na gitari, jer je u to vrijeme gitara bila vrlo popularan kućni instrument i mogla se naći u brojnim građanskim domovima Hrvatske.) Po povratku u Varaždin, Padovec je stekao dovoljno znanja o sviranju gitare da je mogao i podučavati učenike. Godine 1819. konačno se upisao na Zagrebačku preparandiju. Iako mu je život u Zagrebu u početku bio vrlo težak, pa je razmišljao i o povratku kući, ubrzo je našao brojne učenike i, napustivši Preparandiju, posvetio se isključivo glazbi. Uz vježbanje na gitari započeo je i sa skladanjem. Osjetivši nedostatak potrebnog znanja, krenuo je na satove kompozicije, harmonije i klavira kod koralista zagrebačke stolne crkve, Jurja Karla Wisnera pl. Morgensterna. Uskoro već sklada veća djela, a poznati bečki nakladnik Diabelli objavio mu je skladbu Variationen für die Guitarre über ein beliebtes Thema, op. 1.

Osnovavši »Zagrebački sekstet«, sastav gudača i gitarista amatera, Padovec počinje javno nastupati. Time u sastav privlači i profesionalne glazbenike, između ostalih i svog učitelja pl. Morgensterna s kojim razrađuje ideju o osnivanju glazbenog društva u Zagrebu. Suradnjom više glazbenika, društvo započinje svoje djelovanje 1827. godine, najprije pod nazivom Musikverein, kasnije pod drugim nazivima, a od 1925. kao Hrvatski glazbeni zavod. Uloga Ivana Padovca u radu novoosnovanog Musikvereina i njihov međusobni odnos, nisu sasvim jasni i različito su interpretirani.

Dok mnogi autori, prvenstveno na temelju Kuhačeve studije i njegovog osobnog viđenja situacije, smatraju da je Padovec bio nepravedno isključen u korist Wisnera pl. Morgensterna koji je mjesto ravnatelja dobio zato što je Nijemac, drugi smatraju da između Padovca i Musikvereina nije bilo nikakvih nesporazuma. Padovec se spominje kao jedan od prvih članova odmah osnovanog društvenog orkestra, ali nije jasno da li je pripadao neplaćenim volonterima ili plaćenim članovima orkestra. U svakom slučaju, iz novinskih napisa i publikacija o Musikvereinu razvidno je da je Padovec sudjelovao na brojnim koncertima društva, kao izvođač, kao skladatelj izvođenih djela i kao organizator.

No, sredina očito postaje preskučena za mladog gitarista koji je u međuvremenu izvrsno svladao tehniku sviranja svog instrumenta, a izvodio je i vlastite skladbe, u skladu s uobičajenom praksom tog vremena. Već 1827. godine krenuo je na turneju po hrvatskim gradovima, a njegov prvi biograf tvrdi kako su koncerti bili svugdje jako dobro prihvaćeni, što ga je i ohrabrilo da se zaputi u Beč. Iako je zapravo bio vrlo skromne glazbene naobrazbe, uglavnom autodidakt, Padovec je uspio naći rješenje za mnoge izazove, potrebe i ukuse svog vremena.

Godine 1829., iste one u kojoj je godinu ranije osnovana varaždinska Glazbena škola Padovčevom zaslugom uvrstila gitaru u svoj nastavni program, Ivan Padovec nastupio je u Beču pred pripadnicima carskog dvora u Theateran der Wien, doživjevši velik uspjeh. Prema tadašnjoj raširenoj praksi, nastupao je između činova predstave, a znamo da je istu priliku dobivao i kasnije. U Beču je ostao do 1837. godine, u potpunosti se afirmiravši i kao virtuozni izvođač i kao skladatelj i kao pedagog. Glazbeni krugovi izuzetno su ga poštivali, a izdavači objavljivali njegova djela.

Iz Beča je Padovec svake godine odlazio na koncertne turneje, proputovavši tako velik dio Europe. Biografi spominju Austriju, Njemačku, Mađarsku, Češku, Englesku, Poljsku... Već 1830. samostalno je priredio koncert u Zagrebu, na kojem je izveo tri točke i izazvao veliko oduševljenje publike. Iako ne raspolažemo pisanim kritikama njegovih brojnih koncerata, potvrdu njihove uspješnosti nalazimo u velikoj pozornosti koju su mu izvođenja vlastitih skladbi izazvala kod notnih izdavača. A djela su mu tiskali nakladnici svjetskog ugleda – izdavačke kuće u Beču, Pešti, Leipzigu, Frankfurtu, Pragu, Londonu, Parizu... Bilo je to zlatno doba Padovčevih profesionalnih aktivnosti.

No naravno, kao što je Zdravko Blažeković u svojoj studiji s popisom Padovčevih djela naglasio, »potrebno je biti oprezan kada se o njemu stvara romantična slika skladatelja koji svira za oduševljene slušatelje, a nakladnici jure za njegovim skladbama. Padovec je očito od samog početka, još prije nego se preselio u Beč, bio svjestan važnosti izdavanja svojih kompozicija i cijeli je život vješto organizirao njihovo tiskanje«.

Iako je u to vrijeme živio u Beču, te puno putovao inozemstvom, Padovec se oduševio Ilirskim preporodom. Ljudevita Gaja vjerojatno je poznavao još iz Varaždina i Zagreba, a ponovno su se sreli u Beču i Požunu, nakon čega mu je posvetio svoje Narodne horvatzke poputnice, op. 12. U Beču ih je Diabelli izdao o svom trošku i s hrvatskim naslovom. Premda se Padovcu učestalo zamjerao nedostatak nacionalnog izraza, te u njegovoj glazbi ne možemo naći izrazita obilježja hrvatskog narodnog melosa (glazbu je on generalno smatrao internacionalnom), često je uglazbljivao tekstove ilirskih pjesnika, poput Lj. Vukotinovića, S. Vraza, I. Trnskog., P. Preradovića, I. Kukuljevića Sakcinskog...

Sam Kuhač, prilično osjetljiv na nacionalna pitanja, nazivao je Padovčevo rodoljublje neupitnim »budući da je nastojao da njekoliko svojih kompozicija protura u sviet s hrvatskim naslovom. (...) Padovčevim patriotskim zaslugama spada i to, što se je svagdje istaknuo Hrvatom, i što je svojom kitaraškom vještinom proslavio u dalekim krajevima ime i glazbeni dar hrvatskoga naroda. S pogledom na to zaslužuje da mu ustupimo častno mjesto u glazbenoj našoj povjesti«.

Godine 1837., na vrhuncu karijere, otkazao je Padovec planiranu turneju po Rusiji i povukao se u rodni Varaždin, najvjerojatnije zbog problema s vidom. Nakon što se donekle oporavio, vratio se svojim uobičajenim poslovima gitarista (koliko znamo, nastavio je nastupati samo po Hrvatskoj), skladatelja i pedagoga, a počeo se baviti i konstrukcijom gitara. Njegova deseterostruna gitara po prvi put se spominje vezano uz koncert koji je organizirao u Zagrebu 27. ožujka 1842., a na kojem je izveo dvije skladbe, »rêdkom okretnostju i pravim savàršenstvom« (D. Demeter: Muzikalne zabave u Zagrebu, Danica ilirska, 1842. ).

Izmjenu na standardnom instrumentu činile su četiri dodatne basove žice na drugom vratu. U to se vrijeme po Europi često eksperimentiralo s dodavanjem žica, no posebnost Padovčeva instrumenta činila je naprava pomoću koje su se dodatne žice tijekom sviranja mogle povisiti za polustupanj. Sve su to bili pokušaji povećanja zvučnosti instrumenta, te prilagodbe zahtjevima izvođenja suvremene romantične glazbe, bogate novim harmonijama. (U Padovčevim skladbama, doduše, ne pronalazimo značajke novog stila koji bi trebao biti okarakteriziran odbacivanjem klasicizma, subjektivnošću, estetikom osjećaja, bogatijom harmonizacijom, slobodnijim formama...).

Po vlastitom nacrtu, Padovec je svoju deseterostrunu gitaru dao izraditi kod bečkog graditelja instrumenata Staufera, najvjerojatnije 1841. godine. Danas je ta gitara u vlasništvu Hrvatskoga glazbenog zavoda, a na čuvanju u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt. Ovdje nailazimo na još jednu nejasnoću – na instrumentu koji se nalazi u muzeju, kao graditelj je naznačen Friedrich Schenck, Stauferov učenik, a ne Staufer osobno (iako je još u Padovčevoj Školi, a i kasnije kod mnogih biografa zapisano Stauferovo ime). To bi moglo ukazivati na činjenicu da je Padovec možda imao i više od jedne deseterostrune gitare ili da je, naprosto, Staufer posao proslijedio svom učeniku, kao što je već i ranije znao činiti, a Padovec tome nije pridavao važnost.

* * *

Cijeli život Padovec je ostao aktivan u pedagoškoj djelatnosti. Bio je vrlo svestran učitelj koji je poučavao gitaru, violinu, pjevanje, glazbenu teoriju, pa i klavir. Kako su godine prolazile, opće zanimanje za gitaru se smanjivalo, pa se već 1863. godine, u razgovoru s Kuhačem, Padovec požalio da teško pronalazi učenike gitariste. Zadnjih godina života predavao je još samo violinu i pjevanje. O njegovom učiteljskom radu nema puno podataka, no brojni učenici koji su tijekom pedeset i pet godina dolazili k njemu na poduku, potvrda su da je bio predan i strpljiv pedagog.

Prof. Ernest Krajanski, koji je poslije Padovčeve smrti bio u kontaktu s njegovim bivšim učenicima, o tome je zapisao: »Učenici su ga voljeli, a glavno je, da im je znao postaviti dobar temelj i uliti u njih dovoljno idealizma i poleta« (E. Krajanski: Sjetimo se Padovca, Sv. Cecilija, 34/3, 1940.). Rezultat Padovčeva dugogodišnjeg učiteljskog rada je i njegov udžbenik, pisan njemačkim jezikom, Škola za gitaru, koju je objavio pod naslovom: Theoretisch-practische Guitar-Schule vom ersten Elementar-Unterrichte an bis zur volkommenen Ausbildung nebst der Anweisung zum Spiele einer zehnsaitigen Guitare. Padovčevi biografi bilježe da je poticaj pisanju ove Škole bio natječaj raspisan u Leipzigu, na kojem je Padovec i osvojio prvu nagradu, no ne mogu se naći nikakvi dostupni podatci o takvom natječaju.

Škola je tiskana bez nakladničkog broja i bez naznake godine i mjesta izdavanja. Još od Deželića i Kuhača provlače se navodi da je djelo izašlo u Beču, 1842. godine. Međutim, postoji opravdana sumnja da ti navodi nisu pouzdani, te da je udžbenik tiskan u nekom drugom gradu (moguće Leipzigu), nekoliko godina kasnije. Pisan na ukupno 31 stranici, spada u kraće udžbenike 19. stoljeća. Za taj relativno mali prostor Padovec je bio vrlo temeljit i sistematičan. U prvom dijelu obrazlaže osnove glazbene teorije, u drugom daje upute za sviranje standardne gitare, a u trećem pojašnjava izvedbu na njegovoj deseterostrunoj gitari. Izložena tehnika sviranja u skladu je s Padovčevim vremenom.

Vježbe nisu mnogobrojne, ni duge, no odlično su ciljano izabrane. Autor time iskazuje svoje veliko izvodilačko iskustvo na temelju kojeg može iz mnoštva potencijalnih vježbi izvući one učeniku najkorisnije. Na samom kraju udžbenika nalazimo dosta zahtjevnu skladbu za deseterostrunu gitaru: varijacije na Trauerwalzer Franza Schuberta (istu je temu Padovec već koristio i za standardnu gitaru u opusu 4, no skladbe se potpuno razlikuju).

Na pitanje kome je taj udžbenik prvenstveno bio namijenjen, odgovor daje Alemka Orlić u svojem radu »Padovčeva Theoretisch-practische Guitar-Schule«: »Sklona sam vjerovati da je Školu pisao za diletante koji su već imali izvjesnu sviračku spretnost, ali im je bila potrebna dopuna i sistematizacija znanja. Ako je tome tako, Škola je u metodičkom smislu upravo izvrsna, zahvaljujući temeljitom, a ujedno i brzom iznošenju gradiva«.

Godine 1848. Ivan Padovec je potpuno oslijepio. Njegova koncertantna djelatnost time je, nažalost, također u potpunosti ugašena. Posljednju četvrt života proveo je skromno i relativno povučeno, i dalje skladajući uz pomoć učenika koji su po diktatu zapisivali note, poučavajući i prodajući skladbe. Hrvatski sabor mu je pred kraj života dodijelio mirovinu. Svjedočenja ljudi koji su ga poznavali govore da je usprkos sljepoći i lošoj financijskoj situaciji uvijek bio aktivan i vedrog raspoloženja.

Tako Milan Grlović, u povodu 100. obljetnice Padovčeva rođenja, bilježi (Vienac, 1900. godine): »Teška sudbina, koja je snašla Ivana Padovca kao čovjeka i kao umjetnika, ipak mu nije otela duševne vedrine i on je do svog konca poput filozofa snosio slavu svoje prošlosti i teške uspomene, što mu ih je ta slava naprtila za daljnji život, kad mu je zavidna sudbina uskratila najveće blago očinjega vida. Hrabro se je borio i podao mladjemu naraštaju lijep primjer, kako se i u nevolji vrše dužnosti, a da ne klonemo. U radnji je našao utjehe do smrti«.

Sedam mjeseci prije smrti, tj. 2. travnja 1873., u starom varaždinskom kazalištu, Padovec je priredio posljednji koncert. Nastupili su njegovi učenici i prijatelji, a sam je, osim što je otpratio dvije pjesme (Biser i Domovina), izveo i svoju Veliku fantaziju za deseterostrunu gitaru.

Ivan Padovec umro je 4. studenoga 1873. godine u Varaždinu. Njegovo posljednje počivalište na varaždinskom Gradskom groblju i danas obilaze mnogi posjetitelji. Svojim je radom utisnuo neizbrisive tragove u hrvatskoj kulturi. Iako su podatci koje o njemu imamo nepotpuni, evidentno je da je Ivan Padovec dosegnuo međunarodni ugled europske razine, kao jedini hrvatski glazbenik svog vremena i to pomoću instrumenta kojeg se često marginaliziralo i gledalo kao kućno glazbalo za građanstvo.

Za Ivanom Padovcem ostao je velik broj djela ‒ instrumentalnih skladbi (za gitaru, dvije gitare, klavir, violinu i nekoliko komornih sastava ), solo popijevki uz pratnju klavira ili gitare pisanih na hrvatske ili njemačke tekstove, višeglasnih skladbi, te priručnika. Uz ona tiskana, puno je i rukopisa, prijepisa i otisaka koji se čuvaju po knjižnicama, arhivima, muzejima ili privatnim zbirkama. Određen dio je, nažalost, izgubljen. Pretpostavlja se da bi cjelokupan Padovčev skladateljski opus mogao sadržavati oko 200 skladbi.

Njihovo izvođenje i tiskanje, te otkrivanje novih činjenica, učinkovit je način da lik i iznimno glazbeno djelo Ivana Padovca održimo živim.

Literatura

1. Franjo Kuhač: Ilirski glazbenici, Matica hrvatska, Zagreb 1893.
2. Đuro Deželić: Ivan Padovec, skladatelj, Dragoljub, Hrvatski kolendar za 1862.
3. Krešimir Filić: Glazbeni život Varaždina, Muzička škola Varaždin, 1972.
4. Mirko Orlić: Ivan Padovec, hrvatski gitarist europskog ugleda, Gitara, 2000.
5. Darko Petrinjak: Gitarski opus Ivana Padovca, zbornik radova »Ivan Padovec i njegovo doba«, Hrvatsko muzikološko društvo, 2006.
6. Alemka Orlić: Padovčeva Theoretisch-practische Guitar-Schule, zbornik radova »Ivan Padovec i njegovo doba«, Hrvatsko muzikološko društvo, 2006.
7. Sanja Majer-Bobetko: Hrvatska glazbena historiografija o Ivanu Padovcu, zbornik radova »Ivan Padovec i njegovo doba«, Hrvatsko muzikološko društvo, 2006.
8. Vjera Katalinić: Ivan Padovec i njegova djelatnost u Beču, zbornik radova »Ivan Padovec i njegovo doba«, Hrvatsko muzikološko društvo, 2006.
9. Snježana Miklaušić-Ćeran: Ivan Padovec u svjetlu glazbene kritike 19. i prve polovice 20. stoljeća. Prilog primalaštvu gitarističke glazbe u Zagrebu (Hrvatskoj), zbornik radova »Ivan Padovec i njegovo doba«, Hrvatsko muzikološko društvo, 2006.
10. Zdravko Blažeković: Popis skladbi Ivana Padovca, zbornik radova »Ivan Padovec i njegovo doba«, Hrvatsko muzikološko društvo, 2006.
11. Josip Bažant: Ivan Padovec (1800.–1873. ) – životopis i djelovanje u svjetlu sudbine opusa, Referat izložen na Međunarodnom muzikološkom skupu u Zagrebu i Varaždinu, 28. – 30. rujna 2000.