Cymelia croatica ili ljubav za hrvatsku knjigu i kajkavštinu

Prije više od četiri desetljeća, u kasnu jesen 1978. godine, sveučilišni profesor Mladen Kuzmanović (Zagreb, 1940. – Zagreb, 2001.), koji je već tada slovio kao jedan od najuglednijih suvremenih hrvatskih dijalektologa i antologičara, objavio je upravo u časopisu 15 dana svoj zapaženi književnoznanstveni esej pod naslovom »Rieč Človečja ili sloboda posvjedočena pjesmom«. U tom tekstu, odmah potom uvrštenom i u prvu tiskanu zbirku autorskih kajkavskih pjesama u prozi u povijesti hrvatske književnosti (Morje zvun sebe), Kuzmanović je među ostalim ustvrdio i sljedeće:

»Dok je... kajkavska poezija u međuratnom razdoblju u samim središnjim tokovima suvremene hrvatske književnosti, poratna očito nije uspjela podnijeti naslijeđene kriterije pa se povlači u zasebni, periferni krug. Sivilo i izolacija traju ‒ izuzevši gotovo tragičnu pojavu i potvrdu Stjepana Bencea ‒ sve do 1968. godine, kada je skupina mladih kajkavskih pjesnika najavila svojevrsnu obnovu i uzlet kajkavskog pjesništva. Od individualnosti koje su se pojavile u tom desetogodišnjem razdoblju najstrožu selekciju i književnokritičke ocjene (ne raspone perifernog meandra, već opet same matice) mogu svakako podnijeti opusi Ive Kalinskog, Zvonka Kovača, Zlatka Crneca i Stanislava Petrovića. Valja im sada, nakon objave Morja zvun sebe, pribrojiti i Ernesta Fišera.«

Citirane rezolutne, ali očito znalačke književnokritičke stavove Mladena Kuzmanovića kasnija je relevantna kajkavska pjesnička (i nakladnička) praksa u cijelosti potvrdila. No, trebalo je uistinu imati i smionosti i stručne kvalificiranosti za takve prosudbe pred više od četiri desetljeća, kada je još najveći dio tzv. etablirane hrvatske književne kritike recentno ‒ i kajkavsko i čakavsko ‒ pjesničko stvaralaštvo držao tek »regionalnim«, perifernim ili čak drugorazrednim pritocima središnjega korpusa hrvatskoga pjesništva, pisanog na hrvatskom štokavskom jezičnom standardu.

U svjetlu ovakve prevratničke Kuzmanovićeve književnokritičke i književnopovijesne revalorizacije do tada minoriziranog hrvatskoga kajkavskog i čakavskog pjesništva, teško se pomiriti s jednostavnom a neumitnom činjenicom kako se mraznoga mjeseca studenoga 2011. navršilo već jedno desetljeće od (prerane) smrti ovoga velikog znalca i istinskog zaljubljenika u hrvatsku pisanu riječ, a posebice za modernu hrvatsku književnost pisanu na kajkavštini. Potkraj svoga plodnoga stvaralačkog života, uza sve druge profesionalne obveze, bio je Mladen Kuzmanović i nadasve uspješan trogodišnji glavni urednik »Vijenca« (od 1998. do 2001.), čovjek koji je ostavio trajan osobni pečat ne samo ovome Matičinom književnom listu za umjetnost, kulturu i znanost, nego i mnogim drugim važnim književnim publikacijama, pa i cijelim bibliotekama hrvatskih knjiga. Prisjetimo se stoga, u ovoj prigodi, tek najvažnijih takvih njegovih projekata.

Kao dugogodišnji ravnatelj glasovite Zagrebačke slavističke škole pokrenuo je i uređivao biblioteku pretisaka starih i rijetkih hrvatskih knjiga Cymelia croatica (objavljeno je pet kapitalnih naslova); istražio je i tekstološki obradio pet knjiga (15 godišta) reprint-izdanja Danice hrvatske, slavonske i dalmatinsko/ilirske; zajedno s Josipom Bratulićem i Stjepanom Damjanovićem priredio je pretisak Prve hrvatskoglagoljske početnice (iz 1527.) itd. A za života mu je tiskano i šest izvornih autorskih knjiga: Rječnik i komentar »Balada Petrice Kerempuha« Miroslava Krleže (1972.); Primjeri novije kajkavske proze (1973.); Gartlic kajkavski ili Reč je materina od đemanta sakega preštimanejša – scenično kazivanje vu pet spelavanja (1974.); Antologija novije kajkavske lirike (1975.), Kerempuhovo ishodište (1985.) i Krleža u sjeni Terezije (1998.). Objavio je, uz to, i niz književnih rasprava, eseja i članaka...

Nenadmašni krležolog i kajkavolog

Kao jedan od istaknutijih hrvatskih filologa, a navlastito dijalektologa u posljednja tri desetljeća 20. stoljeća, Mladen Kuzmanović je i u svojoj dugogodišnjoj predavačkoj praksi na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (gdje je na Katedri za povijest i dijalektologiju hrvatskoga jezika napredovao od asistenta do izvanrednog profesora) – središnje znanstvene i stručne interese usmjerio na kajkavski segment Krležina književnog opusa, ali i na hrvatsko pjesništvo nestandardnih idioma (kajkavsko i čakavsko). Bio je uistinu jedan od najupornijih hrvatskih istraživača Krležine kajkavske književne riječi, potvrdivši to i s tri respektabilne samostalne knjige posvećene u cijelosti ovome velikom piscu, ne podilazeći mu pri tome (kao mnogi drugi autori), nego se s njime i osobno sporio. Evo o tome Mladenova svjedočanstva:

»Pisao sam u Vijencu posljednje godine dosta tekstova autobiografskoga karaktera, o svom djetinjstvu u Zagrebu, u kojem opisujem dio Zagreba koji poznajem, od Međašnog placa do Bukovačke ceste, od Petrove do štreke vlaka, obrtnički Zagreb, Zagreb prizemnica i jednokatnih kuća, koji Krleža nije volio. O tome sam se s Krležom jako mnogo sporio (kurziv E.F.), a u tim se svojim tekstovima ja ponovno vraćam i kajkavskom...« (citat iz Kerempuhova ishodišta).

Upravo su ovakva Kuzmanovićeva sporenja s Krležom postala i razlogom njegovih brojnih novih (i drukčijih!) čitanja Balada Petrice Kerempuha, ali i svih Krležinih proznih tekstova (espresionističku mu poeziju na jezičnom standardu, s pravom, nije stavljao u isti književnoumjetnički rang). Stoga nas ne treba čuditi činjenica što su ta Kuzmanovićeva nova čitanja Krleže (a osobito njegovi književnokritički »komentari« Balada) rezultirala ne samo novim znanstvenim spoznajama o analiziranim djelima, nego i bitno pridonijela suvremenoj (re)valorizaciji Krležina pjesničkog opusa u kontekstu hrvatskog pjesništva 20. stoljeća, kao i razriješila pojedine književnopovijesne dileme iz piščeve građanske i stvaralačke biografije. Takvom se svojom opsesivnom predanošću Krležinom životu i golemom književnom djelu Kuzmanović nedvojbeno potvrdio kao nadasve relevantan, pouzdan i jedinstveni krležolog, čiji se stručni stavovi i procjene ni u budućim proučavanjima stvaralaštva Miroslava Krleže naprosto ne mogu – zaobići.

Kuzmanovićevo »cjeloživotno« bavljenje Krležinim Baladama posve je razumljivo, ako se ima u vidu trajna njegova velika ljubav – hrvatsko kajkavsko i čakavsko pjesništvo, i to kao bitnih sastavnica cjelovitog identiteta hrvatske književnosti i jezika. Naš zajednički iskreni i dugogodišnji prijatelj i suradnik, akademik Ante Stamać, o tome je – netom nakon Mladenove prerane smrti u studenome 2001. godine – u »Vijencu« zapisao:

»Docent, neposredno pred profesurom, Kuzmanović je još daleke 1968. godine bio sudjelatnikom na Katedri za povijest jezika i dijalektologiju u Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta, posvetivši se proučavanju i prenošenju znanja iz kajkavskog i čakavskog jezika/narječja te njihovih književnosti (...) Bio je Kuzmanović vrlo susretljiv, žovijalan, no strog stariji prijatelj svim studenti(ca)ma, i za pretpostaviti je da mnogi i mnoge među njima svoje znanje o kajkavskim i čakavskim jezičnim likovima i književnim tvorevinama duguju upravo tom marljivom sveučilišnom djelatniku.«

U takvom ozračju upoznao sam i ja, kao student, profesora Kuzmanovića na Odsjeku za kroatistiku ranih 70-ih godina. Već nakon prvih susreta on je inzistirao da se oslovljavamo sa »ti«, navodeći pri tome i svoje »dodatne razloge«: zato što sam rođeni kajkavac (i to u Zagrebu, kao i on), uz to sam i hrvatski pjesnik, te profesionalni književni urednik (tada u Tiskarsko-izdavačkom zavodu »Zrinski« u Čakovcu)... A Mladen je upravo tih godina već počeo pripremati svoju iznimno važnu Antologiju novije kajkavske lirike (tiskanu 1975.).

Kompetentni antologičar

Ukratko, naš se odnos kao profesora i studenta ubrzo pretvorio u iskreno i duboko prijateljstvo, a svako novo druženje (u Zagrebu, Međimurju ili Varaždinu) donosilo nam je uistinu obostranu radost i zadovoljstvo. Kako i ne bi, kad nam je »vječna« zajednička tema bila – kajkaviana, kojoj smo bili ne samo beskrajno odani, nego smo postali i profesionalni suradnici na njenoj (re)afirmaciji u recentnoj hrvatskoj književnosti i jeziku. A ta se suradnja osobito pokazala korisnom i plodonosnom na Kuzmanovićevom uredničkom kreiranju Antologije novije kajkavske lirike, prvoj knjizi te vrste nakon objave značajne (istoimene) Antologije novije kajkavske lirike koju je 1958. godine u izdanju zagrebačkog Lykosa uredio poznati kajkavski pjesnik Nikola Pavić.

Budući da se Kuzmanovićeva antologija bitno razlikuje od Pavićeve, kako po izboru autora tako i po prezentaciji njihovih pjesničkih opusā (čak i za razdoblje koje obje knjige »pokrivaju«, tj. od početka 20. stoljeća do 1958.), valja priznati kako se Kuzmanović našao pred iznimno delikatnom uređivačkom zadaćom. Posebice zbog činjenice što je za svoju knjigu morao izvršiti antologičarsku selekciju i između gotovo dvadesetak novih pjesničkih imena, iz generacije koja se na kajkavskoj književnoj sceni pojavila nakon 1968. godine, tj. od početka izlaženja časopisa »Kaj« i redovitog održavanja kajkavskih recitala u Zelini i Zlataru. I valja odmah reći – on je tu odgovornu zadaću, tj. profesionalni posao obavio »germanski precizno« (njegov izraz!), ali i s izrazitim ukusom i senzibilno. Pa ipak!

Kada mi je početkom 1975. Kuzmanović, u svome zagrebačkom stanu, prvi put predočio praktično već dogotovljen rukopis svoje antologije, nakon prvotnog oduševljenja (i spontane čestitke autoru) gotovo sam mu sa strahopoštovanjem kazao – da su u njegovom izboru (ipak!) izostavljena, po mom sudu, barem tri recentna antologijska pjesnička imena. Mladen je načas »ostao bez teksta«, a onda mi uzbuđeno, povišenim tonom odgovorio: »Ali, to je nije moguće! Pa pregledao sam sve do sada objavljene kajkavske zbirke i zbornike suvremene kajkavske lirike!« Rekoh mu kako jednu od tih zbirki (Čestitke i križi) autorice Marije Novak, tiskanu 1972. u nakladi TIZ-a »Zinski« u Čakovcu, jamačno nije dobio na uvid (propustom nakladnika), dok još dvije kajkavske zbirke vrlo darovitih autora – Za nohti zemlja Stanislava Petrovića i Zopet sem tu Ivice Kutnjaka – naprosto i nije mogao pregledati, jer su još kod mene, u rukopisu, čekajući na objavljivanje tiskom...

Tako se, zahvaljujući našem druženju, dogodilo da je i troje spomenutih pjesnika u zadnji čas uvršteno u Kuzmanovićevu antologiju, a Petrović i Kutnjak čak i bez tiskane prve knjige! A svo troje autora svojim su kasnijim pjesničkim stvaralaštvom i više negoli opravdali takav Kuzmanovićev književnokritički »kredit«, što samo iznova potvrđuje ne samo njegovu uredničku ažurnost i »germansku preciznost«, nego i antologičarsku kompetentnost, kritičku vrsnoću i estetsku senzibilnost. Uostalom, to je bila i neskrivena Mladenova želja:

»Ako se dio generacije pjesnika koji su se javili neposredno nakon rata gotovo slomio pod bremenom prebogata pjesničkog nasljeđa, generacija koja dolazi na najboljem je putu da nam otkrije nove, još neslućene ljepote i vrijednosti kajkavske riječi. U revalorizaciji cjelokupne novije kajkavske lirike afirmacija njihovih imena bila je velika intimna želja sastavljača ove antologije.«

Poslije ove sretne suradničko-antologičarske zgode, dakako, i naše se prijateljstvo još više produbilo, a profesionalna suradnja intenzivirala. Štoviše, upravo je Mladen Kuzmanović »sukrivac« što je samo tri godine kasnije tiskana i moja prva kajkavska pjesnička zbirka Morje zvun sebe (nakladnik »August Cesarec«, Zagreb, 1978.), o kojoj pak je Stijepo Mijović Kočan obznanio i činjenicu – da je to ujedno prva tiskana knjiga kajkavskih pjesama u prozi u povijesti hrvatske književnosti... No, možda je u ovoj prigodi zanimljivija činjenica što je upravo Mladen Kuzmanović najizravnije, znalački i neštedimice sudjelovao i u samom nastanku te raritetne zbirke – kao moj neposredni poticatelj, stručni savjetnik, vrsni redaktor i, napokon, kao njen likovno-grafički urednik. Zbog svega toga beskrajno sam mu zahvalan.

Knjiga kao zajednički prijatelj

Prisjećajući se i s današnje vremenske distance, uz 20. obljetnicu prerane Mladenove smrti, zajedničkih su-stvaralačkih druženja s tom kajkavskom zbirkom, mogu tek »iz prve ruke« potvrditi koliko je on uistinu bio strastveno predan hrvatskoj knjizi uopće, a kajkavskoj napose. Primjerice, kada je dovršavao svoju spominjanu značajnu antologiju gotovo mi je vizionarno najavio: »Znaš, žao mi je što u ovoj knjizi tebe nema, jer si se dosad afirmirao samo poezijom na štokavskom standardu. Ali, ja sam posve siguran, jer si izvorni kajkavac, da ćeš se uskoro jezično prekodirati i početi pisati i kajkavske pjesme. Uostalom, domoljubna je zadaća svih dobrih hrvatskih pjesnika, i kajkavskih i čakavskih, da osim na štokavskom standardu, pišu i na svojim materinskim hrvatskim jezicima!«

Premda sam te daleke 1975. godine Mladenu rezolutno odgovorio da u takvu njegovu »prognozu« naprosto ne vjerujem, jer do tada nisam osjetio ni poriv ni inspiraciju za pisanjem na kajkavštini, njegova me misao o jezičnom prekodiranju neprestance kopkala, kao mogući novi kreativni izazov. No, stalno me mučilo i Mladenovo upozorenje – kako se gotovo cijela poratna generacija hrvatskih pjesnika »slomila pod bremenom prebogata naslijeđa«, kao i osobna dilema – ima li smisla pisati kajkavske pjesme nakon genijalnih Krležinih Balada?! Jer, Krležinih, a osobito Galovićevih, Domjanićevih i Pavićevih epigona bila je već do tada cijela bulumenta, dok se autentičnih suvremenih kajkavskih pjesnika jedva (pro)našlo za kritičku vjerodostojnost Kuzmanovićeve antologije...

Samo dvije i pol godine kasnije, početkom ljeta 1978., dogodilo se očito ono »što se moralo dogoditi«, tj. što je Mladen inventivno predvidio. Naime, kada sam »eksperimentalno« jednu svoju štokavsku pjesmu prepjevao na kajkavštinu, rezultat je bio – razočaravajući. Tek tada sam shvatio Mladenovu formulu jezičnog dekodiranja: moraš i misliti na kajkavskom jeziku, da bi se njime mogao kreativno izraziti, tj. napisati uspjelu pjesmu! Nakon tog otkrića, u nepuna dva ljetna mjeseca nastao je prvi ciklus mojih kajkavskih pjesama u prozi (Zlamenke iliti Rieč Človečja), a potom i drugi (Morje zvun sebe), po kojem je i cijela zbirka (od svega 20 pjesama) dobila ime. Dakako, njen prvi kritički čitatelj bio je Mladen Kuzmanović, a zatim je postao i urednikom te knjige. Ali, kakav ingeniozni urednik!

Mladen je, doslovno, odlučivao o svemu: a) o tome da će to biti knjižni raritet (tiskan u samo numeriranih 550 primjeraka, i to s vlastoručnim potpisima autora i ilustratora); b) za ilustratora je odabrao sjajnog Antuna Borisa Švaljeka, uz jasan nalog – »da ne crta vinjetice, već da likovno interpretira svaku pjesmu«; c) za tisak je pronašao specijalni šamoa papir od 120 grama, nalik na pergament (u čakovečkoj tiskari »Zrinski«, dok su tisak i uvez knjige izvedeni u Štamparskom zavodu »Ognjen Prica« u Karlovcu); d) odredio je tipove i veličinu slova za korice i knjižni blok; e) za prvih deset numeriranih primjeraka knjige Švaljeku je »odredio« da ih kompletno ručno kolorira, itd. itd. Ukratko, ni najmanji detalj – sve do »mirisa grafičkih boja«, kao što bi rekao akademik Bratulić – u nastanku tog izdanja Mladen Kuzmanović nije prepustio slučaju, o svemu se pomno i zanesenjački osobno brinuo...

Razumljivo je, dakle, zašto nam je ta knjiga postala novi zajednički prijatelj, odnosno produbila, osnažila i učinila trajnim i jedinstvenim naše prijateljstvo. Razumljivo je, također, zašto sam upravo središnju kajkavsku pjesmu istoimene knjige, Morje zvun sebe, posvetio Mladenu Kuzmanoviću. Jer, riječ je o onome zajedničkom duhovnome morju, našoj skupnoj ljubavi i usudu, najdubljoj odanosti prema kajkavskoj riječi i hrvatskoj knjizi.

Posljednji javni nastup imao je Mladen Kuzmanović 3. studenoga 2001. u njemu posebno dragom gradu Varaždinu, na predstavljanju knjige kajkavskih feljtona Bogomraki – Pisma s ladanja, našeg zajedničkog prijatelja Vladimira Malekovića. Govorio je Mladen i o toj vrsnoj kajkavskoj knjizi stručno i nadahnuto, kako je samo on znao, pred odabranom publikom, u Studijskoj čitaonici Gradske knjižnice »Metel Ožegović« – među knjigama gdje je proveo sve svoje slobodne sate vojničkog roka odsluženog u tome baroknome gradu. Bio je to, na žalost, i naš posljednji prijateljski i suradnički susret za njegova života: srce mu je stalo, nenadano i prerano, 21. studenog, pred zgradom zagrebačkog Filozofskog fakulteta, kada se nakon održanoga redovnog predavanja studentima u svom skromnom »spačeku« nakanio odvesti u redakciju »Vijenca«...

Hvala Ti, dragi Mladene, za to čudesno prijateljstvo, za sve lijepe trenutke kojima si obasjao živote svojih trajnih i odanih prijatelja!

MORJE ZVUN SEBE

                                                                          Mladenu K.

Neiztolnačno morje vu nami: ali kaj je na drugoj strani? Morje
kak trudna mati, morje gliboko kakti strah človečji, kak gift i
beteg, to gingavo, dlenavo, krmežljivo, posiedelo morje senji,
a furtinavek verzotočno, kaj gnjete nas i hrani, božje i vražje,
praf rojeno za pozablenje. I vse ono kaj o njemu znamo, kaj z
prašni knig stolnačili nam jesu – strošene su rieči, sfucane,
cusrave, vsakdašnje, canjki i cafute sperhlivih tenji, zaprav ono
kaj morje neje i nigdar bilo ne bu. A kaj ono je je, i kaj bi, išče,
moglo biti – takaj nišče ne zna, niti denes more znati.

A morje berboče, fufla, ferfuri, joče, vudira, mrmla, zazavle,
tuli, klopoče, pak majčko zastane, znovič se zdigne, freudovski
žgeče, kak libiduš v možđani. Pak nam se smeje, vu žilam kluca,
zmirom popevle, i vsakem nas času sponova fkajuvle, sejenak
naše, sejenak morje. To noro morje, kak lajež stekli kaj hriple z
nutrine, vre čistam zvun sebe, a z nami vživlen, tie bratec-blizanec
kaj nas polefko tenjša i goti – na spodobu nikšnu ka grintavo blodi,
kak zgublena svetla v pozablenom polju: kuliko stvarnejši je pozoj
deteči, kuliko spametnejši švic težakov!

Črez rebra, črez vuha, v kotrigam i v kervi, ovut znutri, kurvanjsko
morje sam čkomi i žere, trepeče i kašle, z ledvenom sigurnostjum
vu sebe. Iti nam je črez to morje, brez čuna i ladvarov, nigdar stati,
preplavati jezik, makar i slepački, nikak zazabit se v njemu. Al’ jega
al’ nega nečeg z druge strane – gdo bi za to pital, gda ftune i zajdna
planka, gda trefi nas skradnja vura?!

_______________
neiztolnačno morje, neprotumačivo more – kakti, kao – gift i beteg, otrov i bolest – gingavo, mlitavo – dlenavo, sluzavo (i natrulo) – furtinavek verzotočno, uvijek stihotvorno – praf, upravo – pozablenje, zaborav – stolnačili, protumačili, objasnili – sfucane, izlizane, olinjale – canjki, prnje, krpe – cafute, bludnice, odrpanke – kaj ono je je, što ono (zapravo) jest – išče, još – nišče, nitko – ferfuri, grgolji – vudira, prodire, udara – zazavle, zaziva – majčko, malo – žgeče, upaljeno, zažareno – fkajuvle, vara – sejenak, svejedno – noro, ludo – polefko tenjša i goti, polako stanjuje i davi – na spodobu nikšnu ka grintavo blodi – nalik ničemu što slabunjavo luta – v pozablenom polu, u zaboravljenom polju – pozoj, zmaj, aždaja – črez, kroz – ovut, ovuda – ladvarov, lađara – zazabit se, zaboraviti se – al jega al nega, il’ ima il’ nema – gda ftune i zajdna planka, kad potone i zadnja greda (preneseno: u beznadnoj situaciji) – trefi nas skradnja vura, preneseno: trenutci umiranja.

____________________
* U izvornom tekstu, objavljenom u časopisu »15 dana« 1978. godine, podnaslov ovog eseja glasio je: »Prijateljski zapis u povodu 10. obljetnice smrti prof. dr. Mladena Kuzmanovića«. (Op. E.F.)