Dvije zanimljive pjesničke zbirke

Profesor komparativne književnosti i filozofije dr. sc. Milan Bošnjak (Gospić, 1974.) radi kao savjetnik s posebnim položajem za pitanja hrvatskih nacionalnih manjina u inozemstvu u Državnom uredu za Hrvate izvan Hrvatske. Široj je javnosti poznat kao vrsni profesionalac i znanstvenik. Doktorirao je na temu »Književne prakse hrvatskih pisaca u Njemačkoj 1990.-2013.«, autor je zanimljivih članaka o pripadnicima hrvatskih nacionalnih manjina. Dugi se niz godina bavio nastavom hrvatskog jezika u inozemstvu i međunarodnom suradnjom u području odgoja i obrazovanja. Čest je sudionik znanstveno-stručnih skupova. Manje je poznato da je i pjesnik te da je objavio dvije zbirke pjesama. Obje su objelodanjene u Gospiću 2013. godine, a nakladnik je tamošnji Ogranak Matice hrvatske. Jedna je naslovljena Neuki letači, a druga Zelenoplavo.

Prema njegovim riječima, pjesme sabrane u zbirku Neuki letači nastajale su u razdoblju od 1987. do 1995. a zbirka je postala cjelovitom 1996. godine. Za zbirku Zelenoplavo autor kaže da nastaje na prijelazu tisućljeća te ističe »da se sastoji od dva cjelovita ciklusa, zapravo dvije zbirke, od kojih je jedna nastala u 20. stoljeću (...) i jedna u 21. stoljeću«.

Pjesnička zbirka Neuki letači nosi podnaslov Pokušaji uriječivanja 1987.-1996. i obuhvaća 67 pjesama. Autor napominje da »je zbirka zaogrnuta postmodernim ruhom s jasnom namjerom da baš tako nadiđe duh postmoderne«. Dakle, on se upravo pjesmama pisanim u postmodernističkoj paradigmi želi odmaknuti od pravca koji zahtijeva nekomunikativnost, ali i potpunu umjetničku slobodu kojoj ovaj pjesnik teži. U njima je razvidna njegova težnja da se pobuni protiv tradicije i svijeta koji ga okružuje. Usredotočuje se na vlastitu psihu te eksperimentira s formom. To je razvidno već u prvoj pjesmi koja nosi jednostavan naslov (Uvodna pjesma). Slijede pjesme u kojima se uglavnom bavi svojim emocijama (Izgubljen, Slutnja, Pjesma straha, Nada).

U Pjesmi straha koju obilježavaju snažna simbolika i metaforičnost nailazimo na »rušilačka« obilježja ‒ raspadanje, pesimizam, destrukciju: bježim/ dok mi se duša raspada/ u ružičastim maglama/ na tisuće/ pjegavih točkica/ sâm/ sumanut/ (str. 8). Ali, u njoj ipak nije sve pesimistično i crno jer se na kraju pojavljuje blažena nada. Vjerojatno u neko drugačije i bolje sutra. I pjesma Bolero »vrvi« simbolikom: poteci rijekama iskona/ razotkrij se plaha i mlada/ crvenim kosama ljubi sunce/ i vrišti neutješno; ili: grozna je slika nađena jutrom/ nasred polja luđak ljubi/ tužno drvo (str. 13). Pjesnik ništa ne uljepšava; dapače, čini se da namjerno traži ono ružno i pesimistično kako bi upozorio na činjenicu da život nije idilična bajka i da stvarnost (ponekad) zna biti vrlo gruba.

Pjesme Pala si u kapi kiše i Tisuću puta ljubavne su priče ispričane na postmodernistički način, dok ona naslovljena Intermezzo govori o slobodi koju upravo taj pravac ističe kao jedno od svojim najznačajnijih obilježja. U cijeloj zbirci Neuki letači zaista nema puno optimizma; u njoj prevladavaju mrak i destruktivne misli. Prožimaju je avetinjske buktinje, plač, zakrvavljeni zubi, krvave ruže. Pjesnik posvuda vidi tamu pa tako u pjesmi Moram ti reći nekoj mračnoj ženi, simbolu zla, poručuje: ne dodiruj me svojim prstima mračna ženo/ ti nepatvorena tvorevino zla/ ne lomi moje misli i ne ubijaj čovjeka u meni/ ja želim živjeti bez neuravnoteženih posrtaja svijesti (str. 27).

Pjesme prikupljene u zbirci Neuki letači su stihovi boli, očaja, sloma, hladnoće i smrti. Svi se ti osjećaji međusobno isprepliću u neodređenim vremenskim ciklusima. U ovim se stihovima naziru praznina, patnja, strah. U njima nestaje sunce i ptice nestaju iz njedara. Svijet koji okružuje pjesnika nije blagonaklon prema njemu niti je neko predivno mjesto bilo za koga. I on i svi mi samo smo neuki letači koji se uspinju do besmisla i padaju vječno (str. 66). Čitav je ljudski rod usmjeren prema letu da bismo na kraju, kad odbacimo maske i crvene piramide straha, bili slobodni. Ova misaona zbirka svojim nam dubokim porukama nameće zaključak da je sloboda ono čemu svatko od nas mora težiti kako bi uspješno ispunio svoju misiju na Zemlji. Na tome je putu bezbroj prepreka, ali mi, premda neuki i nemušti letači, do nje ipak na ovaj ili onaj način dolazimo.

Nastavak zbirke Neuki letači je posebna zbirka koja nosi naslov Zelenoplavo, a podnaslov joj je Pokušaji uriječivanja 1995.-2004. Podijeljena je u tri konzistentna ciklusa: Zlatne kriške dosade, Uspavljivač i Bonus/Dodaci. Uključuje 49 pjesama. Za razliku od prve zbirke ova je puno optimističnija. To je vidljivo i iz samog naslova jer simbolika zelene i plave upućuje na spokoj i radost. Čini se da se autor udaljava od pesimistične vizije svijeta koju nudi postmodernizam i utječe se optimističnijem modernizmu koji (ipak) vjeruje u smislenost, mogućnost poboljšanja, napredak. Autor nastavlja razmišljati o slobodi; i dalje smatra da nije (dovoljno) slobodan. Osjeća se kao Tigar u krletki (to je naslov prve pjesme) i tvrdi: bijedno ljubim/ svjetlo svijeta/ zazivam božansku puninu/ koju ne mogu izdržati/ nisam slobodan (str. 7).

Osim o slobodi i žudnji za njom, pjesme iz ove zbirke govore o prolaznosti vremena i o smislu postojanja. Pjesnika i dalje zaokupljaju let, ptice, krikovi. On sanja; njegove su oči pune sna kao što kaže u istoimenoj pjesmi čiji je podnaslov (neispunjenost, tuga; nemoć). Stihovi kao oči kao oči kao oči/ zaboraviti/ zaboraviti/ sve/ sebe/ imati/ nemati/ moći/ ne moći/ smjeti/ ne smjeti (str. 17) upućuju na smiraj, ali i na osjećaje navedene u podnaslovu pjesme ‒ neispunjenost, nemoć, tugu. U ovoj zbirci posebnu ulogu imaju boje (zelena, plava, crvena, boja jantara, ljubičasta itd.) što je odlika modernizma (prisjetimo se Lorkine zelene boje i snažne simbolike vezane uz nju).

Za razliku od Bošnjakovih postmodernističkih pjesama pisanih slobodnim stihom neke pjesme prikupljene u zbirci Zelenoplavo pisane su s rimom. Ta rima koja im daje lepršav i prozračan ton pridonosi činjenici da u ovoj zbirci ima više svjetlosti a manje tame – zvijezde se pale, mrak se poništava, oganj se iskri (pjesma simbolična naslova Sebezov, str. 21). U rimi su napisane i pjesme Waiting for my, Zvonjalica cvijeta svijesti, Pjesma moći, Tren i misao te Ritam srca svijeta kojima završava prvi ciklus ove zbirke.

Za razliku od »zvučnih« pjesama iz prethodnog ciklusa, onaj naslovljen Uspavljivač započinje pjesmom koja nosi naslov Nijema pjesma. I ona i druge pjesme iz toga ciklusa više govore o onome što se zbiva oko autora nego u njegovoj duši. Primjerice, u njoj pjesmi bilježi: sparno je/ težak je zrak/ sjedim na terasi/ i gledam/ u daleku daljinu (str. 33). U ovome ciklusu pjesnik pjeva o ljubavi, o voljenoj ženi, o sreći zbog činjenice da ljubi i da je ljubljen. Kao što u prethodnom ciklusu nailazimo na simboliku boje, ovdje možemo govoriti o simbolici dana. Naš autor spominje nedjelju, petak, subotu... U ovome ciklusu nailazimo i na dojmljive ljubavne pjesme u kojima se jednostavno, ali uvjerljivo opisuje taj moćni osjećaj. Među njima se posebno ističe ona naslovljena Najljepša žena u svemiru ima crvene hlače u kojoj također nailazimo na simboliku boja – crvene i bijele. Uz ljubav sve je optimističnije – tu su i miris proljeća, ambrozija života, sreća (slika 276, str. 56).

Uspavljivač je poema u kojoj se pjesnik ponovno vraća sebi i svome unutarnjem svijetu te svemu onome što ga obilježava ‒ nemiru, nesabranosti, umoru itd. U posljednjem pak ciklusu naslovljenom Bonus/Dodaci zastupljene su teško »prohodne« pjesme prepune metaforike, kao npr. pjesme Sporni događaji u šumi iza brijega i Sloboda, s kojima pjesnik zaključuje »optimistični ciklus« i vraća se postmodernističkom metajeziku.

Zbirka Zelenoplavo završava pjesmom u prozi Plotinov trag, u kojoj autor razmišlja o fenomenu umjetnosti koju smatra nečim apsolutnim. Uvjeren je da se kroz nju može sve iskazati (ali i sve odšutjeti) jer umjetničko je stvaralaštvo ono što traje i što je vječno.

Zanimljivo je, zaključno, spomenuti kako sâm autor, Milan Bošnjak, smatra da zapravo nije pjesnik. Međutim, svatko tko pročita ove dvije uistinu posebne i iznimno zanimljive pjesničke zbirke može zaključiti da to nije tako.